Združivanje stvarnog i virtualnog, zemaljskog i nebeskog

Ove je godine prestižnu nacionalnu nagradu za poeziju – Goranov vijenac – primila Gordana Benić, što je bio i povod za razgovor s njom za »Kolo«. Nagrada je, kao i svake godine, dodijeljena u Lukovdolu, rodnome mjestu Ivana Gorana Kovačića, i to na Goranov rođendan i, ujedno, prvi dan proljeća – 21. ožujka, kada je i počela tradicionalna pjesnička manifestacija Goranovo proljeće. Stoga kao uvod u razgovor s nagrađenom pjesnikinjom na ovome mjestu donosimo cjeloviti tekst obrazloženja navedene nagrade:

»Prema mišljenju većine vodećih hrvatskih književnih kritičara – poezija splitske pjesnikinje Gordane Benić jedno je od najosebujnijih i najvrednijih poetičkih iskustava suvremenoga hrvatskog pjesništva. Ona je u svojim prvim zbirkama pjesama, a tome se ponovno vratila i u recentnoj trilogiji o Diklocenijanovoj palači, odmjeravala vidljivo i nevidljivo, konkretizirani prostor spomenute palače i njegova istodobna utonuća u labirintnu onkrajnost, polifoničnost simultanih povijesnih slojeva i nadrealnu preobrazbu mediteranskog imaginarija. No, u novi poetički prostor, u kojemu oniričnost u gotovo šopovskim razmjerima ukida svaku gravitaciju, Gordana Benić u punoj je mjeri ušla već zbirkom pjesama u prozi Balada o neizrecivom iz 2003. godine. Knjigu je otvorila konstatacijom: »Počinje kaos«. I doista, njezine rečenice od tada plavi tamna apokaliptična slikovitost, civilizacijski nomadizam, simptomi svjetskog rastrojstva i ‘preskakajuće’ redanje motiva nalik montažnom postupku poznatom još od Eliotove Puste zemlje.

Usprkos nedvojbenoj novosti načina pisanja Gordane Benić, spomenuta knjiga kao da je bila tek portal za prostor nove poetike. Tekstovi u autoričinim knjigama Svijet bez predmeta, Banalis Gloria i Oblik duše već su snažno rascvjetavanje toga novoga poetskog iskustva. Virtualizacija svijeta, naime, u velikoj je mjeri već ispraznila stvarnost od predmeta: »Kad ishlape stvari sve se doima kao vrsta opsjene«, no i duhovna stvarnost tek je hologramska slika kaosa u koji je zapao suvremeni svijet u svojim sve zlokobnijim spektaklima. To pak posvemašnje »izmicanje oslonca« može biti, naučili smo to već od Arthura Rimbauda, vrlo produktivno za poeziju. Pjesme u prozi Gordane Benić u spomenutim knjigama bivaju kvintesencija postmodernističke apokaliptike: do neraspoznatljivosti združuju se stvarno i virtualno, zemaljsko i nebesko, dobro i zlo, literarno i izvanliterarno, lažni optimizam i tragedija.

Sugestivan je to izraz, kako bi rekla Dubravka Oraić Tolić, »teške« postmoderne, koja što intenzivnije dubi po svemiru nudeći neuspjela spasenja, to jasnije otkriva svoje sablasno lice ništavila. Poezija je to koju obilježuje formalna sloboda, ali i snažna promišljenost i funkcionalnost dijelova; slaganje prizora kao »nadrealističko istrgnuće iz konteksta koji se gradi iz bjegova smisla od konkretnog označavanja« (Zvonimir Mrkonjić); mistifikacijska uporaba nebrojenih povijesnih sedimenata i njihova asocijativna kombiniranja radi ukidanja stvarna prostora i vremena te stvaranja posve virtualne zbilje, govor obilježen snažnom vizualnošću koja ne želi afirmirati predmetnost, već izaziva osjetilne i duhovne senzacije koje prizivaju nevidljivu stvarnost. Gordana Benić kao da je svagda opčarana mogućnošću »provociranja« nevidljivog, njegova mnogolikog uvlačenja u tvarni tekst, poništavanja cijela vidljiva svijeta sa svom njegovom »slavom« i »gustom« povijesnošću za volju, kako glasi naslov jedne pjesme, Mračnih kontinenata. Ona tako, zajedno s Baudelairom, Rimbaudom, i tolikima poslije njih, programatski ispovijeda raskidanje zbiljske koprene i prodor u irealno.

