Veliki mâg i njegov testamentalni roman

I.

Književnoga povjesničara u Krležinu posljednjem i najopsežnijem romanu zaokupi u prvi mah proces nastanka, dopisivanja i proširivanja Zastava, od prvoga »Forumova« izdanja u nastavcima (1962., 1964., 1965., 1968.)1, preko prvoga u četiri knjige uvezana Zorina izdanjâ (1967.)2, do trećega i posljednjega za autorova života objavljena izdanja sarajevskoga Oslobođenja (1976.)3, koje u pet knjiga obasiže 1861 stranicu teksta. Iako je Krleža otprije poznat po naknadnim intervencijama u već dovršenim i objavljenim djelima, činilo se da je dopisivanje trećega čina drame U agoniji (1958.) i treće knjige romana Banket u Blitvi (1962.) najradikalniji takav čin – sve do pojave Zastava – koje će zbog nepreglednih izmjenâ i dopunâ te prekrajanja strukture i kompozicije zadati dosta muke nakladnicima, a još više istraživačima ovoga iznimnog Krležina romana, koji se javnosti nametnuo kao prvorazredni književni događaj.4

Najprije se nadasve zahtjevnoga posla latio neumorni krležolog Stanko Lasić nastojeći u knjizi rječita naslova Struktura Krležinih »Zastava« utvrditi mnogobrojne autorske izmjene teksta u Zorinu izdanju. Obrazloživši u uvodnome poglavlju tipologiju dotadašnjih pet Krležinih romana (Tri kavalira gospođice Melanije,5 Vražji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti i Banket u Blitvi), polazi od teze da Zastave u novoj Krležinoj stvaralačkoj fazi oblikuju posebnu romanesknu strukturu – genetički tip romana, građen na spoznaji da je »skladni i koherentni čovjek fikcija«6, a do istine i ravnoteže između sebe i bitka pojedinac može doći samo ako živi svoje suprotnosti i »stalno sebi protuslovi«7, poput protagonista Zastava Kamila Emeričkog. Hvatajući se u koštac s promjenama u drugom izdanju romana, sistematizirao je Lasić s prepoznatljivom akribijom građu u tri polja razlikâ: pravopisne i gramatičke, sadržajne te strukturne, a s obzirom da je roman doživio i treće, znatno promijenjeno i prošireno sarajevsko izdanje, našao se Cvjetko Milanja u Krležijani pred novim zadatkom. Odlučivši se posvetiti utvrđivanju kronoloških i kompozicijskih inovacija u najnovijem izdanju, pratio je kako Krleža, umetnuvši u sredinu Zorina izdanja cijelu novu, naknadno dopisanu i u »Forumu« objavljenu knjigu, reorganizira građu te spaja, razlama i prekraja određena poglavlja, dajući im po potrebi i nove naslove, čime je postigao »mirniji, logičniji i linearno-kronologijski«8 poredak poglavlja i zaokruženiju cjelokupnu kompoziciju romana.

Osim strukturnih, koliko-toliko razvidnih razlikâ, i sve ostale, a pogotovo izražajne i stilske, otkrivaju ono bitno – skrivenu unutarnju snagu promjena u kojima je sadržano piščevo trokratno bdijenje nad tekstom svojega oporučnog romana, a one u cjelini pokazuju da se radi o majstorskim zahvatima u tkivo već napisana djela, kako bi ono u konačnici bilo upravo to što autor želi da bude. Stoga evo još nekih pripomena s tim u vezi.

II.

Krležine Zastave počele su izlaziti 1962. godine u prvom godištu tek pokrenuta Akademijina časopisa »Forum«9, a opsežan tekst romana Krleža je već tada rasporedio po knjigama, samo što su one prvotno zamišljene ekstenzivnije u odnosu na sljedeća dva izdanja. Tako je u »Forumu« roman objavljen u samo dvije knjige, od kojih je prva bila znatno opsežnija od druge i imala je četrnaest naslovljenih poglavlja, a druga, koja će u »Forumu« izlaziti dvije godine kasnije, 1964. i 1965., imala ih je upola manje, svega sedam, pa je već i to signaliziralo izvjesnu strukturnu nedovršenost Zastava.

Zorino će izdanje u cjelini preuzeti »Forumove« dvije knjige i uvezati ih u četiri, s tim što će dvadeset i jedno poglavlje na nov način rasporediti po knjigama, s Krležinim blagoslovom dakako.10 Činilo se tada da je roman dovršen, samo što su na nov način raspoređena poglavlja seljena iz knjige u knjigu, te smo umjesto dvije, po količini teksta neproporcionalne knjige »Forumova« izdanja, dobili četiri Zorine knjige Zastava.

