Sretni grad i druge pjesme

STEPENIŠTE

Na šiljku olovke zaustavio se grad. I snaga se umnožila
kao plesni koraci na glatkom podijumu. I zašuštala je
večernja ogrlica kao nanizane oči na tragu pomrčine.
Mrežasta ljeta za vratima kućâ; stanovnici iz mirnih sje-
na osjetili su ovu radost prizme u krušnoj toploti sunca
i u gluhom miru kiša.

Zbilo se to u neku mutnu uru kada sve što je crveno
izblijedi, kada sve što je žuto utihne, kada sve sjene miruju
na veslima i na jedrima, i kad bez jasnog razloga u sve-
mu lebdi zatamnjen trag.

I ja sam odmah prepoznala to ljubičasto kraćenje. A kako
i ne bih; umjesto ruba neba na šiljku moje olovke zausta-
vio se grad.

I promatram njega, i promatram sebe; dok stojim ovdje
na granici stola, i moj pogled je granica svjetla i uglova,
složen i lijen, jer pripada mi; dok hodnikom zamrače-
nim krovovi i zvonici dolaze, otoci i mora dolaze, glasovi
i trgovi dolaze. Dok ja prolazim.

(Kovači sjene, 1990.)

IZA ZVIJEZDA

Na stolici moga oca sjedi njegova sjenka i gleda u nas
bezvremenskim očima. Posegne ponekad za žigicama i
cigaretom, prelista novine, i gleda u nas bezvremenskim
očima.
Spori je slikar bez pravca jasnog prosuo bijelo po šut-
ljivim stvarima, izmirio tišinu u savršen oblik, na tijes-
nom nebu usadio zrcalo. Uglovi stabala donose nam sada
daljine oblaka, dijele nas od zvijezda, i priječe da tama
gleda u nas dubokim staklenim očima. Kazaljka sjene
miče se kao sunce na plakatu, i talog je spokojan u šalici
kave.

Iza zvijezda nenastanjena, u kutu svoje duše pratim tri
mora na njegovom štitu. Znam izvezen je pomno, ma
kako bio dalek razlog njegove šutnje. Pripadaju mu sva
čula najbliža meni, i njegov plašt jednako pripada svim
snovima iz tajnog pejzaža svemira.

(Kovači sjene, 1990.)

PARKOVI OD PIJESKA

I.

Iz prazne rukavice pejzaža ispuzale su široke sjene, zmije
mraka. Iz kaveza sna pratim likove, bez glasa: bicikliste
iz kaosa, planine bez početka i kraja, puhače stakla na
rubu mokrih oblaka.

U kraterima mračnih saveznika rastu visoke i uske kuće;
u daljini promatramo veliki cepelin Staccato.
Pod mojim leđima, kao mreže, rastu ogromni kukci;
njihova svjetla ticala otvaraju staze, po krovovima, u
noći. Dobrodošli patuljci sa zvijezda, pauci odjeveni u
miris i zvuk.

Snovi su uske pjege na vretenu pamćenja. Konjanici crnih,
metalnih očiju, projahali su ispod duge. I oni su sitne
točke u kavezu sna.

II.

Uska je ulica zavarena za nebo visokim glasovima. Pričaju
kako smo branili mjesto od plimnog vala i u slavu blag-
dana mora nosili osvijetljen film u oku.
Čitavi gradovi probodeni su kopljem stoljeća.Vojskovođe
obamrli u azuru.

Plovi, plovi u duhu, vjetar te nosi krhkom ulicom, gdje
su sjećanja parkovi od pijeska; za tebe novo zrcalo. Ruke
su teške, pogled umoran.

Čuješ još: Pijavice se skidaju solju.

(Trag morije, 1992.)

