Sjećanja Julija Benešića na brata Tonču

Moj brat Tonča (12.VI.1864. - 12.IV.1916.)
[rukopis Julija Benešića]

U rukopisu Julija Benešića naslovljenom Moj brat Tonča kroz ispovjedno-memoarski diskurs jasno se razaznaje odnos dvojice braće – Ante i Julija Benešića. On se sastoji od niza Julijevih uspomena na brata Tonču i njegove osobne susrete s njim, kojeg on osim u ovom neobjavljenom rukopisu u određenom kontekstu spominje i u svojoj Autobiografiji. Osim što dosadašnjim kritičkim aparatom nije valoriziran Benešićev cjelokupan književnoumjetnički i kulturološki rad, dosad se također nije odgovarajuće skrenula pozornost niti na Julijev blisko-intimni odnos s njegovim polubratom Antom Benešićem1. Zato se rukopis u istraživanju najprije definira na njegovoj izraznoj, konceptualnoj i sadržajnoj razini, a njegova analiza pokazuje upravo na taj intimistički odnos dvojice Benešića, koji u formi personalnog memoara i različitim intertekstualnim postupcima oživljava Julijeve obiteljsko-prijateljske uspomene na brata Tonču.

1.

Rukopis Moj brat Tonča sastoji se od devet listova koji istodobno tvore devet stranica teksta. Format ispisanih listova odgovara uobičajenom i standardnom A-4 formatu. Izvorni oblik rukopisa čuva se unutar ostavštine Julija Benešića u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Ivan Meden rukopis Moj brat Tonča smješta unutar proznog korpusa Benešićevih autografa te mu pritom daje odrednicu biobibliografskih podataka o Anti Benešiću. Meden u Kronici Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU (br. 2 iz 1977.) ističe da je rukopis pisan tintom i olovkom te da je riječ o većoj cjelini (devet stranica) pod istim naslovom2. Rukopis ispod naslova Moj brat Tonča sadrži podnaslovnu odrednicu datuma rođenja i smrti Ante Benešića, što je naznačeno u zagradi.

Sadržajno, riječ je o Julijevim sjećanjima na brata Tonču, Antinu svadbu, njegov povratak u Ilok, Antinom dokoličarenju, njihovom prijateljskom odnosu, njihovim susretima s Isom Velikanovićem i Matošem u Mitrovici te Antinom odnosu s dvojicom književnika, Antinom neprihvaćanju tadašnjeg književnoumjetničkog pokreta mladih, da bi potom Julije Benešić u tekstu problematizirao Antino književno stvaralaštvo, što naposljetku završava Julijevim navođenjem godina tiskanja pojedinih Antinih književnih djela, kao i konkretnih datuma izvedbi nekih Antinih dramskih tekstova. Tekst rukopisa završava datumom 29. srpnja 1939., danom kada je umrla Antina supruga Cvieta.

2.

U općenitom pogledu riječ je o tekstu koji pripada jednom od modela autobiografske proze, konkretno, riječ je o memoarskom tekstu. Najbliža odrednica memoarskom tekstu bila bi autobiografija, budući da je čitatelju vidljivo kako je Julije Benešić kao autor teksta izjednačen s pripovjedačem u tekstu. Razlozi zbog kojih se tekst rukopisa svrstava u memoarski tekst su sljedeći: 1) njegov tematski kontekst razigrava Julijev pasivan odnos prema samom sebi, a usmjeren je na promatranje brata Tonče, odnosno njihovog međusobnog obiteljsko-prijateljskog odnosa, što znači da Julije Benešić kao autor rukopisa, iako u izjednačenoj formi s pripovjedačem – subjektom teksta, nije istodobno identičan prisutnom objektu iskaza, tj. onom koji je problematiziran kao tematska okosnica teksta – Anti Benešiću; 2) u tekstu rukopisa odvija se identificiranje subjekta sa samo jednom njegovom dimenzijom, što je karakteristično upravo za memoare, a što se u ovom konkretnom primjeru odnosi na Julijevu obiteljsko-prijateljsku funkciju u odnosu na Tonču, dok se u autobiografijama identitet subjekta spoznaje gotovo u potpunosti; 3) sadržajno, memoarist primarno daje informacije o svojoj okolini, dok je u autobiografiji upravo on, oblikujući vlastiti životopis, središte svih perspektiva, tj. ono što je sadržajno dano od strane subjekta teksta, Julija Benešića, referencijalno se, a ne autoreferencijalno kao što je to prisutno u autobiografiji, odnosi na samog Antu i njihov međusobni odnos.

