Traganje za smislom postojanja u kontrapostiranju

Roman Zastave Miroslava Krleže je intelektualni praznik par excellence. Sazdan na suprotnostima života i svijeta, to je roman nemira i roman paradoksa u kojem je duhovni život, duhovno iskustvo, ispunjeno opiranjem, tjeskobom, ispaštanjima nad kojima dominira kreativna, lirska kontemplacija – da je ljubav esencijalna opstojnost koja daje smisao svekolikom egzistiranju.

Ma kako se u prvi mah činilo iluzornim, Krleža će metodom kontrapostiranja, suprotstavljanjem krležinski koncipiranih likova, nositelja konfrontirajućih, povijesno-kroničarskih predispozicija, ingeniozno to inkorporirati u slojevito tkivo romana. Budući da je galerija likova krležijanski razgranata i koncipirana također na egzistiranju određenih suprotnosti, komunikacija između njih uspostavlja se na relaciji antiteze, suprotstavljanja, na fenomenu tzv. dramskog konflikta, na napregnutim samogovorima, na dijametralno suprotnim dimenzijama jednoga Vremena i Prostora.

Krležin način kreiranja stvara šire i dalekosežnije perspektive. On je u kontinuiranoj konfrontaciji sa Svijetom. Uvijek buntovnik, a nikad konformist. Zato i njegova specifično krležijanska fraza, uz kronološko nizanje neophodnih povijesnih činjenica i autorskih komentara, djeluje proročki. To je njegov osebujni augurijum kojim je on znao naslutiti svu tragiku austro-ugarskih antagonizama i sve katastrofalne posljedice hrvatskog »utapanja« u »Trojednu kraljevinu«.

U petoj knjizi Krležinih Zastava nalazimo dva nadahnuta, imaginativna poglavlja, opčinjena snovima koji se ne ostvaruju, a teže kozmičkim vertikalama. Cjeline »Ljubav na odru« i »Finale« predstavljaju sudbinski odnos između jedinke i životnih vrijednosti prema kojima ta osobnost gravitira i koje će je u fenomenu koji zovemo circulus vitiosus – rastočiti.

Kamilo Emerički i Ana Borongaj pandan su Karin Michelson i Nielsu Nielsenu iz trećeg dijela »Banketa u Blitvi«, pod naslovom »Rekvijem za Karinu«. U Nielsenovim mislima i snovima varira ta tema o Karini uporno i opsesivno, nagrižena psihološkom traumom koja je Karinu natjerala u smrt. Kamilo će devet dugih godina žudjeti za Aninom blizinom, za njezinim razumijevanjem. Njegovi retrospektivni solilokviji i asocijativni unutarnji monolozi nalaze u kontrapostiranju sa zbiljom i snovima smisao bivstvovanja. Ana je oličenje njegove fikcije za ljubavlju, smisao života kojem je težio iako su se njihove duhovne paralele razilazile:

»Oprostite, glumite li vi i sada, poslije toliko vremena, doista spram moje logike potpuno ravnodušnu damu, kao što ste je glumili prije deset godina, ili možda vam nedostaje moralne snage, da se priklonite mojim argumentima? Ako sam vas uvrijedio, dobro, kao da nismo ništa izgovorili ni pomislili, brišimo te glupe stvari, Ana, čujte, molim vas – pristupio joj je poklonivši se s namjerom da joj poljubi ruku, ali je ona odmahnula da je ne smeta, kao da je doista odlutala od svega daleko, od ove sobe i od ovoga grada i od ovoga svijeta.

– Igrali smo se slijepog miša kao djeca i uvijek kad bih vezanih očiju stajala prislonjena o stablo, slijepa, čelom uz koru stabla, na dodir s grubom materijom, u potpunoj tmini, zaboravila bih da brojim, jedan, dva, tri, pet, devet, izgubivši se u neizrecivo opasnom mraku i tek bi me vika sakrivene djece, kad su vrištala oko mene, zašto se ne javljam, vratila na javu; a tako mi je i sada, kao da stojim vezanih očiju, pripijena uz onu našu staru čvoravu jabuku u dvorištu, dodirujući njenu hrapavu koru, jer je sve to oko nas igra slijepoga miša, mili moj, i ja sam se izgubila u ovome sakrivanju, a vi tražite da brojim logično i racionalno jedan, dva, tri... Nikada to nisam znala ni umjela, a što se logike tiče, priznajem vam, nikada mi nije pošlo za rukom da otkrijem bilo kakav protudokaz koji bi bio jači od vašeg. Oduvijek sam vjerno pratila vašu misao i varate se, mislite li da vam nisam bila lojalni trabant, priznajem, uza sve svoje sumnje, i mislim tako, što se mojih skromnih svojstava tiče, da sam vam se uvijek iskreno divila, a tako ni sada ne bih znala da vam odgovorim ni riječi!«

Ovi napregnuti samogovori tih dvaju svjetova, njihovi promašeni dijalozi koji ne donose iskupljenje i smiraj sa samim sobom, obmanjuju tankoćutnost u njima, ali ih ne priječe da i dalje, iako obuzeti kontrapostiranjem, ne žude jedno za drugim. »Osvojiti neku dušu, znači pronaći svoju vlastitu«, napisao je Gaston Bachelard. Kamilo Emerički i Ana Borongaj čeznu za tim ekvilibrijem koji bi im donio žuđeni identitet po kojem bi se prepoznali. Njihov imaginarni život predan snovima želi se osloboditi pritisaka sa strane što odnose vrijednosti postojanoga, stabilnog života, usuglašenog s ljubavlju.