JARA

U podne more isparava trpki miris soli.
Sa stola otpuhnem solnu maglicu.
Zaslijepilo me blještavilo sunca.
Što je dolje, a što gore: desno ili lijevo?
U središtu sam dana, Camusov stranac
u korablji od pijeska.
Sunce je kotač, možda sitna biljka,
na drugoj strani otoka zanjiše brnistru.
Žedno ušće rastopi boju zemlji koja se osipa
i krutne kao ljubičasti pepeo u lavandi,
ili ružičasti sjaj na obroncima brežuljaka.
Znam, u podne je sunce crno kao maslina,
a srebrne i žute ribe nadomak moguće smrti.
Ja koja sam možda mrtva priroda
stisnem se uz suhu travku i udišem jaru.
Ponekad, kad vrutak svjetlosti rasprši sliku,
munchovski kriknem. U podne 1993.
iz mora uzdignuti suncokreti
sprže navošteno jedro.
Trag grimiza prošara zadnji oblak
koji izmiče jarosnom ljetu.
Mračne rudače pod zemljom približe se
užarenu počelu. U žeženoj posolici sunce
pomakne olovni krug pučine.

(Laterna magica, 1998.)

SRETNI GRAD

Kažu: onaj koji tu nevidljiv leži
voli vremenitost. Iz dubine rasipa kamenje,
postaje rastopljena smola,
a nebo čini poljem nekošene trave.
Metar od zida, nad stubama, zaustavljen
je njegov korak.
Kakvom vještinom razgrađuje Sretni grad?
Pod stručkom božura truniš se; o Salona Felix.
U pregršti korova mirišu šuplji tlocrti.
Pomakla se grobna ploča, stela bez natpisa.
Sve manje i manje travke rastu sa dna sarkofaga,
a raspuknut mozaik osvijetli uljanica Hipnosa.
Ako me želiš dozvati ime mi je Anonim,
kukac iz vječne mijene.
Ispod vijenca ladoleža uklesan cvijet,
divlja ruža u ruci djeteta.
Privilo je golem mač ostavljen u hitnji.
Iza ulomka s otkrhnutom bakljom pomakne se prašnik,
na kamenu izblijedi cvrčak stvoren prije stabljike.
O, Salona Felix, postaješ sve veća.
U tami ruina latice zvijezda trepere,
kao puž zasvijetli lubanja.
Izmiješale se strane svijeta bez sjena:
hram, teatar i palača. Uzrnjen trg
prekriven zemljom kao oklopom.
O, Salona Felix, smiješi se modra kornjača;
hrani te šumni val.
U suton latinsko jedro tinja na rubu zaljeva.
Nad potopljenom lukom hlapi more,
postaje trava pod zidinama.

(Laterna magica, 1998.)

ZLATNO BRDO (DUŠA PUHAČA STAKLA)

Mjesecima se nije govorilo ni o čemu drugom nego
samo o Marcellu Huanu Briotu, puhaču stakla koji je
otišao na Zlatno brdo
Kada se duša puhača stakla udaljila od tijela, prukrivena
u lišću postala je prozirna; Huan Briot osjeti se kao
čarobnjak u gnijezdu prapočela

Zausti: moja je duša zlatna riba. Pozobat ću vrući dah
gejzira, iskušati se u zvuku razbijena stakla. Prebivat u
teškom mirisu nerazrezanih knjiga, i sjetnom dahu
prošlosti

U gradu pod brijegom ulice obilježene imenom školjki:
Thais, Purpura, Olivia, Aplysia, Sipho, Ensis. U
naplavinama tragovi soli i mulja sumpora, perje galeba
pod zidinama

Između tmastih čempresa, koji svetački nadvisuju
zemljovid grada, duša puhača stakla lebdi kao utvara
Bijah Arhanđeo: Kako je zabavno nestati u gomili
nezamjetan, posve nevidljiv uz rubove sjena

Puhač stakla Marcello Huan otišao je na Zlatno brdo,
njegov čudotvoran naum već se pamti kao napitnica iz
tugaljivih opera. Od njega ni glasa

(Svijet bez predmeta, 2007.)