No, kao što znamo, na tomu se nije stalo, jer Krleža već sljedeće godine, 1968., počinje u »Forumu« objavljivati Petu knjigu Zastava, koja neće postati i petom knjigom idućega sarajevskoga izdanja, pa tu zapravo počinje priča o strukturi romana i građi obuhvaćenoj u njemu. Glede toga znakovita je bilješka u Dnevniku 15. X. 1967., gdje Krleža otkriva da je Petu knjigu počeo pisati nakon što se pojavilo Zorino četveroknjižje, spominjući pritom i magnetizam pisanja – »zastaviranje« – kojemu očito nije mogao odoljeti:

Pomisao na »Badnje veče 1915.« prestaje da bude odiozno, javlja se magnet i sve se tako pričinja da ćemo »zastavirati«.11

Prema tomu, kompleksnost je Krležina romanesknoga pothvata u prvi plan izbila tek s pojavom Pete knjige, gdje se odmah pokazalo da je roman Zorinim izdanjem samo naizgled dovršen, te će autor, želi li zadržati uspostavljenu kronološku podlogu romana, a s nastavcima koje upravo objavljuje vraćajući nas u 1915. godinu, morati intervenirati u središnji dio Zorina izdanja, koje je u završnim poglavljima već poodmaklo u početke dvadesetih godina XX. stoljeća. To se zorno očitovalo tek kada se pojavilo sarajevsko izdanje Zastava, gdje je, recimo to odmah, u sredinu novoga izdanja umetnuta upravo napisana Peta knjiga, i to kao Treća (s poglavljima Kalvarija K. E. godine 1914?, Smrt k. u. k. oberarzta Guida Glanza, Pod djedovskim krovom i Stiže Joja), a ona će prethodnu Treću i Četvrtu Zorinu knjigu pomaknuti na Četvrtu i Petu. Pri inventuri poglavlja zapažamo kako je naslovni lik oportunista i mešetara Amadea Trupca (karakterizirana govornim poštapalicama svekoješta i istomštogođ) iz »Forumova« izdanja u Zorinu izdanju nestao iz svih naslova, iako ne i iz tkiva romana, da bi se kao protagonist vratio u naslov jednoga poglavlja u sarajevskom izdanju Zastava.12

Po svemu je očito da u tijeku nastajanja romana Krleža još nije definirao ni opseg pojedinih poglavlja ni broj knjiga, a što tek reći o mnogobrojnim i višeslojnim međusobnim razlikama u trima izdanjima: gramatičkim i pravopisnim13, sintaktičkim i stilskim intervencijama, dodavanju, izostavljanju i prekrajanju pasusâ i rečenica, kroatiziranju imena, naziva i pojmova, s obilatim pretakanjem naracije i opisa u unutrašnji monolog.

III.

Intrigantnije su međutim neke naoko neznatne preinake, kakva je ona na samom početku »Forumova« izdanja, koja naslovom prvoga poglavlja Audijencija kod madžarskog ministra predsjednika u Budimu 7. jula godine 1913. sugerira da roman o Kamilu Emeričkom, odvijajući se na ogromnoj vremenskoj i prostornoj pozornici koja se zove život ljudski i sudbina nacije, započinje točno na Krležin rođendan. U idućim će izdanjima Krleža izostaviti taj datumski signal kao očito upozorenje na sâma sebe, jer je i bez toga jasno da roman ima autobiografskih točaka gdje se Kamilov životni put, pogotovo u prvim knjigama romana, preklapa s Krležinim. No Krleža je htio da Zastave budu roman, a ne autobiografija ili memoaristika. A meritornu riječ o tomu što treba biti građa romana i kakav on treba biti da bi odgovorio zahtjevima suvremena čitatelja, nalazimo ponovno u čuvenim Dnevnicima:

Bilo kakav književni motiv s izmišljenom fabulom je démodé. Ta vrsta beletristike kakva se njeguje danas, nema mnogo smisla, nije ga nikada imala, a danas baš nikakvog.14

Roman kao historijska kronika jedini je beletristički način da se stvari prikažu u svojoj jadnoj golotinji, bez maske. Ljudi putuju kroz vrijeme, a da bi se udes njihova života prikazao u svoj grozoti bezidejnog trajanja, to je ostvarljivo samo u romanu.15

Prvo je, dakle, pravilo ne izmišljati, nego snagom vlastita doživljaja i iskustva izraziti dramatičnost i tragičnost čovjekova položaja u suvremenu svijetu, gdje se politika i povijest poigravaju njegovom sudbinom. Ta nas upozorenja navode da odgovore i na neka druga pitanja potražimo u Dnevnicima, budući da su referentan izvor za nastanak većine Krležinih djelâ, a očigledno i za Zastave, jer je u Petoj knjizi Dnevnika Krleža upravo opsjednut romanom i intenzivnim radom na njemu, od već navedena datuma, kad je 15. listopada 1967. počeo raditi na dopisivanju i proširenju objavljenih Zorinih Zastava, do l. veljače 1969., kad je rečenicom »Barjaktarenje teško kao ‘teškoto’«16 slikovito predočio stvaralačke muke rađanja nove (Pete, odnosno Treće) knjige romana ili »Kamilije«, kako je prigodno nazvao Zastave prema Kamilovu imenu. Iz brojnih dnevničkih zapisa čitamo da »zastaviranje«, odnosno »barjaktarenje«, traje li i traje, a odvija se u kasnonoćnim i u ranojutarnjim satima, do ponoći i dulje, pa izjutra od četiri ili pet sati – i tako skoro godinu i pol kontinuirana rada na novoj knjizi Zastava, dok »Forumaši telefoniraju nervozno«17 tražeći nastavke romana.