Tekst rukopisa kao konkretan model autobiografske proze zauzima položaj personalnog memoara, jer Julije Benešić u njemu gotovo u cijelosti problematizira brata Tonču, kao i svoje osobne odnose s najstarijim potomkom obitelji Benešić, i to s tek ponekim »zalutalim« i minimalističkim pogledom na neke druge osobe, prostore i događaje. Julije Benešić postupak tematiziranja svojih osobnih privatnih odnosa s bratom Tončom koristi i za prikazivanje vlastitog duha vremena, tj. aktualnog svjetonazora, ponašanja i mišljenja, što je, nedvojbeno, inicijalni cilj memoarske priče – opisati osobni život kroz duh pripadajućeg vremena. Tako su njihova svjetonazorska mišljenja vidljiva u, primjerice, dvama primjerima, najprije u opisanim prepucavanjima dvojice braće: »Vraćali smo se tako iz Mitrovice. Od Šida bratovom kočijom do Iloka. Započeh temu o sociologiji. Za bratova đakovanja nije se o tim problemima ništa slušalo. Đakovao je u Beču i u Zagrebu. Kad sam mu zavrzio o Gumplowiczu i spomenuo mater familias, tako se razbjesnio, da me je gotovo izbacio iz svoje kočije. Sutradan mi je svjetovao neka studiram pravnu filozofiju (kao da je to neka filozofija!), a za osam je dana odustao od tog svog priedloga. (...) Nije se smatrao naprednjakom kao ja, bio je na strani Hranilovića i njegove polemike s ‘mladima’, a ja sam se rugao Kurjakoviću i Arnoldu i davao mu da čita Wildea i Shawa«3; kao i u sljedećem primjeru konkretizacije Antinog neprihvaćanja naraštaja mladih književnika: »Moj brat Tonča nije mogao pristati uz pokret ‘mladih’ jer je spadao u generaciju Augusta Harambašića, a teorije o književnosti nisu ga zanimale, on ih nije ni pratio, a pisanje nekih ‘mladih’ smatrao je bolestnom pojavom«.4

Ivan Meden za rukopis tvrdi da je riječ o većoj cjelini biobibliografskih podataka o Antunu Benešiću.5 Njegova tvrdnja je samo jednim dijelom točna i u određenom kontekstu shvaćanja biobibliografskih podataka o Anti Benešiću kao jednih od segmenata memoarskog teksta. Činjenica je da se Benešićev rukopis sastoji od pojedinih biografskih podataka vezanih uz Tonču, a unutar njega prisutni su i određeni bibliografski podaci vezani uz Antino književnoumjetničko stvaralaštvo, kao i datumi izvođenja nekih njegovih dramskih tekstova, ali to uz ostale prisutne iskazno-sadržajne pojavnosti u tekstu svejedno ne znači da je rukopis zapravo biobibliografski tekst u svojoj osnovi. Benešićev tekst zapravo je memoarska cjelina čija je elementarnost uz određeni vremenski odmak od Julijevog prijateljevanja s Antom i Antine smrti sastavljena od niza uspomena na voljenog Tonču, digresivnih ulomaka usmjerenih na pojedine opisane događaje, u čiju se osnovnu nit upliću i pojedini biografski podaci o Anti Benešiću.