MRAČNI KONTINENT
(U NAJDUBLJIM PREGRADAMA DUŠA)

Na Kraju svijeta, gdje konačni su rtovi od skrutnine
lave podmorskih vulkana, reptili podižu davno potonuli
kontinent, novo sunce Lemurije. Priča se o carstvu
potopljenih gmazova, polarni Zefir raspiruje pijeskom
zakrite duše mornara, razgrće nagorjele olupine brodova

Bratići Carlos i Eduardo djeca su Magellanosa: Kud god
krenu za njima pluta mračni kontinent. Nalik smrvljenu
staklu premješta se uzduž meridijana i paralela; gomila
tminu u pregradama duša

Bratići, Carlos i Eduardo, s Južnog pola nose zrcala, za
koja se kaže da su crkvena, katedralna. I veliki kristalni
luster na rasklapanje, rađen u Punta Arenasu, na
krajnjem zemaljskom jugu

Gdje silni vjetar, i neprobojni valovi, prebivaju u
tamnom krilu svemira; bratići Carlos i Eduardo rano se
odvojili od biljaka, životinja i kukaca

Pričaju o polarnim noćima kad žene Magellanosa
nalikuju vilama; prozračne poput uspomena, satkane su
od niti mjesečine

(Svijet bez predmeta, 2007.)

OPČINJENI MJESECOM
(KIO, MAJSTOR PRERUŠAVANJA)

Zaboravljena su naselja prvih geografa, isušene
močvare oko grada, nasuto morsko dno. Živi pijesak
širi se i guta kopnâ, tama potiskuje otoke i zvijezde;
briše tragove zlodjela

Kamo su otplovili radosni glasovi; aja i i i; miriše na
mulj i sagnjile trave

Zadržiš li dah, čuješ kako se drobi čvrsta opna planeta;
jedini poznati zvuk sličan je odjeku stolarskog alata
Kio, majstor prerušavanja, nakloni se i reče: Putnici,
došao sam kroza san iskušati tajne i vještine
Pozvao sam mjesec na utrku: nas je 1, nas je 3, nas je
1003

Konačno; presahnuli su vodoskoci, stabla i vidikovci
svjetlucaju u mraku

Na trgovima veliki srebrni kukci kotrljaju oblake, u
zdencu se ogledaju samo nujni kipovi i sjene. U vrijeme
uštapa tjeskobni stvorovi rasplinu se nad ulicama;
stopala im ne dodiruju zemlju

To su duhovi budućnosti: zaključi Kio, majstor
prerušavanja. Iza mog lica počinje prostranstvo

(Svijet bez predmeta, 2007.)

PUK JE SLUŠAO VIDOVNJAKE
(GRADIO SE TITUSOV SLAVOLUK)

Iz prastarog sna, protkanog nasiljem i zdojnošću,
izlaze povorke robova. Privučeni mirisom ebanovine
te malo poznatih stvari, potiho razgovaraju o gorčici;
i širokim listovima smokve što se namaču u amforama
s vinom

Galerije Flor dovršio gradnju velebnog hrama; potom
radnici popločavali ulice. U ime upravitelja Filon je
davao lažna obećanja, a puk slušao vidovnjake
Neobični mesije propovijedali su o apokaliptičnim
vremenima. Filona je naslijedio Fest, a njega upravitelj
Albib

Tamo gdje su ledine još prekrite makovima, gradi se
Titusov slavoluk. U tijesnim prolazima između zidova,
uz Orfejevu liru ponekad pjevaju demoni. Očaraju
divlje zvijeri, pokrenu drveće i kamenje, te zaustave
rijeke. Zarivši dugačke motke u crnu vodu, mjereći
dubine, otiskuju se niz vodotoke

Na leđa im neleglo Nebo; mračni zavežljaj

(Svijet bez predmeta, 2007.)