Kako, međutim, ne bismo pomislili da smo još u herojskim danima grozničava modernističkog prodora u nove svjetove – još neosvještene o tome da su i sami opsjena i artificijelni misaoni konstrukt – Gordana Benić brojnim signalima pokazuje da je posve svjesna svoje postmodernističke sinkronije. Njezin tekst na sebe neprestance preuzima mnogolike izričajne i misaone obrazine koje simuliraju različite stvarne ili izmaštane osobnosti, odnosno snop osobinâ koje čine konstrukt neke, zapravo čisto književne, persone. Uz tako jasnu Gordaninu svijest o artificijelnosti i konvencionalnosti svakoga mogućega književnoga govora, bilo bi naivno pomisliti da ona nema jasnu spoznaju o književnom karakteru, odnosno konstruktivnosti i samog svog nastojanja da se s fantazmom »nevidljivoga« posve razriješi literarni i misaoni labirint. Taj fantazam doista u najvećoj mjeri pokreće sav njezin tekstualni svijet.

Međutim, pjesnikinja, odnosno pjesmovna svijest njezinih tekstova neće oklijevati da i sām taj fantazam nevidljivog i tamnog nedvosmisleno okarakterizira kao privid. Ako joj je i sam glavni pokretač njezina pisanja privid, zapitajmo se, dakle, čemu onda pjesnikinja poklanja povjerenje? Nije li njezin »svijet bez predmeta« zapravo sama književnost i njezina sposobnost da svaki predmet, odnosno konkretni pojam, preobrazi u čimbenika nekog posve virtualnog, izmaštanog svijeta? Nije li to istodobno modernistički spiritualističko »uskrsnuće riječi«, ali i postmodernistička svijest o konvencionalističkome karakteru književnosti, kao i o njezinoj mogućnosti da stvara nove simulakrumske svjetove koji su u jednakoj mjeri »stvarni« ili »nestvarni« kao i sama vidljiva zbilja?

Gordana Benić tako u svojim zbirkama pjesama, kao rijetko koji autor u suvremenom hrvatskom pjesništvu, obnavlja vjeru u mogućnosti književnosti. Poezija, ako i ne daje neku formulu vrhunaravna spasenja ili neupitna smisla koji bi podupro tjeskobnu i nezbrinutu ljudsku egzistenciju, ipak, u svojim najboljim trenucima, ostaje jedna od malobrojnih odmaka od posvemašnje ispražnjenosti suvremena svijeta, a tome iznimno dojmljivo svjedoči naša pjesnikinja« – zaključuje se u obrazloženju stručnog žirija koji je Gordani Benić dodijelio nagradu Goranov vijenac za 2014. godinu.

* * *

Gordana Benić rođena je 1. prosinca 1950. u Splitu. Diplomirala je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru te završila poslijediplomski studij književnosti u Zagrebu. Zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama suvremenoga hrvatskog pjesništva, a njena je poezija prevedena na desetak stranih jezika. Vrsna je autorica pjesama u prozi. U posljednjim knjigama razgranava oso­bitu vrstu iluzionizma varirajući apokrifne i nadrealne fragmente, apokaliptične i paradoksalne zemljovide, te je specifičnu poetiku pjesama u prozi uvela u prostore velikih širina i prostranosti. Stvarajući impresivnu magičnu kroniku, inovativnu je poeziju uzdigla do razine planetarne i kozmičke rapsodije.

Objavila je dvanaest poetskih zbirki: Soba, Književni krug, Split, 1982.; Kovači sjene, Književni krug, Split, 1987.; Trag Morie, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.;  Dubina, Meandar, Zagreb, 1994.; Laterna Magica, Književni krug, Split, 1998.; Balada o neizrecivom, Meandar, Zagreb, 2003.; Unutarnje more (izabrane pjesme), Matica hrvatska, Zagreb, 2006.; Svijet bez predmeta, Književni krug, Split, 2007.; Banalis Gloria, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2009.; Oblik duše, Fraktura, Zaprešić, 2011.; Palača zarobljenih snova, Exlibris, Zagreb, 2012.; Palača nezemaljskih snova, Exlibris, Zagreb, 2013.

U knjizi publicistike Godina Sfinge (Ex Libris, Zagreb/Split, 2003.) sabrane su novinske interpretacije arheoloških istraživanja Dioklecijanove palače u Splitu, objavljivane u tjednom prilogu za kulturu »Forum« splitskog dnevnika Slobodna Dalmacija.

Gordana Benić dobitnica je nagrade Društva hrvatskih književnika Tin Ujević, 1998. za knjigu poezije Laterna magica, Nagrade Vicko Andrić, 2000. godine, za novinarski opus o kulturnoj i arhitektonskoj baštini Dalmacije te Goranova vijenca za 2014. godinu.