Taj niz sjećanja započinje Julijevim opisom posebnosti njihova dugogodišnjeg prijateljstva, potom Benešić skreće pozornost na Tončino vjenčanje sa Zagrepčankom Cvietom, s tim da na tom mjestu u rukopisu slijedi Julijeva digresija o njegovom osobnom doživljaju bratovog vjenčanja, putovanju vlakom u Zagreb i njegovom skeptičnom doživljavanju željeznice te samog Zagreba. Potom Julije pripovijeda o Antinom povratku u Ilok sa suprugom Cvietom, u kuću u kojoj su njih dvojica razglabali uglavnom o književnim temama, njihovim zajedničkim boravcima u prirodi, Antinom kartaškom dokoličarenju, njihovim susretima s Matošem i Velikanovićem, itd. Dakle, Julije Benešić na način »oluje ideja« na papir stavlja i problematizira niz uspomena na Tonču i njegov odnos s njim.

U cijeloj toj Benešićevoj priči o Tonči nema nekakve biografske i bibliografske cjelokupnosti vezane uz Antu Benešića, na osnovi čega se ne može govoriti o tekstu čija je osnovna srž sadržana u biobibliografskim činjenicama, nego je riječ o Julijevom mislenom vrludanju, njegovoj digresivnosti unutar sjećanja na Tonču, nekontinuitetu i nepovezanosti priče u obliku uspomena na polubrata Antu. Pritom se postavlja pitanje – koji je smisao Julijeva teksta o Tonči, jer je memoarski tekst obično pisan za javnost, kao slika određenog duha vremena, koja je stvorena iz perspektive subjekta koji je to isto vrijeme proživio u određenom trenutku i s izvjesnim vremenskim odmakom. Budući da je Benešić u tekstu ostvario samo jednu svoju dimenziju – obiteljsku, s pravom se može zaključiti da je Julije Benešić taj memoarski tekst napisao upravo za obitelj, kao sjećanje na voljenog Tonču. A vremenski odmak od Julijevog pisanja teksta o Tonči vidljiv je iz posljednje Julijeve rečenice napisane u tekstu: »Cvieta umrla 29. srpnja 1939.«6 I ako je poznato da je Ante Benešić umro 1916., a Julije Benešić 1957. godine, personalni memoarski tekst Moj brat Tonča: (12. VI. 1864.-12. IV. 1916.) mogao je nastati između u tekstu spomenute 1939. i godine smrti Julija Benešića, 1957., dakle, nakon nekoliko desetljeća od Antine smrti.

Unutar Julijevih uspomena na brata Tonču osobito je zanimljiv prikaz Antinog odnosa s Matošem i Velikanovićem: »U Mitrovici sam upoznao Isu Velikanovića, a jednom smo tamo zatekli i Matoša. Od tog je doba postao Matoševim mecenom. Potvrđuju to mnogobrojna Matoševa pisma mom bratu. S Velikanovićem je izdavao ‘Knut’, šaljivi list, koji je zakoračio u treću godinu svog života (1906.), no onda se smirio. Moj ga je brat izdavao, tj. plaćao tisak, a Iso ga samo ‘uređivao’. Bio je to dosta skup sport«.7

Unutar rukopisne ostavštine Julija Benešića nalaze se i Matoševa pisma upućena Anti Benešiću. Naime, rukopisna se ostavština Ante Benešića dok nije preuzeta od strane tadašnjeg Instituta za književnost nalazila upravo kod njegova polubrata Julija. U jednom od tih pisama upućenih Anti Benešiću, datiranom 26. srpnja 1905., Matoš ističe: »[Bd, 6 Kolarčeva ul. 26. VII. 05.] Dragi G. doktore, // Ako ste ikada noćili u stanu bez nade da ćete ga platiti i usnuli sa optimističkom nadom na slučajni ručak, pojmićete sva osjećanja moja kod dolaska nenadanog pismonoše sa Vašom veledušnom pomoći. Govoriti Vam o mojoj zahvalnosti bilo bi vulgarno i suvišno. Vi to bez sumnje znate, ali ne slutite koliko učiniste i koliko mi je krivo da Vam se odužujem tek izrazom nemoćne i velike simpatije. (...) Vaš zahvalni AGMatoš«8; iz ovoga se jasno vidi da je Ante Benešić doista financijski pomagao Matošu u potrebi, na čemu mu je Matoš itekako zahvalan.