PRALUKE SREDOZEMLJA
(ZEMLJOVIDI JOŠ NEMAJU IMENA)

Dajte mi olovku, nacrtat ću granice svijeta. Zaputiti se
u pustoš kakva je ovdje bila prije tisuću godina. Pred
vratima pijeskom ispunjeno bespuće, ljudi se
sporazumijevaju znakovima; još se ne obraćaju suncu
ni raspuklim planinama

Pristižu prvi kolonisti: egzotične ekspedicije s teretom
vlažne lončarije, vonjem kožuha i zaparena sukna. Oko
njih žute sjene razlivenih voda, tragovi bosih stopala
Rastresiti zemljovidi još nemaju imena, kao ni prve
karte drevnih naselja. Kako nacrtati maglene obale
Sredozemlja; praluke Matrus, Tobir i Mars

(Svijet bez predmeta, 2007.)

MAGLENI ANĐELI
(KAO U FILMOVIMA ART NOIR)

Magla je došla iz mora: kao u filmovima art noir
nestale cijele gradske četvrti

Magleni anđeli spustili se u ispražnjene trgove i ulice
grada; tako prozirni jedva se doticali kamena
Prizor je potrajao nekoliko sati: reljefi ograda i balkona,
urušeni kipovi i odlomci zidova, gomilali se posred
ulica

Plašt magle stvorio orijentalne vrtove. U drugoj
stvarnosti, ptice obdarene govorom, glasale se u jedva
vidljivim krletkama

Oseka zaustavila brodove; daleko od obale nosači tereta
pohvatali pučinske zvijezde, na utovarnim dokovima
palili mutne vatre

Tilda je stajala nepomično; magla se skupljala oko
njene haljine i otežalih stopala

Činilo se da je pustinjska oaza obdarena bojama;
priviđenje središta

(Svijet bez predmeta, 2007.)

SVEMIRSKI EKVATOR

Ostaci svjetla, atoli su na kojima počivamo.
Snaga oluje povezuje nas i održava u atmosferi.

Spuštajući se prema Zemlji vidjeli su kako
osamljeni ljudi hodaju kroz pustoš, jer biljni se
pokrov odavno pretvorio u čvrsti metal. Dani su
poput amorfnih kristala, prepuni vibracija i sjena
što padaju kao rosa na blještavo tlo.

Opet sanjaš Ignacija. Krv na košulji tvoga brata
postala je žuta, a duša lagano hlapi u valovima
svemirskog oceana.

Vjeruje se da jeke utihnu tek negdje na Titanu,
gdje su Božja bića samo korov bez imena. Glasaju
se izumrlim jezicima, iz doba prije nego je magija
starih praznika obnovila legende Godišnjeg
Kotača.

Nakon što su na nebu minirani vidikovci, pijesak i
trava plave se kao mladice u snovima. Južni vjetar
briše tragove posve bijelih zvijezda.
Pustolovi svemirskih ekspedicija poznaju tajne
neprekidnih šumova, noćnih mora i halucinacija.
Bez metafizičkih tankoćutnosti privest će kraju
sav metež evolucije, i geologiju zdušno upisati u
kadence Svetoga pisma.

Gospodaru, doputovali smo izdaleka. Gomila
godina okrenula se protiv našeg nasljeđa.
Sastavljamo besmislene popise o tome što je
sačuvano u pamćenju; mravi u komadu žbuke,
požutjela pisma u škrinjama, miris lavande u
ruinama mediteranskih gradova.
Sjećamo se požutjelih zidova sobe, oslikanih
dječjih tapeta, velikog prozora zamagljenih
stakala, i rascvalog šipka u zapuštenu vrtu
predaka.

Uz obale Nila pijavice, termiti i električne meduze,
raznose tamnu zemlju, pepeo crnog pelina i
sušene škorpione još iz doba prvih faraonskih
dinastija. U piramidama Gize sačuvali se najsitniji kukci
i prozirni minerali. Njemački arheolozi žele govoriti
o zvukovima u svijetu kojeg je preplavilo astralno
korijenje.