Poezija kao laboratorij fantazije

* Gospođo Benić, Goranov vijenac, koji Vam je dodijeljen ove godine, zasigurno je najvažnija hrvatska nagrada za poeziju, osobito zato što o njezinoj dodjeli odlučuju sami pjesnici i kritičari. Nakon više glasova kritičara proteklih godina, i ta je nagrada još jedno svjedočanstvo o osebujnosti i visokoj vrijednosti Vašega pjesništva. Je li svakome pjesniku, a i Vama osobno, bitna ta vanjska potvrda onoga što ste osobno već dugo znali? Na koji pak način takvi vanjski događaji i nagrade utječu na nužnu osamu u kojoj nastaje poezija?

– Kada u poeziju uranjate bez ostatka, s pouzdanjem, kao da se prepuštate najprostranijemu moru u sebi, čini se da vaši potencijali ne poznaju granice i da bez prepreka možete misliti o svemu, sveobuhvatno i bez zadrške. Tada očekivanje nekih posebnih izvanjskih priznanja i nije najbitnija projekcija jednog pjesnika. Međutim, neosporno je da postoji i ta dimenzija izvanjskosti, i moram priznati da me Goranov vijenac prilično osvijetlio. Kao da su se odjednom, sasvim neočekivano, otvorila nekakva vrata u prejaku svjetlost pa iz zakritosti vidite samo bljesak, razaznajete konture, lelujave obrise. Slika se pomalo učvršćuje, ali meni se i nadalje nije baš jednostavano nositi s tom posve novom situacijom povišenog napona.

Goranov vijenac medijski je vrlo eksponirana nagrada i pet minuta iznmne pažnje može stvoriti privid nekakve razdjelnice, iako se cijeli moj opus razvija u prilično jasnoj putanji, i širi se u novim krugovima. Prije negoli su stvari krenule posve drugačijim tijekom kanila sam se povući u osamu i tamo nastaviti s pisanjem započete knjige, treće iz triptiha o Dioklecijanovoj palači. Međutim, sada putujem po svom opusu i detektiram na kakve je sve načine poezija veliki laboratorij fantazije. Na malenom prostoru tu se fokusira ogromna skala unutarnjeg i neprovjerljivog iskustva.

* Prije mi se činilo da ste s prijelomnom knjigom Balada o neizrecivome iz 2003. godine napravili znatno dublji rez u odnosu na svoje dotadašnje pjesništvo, nego što mi to izgleda danas. Naime, Vaše dekonstuiranje stvarnosti, proboj u duhovni svijet apsolutiziranog ili poništenog vremena i prostora, jednom riječju, navirivanje iza vidljivoga, događalo se već i Vašim dotadašnjim zbirkama pjesama, doduše na manje spektakularan način, još u tradiciji recimo razlogovske pjesme u prozi, modernističkih sjenčanja, nadrealnih prekombinacija mediteranskih slikâ i utonuća u duhovne rezonance nevidljivoga...

– Postoji u poeziji svojevrsni paradoks, jer ona uvijek pokušava govoriti o onome što je neizrecivo. Moja prevratnička knjiga Balada o neizrecivom iz 2003. godine otpočela je stihom: »Počinje kaos, ne možeš zaustaviti smjer kretanja zvijezda«. Takvo se pjesništvo grana iz uvjerenja da stalno putujemo »izmišljenom geografijom«, kružimo nad točkama kojih nema u atlasima, susrećemo se s bićima koja nikad nisu na istome mjestu.

No, Balada je i duboko emotivna knjiga, neskriveno tragičnog naboja, koja govori o čežnjama za čistim nebom prvotnoga sna, za svijetlećim poljem gdje su presložene sve naše tlapnje i zanosi, melankolični odsjaji u dobu kad duh atrofira, a »mjesec tone u močvari«. U toj zbirci, koja je pisana u formi rotulusa, snažno se razgranava fluidni mrak što okružuje planetarnu kartografiju, uspostavlja se svijet razlomljnih zrcala, koja nikad ne isijavaju cjelovitu sliku, pa sve naizgled čvrste stvari poprimaju fantastične i nepouzdane dimenzije.