Da je i Knut9 imao financijskih problema nedvojbeno potvrđuje činjenica da je on kao polumjesečnik samo u svojem prvom godištu, 1904. godine, uspio izaći u 24 predviđena broja, dok ih je 1905. izašlo 15, a 1906. samo 3 broja. To je vidljivo i iz tekstova objavljenih u njemu, koji izravno upućuju apel pretplatnicima već u njegovom prvom godištu, primjerice: »Malo manje zaboravnosti želi svojim pretplatnicima ‘Knut’.«10 To je Antu također, prema riječima Julija Benešića, ponukalo na još jedno financijsko pomaganje, izdavanje Knuta11. Međutim, Ante Benešić nije bio samo Velikanovićev, odnosno Knutov mecena, što pokazuje i velik broj njegovih tekstova objavljenih u tom listu, koje je zbog njegove satiričke prirode i poslova koje je javno obavljao u rodnom Iloku potpisivao različitim pseudonimima12.

3.

Julijev memoarski vid na brata Antu najbolje je vidljiv iz sljedećih primjera: 1) »Moj brat Tonča bio je moj najbolji prijatelj; njegovo je prijateljstvo bilo bliže otčinskoj ljubavi nego drugarskoj simpatiji. Dvadeset godina stariji od mene, bio mi je u djetinjstvu gotovo stran, jer je kući u Ilok dolazio riedko dok sam ja bio u normalci. Tada je on bio odvjetnički koncipijent kod dra. Hinka Hinkovića u Zagrebu, a kad bi dolazio kući, nije mi donosio darova ni za Božić. Oženio se, kad sam bio u četvrtom razredu pučke škole. Uzeo je zagrebčanku, Cvietu, o kojoj je govorio s toliko zanosa, da se izkusni naš otac smiešio, kad bi spomenuo, kako je Tonča ‘presretan’«13; 2) »U provincijskoj državi čime da ispuni odvjetnik vrieme, slobodno od rada u kancelariji i u sudu? Vrt, vinograd. Neko je vrieme imao velik posjed u ciganskom selu Molovinu. Vozili smo se onamo uz krasne šume. Na nekom sam hrastu vidio golemu povorku krupnih cvilidreta. Vinograd mu je bio na Lovki, uz Dunav, gdi je nekoć bila sredovječna utvrda, koja je branila sa zapada iločku tvrđu. Iz predturskih vremena. U vinogradu vila. Dolje strm konac prema Dunavu, po kojem prolaze lađe s mnogo šlepova. Gore pune, dolje prazne. Voze pšenicu iz Rumunjske. I kukuruz. Zalazi sunce ravno u Dunav. Na iztoku se vidi daleko daleko neštinsko brdo, mjesec izlazi golemo, bakren, strašan.«14; 3) »Sa sudcem Rillom i liečnikom drom Habličekom u nedjelju popodne tarok. Učio me brat tu igru uz pravi bratski bies, što nisam u prvoj partiji shvatio ni monda ni škilja ni pagat ultima. Odustao je. Nisam za taj posao.«15; 4) »Večera. Mlado jare. Bio je gurman. Vina obilno. Goste je volio počastiti i opiti: Anakreontika.«16

U prvom citiranom primjeru Julije, osvrćući se na razliku u godinama između njega i brata Ante, definira njihov prijateljski odnos više kao očinski nego prijateljski u pravom smislu riječi. Ističe kako mu je Tonča u ranoj školskoj dobi bio potpuno stran, jer je Ante rijetko dolazio kući u Ilok, da bi kasnije postali najbolji prijatelji, što djeluje poprilično kontrastno u odnosu na početke njihova odnosa, čiji se učinak, zacijelo, pripisuje njihovoj međusobnoj razlici u godinama i svemu onom što je kao normalna životna pojava uslijedilo zajedno s tim, a što su njih dvojica postupno nadoknađivali s nadolazećim godinama. U drugim trima korištenim citatima Julije Benešić progovara o Antinom dokoličarenju, pa se u tom kontekstu spominju vrt, vinograd na Lovki, posjed u Molovinu, kartanje taroka u nedjeljnim poslijepodnevnim satima, ugošćavanje, opijanje gostiju vinom i gurmanski način življenja. Dakle, Julije Benešić nabraja na koje je sve načine Tonča provodio slobodno vrijeme izvan uštogljenih odvjetničkih kancelarijskih prostorija, iz čega se doznaju zanimljive pojedinosti iz života Ante Benešića, inače zasigurno ozbiljnog odvjetnika i javnog bilježnika s prebivalištem u Iloku. U drugom citatnom primjeru Benešić ponovno u tekstu koristi digresiju, koja se u ovom konkretnom slučaju očituje kao topografsko-prirodna veduta Iloka, odnosno na Julijev pogled na tadašnje iločke zidine, Dunav, kojim su plovili šlepovi nakrcani pšenicom i kukuruzom, neštinsko brdo, zalazak sunca i sutonski ugođaj izlaska mjeseca.