Prošlost lebdećeg svijeta kreće se brzinom
misli, podsjeća na prvu filmsku sliku.
Istočno od raja, gdje mač drevnih ljudi
nepomirljivo gori, a nebo nije svod već ravnina,
neuhvatljiva je zora nihilizma.
I pisci SF-priča vjeruju u svemirski princip
Mathilde, nazivaju ga vrata pamćenja.
Mikroskopski uređaji žare u tamnim predjelima
bića, gdje i najdublji snovi vijore fluorescentnim
vrhovima.

Priče o anakronoj genetici nije moguće riješiti
formulama špijunskih romana i elektronskih
kartica. Genetske horde, stare milijune godina,
ukopane su u biološkoj prošlosti poput krhotina
betona i borbenih psihodelija.
Premda kopna još nisu ni postojala, rastopljeni
katran i užareno blato pršte s rubova udaljenih
zvijezda.

I snovi su posve konfuzni, poput refrena o
ružičastim krznima, crnom mlijeku, malim
anatomskim atlasima ili stvarima što levitiraju
u nedokučivim svemirskim maglicama.

(Banalis Gloria, 2009.)

GUTAČI ZEMLJE

Zvjezdani sustav Gemini 090423 ispunjen je priviđenjima,
blistavom i toksičnom maglom.

U plodnom razdoblju pustinje prašina je zelenija od mladog
kukuruza, a mistični bogovi Anunnaki u Svetoj Zemlji slušaju
death metal. S posebnih frekvencija čuju se odjeci svemirskih oluja
nad drevnim gradovima Sumera, i divovske sfinge Mezopotamije
s raskošnih griva otresaju fosforni prah. Njihova predivna silina
posve je iracionalna tuga. Mnogi vjeruju da zvijezde nastaju od
iskrenja munja, rastu iz nebeskog sjemenja kojem su Perzijanci
i Egipćani pridali moći božanskog poretka. Urbane legende govore
o besmrtnim bićima Hiperboreje. Kada su pronašli utvarne kosture,
i pouzdano utvrdili da su gnijezda gradili od zlata, jednolična
alkemija već je prebrisala svete posjede grifona. Rođeni od južnog
vjetra ne gube moći proricanja, a oblaci mirisne tuge odvajaju se
od žarkih rubova pijeska. Nedužni poput dječjih snova, opisuju suze
crnog Isusa i slane magle što rastaču helenistička pročelja, kao prva
božanstva od voska. Premda znanstvenici nisu otkrili moći
vremenskih portala, mnogi su već vidjeli ljude prvoga raja.
Gomilaju se poput crvena mulja na obodima munja, i njihova aura
pokazuje pepeljastu boju straha.

(Oblik duše, 2011.)

NA DRAŽBAMA ANĐELA

U spektrima duginih boja napuštamo mračna blaženstva
kako bismo se susreli s uzvišenim.

Mogao se čuti sablasni zvuk magle što preplavljuje zemlju, prekriva
umjetne rajeve i pustošne utopije prepune razočaranja i tuge.
Nakon misije Great Artists mrtvi anđeli plutaju Temzom, bijeli su i
mistični kao oblaci ektoplazme na fotografijama Williama Hopea.
Kao vlaga i eter izbjeljuju zvijezde nad starim gradovima uz
morsku obalu, govori se o nasljeđu predaka i strasnoj melankoliji.
Morzeovi znakovi odjekuju preko kratkovalnih postaja, a podivljali
psihonauti proizvode rastresite i ranjive zvukove. U čudu
bestjelesnog plavetnila fantomska mjesečina zgušnjava se u
metalnim kavezima, a binarne zvijezde opisuju kao nove elemente.
Stari pisci bilježe da su i anđeli poput nejasnih ukazanja; jedva
podnose vlastitu težinu dok prelijeću razrušene postaje, tvornice
šećera i starodrevne katedrale. Na institutima atomista slave
magnetske formule i svjetleće gene; računalni anđeli lete u nebo
kao protonske zrake. Nad lučkim dokovima buka je prigušena,
kometi se kreću sve sporije, poput pandžapskih karavana
preplavljuju titanske zidove zviježđa Plejada. Madame Lipecky
pokušala je na svoj način objasniti misli koje teže apsolutu; prije
negoli je mašta stvorila konačni krajolik, Zemlja je bila posve
apstraktni planet.