Parabola moje poetike ipak bi se mogla povezati stihom iz knjige Oblik duše: »Na granici neba slike se spuštaju u maglenu dubinu i svijet čudesnoga postaje sve veći«. Time bih željela istaknuti snažnu i opsesivnu dimenziju koja je povezana uz osluškivanje kozmičkih rezonancija i uz slike rasuta svijeta u pokretu. Listajući knjigu Unutarnje more, izabrane pjesme iz 2006., vidim kako u zbirci Dubina iz 1994. pišem ciklus Zidanje, i kako me zanima takva iluzorna pukotina, ono što je iza zida, i kako prevladati tu vizualnu prepreku. Kasnije pišem o kozmičkom zidu i o tome kako nadmašiti psihogeografsku zamku ili kako se osloboditi sile zemaljskog vrtloga i prepustiti se levitirajućoj dimenziji svemira u nama.

* Iz Vaših ranijih zbirki pjesama posebno bih izdvojio knjigu Laterna magica iz 1998. godine, za koju ste i dobili Nagradu Tin Ujević Društva hrvatskih književnika. Čini mi se da ste u njoj – osobitom usredotočenošću, disciplinom mašte i oblikâ, slikovitom preciznošću – vrlo plastično, čak i detaljistički, uspjeli predočiti svoje već tada uvelike zasanjani, od stvarnosti oslobođeni, pjesnički svijet.

– Laterna magica bila je neka vrsta mimikrične knjige, prostor optičkih iluzija kojima se detektira enigmatična energija sredozemnog podneblja. Ta sugestivna nit nadahnjivala me godinama i možda me optički preeksponirana stvarnost, taj chiaroscuro mediteranizma, još više približio nepouzdanoj granici između vidljivog i nevidljivog, gdje uistinu i počinju prava čuda poezije. Ova knjiga bila je i svojevrsna krinka za svijet trajno izložen iluziji. Postoje kutovi koje jednostavno ne registriramo, trepćemo kada prolazimo pored njih, čak i ako smo u njihovoj blizini. Događa se, kada ih konačno uočimo, da imamo dojam kako ih vidimo prvi put, otkrivamo njihovu boju, oblik, ili sitne detalje. U toj knjizi aktivira se »apstraktni promatrač« koji vidi pukotine u percepciji, iluzorna mjesta gdje jedna realnost neprestano prelazi u drugu, a stvari možemo sagledati i s obrnute strane.

Knjiga Laterna magica podržavala je asocijativnu logiku kojom se demontira svaki učvršćeni kadar, pa se prizori i događaji lako pretapaju i zrcale, slike prošlosti i sadašnjosti premještaju se kroz odraze, rastakanja i preobrazbe. Takvo izmicanje zbiljnosti stvara čudne emulzije, okružuje vas optičkim varkama, a prostorna raslojavanja potiču osjećaj rastapanja granica, stvaraju blješteće rubove i pokreću skrivene energije.

* Kakav je Vaš današnji odnos prema tome prvom razdoblju Vašeg pjesništva? Doživljavate li ga kao prošlo svršeno vrijeme i ocjenjujete li ga kao manje vrijedno ili jednostavno kao drugačije u odnosu na ono kasnije?

– Od samih početaka u svom pjesništvu pokušavam slijediti vijugastu putanju novih poetskih svjetova i vidikâ, težim otkrivanju »zvjezdanih vrata« iza kojih se svijet prikazuje na nov i neočekivani način. O tome sam pisala već u prvim knjigama, samo je tada dekor bio povezan uz prepoznatljive dimenzije, uz funeralnu slikovitost mediteranskog ambijenta. Zanimalo me kako pristupiti nevidljivom, gdje je ta hlapljiva granica i kakve se eterične tvari oslobađaju u spoju materijalnog i nematerijalnog svijeta, kako se u dubokim zonama snoviđenja pretapaju magične vibracije, energetski valovi i odrazi netjelesnih tvari.

Cijeli moj dotadašnji opus bio je svojevrsna camera obscura u kojoj su se lomile iskre mraka i zrake elektriciteta. Mnogo godina takve dimenzije moje poetike bile su posve neprepoznate, skoro namjerno previđane, jer su možda bile preblizu graničnim zonama gdje se vrlo nesigurno hoda rubom proširene zbilje.

Tadašnja viđenja učvršćivala su se u odrazima, u razlomljenim zrcalima i plohama koje odražavaju predmete, umnožavaju ih ili skrivaju njihov uobičajeni izgled. Kroz tri desetljeća taj »zemljovid snoviđenja« sabirao se u pretincima i pod tajnim šiframa, pohranjivao u fragmentima i malim cjelinama koje su čekale pogodni emotivni napon, potrebnu temperaturu misli da bi se spojile u jake i samostojeće cjeline.

