U trećem licu

Iako je svojim uredničkim radom i kritičarskom djelatnošću Miroslav Mićanović od svojih stvaralačkih početaka do danas kontinuirano usredotočen na poeziju, može donekle iznenaditi činjenica da je punih petnaest godina prošlo od njegova posljednjeg lirskog rukopisa, zbirke Zib (Meandar, 1998.). Budući da se Mićanović u međuvremenu osvjedočio kao plodan prozni pisac, riječ je isključivo o žanrovskom hijatusu. Stihovi su se doduše u autorovo pisanje vratili već u žanrovski i formalno hibridnoj knjizi Dani (2011.), no trebalo je pričekati još dvije godine na zaokruženu pjesničku cjelinu, četvrtu po redu knjigu pjesama simboličnog naslova Jedini posao. Teško je ovaj naslov ne čitati (i) kao autorov komentar vlastite pjesničke prakse, kao »zanata« kojemu je pjesnik konstantno i ozbiljno posvećen, bez obzira na ritam objavljivanja.

Zbirka Jedini posao, što je i očekivano nakon višegodišnje pauze, stilski se umnogome razlikuje od prijašnje Mićanovićeve poezije – značenjski zaigrane, fragmentarne i asocijativne, koja se jednako oslanjala na prizore svakodnevice i prostore literature, sravnjujući, autorovom kritičkom terminologijom rečeno, prostor svijeta i prostor teksta. Nova Mićanovićeva knjiga donosi drugačiji izraz i ton, emotivno suspregnut i izrazito narativan, što se može shvatiti i kao utjecaj autorova pripovjednoga glasa na onaj lirski, koji bez obzira na takve usporedbe uživa autonomiju u odnosu na autorovu prozu (o čijoj bi se lirskoj dispoziciji također moglo govoriti).

Dvije su navedene stilske karakteristike podržane i jednom naoko čisto formalnom činjenicom: ni u jednoj se pjesmi knjige ne pojavljuje iskazivanje u prvome licu (jednine ili množine), karakteristično za poeziju. Lirsko »ja« u Jedinom poslu iščezlo je u korist impersonalnog i prividno distanciranog iskaza – »prividno« je ključna riječ, jer radi se o knjizi pjesama u kojoj su prisjećanje i pamćenje osnova pisanja. Mićanovićev lirski subjekt angažiran je u rekonstruiranju jednoga iščezlog svijeta i vremena, a treće lice rasterećuje iskazivanje tradicionalnog balasta sentimentalnosti te omogućuje da se vlastito iskustvo postavi na istu ravan kao i tuđe, da se priča subjekta o vlastitome životu retorički ne razlikuje od pripovijedanja o sudbinama drugih.

Ova homogenost iskaza podudara se s homogenošću lirskoga svijeta – u pjesmama se redaju likovi, prizori i događaji iz provincijske svakodnevice, slike dječačkog odrastanja i obiteljske uspomene te usputne aluzije na društveni i politički kontekst; ukratko, stvara se portret jednoga vremena, jedne zajedničke prošlosti. Središte je toga svijeta autorova rodna Gunja, slavonsko selo na lijevoj obali Save, a vremenske koordinate pružaju se u prošlost (spominju se 40-te i 60-te godine prošloga vijeka) i vraćaju u sadašnjost, pri čemu se sugerira da između sadašnjice i prošlosti postoji jaz, da je između ovih točaka nastupila mijena, obilježena odlascima, promjenom ili smrću protagonista kao učestalim motivom pjesama. Upravo ova završenost jednoga vremena povod je za »preslagivanje pamćenja«, kako se kaže u pjesmi kredenac, te za različite pokušaje imaginativnog obnavljanja onoga što je iščezlo (podnaslov knjige, »vizije, fantazije, utopije«, priziva ovaj imaginarni registar).

Za volju raščlambe, moglo bi se reći da je kolorit Mićanovićeva lirskoga svijeta određen dvjema grupama motiva: s jedne su strane pjesme u kojima su skicirane sudbine konkretno imenovanih ljudi ili pak opisani nesvakidašnji događaji i prizori, a s druge su strane tekstovi s obiteljskim motivima te oni koji govore o dječačkim uspomenama.