U nedoličnoj i nepodnošljivoj dijalektici svakodnevice banaliziraju se vrijednosti, a filozofija svakodnevne komunikacije svodi se na opiranje koje destruira žudnju. Krleža je kreirao lik Kamila Emeričkog kao »nepopravljivog romantika«, kako je to ustvrdio Stanko Lasić: »... želja da se stigne do onog neostvarivog apsolutnog trenutka, koji je i smisao i prijateljstvo i ljubav, jer je savršena i skladna punoća.Ljepota. Svjedočanstvo o čovjeku«:

»Deset, dvanaest godina minulo je, a da nije bilo dana da mu se u mislima nije javila slika ove žene, s kojom se prije devet godina rastao ispod Barosseva spomenika, i da su se večeras slučajno sreli na nekom karnevalu, ne bi je prepoznao. Vezan o njenu tjelesnu tajnu godinama, pod ovim zvijezdama i pod ovim nebom, ona mu je bila zapravo jedina koordinata, a poricati to, bilo bi i neistinito! (...) A ipak je istina: kad bi otputovala, vrludao je ulicama na dnu kamenih kanjona peštanskih kao izgubljena muha. Usred praznine sivih i čađavih fasada jedinom mu je utjehom služila pomisao da sivobijeli odrazi neba na staklima blistavih prozora, da crveni dimnjaci na krovovima, pod oblacima, koji prelijeću visoke tornjeve, ipak ulijevaju neku nadu da nije nepovratno nestala, da je negdje, valjda ipak, na ovoj lopti prisutna, a sama misao da je doista prisutna, da paralelno s njime živi i diše u Beču momentano ili na Semmeringu, ili u sanatoriju doktora Lechnera na Vrpskom jezeru, odakle će se sasvim sigurno i to doskora vratiti, ispunjavala ga je zanosom, ulijevajući u njegovo ‘nešto’, što se banalno zove ‘svijest’, osvježava eliksire, pretvarajući se u kvintesenciju najdubljeg smisla svega što je čovjeku uopće suđeno da doživi.«

»O, bilo je to prije devet godina sasvim luckasto lebdenje, kada čovjek od zemlje lakši osjeća kako je svladao glupu, sasvim tupu i bezidejnu gravitaciju, a da li takvo lunatičko stanje spada u romantičarske naivnosti, nije bilo pitanje, jer se osjećalo da je tako, kako je bilo – bilo dobro. Jer sve ovo pod zvijezdama, što je čovjeku suđeno da doživi i da spozna, prazno je kao noć i mračno kao morska dubina do koje ne dopire nikakva svjetlost, ali i u onoj apsolutnoj tmini zrače isti magneti, koji su i njega bili pokrenuli do luckastih zanosa ženske milosti. Sve ono bilo je zapravo veoma mudro i protiv toga nije se trebalo boriti. Sve ono bilo je elementarno, kao što se govori u literaturi, a ni time se nije reklo mnogo, a jedino što ga je grizlo, bila je tajanstveno nedokučiva ličnost čudne ove žene od početka.«

Krleža je u osnovi lirik, jer samo lirik može se ovako intenzivno i emfatički baviti suptilnim trzajima ljudske duše.

Krležina dijaloška forma razgranata je i bogata i on se njome obilno koristi. Dijalozi njegovi su poput valova koji se prelijevaju u nezaustavljivom ritmu, zanoseći protagoniste u plimu prepuštanja i opiranja u isto vrijeme. Tražeći harmoniju i sklad u ljubavi i ljepoti koju im ona pruža, Kamilo i Ana se udaljuju od nje, odabravši razdvojenost, odvajanje, iščekivanje. U paradoksu iščekivanja spaja se okrutnost odricanja i prigušena radost mogućih, ponovnih viđenja:

»Tako se Olge Sergejevne i Jevgeniji Pavloviči čitavoga svijeta rastaju godinama kao fantomi, tako bulazne i čeznu jedni za drugima godinama kao prikaze, tako polažu jedni drugima pred noge svoje poklone, svoje brige, svoje zanose, svoje mržnje, tako se jedni drugima klanjaju kao svetinjama, a nakon pet, sedam, devet godina, pomisao na tu istu Olgu Sergejevnu ili na tog istog Jevgenija Pavloviča s kojima smo bili vezani krvlju, pupkovinom, utrobom, ta čežnja za mesom, koja bolno izgara u bubrezima, razlistavajući se u grudnom košu pod srcem vodoravno, kao da nam je netko presjekao utrobu oštrom sabljom, taj suludi krvolok što šumi u nama kao vihor te se čovjek od pomisli na ljubljenu ženu gubi između nesvjestice i proljeva, sve se to rasplinjuje kao dašak vjetra u noćnom granju, u mraku, u noći, u gadnoj svemirskoj praznini.«