Fikcija svemirskog romantizma

* Često – u poeziji i u intervjuima – govorite o osebujnom romantizmu, dakako, ne kao nekoj retrospektivnoj poetici, nego o utopijskom bijegu iz stvarnosti u beskonačne onirične prostore. Što se sve, dakle, misli pod pojmom romantizma u Vašemu pjesništvu?

– Mene u poeziji nadasve zanima nekakva još nejasna vrsta svemirskog romantizma, ono što prekoračuje u malo poznati, latentni i skriveni svijet. Takav »mnogostruki ja« ujedno je promatrač vidljivoga i nevidljivoga, ali i onaj koji može putovati kroz frekvencije izmijenjenih stanja svijesti. Rekla bih da je moja privrženost romantičnoj fikciji posljedica dugotrajnog procesa, govori o neograničenim mogućnostima produženih iluzijâ, kada vas nestabilna granica zbiljnosti uvijek na drugčiji način opčinjava i uvlači u fantazmagoričnost.

U svim aspektima mog poetskog djela, koje već godinama nazivam work in progress, pratila me svijest o vlastitim krilimâ koja svijetle. Kroz sve knjige izražavala sam širinu zanosa, uvjerenje da je svijet čvrstih, konkretnih stvari, okružen i prožet fluidnim svijetom energije koja zrači, neprestano je u pokretu, mijenjajući se poput mora. Za mene je to izazov, uvijek novo poglavlje. Takav romantizam ne oslanja se na emocije već na osobitu vrstu imaginacije, uključuje nepoznate dimenzije misli, djeluje na samu podsvijest, stvara nepredvidljive pastiše, obnavlja čudne asocijacije.

* Zanimljivo je da Vi sinkretičnu, ujedno primordijalnu i utopijsku, zbilju u Vašim zbirkama - od Balade o neizrecivom (2003.) do Oblika duše (2011.) dostižete kaotičnom montažom slika, povijesnih slojeva, budućnosnih projekcija i prodiranjem u fizičku i metafizičku strukturu svemira. Kako vidite karakter te primordijalne zbilje koju Vaša poezija nastoji prizvati u tekst – kao kozmos, kaos ili njihovu nerazdruživu kombinaciju?

– Kad sam, prije dosta godina, počela opisivati svoja imaginarna putovanja ubilježila sam kako ona evociraju čudesni bljesak, beskonačno i neupitno isijavanje duše. Poezija nenadmašno govori o toj sposobnosti »osluškivanja« difuznih i fluidnih energija koje nam stižu iz povišenog registra svijesti, kako je rekao Béla Hamvas, otkrivaju nam se u trenucima »budnosti višeg reda«.

Taj hod po samom rubu proširene zbilje, kad sve pa i najbanalnije stvari vidite u odmaknutom ili povišenom registru, istinski je napon pjesništva, jer vodi kroz nepouzdane i »slobodne« zone. Svemirski romantizam tada je nekakav pandan baudelaireovskom spleenu, nošen lažnom mistikom i čudnom logikom raznih »graničnih stanja«, osvijetljen magičnim odmakom od prostora kojim se krećete. Poezija je čini mi se najsnažnija kad govori o lakom brisanju granica i mijenjanju konteksta, a takav pseudoromantizam na mnoge se načine može osjetiti kao opčinjavajuće iskustvo, nekakav latentni šum što pobuđuje dubok osjećaj tajanstva i mnogolikosti.

Od samih početka razvijam taj odnos snažne pozadinske jeke koja podržava moje najranije pretpostavke kako je moć poezije u rezonancijama i pukotinama kroz koje se prenose kozmičke vibracije i nastupa stanje »začaravanja svijeta«. Kada su memorijske karte veoma nestalne, takav se višedimenzionalni pristup otkriva poput »prekomjernog vala koji se pokrenuo iz dubine svemira, zavlači se pod kožu i zauzima naše mjesto«.

* Pjesma u prozi od početka Vašeg pjesništva bila je snažan znak imaginativne slobode i krajnji izraz otvorenosti s jedne strane, ali i instrument unutarnje napetosti i sugestivnosti koje su bitne za spomenutu poetsku formu. Kako se pjesma u prozi, njezin unutarnji karakter, ali i njezini konstrukcijski i retorički likovi, mijenjala u Vašemu pjesništvu od Vaših, da parafraziramo Nikolu Šopa, »ranih do kasnih poetskih pijetlova«?