Dnevnik dokumentira i to kako se Krleža uz dopisivanje novih poglavlja vraćao dorađivanju, prepravljanju i prilagodbi već objavljenih knjigâ, što je za sedamdeset i petogodišnjega autora nedvojbeno bio težak posao, no on je pisanje Zastava smatrao svojom stvaralačkom misijom. Ustajao je u rana jutra, sâm palio vatru u peći, i gonjen nezadrživom potrebom neumorno pisao. Dvojbe nema, bio je opčinjen pisanjem:

Magnetsko djelovanje rizme bijele neispisane hartije: opsesija. Svijetla, glatko lakirana, ispeglana ploha čistog papirnatog lista, neshvatljiva prostornost nečeg čudestvenog kao hostija, te privlači prste da bi se ispod njih prošetala povorka slova da poteku crni mravci u vijugavim nitima, samo da se piše...18

Mučio se nad poglavljem Badnje veče 1915., koje će u izdanju Oslobođenja glasiti Pod djedovskim krovom, odahnuo je kad ga je napokon (finalmente!) završio, vraćao se na godinu 1914. i temu Kamilo na ladanju, da bi najzad otkrio:

Dugo smo prevrtali proklete teftere dok se na kraju ipak nije otkrilo da je sve to već davno bilo napisano i numerirano. Treba samo prionuti, a nitko ne će da vjeruje kako je pisanje boks najteže kategorije. Samo atletske naravi pišu knjižurine teške kao najteži teret.19

Ipak ga otkriće uglavnom gotova rukopisa neće spriječiti da se uporno vraća već napisanom, ispravlja i dotjeruje. »Otkinule se ‘Zastave’ kao konji, kreću se dalje same«20, kaže autor, svjestan da je proces pisanja podložan neobjašnjivim silama izvan njegove volje. A zna se dogoditi, da iz istih neshvatljivih razloga pisanje zapne u stvaralačkoj blokadi, pa mu ne preostaje drugo nego se prisjetiti sadržaja koji ga čekaju:

Eto, prošlo je tristašezdesetišest dana kako smo se rastali od Joje na odlasku u Pulu, a sad ni za milimetar dalje. Joja treba da stigne u Beč na bijegu, organizirao je u Puli zavjeru na jednom razaraču, planirao je da isplovi i da se preda Talijanima. Prijeti mu smrtna osuda.21

Zaokupljen ratnim temama koje očito nije iscrpio u Zorinu izdanju romana, Krleža se usredotočio na Kamilove ratne i Jojine robijaške patnje, na kasarne i bolnice, na suočavanje sa smrću u ratu, ali i na bitke za sanjane ideale. Izričito i na više mjesta poistovjećuje se s Kamilom (»Ležimo u bolnici u Ungarisch-Weiskirchenu«22), intimizira s drugim likovima (»Joja nas očekuje nervozno«23), gdje množinskom zamjenicom izražava suživljenost s likovima i njihovim sudbinama.

Opsesivno zaokupljen dopisivanjem i oblikovanjem monumentalnih Zastava, Krleža svoj roman ipak nije dovršio kako ga je zamislio, i uzalud se pitamo kako se moglo dogoditi da šeste knjige u ostavštini nema, kad je 7. i 8. prosinca 1968., punih trinaest godina prije smrti, u Dnevniku zapisao: »Poslije beskrajno duge jeseni barjaktarenje se zaustavilo oko polovine Šeste knjige«, a par stranice dalje: »Šesta knjiga ‘Zastava’ na pomolu. Do februara trebalo bi prepisati trista stranica«.24 Je li Krleža s obzirom na visoku dob bio preambiciozan kad piše što još treba učiniti, pa mu je ponestalo snage, ne znamo, no očigledno je na umu imao šire povijesno razdoblje kroz koje bi proveo Kamila, svoga očiglednoga dvojnika:

Najnormalniji put do Kalvarije Kamila Emeričkog bio bi da kroz Sedmu, Osmu i Devetu knjigu produži svoju kalvariju sve do 1941, i da ga na kraju konca dotuku. To bi bio jedino logičan epilog Devete, ne Simfonije, nego Knjige.25

Naravno da i neizostavni Stanko Lasić ima o tomu nešto reći:

Priča se u Zagrebu da je posebno mnogo radio na nastavku Zastava. Tvrde neki urednici i izdavači da je šesta (odnosno četvrta [dakle također umetnuta! Nap. K. Č. J.]) knjiga najviše napredovala. Ona tretira zanimljive događaje: Kamilo u Beču 1916 – 1917...26