Prvi od ukupno šest ciklusa knjige, kuća na prodaju, dominantno je oblikovan upravo preko referenci na stanovnike Gunje, njihove sudbine i zanimanja, što pjesmama daje memoarističku dimenziju: u njihovoj je jezgri svojevrstan biografem oko kojega se okuplja lirska fabula. Primjerice, u pjesmi radno vrijeme svakodnevna rutina protagonista, Đure Stanića, na liniji mehaničarska radionica – birtija povod je za zaključak o osjećaju stabilnosti jednoga doba (»Zvijezde su bile jasne, / budućnost i poslovi sigurni...«). U pjesmi kuća na prodaju kuća u Gunji, »rađena i čuvana rukama njezina vlasnika / Antala Raba (koji je s posljednjim ratom otišao u Švedsku i umro)«, simbol je postojanosti koji prošlost povezuje sa sadašnjošću, 2013. godinom u kojoj je oglašena njezina prodaja – i u kojoj njezin umrli vlasnik još uvijek obilazi kuću i dalje se brine o njoj. Utjecaj fantastike koji obilježava zadnju strofu ove pjesme karakterizira još nekoliko tekstova – moglo bi se govoriti o Mićanovićevoj verziji »magičnoga realizma«, koja sugerira da prošlost i sadašnjost, kao i život i smrt, dijeli nestabilna granica koja se dodatno razmekšava pa čak i briše u uspomenama i pripovijedanjem o prošlome. U pjesmi pouzdano, u kojoj se govori o smrti, lirski subjekt ustvrđuje kako raspitivati se o mrtvima znači i uvijek ih iznova oživljavati, »znali to [oni] ili ne«.

Ako govor u trećem licu konvencionalno odgovara pripovijedanju o drugima, situacija postaje zanimljivijom kada se takav diskurs koristi za posredovanje osobnoga iskustva. Čitatelj se u tome slučaju osjeća donekle uskraćenim, jer nedostaje kopča koja bi lirski subjekt pričvrstila za jedno pouzdano i konkretno »ja«, koje bi se onda zbog karaktera referenci moglo proglasiti autobiografskim. Mićanovićev izbor kazivačke perspektive u slučaju ovakvih pjesama pokazuje svu efektnost: brza identifikacija iskustva izmaknuta je u sferu neodređenosti, pa i općenitosti ili univerzalnosti – dječak, otac, majka, stričevi, brat – nigdje konkretnih imena, unatoč intimnim temama koje se obrađuju (majčine cipele, očev nokat na nožnom palcu, posjet Zagrebu, dječačke erotske žudnje i prva iskustva ljubavi). Ono što bi u iskazu moglo potaknuti višak emotivnosti ogrnuto je suzdržanošću trećeg lica, svojevrsnim »minus postupkom« koji potiče da se emocija zasnuje na onome što nije rečeno, onome što je tek nagoviješteno ili se nalazi u pukotinama između slika oko kojih pamćenje kruži.

Jezik Mićanovićeve lirike u potpunosti podržava ovakvu logiku iskaza – pjesnikov je stil jednostavan i pročišćen, lirski je efekt zasnovan na ekonomičnosti izraza, a ne na raskoši teksture. Pripovijesti o drugima i obitelji uvijek su tek nabačene, bez dodatnih objašnjenja, »preslagivanje pamćenja« počiva na želji da se prizori i ljudi učine vidljivima, da ih se iznova prizove. Ovaj je izostanak komentara također jedno od dominantnih obilježja lirskoga glasa Mićanovićeva subjekta – meditacija nema ili su kratke, kao i povremene opaske kazivača kojima se zaokružuje neka zgoda; primjerice u pjesmi prljave ponude zlokobna je slika nasilja (»Cigla u prozoru. / Krv na glavi«) zaključena tek jednim povikom: »Hu«, koji rezonira snažnije od mogućeg komentara.

S druge strane, umjesto objašnjenja, na pripovijedane zgode češće se dovezuju pitanja lirskoga pripovjedača, čime se njegova sveznajuća perspektiva pokazuje ograničenom, a naoko distancirani glas na takvim mjestima pokazuje vlastitu krhkost i nesigurnost (npr. opetovana pitanja u pjesmi kosti: »Nešto je bilo glasno? / Nešto je govorilo?«). Glas lirskoga subjekta kao da se steže tamo gdje govor kruži oko motiva smrti, gubitka ili prolaznosti, gdje se tekstom pokazuje rez između onoga što je prošlo i onoga što je živo danas, »sto godina poslije«, kada »pamćenje stiže / s letećim lišćem, kao alergija« (pjesma alergija).

Na koncu, može se reći da je Jedini posao Miroslava Mićanovića dojmljiva, zaokružena i pomno osmišljena pjesnička knjiga, koja potvrđuje poznato načelo da »više je manje«, koje autor znalački primjenjuje upravo na mjestima gdje mame uhodana lirska rješenja. Pjesnik pokazuje da ostati vjeran iskustvu i prošlosti ne znači tek progovoriti o onome najvažnijem, što ostavlja ožiljke ili tragove poput onoga u pjesmi bazen ili je teško kao uteg u istoimenoj pjesmi – već da na takvim mjestima valja znati zastati, uskratiti riječ, dopustiti da govori bjelina ili šutnja. Lirski svijet Gunje, njezinih ljudi i krajolika cjelovit je upravo u mjeri u kojoj pjesnik Miroslava Mićanovića pokazuje povjerenje u fragmente sjećanja, u njihovu rječitu otvorenost.