– Kad dominantno pišete pjesmu u prozi, imate uvid u neuhvatljivu vrstu koja se neprestano preoblikuje, mijenja formu i težištâ, širi obzore. Zanimljiv je taj pogled s druge strane, na pjesmu kao vrstu koju je skoro nemoguće uvesti u literarni žanr ili poetski sustav. Kod pjesama u prozi nije presudna formalna razlika između proznog i poetskog pisma, već se u disharmoniji njezinih tenzijâ pokazuje izmijenjeni osjećaj svijeta, duhovno iskustvo koje se grana i razvija u odmetništvu, nadmeće se sa svim mogućim stereotipima. Temeljni credo takvog načina pisanja životni je stav, svojevrsni subverzivni element, jer pjesma u prozi izmiče svim kalkulacijama. Pokreće je svojevrsni paradoks i sloboda imaginacije, te je po Rimbaudu osobito živa kada svijet tone u svoj iskonski kaos.

Gipka i sugestivna kartografija pjesama u prozi nadahnjuje me godinama, još od prvih knjiga Kovači sjene, Dubina ili Trag Morije. Vodila me potom kroz nevjerojatne odraze, premještanja, rastakanja i preobrazbe, sve do poljâ proširene percepcije koja se pojavljuju na lelujavoj granici gdje vanjska pojavnost tone u unutarnji vid. Između tih anarhičnih krugova mnoge još neprerađene dimenzije zbilje mogu biti jako snažne vizije, i vrlo je važno prepoznati magične raspone unutar pjesme u prozi, ne svodeći njezin značaj na formalne ili narativne okvire.

Misleći na pjesmu u prozi Ezra Pound navodi kako je ovdje riječ o snazi i duljini dojma, o dinamici unutarnje gradbe koja mora biti jaka, napisana kao da je proza. Pjesma u prozi i pisana je tako da su njene silnice posvuda jednako raspoređene, pa se umjesto linearnoga promišljanja u priču uvodi bezvremenost, mogućnost kodiranja i brisanja granica između vremena i prostora. U poeziji tada nastupa »začaravanje svijeta«, a zrak je pun odjeka koje bi trebalo osluhnuti. Takva stanja pobuđuju osobitu ljepotu i sugestivnost.

Ponekad kažem kako pišem antipoeziju, ne da bih negirala pjesmu, već da bih istaknula taj promijenjen odnos prema žanrovskim očekivanjima. Volim otići tamo gdje nitko prije nije bio i raditi prividne putopise, magične kronike, pikarske poeme, pseudo dokumentarne rapsodije, čudne pastiše koji nemaju klasičnu radnju, ili glavni lirski tijek koji bi svojim odlikama ispunio nekakve unaprijed zadane uloge. Čarolija je u tome da se u snažnim vibracijama pjesama u prozi ništa ne treba objašnjavati, kroz te labirinte može se kretati slobodno i nesputano kao da se hoda kroz snove.

Imaginarna kartografija i »bijele zone«

* U nekim ste svojim zbirkama pjesama usmjereniji prema svojevrsnim povijesnim apokrifima i imaginarnoj kartografiji, dok u nekim posljednjim zbirkama prevladava futuristička perspektiva astrofizičkih i kozmoloških otkrića primijenjenih na poeziju, kao i sve jasnijih apokaliptičnih znakova sveopćeg rasula, ali i prilike za neku drugačiju stvarnost. Može li se, dakle, spojiti Geneza i Apokalipsa, prvi i zadnji čovjek, primitivni jezik i svemirska poezija?

– Cijeli moj pjesnički opus u znaku je sažete ili nepotpune rečenice: metamorfoze i drugih značenja. Takva poezija govori o našem dobu, ne samo na iskustveni način, već evocira magičnu zbilju u koju se može uroniti i na krajnje spiritualan način. Mislim da smo u većini svjesni samo djelića naših pravih duhovnih potencijala, pa zato ono što se naziva mističnim uglavnom ostaje u zoni tajanstvenog ili neobjašnjivog registra svijesti. Baš to me oduvijek privlači.

Nadasve uzbudljiva kozmologija, ako je protumačimo kao vrstu literarnosti, razvija se iz hipnotičkog osjećaja beskonačne vrpce koja uvijek na drukčiji način vodi prema neodređenosti i višeglasju. Uzbudljiva je činjenica da su velika pitanja filozofije našeg postojanja i života još otvorena. Nitko, zapravo, o tome još nije spoznao ništa iznimno važno i još uvijek dišemo u nadi da postoje bitni trenuci kada možemo osjetiti da su se pomaknule granice.