U nastavku navedena teksta nabraja Lasić podrobno sadržaj šeste knjige romana, a otkud bi to znao da se u upućenim krugovima nije o tomu uvelike znalo i govorilo. Krleža je vjerojatno Zastave držao životnim djelom, a nije ih završio, jer su ambicije ipak bile veće od preostalih, divljenja vrijednih stvaralačkih potencijala. Baveći se dugo vremena (sada već znamo da se radi o dvadeset i pet godina!) Krležom i njegovim djelima – »građom koja je slična morskoj pučini«27, Stanko Lasić komentira:

A kada jedan sedamdesetogodišnjak nastavlja pisati izvrstan roman poput Zastava i objavljuje ga kontinuirano do svoje sedamdeset i pete (...), kada jedan osamdesetogodišnjak piše/redigira knjige i knjige uspomena ili dnevnika, eseja i varijacija – tada je svakom istraživaču književnosti jasno da se pred njim nalazi jedna pojava koja se ne rađa baš svakih pedeset godina.28

IV.

Većina se istraživača slaže u mišljenju kako su Zastave kruna Krležina stvaralaštva – neupitna summa krležijana – i ne mogu se u potpunosti razumjeti ne poznajemo li dobro ukupno djelo iz kojega proizlaze kao sinteza svega napisanog. Spojile su »ne samo sve probleme i teme kojima se Krleža tijekom života bavio, nego i romansijerske tehnike, postupke i rješenja«,29 sve u što je taj magični imaginator vjerovao i što je ikada mislio, sanjao i osjećao, kako bi za naraštaje čitatelja svjedočio kojim se zastavama zanosio i kako se u mladosti razvijao napuštajući jedne, a prihvaćajući druge ideje i ideologije – mijenjajući vlastite stjegove. Imao je jedinstven i buran život složene, proturječne i polemične naravi, i zato su u roman upisane i zastave njegovih neistomišljenika i protivnika. S druge pak strane, Zastave su i najbolji tumač Krležina domoljublja i njegova odnosa prema vlastitoj domovini i njezinu narodu.

Radnja u Zastavama započinje skandalom u domu Emeričkih zbog Kamilova članka o katastrofalnim posljedicama Hrvatsko-ugarske nagodbe, pa se otac Emerički mora ispričavati u Pešti. Tu, dakle, publicist Kamilo elaborira temu brojkama i činjenicama, a bivši vojni pitomac Ludoviceuma30 u Pečuhu, mladi Krleža, tu istu temu literarizira, pateći što Ugarska njegovu domovinu pretvara u svoju koloniju:

Muči me Hrvatska. Vrijeđa me Pešta kao Hrvatsku. Vrijeđaju me madžarske lađe u senjskoj luci, na riječkim molovima, glupi peštanski penzioni u Opatiji i Voloskom. Vrijeđaju me peštanske banke (...), spomenici, vrijeđaju me peštanske ulice i svi ljudi na tim ulicama...31

I dnevnički Davni dani prepuni su takvih sumornih i brigama za Hrvatsku opterećenih misli, kad Krleža u jeku rata, 22. svibnja 1917., zapisuje:

Razmišljam o Hrvatskoj, o našoj žalosnoj, nepismenoj, dragoj, zaostaloj, nesretnoj Hrvatskoj (...). Zagušljiv miris provincijalnog sprovoda puši se oko ovog našeg odra, oko ovog vječnog narodnog rekvijema što traje nihilistički vjekovima bez patosa i bez utjehe.32

Drugujući intenzivno s knjigama od djetinjstva i usvojivši iz njih mnogovrsna znanja, upoznao je Krleža vrlo rano Nietzschea (svibanj – lipanj 1912., svjedoči Lasić), a on ga je upravo fascinirao – »oborio s nogu«. Tako je poznati osporavatelj vrijednosti koje su sputavale slobodu buntovnog mladića, postao njegov duhovni učitelj. A onda su, kad je imao svega devetnaest godina, došli ratovi koji su ga se izravno ticali:

Svjesno sam doživio balkanske ratove, a prvi svjetski bio je treći. Doživio sam ih kao ogromni moralni šok. Tu činjenicu da uopće ratova ima. Ta tri rata su za mene važna, oni su me modelirali kao ličnost.33

S jedne strane Nietzsche i enormna energija buntovna mladića, a s druge traumatske ratne grozote i stradanja, opredijelili su Krležu za politiku. Mislio je da će tako moći utjecati na povijesne procese i naći egzistencijski smisao, no taj je izbor bio prepun razočaranja i gubitka iluzijâ, što će dovesti do bolnih otrežnjenja i mučnih spoznaja da je sve besmisleno i da je beznadno sâm pod zvijezdama.