U tom i takvom, gotovo sudbinskom kontrapostiranju, u naglašenoj afirmaciji suprotstavljanja krije se smisao postojanja kao jedini mogući izlaz, kao neophodan modus vivendi u svijetu bezumlja, destrukcije i nasilja. Pa ipak, Krleža zna da je ljubav koja je kvintesencija življenja, iznevjerena. Nad njom je izvršeno – nasilje. U delikatnom, izuzetno suptilnom trenutku odnosa između Kamila i Ane, Krleža će tankoćutnom imaginacijom pjesnika kreirati vrhunsku ljubavnu scenu koja vodi katarzi, tragičnom i nepopravljivom osjećaju gubitka a u konačnici – odvajanju i smrti:

»S iznenađenjem podigao je Kamilo glavu i ugledavši je kako stoji pred njim jadna i izgubljena, u suzama, privinuvši je k sebi, uzeo je ljubiti joj obje ruke, smirujući je, i sam na kraju otpora.

Kad su oba gonjena bića, samilosno privinuta jedno uz drugo, svladana patnjom, prosto podlegla besmislu glupe igre koja ih godinama tjera da se luckasto traže kao slijepi miševi, netko je nogom udario o vrata, a na pragu pojavila se nakresana ljudeskara, pijani gorila, razbarušen, polurazgaćen, muku mučeći da s remenom sputa svoje zgužvane hlače, da se opaše i da potrpa košulju u raskopčane pantalone, sa punom dvolitrenkom rizlinga u drugoj ruci, rutavi svat, razvalivši vrata, ostao je zabezeknut, tako da mu je od zbunjenosti pala cigara, pa kad se sagnuo da je podigne goruću s poda, kliznula mu je iz ruku dvolitrenka rizlinga, razbila se, a vino se razlilo do Aninih nogu punim mlazom.«

Dramatski intoniranoj sceni nasilja,gluposti i divljaštva Krleža kontrapostira autentičnu ljudskost dviju ranjenih duša. Dinamika neutažene čežnje, što ih je spontano vodila da se otrgnu »ludilu« i »požive svojim vlastitim životom«, biva grubo, rušilački narušena, odnoseći dostojanstvo duše i ljepotu dodira. Osobna je intimna sloboda »najosnovnije pitanje pod zvijezdama«, uvjereno ističe Krleža, i to je njegov estetski i etički princip.

Krleža angažirano propituje, bez moralističkih »referenci«, što se zapravo krije ispod trajno uznemirene svijesti i savjesti homo sapiensa. Svi oni koji »popravljaju nebo i zemlju«, svi koji su »veliki majstori na riječima«, svi koji žele likvidirati sve što je u »čovjeku ljudski slabo«, nemaju »srca ni za lijek«, a »ljudsko srce nije anatomski preparat«. Te buntovničke, ingeniozne paradigme iznosi Karina Michelson u vrsnom Krležinom romanu Banket u Blitvi, u kojem je Karina pandan Ani Borongaj iz Zastava. Tako fenomen dramatskog konflikta razotkriva dramu promašenih života.

Doista, nakon Anina odlaska i smrti u tuđini, svijet za Kamila više nije bio isti. Ostala je praznina. Svi drugi oblici života kojima se podao, a to se poglavito odnosi na političke navigacije, nisu mu mogli vratiti onaj nedefinirani osjećaj sreće – da tamo negdje postoji netko koga želimo vidjeti i da nam je »drago da smo živi«...

Istina, bez sanjarija i sanjarenja čovjek bi bio »mrtvo slovo na papiru«. Krleža ima za to nenadmašan poetski naziv apeiron:

»To sanjarenje zvalo se u Aninom lirskom žargonu: apeiron. Lirsko lebdenje iznad stvarnosti opjevala je ona kao neku vrstu misaonog budizma, u okviru koga onostrana, nerazgovijetna, utješljiva riječ ‘apeiron’ djeluje kao magnet, i taj Anin ‘apeiron’, po njenoj lirskoj instrumentaciji, jedina je utjeha čovjeku u bijednim ljudskim prilikama da se snađe, da pojmi – ‘kako je čovjek sitan’, kako je naša zemaljska mrva samo ‘jedno zrno pijeska’, kako pod bogom ništa ne znamo, i kako nam ne preostaje nego da klonemo i da se pomolimo tom tužnom ‘apeironu’, i to dakako, na koljenima...«

Kamilo se nikada nije »pomirio« s tim Aninim »apeironskim« sanjarenjem, nazvavši ga smjesom »bezazlenosti i nihilizma«, ali »kad je zaurlala ratna menažerija« a Ana nestala iz njegova života, »morao je priznati intimno u sebi, da njena ‘apeironska’ poetska retorika nije bila najveće zlo na ovome svijetu«.

Krleža, vizionarski izdignut iznad ljudske gluposti, pohlepe i zla, pledira za očovječeni život u kojem neće dominirati suludi strah da će Netko tko znači Vlast, Moć i Novac, sravniti čovjekovu egzistenciju sa zemljom.