Da bi dočarao značajnost i veličinu njihova bratsko-prijateljskog odnosa, Benešić u rukopisu piše sljedeće retke: »Brat Tonča došao je sa ženom u Ilok, tu je javni bilježnik i odvjetnik, stanuje u gornjoj varoši, u kući, koju je otac za njega podigao, no nakon nekoliko godina kupuje sebi urbaniju kuću s vrtom prema Dunavu na strmom briegu. Vidik na široku Bačku. Tu sam dolazio svakih ferija barem dvaput u tjednu na večeru i razgovore, koji su se kretali izključivo o književnosti. Tada sam već bio sveučilištarac. I tada se razvilo ono veliko prijateljstvo, u kojem je bilo i prepiraka i duboke šutnje, koja samo među prijateljima uvidi više od pustoga govorenja. To je tijesno prijateljstvo, izpunjeno bezkrajem pisama, trajalo sve do njegove prerane i nagle smrti od kapi. Bojao se kapi, jer je i naš otac tako umro.«17

Iz ovog odlomka je osobito zanimljivo nekoliko posljednjih rečenica, jer se iz njih doznaje kako je njihovo čvrsto i burno prijateljstvo trajalo otkako je Julije postao sveučilištarcem, dakle, otprilike od početka 20. stoljeća (ako je poznato da je rođen 1883.), pa sve do Antine smrti 1916. godine. Pritom je vidljiva i dubina njihovih prijateljskih namjera, koje nisu nestajale niti za nepovoljnog vremena svađe i šutnje, a razvijala se mnoštvom ispisanih pisama sve dok Tonča nije umro baš kao i njihov otac, od kapi.

Julije Benešić nije ostavio konkretan trag datumskog nastanka njegova memoarskog teksta, ali je zato u svojem autobiografskom tekstu naveo točnu prostorno-vremensku odrednicu njegovog nastanka: »Zagreb, 4. siječnja 1943.«18 To govori da je Julije Benešić, uzimajući u obzir godinu njegove smrti (1957.), već kao šezdesetogodišnjak, dakako, imao potrebu progovoriti o vlastitom životu – 1943. nastaje njegov autobiografski tekst, a između 1939. i 1957. i memoarski tekst tematski usmjeren i posvećen voljenom bratu Tonči. To jasno potkrepljuje i prva napisana rečenica u njegovoj Autobiografiji: »Kad je čovjek na pragu šezdesete godine, onda valjda ima pravo da opiše svoj život«.19

Osim što je Julije Benešić napisavši zaseban tekst u obliku uspomene na dragog Tonču tim postupkom iskazao da je uistinu na poseban način doživljavao i volio Antu, to je pokazao i u svojem autobiografskom tekstu, u kojem ga također naziva »Tončom«, a u tekstu ga spominje na pet mjesta i u različitim kontekstima.