Ukupno svoje iskustvo prekaljena igrača na hrvatskoj političkoj sceni upisao je Krleža u Zastave, roman raskošne asocijativnosti, gdje zadivljujućom snagom genija progovara o besmislu i tragediji ratova, nedostojnih čovjekova uma i civilizacijskih postignuća. U beskrajne je unutarnje monologe i solilokvije Kamila Emeričkog pohranio pisac svoj ničeanski nihilizam, osjećaj rasula i sveprisutne ljudske gluposti, teška stanja usamljena čovjeka koji je sa svom svojom pameću i moralnošću u ratnom vihoru posve nekoristan i bespomoćni gubitnik i tragičar. A ipak se, usprkos svemu, dijalektika traženja smisla nastavlja i perpetuira »uvijek na strani velike humane tradicije«34.

S kapitalom ogromnoga životnog i umjetničkog iskustva piše Krleža svoj roman o nama samima i našoj prošlosti, a njegova politička usredotočenost otvara široku povijesnu perspektivu na život Hrvatske u državama s kojima je bila u savezu, zahvaćenima sve žešćim socijalnim raslojavanjem i političkim antagoniziranjem nacija u razdoblju između Khuenova banovanja i pogibije Obrenovića, zagrebačkih i sarajevskih atentata, Kumanova, Bregalnice35 i Prvoga svjetskog rata, rasula i propasti Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja rojalističke SHS-ezije, otpočetka obilježene tiranijom i velikosrpskom mitomanijom. Protumađarski atentati gimnazijalaca, napušten i zaboravljen Supilo, kalkulantska Hrvatsko-srpska koalicija, mađaroni i pravaši, košutovci i hortijevci, dinastički »ujedinitelji« i crnorukci, radikali i vidovdanska katastrofa od Ustava – sve je to došlo na naplatu obespravljenom i vitalno ugroženom hrvatskom nacionalnom biću, nasilno uvučenom u obračune velikih sila, u rat i ratom izmučenu balkansku stvarnost.

Gledao je mladi Krleža kako se pred njegovim očima urušavaju carstva, kako tone i raspada se velika Austro-Ugarska Monarhija koja se činila vječnom, svjedočio je kako od raspadnutih dijelova nastaju nova kraljevstva i smjenjuju se režimi, kako se srednjoeuropska civilizacija sudara s balkanskim mentalitetom, a vladavina se kapitalizma suočava s rastućom prijetnjom lenjinizma i revolucionarne propagande. Stoga su autobiografski elementi u romanu najviše povezani s Kamilovim odrastanjem i sazrijevanjem te s intenzivnim sudjelovanjem u političkom životu. Tako mu se bregalnička bitka opsesivno javlja kao točka od koje počinje krah ujediniteljske ideje, zbog koje je naivna hrvatska mladež bila spremna poginuti, sve dok i ta ideja nije razgolićena u krvavoj retorti nasilja nepravednih vlastodržaca, jer se već tada pokazalo kako je zajednička politička budućnost hrvatskoga i srpskoga naroda samo još jedna propala iluzija.

V.

U takav politički i vremenski okvir smještena je obiteljska saga društveno i politički eksponirane obitelji Emerički, kojoj su propašću Monarhije iščupani korijeni, a potresa ju i nepomirljiv naraštajni i svjetonazorski sukob između oca i odmetnuta sina. Jer, on se bavi protudržavnom političkom aktivnošću, mimo očeve volje prijavljuje se u vojsku gdje jedva preživi ranjavanje na galicijskom ratištu, dok ladanjsko imanje pada u ruke kapitalu, a palača se u Jurjevskoj urušava bez nasljednika.

Obdaren »slobodoumnom, neobuzdanom mišlju, koja je usmjerena k etičkom i socijalnom osmišljavanju čovjeka i povijesti«36, Kamilo je predstavnik naraštaja europski obrazovanih intelektualaca iz prvih desetljeća XX. stoljeća, koji su u potrazi za vlastitim i nacionalnim identitetom, suočeni s povijesnim turbulencijama i ratnim strahotama, životni smisao tražili u politički organiziranoj borbi, u rasponu od nacionalističke ideologije južnoslavenskog ujedinjenja, preko simpatija za Supilove ideje do pristajanja uz Partiju i komunizam. Korisno je nadasve čuti Kamila kako govori Ani što je politika za njega i zašto se upustio u njezine burne i po osobni integritet opasne vode:

Nikada me nije politika zanimala kao karijera, to što interesira mene to je ova moja zemlja, eto, ova smrdljiva krčma ovdje (...), ove petrolejke u magli, to je moja domovina, i mislim da nisi zaboravila, bio sam i ostao sam vezan o našu bijedu, to je tako, nisam emigrant, i desilo se ma što, nikada ne ću iseliti, netko mora i ovdje ostati! (...) ono, vidiš, nije bila nikakva »moja politika«, nego moj život, i ako je taj moj život politika, onda ću se baviti politikom dok dišem.37