Astronaut i vizionar Edgar Mitchell navodi kako se istraživanje tajne svijesti pokazalo znatno dužim i težim od slijetanja na Mjesec. Nakon otkrića svemirskih rezonancija, nultog polja ili teorije struna posve je jasno da se zapravo ono najbitnije ne događa na razini naše stvarnosne percepcije, već u »bijelim zonama« gdje ne mislimo temporalno. Drevni su istraživači to dobro pretpostavili, premda zapravo nisu znali što se događa unutar mreže koja može spojiti znanost i spiritualnost. Snaga i sugestivnost takvih uvida krije se u osjećaju bezgranične povezanosti s mističnim, na tankoj crti između površine i prostora nevidljivoga.

Svakom novom knjigom odmjeravala sam taj izmijenjeni, sferični horizont, koji se u novijem dijelu opusa okuplja pod geslom Putnici iz budućnosti. Takva poetika ima veze s iskustvom i intuicijom, svjesnošću i mudrošću, te govori o trenucima koji su mi pomogli prihvatiti ograničenja našeg znanja i duhovnih disciplina, razumjeti prirodu zvukova staroga nasljeđa i njihova značenja u otkrivanju novoga. Ne postoji savršena karta svijeta na kojoj su upisane sve tajne, ali u današnjem vremenu živimo u gustim mrežama besmisla i poezija mora lavirati kroz pukotine, stići kroz crvotočine do svemira u nama.

U knjizi Oblik duše zabilježena je evokacija svojevrsnog astralnog putovanja, ali na poetski način tu govorim i o »velikom dizajnu« svemira u nama i svemira u kojem živimo. Knjiga je snažno prožeta panpsihizmom koji je blizak arhaičnim praksama, jer one oduvijek imaju snažne duhovne uvide u kozmičku povezanost. U njoj istodobno opisujem mistična iskustva koja se mogu objasniti kvantnim principima, ali govorim i o kozmičkom prahu kao jeziku našeg doba. U toj, meni veoma značajnoj zbirci, lajtmotiv je bila najava da će 2010. znastvenici egzaktno dokazati postojanje duše. To se nije dogodilo do vremena kad je ova knjiga objavljena, međutim, samo nekoliko godina kasnije među kvantnim fizičarima i astrofizičarima sve se ozbiljnije razgovara i o duhovnoj dimenziji univerzuma.

U bunaru duše, kako je zapisao Michel Houellebecq, sva su najvažnija pitanja ovog doba, ali čini mi se kako taj »lebdeći svemir« u nama tek čeka svoje psihonaute. U vremenu brzih i dvojbenih promjena pjesništvo mijenja svoj unutarnji naboj, linearni jezik poezije rasipa se u vijugastu geografiju kojom se može stići do unutarnjeg svemira, gdje počinju i završavaju sve naše potrage.

Moja poetska putovanja stoga su sve izravnije povezana uz drevne taloge koji stvaraju novi pjesnički jezik, jer tajnovita i stihijska snaga prirodnih sila u pjesništvu ima fantastične rezonancije. Premda se poetika koju nazivam »svemirski romantizam« naizgled pokorava zvukovima atoma, nestabilnim dimenzijama i kvantnim česticama, to je ujedno vrsta znanja o fluidima i neistraženoj putanji bijega na magijski način.

Još je Rimbaud zbližavao poeziju, znanost i mitološko kao svetu trijadu koja teži tajanstvenom, a danas je tajanstvo značajno pomaknuto u područje svemira. Mnoga nova otkrića uzbudljivija su od glasova koje su pronosili proroci prijašnjih doba, i čini se kako nije samo poetska istina da smo »sačinjeni od zvijezda«.

Trilogija o Dioklecijanovoj palači

* Upravo radite na poetskoj trilogiji o Dioklecijanovoj palači, a već ste objavili dvije zbirke pjesama u prozi iz te trilogije – Palača zarobljenih snova (2012.) i Palača nezemaljskih snova (2013.). U tim dvjema knjigama kao da se odmičete od svoga iskustva kozmičkoga simultanizma i donekle se vraćate ranijem tematiziranju odnosa vidljivog i nevidljivog, konkretne Dioklecijanove palače, odnosno njezinih ostataka, i duhovnih rezonanci koje u njoj i u njima odjekuju. Otkuda sad taj novi poetički rez? Kamo se sada kreće Vaša poezija, koja je sada njezina unutarnja logika?

– Čudesna simbioza Dioklecijanove palače i grada, oduvijek je »modus vivendi« mog pjesništva, jer su magična putovanja i započela iz podruma Palače da bi se potom nastavila kroz svijet trajno izložen iluziji. Možda je takva pozicija proistekla iz opsesivne prožetosti Dioklecijanovom palačom, zbog opčinjenosti njenim razgradnjama, metamorfozama i drugim značenjima. U toj povijesnoj retorti pokreću se ulomci arhitekture, fragmenti davnih života promiču u izokrenutoj perspektivi, zgusnuti tragovi povezani su uz oniričko ili uz orfički prostor. Moćna arhitektura carske palače podržava tenzije suprotnih planova, čudnih logika, isprekidana i usporena kretanja kojima se brišu perceptivne razlike između postojanja i iluzije.