Na prvom od njih Julije, baš kao i u memoarskom tekstu, ima potrebu naglasiti njihovu prijateljsku nit koja ih je povezivala: »Brat Tonča, dvadeset godina stariji, bio je tada u Zagrebu, odvjetnički koncipijent kod dra Hinkovića, a oženio se dok sam bio u pučkoj školi. Pošli smo u Zagreb na svadbu. Prvi grozan dojam: lokomotiva u Šidu! Tonča je zatim bio odvjetnik i javni bilježnik u Iloku, kasnije moj najsrdačniji prijatelj. Umro je 12. travnja 1916.«20 Zanimljivo je to što Julije Benešić i u svojem memoarskom tekstu opisuje odlazak na Tončinu svadbu: »Na svadbu smo pošli u Zagreb. I ja, i stariji brat Franja, petoškolac u Osijeku, koji se ukrcao u naš vagon u Vinkovcima. Prva, bezkrajno duga, noćna vožnja željeznicom, (...) vlakom (...) koji je svaki čas negdi zastajkivao i dugo se skanjivao da krene dalje. Ni oka nisam stisnuo cielu noć, gledao sam samo u snahu, ženu još starijega brata, Pepe, kako se trese u dubokom snu sjedeći meni nasuprot, i molio sam se Bogu od straha. Strašan napolju mrak, izvikivanje nekih čudnih postaja: Staza, Greda, Lekenik. Još su mi u duhu skele oko novog tornja zagrebačke katedrale, kako se vide s prozora Mrazovićeve kuće (...), vidim se u svatbenoj povorci, kako ulazimo u franjevačku crkvu, koja me sjeća na iločku, uz mene je nevjestina sestra Dora, djevojčica mojih godina. Brata Tonče ne vidim više, jedino se sjećam starog Mrazovića, kako me zove k sebi dok sjedi u uglu salona pod svojom bistom i šapće mi slabim glasom: ‘Budi dobar Hrvat!’ I Zagreb se gubi u sjećanju osim Mirogoja. Svatba je prošla, puta natrag kući ne sjećam se, sve je u magli.«21 Uspoređujući u analiziranim tekstovima Benešićev »dvojak« doživljaj Tončine svadbe, na prvi pogled odmah je vidljivo kako je Benešić u memoarskom rukopisu uvelike razvedeniji u svojim opisima, najprije puta, potom ponekih detalja vezanih uz svadbu, kao i zagrebačkog prostornog ambijenta, čiji ga »štih« u određenom kontekstu podsjeća na rodni Ilok. U odnosu na put vlakom, Julije u autobiografskom tekstu progovara samo jednu rečenicu, o grozoti lokomotive u Šidu, gdje su se putnici očito ukrcali, dok ta ista »putna groznica« svoj vrhunac doživljava u memoarskom tekstu, u kojem Julije ističe veličinu vlastitih strahova za vrijeme putovanja vlakom do Zagreba. U memoarskom tekstu postoji još jedna zanimljiva činjenica – posljednja rečenica o Julijevoj memorijskoj izmaglici hipotetski pokazuje na njegovo moguće pijanstvo koje je uslijedilo kao posljedica sretnog obiteljskog čina.

Na drugomee mjestu Julije o Tonči govori u kontekstu Antine inicijative da se njihovo prezime umjesto »Benišić« započne pisati oblikom »Benešić«: »U gimnaziju je trebalo poći u Osijek. To je iločka tradicija. I otac je bio u osječkoj gimnaziji, njegov je stric, Ernesto Benešić, franjevac, doktor teologije, pisac satirâ i propovijedi, bio tamo neko vrijeme ravnatelj. Pisao se Benišić, a tek je moj brat Tonča dokazivao da treba pisati Benešić, jer je tvrdio da smo podrijetlom iz Dubrovnika, potomci Pjerka Beneša koji je god. 1202. dozvao Mlečane u Dubrovnik. I tako se uvelo novo pisanje prezimena. A naši se djedovi zapravo rodiše u – Vukovaru. Zašto bi se dubrovački Beneše selili u Vukovar? A ako i jesu, što onda? Da su mi djedovi bili barem raubriteri kao Habsburzima, to bi bilo dičnije«.22