Ljubavna priča Kamila i Ane snažnija je i poetičnija od bilo koje druge ljubavne storije u Krležinu razgranatom opusu. A još veća tema od ljubavi – tema je smrti, obje nerazdvojno povezane i isprepletene, obilježene i usložene korozivnim znacima vremena i starenjem, što je posebno do izražaja došlo u desetak poglavlja s morituri motivima u naslovu (Smrt presvetle, U sjeni majčina odra, U sjeni Jolandine smrti, Salto mortale, Kalvarija K. E. godine 1914?, Smrt k. u. k. oberarzta Guida Glanza, Morituri, Ljubav na odru, Pokoj vječni daruj im, Gospodine), gdje je riječ o ratnim pogibijama i o smrtima Kamilu najbližih osoba, majke i oca, prijatelja iz djetinjstva Joje i njegove fatalne ljubavi, poetese Ane Borongaj. Tu je Krleža »nepogrešiv pisac masne rečenice u kojoj ječi tisuću i jedna kadenca« (Z. Kravar).

Uz protagoniste živi u romanu dvadesetak likova različitih profilâ iz svih slojeva, od vrha do dna društvene ljestvice, od izumirućeg plemstva do obespravljenih i izopćenih pojedinaca – galerija političara, visoko rangiranih vojnih lica, birokrata karijerista i ratnih profitera, ali i upropaštenih egzistencija stvorenih u ratovima i novim životnim okolnostima, u nasilju nove države koja se uz pomoć kratkovidnih saveznika proglasila ratnom pobjednicom i spasiteljicom naroda raspadnute K. u. K. Monarhije. Posebna su skupina likovi koji su iz stvarnosti ušli u roman kao akteri, poput političara i publicista Frana Supila, mađarskog ministra predsjednika Kálmána Tisze, slavitelja kosovskog mita Dimitrija Mitrovića (Mitar Mitrinović!), dosta su spominjani zagovornici ujedinjenja sa Srbijom, kipar Ivan Meštrović, književnici Vladimir Čerina (Vlado Černjaja) i Ivo Ćipiko, Kamilovi istomišljenici August Cesarec i Đuka Cvijić (Georgije), te poetski idol gimnazijalaca Kamila i Joje – Silvije Strahimir Kranjčević, koji je zbog žarkih in tyranos motiva bio nadahnućem naraštajima buntovne hrvatske mladeži.

Svi se oni izražavaju osebujnim hrvatskim jezikom s primjesama dijalektizama i povijesnih jezikâ hrvatskoga prostora, latinskoga, njemačkoga, mađarskoga i talijanskog, a dominira Krležin poetski jezik te kurijalna kajkavština prezidijalnog uglednika Emeričkoga starijeg i sjajna pučka fraza njegova domara Mike – pokopani kaj nad kojim Krleža tuguje u spomeničkim Baladama. Svaki važniji lik u romanu govori vlastitim staleškim jezikom s udjelom specifičnih tuđica, pa čujemo i agramersku kajkavštinu i palanačku ekavštinu i druge žargonske inačice sporednih likova.

Liričnost cijelih stranica, opisi krajolika i godišnjih doba, blagdanski ugođaji i dnevni štimunzi ostat će trajna svojina hrvatske knjige. Umjetnik književne riječi i raskošan stilist, osvaja nas Krleža i u Zastavama svježinom lucidne misli i asocijacija, meditacijama o umjetnosti i filozofiji, o povijesti i politici, o ljudskim naporima, krizama i sumnjama, o uzaludnom čovjekovu nastojanju da promijeni sebe i druge te uspostavi ravnotežu između uskogrudne sebičnosti i potrebe za zajedništvom. Napisane jezikom izatkanim od jezika ukupne nam književne baštine, Zastave su tako u rapsodično raspjevanom neobaroknom stilu sačuvale stoljeća hrvatske materinske riječi, posredujući u obogaćenju hrvatskoga jezika njegovih govornika, gdje Krležine »rečenice i stihovi odzvanjaju u govoru mnogog Hrvata, a da on toga nije ni svjestan«38.

Povijesnost i vizionarska političnost razastrta je u svim Krležinim djelima, od publicistike, dnevničke proze i drama do romanesknih Zastava, gdje se simbolika naslovnoga motiva, virtuoznom stilistikom uobličena, ponavlja i varira kroz cijeli roman, pojačavajući mu idejnu osnovicu i namećući se kao parabola hrvatskoga usuda u trokutu između Zagreba, Beča i Budimpešte, a potom na pravcu Zagreb – Beograd. Samo je genijalni umjetnik i sjajan politički analitičar mogao uobličiti nenametljivo poučnu viziju hrvatske povijesti, bremenite od uzaludna hoda za obećavajućim barjacima. Dojmljiva slikovitost i simbolika romana, u sinergiji s njegovom narativnom snagom i poetičnim stilom, postojano nas uvjeravaju i opominju da »gubitak individualne slobode svakog pojedinca dovodi do tragičnog razaranja društvenog uma«.39