Već dugo vremena prati me Rimbaudova misao: »Naposlijetku sam nered svojeg duha počeo smatrati svetim«, jer tako obično bude kad se duboko zakorači u mistične i »granične« poetske prostore. Promatrač vidljivog i nevidljivog od istog materijala ponovno gradi i razgrađuje, premješta, usitnjava, preoblikuje, proširuje stvarnost i omogućava komunikacije svjesnog i nesvjesnog. Zato već od prvih knjiga razvijam priču o promatraču »bez prvog lica«, o zapisničaru vidljivoga i nevidljvoga.

Oduvijek su me fascinirale piranesijevske mutacije, ulomci bez jasnog konteksta gdje arhitektura urušavanjima i preslagivanjima poprima nerealne dimenzije. To su granične forme, međuprostori u kojima se aktiviraju skrivene energije, gdje se lako prolazi u svijet iluzija.Tako važno i složeno iskustvo može bacati odsjaj veoma daleko, i po Baudelaireu riječ je o neizvjesnom putovanju kada se svi elementi pamćenja preslažu na drukčiji način. Stoga je za mene takva iluzorna Palača i »glavna ulica nesvjesnoga«, omogućava svojevrsno mapiranje kozmičke i nesvjesne dimenzije stvarnosti.

Već nekoliko godina pišem Triptih o palači, do sada su objavljene dvije knjige: Palača zarobljenih snova – imaginarni putopisi i Palača nezemaljskih snova – psihogrami. Nakon dosta godina obnovila sam pješačke pohode Dioklecijanovom palačom, napravila seriju fotografija kojom pokušavam zabilježiti stoljetnu auru koja ovdje nastaje u potpunoj prožetosti grada, stanovnika i palače. Po toj jedinstvenoj simbiozi Dioklecijanova je palača fenomen i u svijetu.

Ipak, nadasve sam željela kroz poeziju i fotoiluminacije prikazati alternativno viđenje splitske Palače, njezinu paralelnu zbilju koja ovdje preuzima mnogostruke dimenzije, pokazuje se kao neka vrsta nadzbilje i vizionarskog iskustva. Zato se u fotografijama pokušavam fokusirati na to rubno područje između zbilje i iluzije, na mjesta gdje svjetlo i tama stvaraju nekakvu harmoničnu dvostrukost, ili izmaknute odsjaje koji su oduvijek davali posebnu metafizičku auru životu u Palači.

Kada dugo, od svoga rođenja, živite u Gradu/Palači, takav zemljovid snoviđenja postaje proširena stvarnost, čini vam se da je u toj magičnoj kutiji pohranjena cijela skala života koja se gomila u ispremiješanim fragmentima. Takva je Palača za mene enigmatična i očaravajuća, jer sugerira osjećaj rastapanja granica, omogućava mi da razvijam priču o promatraču vidljivoga i nevidljivoga koji pokušava spojiti iluzorne kadrove u sveobuhvatni arhiv čudesnoga.

Međutim, iz doba Dioklecijana, i vremena gradnje splitske carske palače, malo je dokumentiranih podataka te bi u podlogu svakog razmišljanja o Palači trebalo uključiti opširni atlas imaginacije, teritorij fantazije i svijet fantastične kartografije. Kao opsesivni istraživač ponekad naslutite kako se Palača širi i udaljava, vibrira između zemlje i neba, a njena topografija sačinjena je od rasutih krhotina i čudesnih zrcala. O takvom fantastičnom i opčinjavajućem iskustvu pišem u »psihogramima«, gdje kozmičke vibracije nisu fokusirane pa se doimaju kao cirkularna pisma iz nekih drugih dimenzija.

Ipak, nadasve me fasciniraju iluzorne mape u kojima Palača poprima posve virtualne dimenzije pa se čini kako vas sustopice slijedi »živi komad svemira«. Njezin neobični univerzum »bez kronologije i kompasa« za mene je alkemijsko čudo, jer u takvoj arhitekturi obitavaju trajne iluzije, međuprostori u kojima snovi nadilaze tvarni svijet. Tada pišem o zvjezdanim vratima i o vremenskim portalima što se otvaraju kao laserske mrlje kroz koje se prostor Palače prelijeva u kozmička snoviđenja.