(Oblik duše, 2011.)

LIBERTA MORTE

Kao što su najavili proroci, Smrt nalikuje vječnom letaču nad
ribnjacima boga Sunca.

Junaci zaboravljenih oratorija opisuju doba kada je Sveta Smrt
postajala božanstvo; snizilo se nebo, a koronu Sunca prekrila tama.
Strojevi sakralne imaginacije najavili prizore raskošne ljepote;
čudesne misterije lasera i gregorijanskih korala. Bila su to prvotna
ukazanja, tvrdi Marcel Duschamp; romantičarska jeza što mami
svjetlucavim i zlokobnim snovima. Hipnotičke kultove Santa
Muerte obnovila je neopisiva nostalgija; moćni su poput protejskih
valova, prvih bacača plamena. Uzalud promišljamo o čudesnim
mutacijama planetarnih površina. Sesamo Grimm otkrio je da voda
mrtvih dotječe iz dubine, kroz procijep od nekoliko centimetara. U
Meksiku je izišla prerušena u bijelu djevojčicu kojoj tepaju La Nina
Blanca. U bijelim noćima Sankt Peterburga fosforna je i plava, kao
ličinka svjetlosti nad Nevskim prospektom. Ponekad hlapi iz
orgonskih kristala što lebde nad mostovima moćnih rijeka, ili se
pritaji na brodovima dok plove kanalima i močvarnim deltama. U
tami samotnih šuma predstavlja se kao Edgar; njezin brat, profesor
matematike i župan Velike Savane, poznaje tajne obrede iscjeljivanja.
Kao da smo na početku svemira, ponekad se prekinu svi pokušaji
komunikacije; kolonisti pokreta crne Amerike tek naseljavaju otoke
Kasiopeje.

(Oblik duše, 2011.)

MAGIJE I FETIŠI

Kozmički proroci najavili buđenje duhova, iz središta galaksije
dovode ih žeteoci duša.

Kada budem moćni duh divljine, sjedit ću pokraj svete vode, tamo
gdje naši bijeli snovi mirišu na snijeg i nujne cvjetove kozmosa.
Bog će mi pokazati bezimneog anđela koji lovi najbliže iz mojeg
roda. Dok prvi berači kukuruza i okretni lovci prostiru kože bizona
u gustim nizovima preko autocestâ, na proplancima ćemo
sakupljati lišće lovora, ljekovite trave, i vabiti srne po čistinama.
Svaki komadić slobodnoga neba na cijeni je poput Rafaelovih
oltarnih pala. Spominju se i savršeni fluidi u termalnim kupeljima
Galenova doba, utješne kartografije s tkanina slavnih dizajnera.
Zaigrani duhovi novog doba lete zrakom brže od svjetlosti; u njima
je nešto prikrito, aramejsko. Bučne prikaze otimaju tijela, violinisti
sviraju tužne melodije, a žene se utapaju u maglama rastaljena
olova. Shinon Ezra, svećenik velike Anne, lako i bezbrižno hoda po
mjesečini; kao da je nebo Mondrianovo platno, a duša netaknuta
karta duboka svemira. Ponekad vjerujemo da su probuđeni duhovi
samo mistične munje, blistavi kvazari u tami; te da smo i mi jednom
bili bogovi koji miris tamjana raznose mračnom stranom Mjeseca.
Kada u ljetnim večerima brzi nebuli odjekuju sjetnim bluesom
američkih crnaca, posve jednostavnim jednadžbama decimalnog
brojčanog sustava može se opisati cijeli svemir.

(Oblik duše, 2011.)