Tematsko obilje s kolopletom nacionalnih i pojedinačnih problema čini Zastave prvorazrednom nacionalnom knjigom, slojevitom i kompleksnom, i zato Zastave nisu žanrovski jednoznačne. One su roman rijeka i genetički roman, kronikalni roman i ljetopis, roman epopeja i Bildungsroman o odrastanju i sazrijevanju dvojice protagonista, Kamila i Joje. No, Zastave su i prstenasti roman koji nas stalno vraća ključnim temama ne bismo li ih uzeli ad nótam, a »osnovna pogodba i jest prepletanje vremena (...) uništavajuća istovremenost zbivanja, sadašnjosti i prošlosti, memorije neumoljive snage, koja se ne odriče svoga prava da odredi smisao događajima«.40 Pritom su Zastave i dijaloški roman, satkan od impresivnih dramatskih razgovora naraštajno, politički i intimno sukobljenih strana, gdje dominiraju dijalozi Kamila i oca Emrički, Kamila i Joje, Kamila i Amadea Trupca, i najzad, pri kraju romana, Kamila i njegove fatalne ljubavi Ane.

Svi ovi likovi vode dijaloge Krležinim učenim jezikom i elokvencijom, s njegovom žestinom i snagom koja ne ostavlja puno prostora drugačijemu mišljenju, te rasprava o složenim i suptilnim temama i nije drugo nego Krležin dijalog s ograničavajućim i nametnutim okolnostima, sa svim onim što po svojoj naravi ne odobrava i ne prihvaća, a drugo stajalište u dijalogu tek je način da sa samim sobom raspravi probleme, ne bi li došao do istine ili zadovoljavajućeg rješenja. Ništa manje od dijaloške snažne su u romanu narativna i esejistička komponenta, no i one su slika i prilika nezaobilaznog naratora i esejista – romanopisca Krleže, manje ili više skrivenog u brojnim likovima.

Politici je Miroslav Krleža žrtvovao ogromne intelektualne i stvaralačke potencijale, a ona ga je – iznevjerila. Ali, zar je jedini? Iskreno sumnjam da toga nije bio duboko svjestan, no više nije bio mladi buntovnik nego institucija i književna epoha, a s te se visine nije bilo lako bez prevelike cijene izložiti opasnosti. Trebalo je sačuvati živu glavu, jer dvaput je već izbjegao smrt, pa je valjda mislio da ne mora i treći put staviti glavu na panj. A proglasiti nakon Zastava Krležu kroatofobom, pitanje je elementarne pameti i zdrave ljudske logike. Samo ih treba valjano, cum grano salis, pročitati, jer Krležina je ljubav prema Hrvatskoj nenametljiva, ali postojana.

Nakon legendi i pjesama te više uspješnih romana i drama napisao je Krleža monumentalne, intrigantne Zastave, roman idejâ i ideologija, ljudskih htijenja, vjerovanja i uvjerenja, maštanja i snova, roman u kojemu je izrazio strast ljubavi, strast djelovanja i strast spoznaje, pa se može reći da je – u kontekstu ukupnoga opusa – upravo u romanima bio najkonzistentniji autor. Zastave pak su velika i složena ljetopisna pripovijest o povezanosti nacionalne povijesti s autorovim davnim danima, proročki narativ o neizvjesnoj budućnosti jednoga vjekovima iskorištavanog malog naroda, koji nakon niza propuštenih i neiskorištenih šansi uporno mašta o boljitku i slobodi. Zastave su priča o snazi ljubavi i užasu ratovanja, o sebičnoj politici koja unesrećuje narode i pojedince.

VI.

Svjestan iznimnih književnih potencijala i ostvarenja, Krleža se više od bilo kojega hrvatskoga književnika žalio kako je neprihvaćen i neshvaćen, i kako mu djelo neće pasti na plodno tlo u nepodesnom književnom miljeu bez pravih recipijenata, što je dakako bilo i jest djelomično točno, no nije se dogodilo samo njemu; pa ipak, retorička rečenica »Tko će to čitati?« i konstatacija da »nitko ništa ne čita«, gorko zvuče iz pera književnog velikana.

Istina, Zastave nije lako čitati, osobito mladima koji u školama nisu usvojili znanja stranih jezika, posebno njemačkoga, kojim se suvereno služila naša intelektualna elita sve do propasti Habsburške Monarhije, pa i dulje kako potvrđuju i Zastave, a da ne govorimo o ogromnoj eruditskoj i jezičnoj zakladi romana koja traži obrazovana čitatelja. Apstrahiramo li sve to, međutim, nije ih lako čitati zbog gustog intelektualnog naboja pa, napokon, i zbog čuvene Krležine rečenice kojoj na početku ne sagledavamo kraj, iako teče logički besprijekorno stranicama romanesknoga štiva. Zato mladima treba u školama reći da se isplati uložiti trud, a tada im Krleža neće biti dom sve dalji.41 Zbog njih mi je žao što su neke dobre prakse, koje bi olakšale razumijevanje romana, neobjašnjivo napuštene. Tako je i u Zorinu i sarajevskom izdanju izostao tumač riječi i pojmova koji se uredno nalazi na gotovo svakoj stranici Akademijina »Foruma«, a izradio ga je vrsni naš leksikograf i jezikoslovac Bratoljub Klaić. Naprosto nije jasno zašto je živi Krleža to dopustio, kad se već misli da ga se o svemu pitalo i da je njegova riječ uvijek bila zadnja.