Svojevrsna potvrda Julijevoj tvrdnji u Autobiografiji o Antinim intervencijama vezanim za njihovo obiteljsko prezime jest stvarno postojanje hrvatske plemićke obitelji Beneša23 iz Dubrovnika na koju se Ante pritom očito pozivao. Ante Benešić u maticu krštenih upisan je kao »Antonius Benišić«24. Potvrda o promjeni njihova obiteljskog prezimena nazire se već 1893. u službenom Izvješću pravničkoga družtva u Zagrebu za godinu 1893., gdje je Ante upisan kao »Benešić Antun dr., odvjetnik u Iloku 1888.«25 Što se tiče njegovog imena, ono se u praktičnoj upotrebi javlja u trojakom obliku: 1) kao »Ante« (tako se javlja najčešće, tako je potpisivao vlastita književna djela, a tako ga verificiraju i književna kritika i povjesnice književnosti); 2) kao »Antun« (primjerice u Izvješću pravničkoga družtva u Zagrebu za godinu 1893., što se, vjerojatno, može povezati s ispunjavanjima njegovih službenih obveza), i 3) kao »Tonča«, kako ga Julije, zasigurno od milja i ponukan bratskom ljubavlju, naziva i u Autobiografiji i u svojem memoarskom rukopisu. Prva dva oblika imena izvedena su od latinskog »Antonius«, dok oblik »Tonča« nastaje i kao posljedica Antine omiljenosti u narodu, jer je kao pravnik uvijek izlazio ususret malom čovjeku, zbog čega je nazvan »Dr. Tončom«26.

Treće mjesto na kojem Julije spominje Tonču u svojoj Autobiografiji odnosi se na »benešićevsko« tradicionalno (Antino, Franjino, Julijevo) gimnazijsko školovanje u Osijeku: »U Osijeku je svršio gimnaziju i brat Tonča. U ono stekliško doba kad je Harambašić bio osječki gimnazijalac. Stanovao je kod stare Štulhoferice. Ona je othranila generacije Vukovaraca i Iločana. I Nikola Andrić i stariji mu brat Tuna bili su kod nje na stanu, u Crkvenoj ulici, nasuprot župnoj crkvi u Donjem gradu. I brat je Franja stanovao tamo, a s njim i ja. Tamo je dolazio bratov drug Janko Koharić27 i Jakša Sedmak, kasniji literati«.28

Četvrti kontekst u kojem Julije Benešić u svojem autobiografskom tekstu spominje Tonču realiziran je Julijevim pogledom na Antino početničko književnoumjetničko stvaranje: »Kao ‘Javorov’ tajnik imao sam priliku da prolistam te spomen-knjige. Tu sam nalazio stihove Harambašićeve i pjesmice mog brata Tonče i prozne sastavke brata Franje. Ni ja nisam za njima zaostao«.29 Riječ je o spomenici osječkog đačkog književno-tamburaškog društva Javor, gdje je Ante objavio svoje prve stihove.

Posljednjim spomenom Tonče u autobiografiji Julije izražava žaljenje zbog gubitka pojedinih voljenih osoba: »Žao mi je samo što su oni ljudi kojima sam dužan hvalu većinom u grobu. I otac moj i moj dragi brat Tonča i mnogi drugovi i prijatelji«.30

4.

Što se tiče intertekstualnosti, ona je u rukopisu ostvarena trima različitim tipovima. Prvim, u obliku ponavljanja i modificiranja iste motivske situacije31 prisutne i u Benešićevoj Autobiografiji i u rukopisu Moj brat Tonča; primjerice, riječ je Julijevom opisu Antinog vjenčanja sa Zagrepčankom Cvietom, u čijem usporednom smislu dolazi do modificirajućeg učinka, jer u autobiografskom tekstu čitatelj dolazi do šturih informacija o tom događaju, dok se saznanje o tom istom unutar rukopisa uvelike proširuje, što ima svrhu dati širi uvid u spomenuto i poboljšati razumijevanje opisanog događaja. Dakle, Benešić kao »izvor« ponavljajućeg idejno-motivskog elementa teksta rukopisa ne crpi od nekog drugog autora i njegovog djela, nego iz vlastitog teksta, zbog čega se postavlja pitanje koji je tekst nastao kao prvotni »spomen« Tonče, autobiografski, unutar kojeg je Tonča samo djelomično promotren od strane subjekta teksta, ili memoarski, unutar kojeg subjekt teksta čitatelju pruža analizu Tončinog življenja, čitavu lepezu događaja koji su se odvijali u Tončinom životu i unutar njihove prijateljske poveznice. Bez obzira na činjenicu da je Benešićev autobiografski tekst datiran, dok memoarski nije, što odmah uključuje i izostanak jasne i nedvojbene informacije o tome koji je tekst jedan drugom ishodišni, jasno je vidljivo kako su oba teksta nastala u četrdesetim godinama 20. stoljeća, odnosno u vremenu u kojem Julije Benešić nastupa već kao šezdesetogodišnjak.