Opčinjenost politikom mnogima je i danas najveći Krležin i neoprostiv krimen. Je li se u kasnijim godinama mogao poštedjeti režimske suradnje, ne znamo, kao ni to je li kao dominantna osobnost bio željan moći i kontrole pojedinaca i sustava. No, jedno ipak znamo: da je ostao samo piscem koji politiku promatra neuronjen u nju svim mislećim bićem, ne bi ni upola zanimljiv bio ni svojim suvremenicima ni nama današnjima. A kako je Krležu nemoguće odvojiti od politike, a njegovo djelo oljuštiti od političke misli i ideologije, treba se zamisliti nad idejama za koje je mladenački poletno vjerovao da će uroditi preobrazbom i humanizacijom društva. Oni pak koji mu ne mogu oprostiti priklanjanje komunističkoj doktrini i lenjinističku prošlost, morali bi znati da se ne smijemo odreći Krleže i njegova u našoj umjetnosti i kulturi nenadomjestiva djela, baš kao što se Francuzi ne odriču Sartrea, Nijemci Handkea, a ni tolike druge nacije svojih velikana. Jer i to spada u fenomen nacionalnog integriteta i samosvijesti.

Dakako, ni nova čitanja neće dovršiti ekspertizu najzahtjevnijega Krležina romana, ali ne treba odustati, manje zbog Krleže, a više zbog nas samih, jer Zastave su »pledoaje za povijesni smisao: poziv na rad, strpljivost, skeptični realizam, samopouzdanje i toleranciju«.42 U njima je naša narodna sudbina, tegobna prošlosti i projekcija budućnosti koja nam je marksističkom ideologijom i socijalističkim parolama obećavana, a ni sam je Krleža nije prepoznao kao još jednu opasnu hrvatsku obmanu, pogubniju od mnogih prethodnih, bez obzira na to što on »nikada nije bio dosljedan materijalist-monist, iako je i sebe i druge u to često htio uvjeriti«43. Napokon, i s Cesarcem se, svojim Kornelijem i Gutom, razišao jer je Cesarec bio vjernički neupitno odan Partiji, a Krleža pak specifični derivat te politike – »crveni starčevićanac«44 – spoj nespojivoga ili ipak contradictio in adiecto. A zar je i moglo biti drugačije u njegovu slučaju!?

Krležu je taj manikeizam odbijao, on je u njemu naslućivao novu crkvu. Nietzsche nije umro u Krleži i Krleža je misli svoga prijatelja primao sve skeptičnije.45

Zato će se nesporazumi i suprotstavljena mišljenja oko Krleže i dalje umnožavati i nastavljati sve do one točke kad istraživači budu uzmogli umjetničku vrijednost njegovih djela temeljito razlučiti od njegove građanske osobe. Jer, on nije bio političar od naknadne pameti, nego vizionar koji pojave unaprijed vidi i neposredno reagira, pa »s kosovsko-vidovdanskim mitom i njegovom orjunaškom malformacijom«46 obračunava u vrijeme kad se mitomanija upravo razmahala, o čemu svjedoče ne samo kasnije napisane Zastave, nego i mnogobrojni onodobni članci autentične dokumentarnosti. A to i ne bi trebalo posebno isticati, da nam se taj isti mit nije poput bumeranga vratio s još težim posljedicama u nedavnoj prošlosti. Nažalost, ni Krleža ni njegova fatalna historija nisu nas ni u čemu naučili. A evo što o tomu ima reći najtemeljitiji i najobjektivniji poznavatelj Krležina djela, lucidni Stanko Lasić, koji bolje od ikoga čita Krležu:

Zastave nas uvjeravaju da je Krleža slutio da su južnoslavenski narodi ušli u povijest u kojoj će se nagomilani apsurdi rješavati ratom. Tek će serija sukoba, serija ratova i serija poraza prisiliti srpski narod na kompromise i razgovor.47

U sve užurbanijem vremenskom hodu neumitno teče već četvrto desetljeće od Krležine smrti 1981. godine. Na jednostavnoj mramornoj grobnici, svake je svisvetske jeseni sve više upaljenih svijeća. Devedesetih ih je bilo svega nekoliko. Raduje nas danas povratak Krleži u svim institucijama gdje se trebao dogoditi, jer sâm Bog zna hoće li nam se ikad više u ovom bezglavom vremenu degradiranih vrijednosti dogoditi vizionar i književnik njegova formata – »najlucidniji Schiavone u povijesti našega pera i jezika«.48 S opusom od pedesetak tomova, među kojima su djela neprolazne umjetničke vrijednosti, Miroslav Krleža ostaje postojanom književnom činjenicom – epoha sama po sebi, ali naša i za nas – danas i sutra.