Drugi tip intertekstualnosti prisutan je na implicitan način u obliku aluzivnih odnosa32: »Večera. Mlado jare. Bio je gurman. Vina obilno. Goste je volio počastiti i opiti: Anakreontika«33, iz čega je vidljivo da je ovdje donesenim opisom Antinog »gurmanstva« prisutna aluzija na njegovu pjesničku zbirku naslova Anakreontika, objavljenu u izdanju Društva hrvatskih književnika 1913. godine. U njoj Ante Benešić na anakreontski način nastoji opisati doživljaj fruškogorsko-srijemske arkadije, što je dokaz da je Ante uistinu živio prostor iločke arkadije.

Treći tip intertekstualnosti odnosi se na intertekstualnost eksplicitnog tipa, i to na književne citate i jedan metacitat34. Književni se citati odnose na Benešićevo citiranje dviju Antinih pjesama, Suncu i Remek-djelo. Tim dvama Antinim pjesničkim primjerima Julije želi naglasiti jednostavnost početničkog pjesničkog izraza brata Ante, koji se po njegovom mišljenju nikad nije ni promijenio: »Odkako je kao šestoškolac napisao pjesmu ‘Suncu’ god. 1880. – nije se njegov pjesnički izraz nimalo promienio«.35 Time Julije iznosi pomalo generalan sud o Antinom pjesničkom izražaju, koji je, dakle, prema njegovom iznesenom mišljenju i kasnije ostao nepromijenjen, početnički lak i u svojoj jednostavnosti u potpunosti i jednoznačno shvatljiv. Da Julije Benešić Tončine književnoumjetničke tvorevine doživljava kao »lake«, vidljivo je i iz ove njegove izjave: »Što ga je ponukalo, da se nakon toliko – godina opet vrati literaturi, da napiše lakrdiju ‘Sobe broj 13’, koja se prikazivala u Zagrebu --- to ne znam. Tada sam bio maturant u Zagrebu i nisam bio ni u kakvom pismenom kontaktu s bratom Tončom. Ni kasnije mi nije rekao, što ga je povratilo književnosti, makar prvobitno u toj lakoj formi«.36

Međutim, u rukopisu Julije Benešić o Antinom pjesništvu također ističe i sljedeće: »Lakoća pisanja stihova u njega ne zaostaje za Harambašićevom. Štaviše, on tada, 1886. piše ‘Nadničara’, pjesmu, koja bi za ono vrieme morala izazvati senzaciju svojom novošću, da je bila shvaćena, a možda ni autor nije pravo shvatio što veli (...)37, što jasno pokazuje da je usprkos svemu ipak prepoznao vrijednost bratovog pjesništva, makar u tom pojedinom primjeru, koji, prema riječima Julija Benešića, izgleda, nije shvaćao ni sam Ante. Upravo u tu svrhu isticanja neshvaćene vrijednosti Antine pjesme Nadničar Julije koristi i metacitat nepoznatog autora: »Pišući o almanaku ‘Zvonimir’ (Balkan, br. 23 a 10 XII. 1886 / veli o toj pjesmi: ‘Najbolje poslije ove (Kranjčevićeve ‘Odpušten vojnik’) bit će sigurno pjesma Ante Benešića »Nadničar«‘«38, no isti autor istodobno ističe i mane Antine pjesme: »‘(...) nu ta pjesma bila bi mnogo bolja, da je kraća i da prosti nadničar tako dugo i tako duboko ne mudruje; dugi monolog u ustima toli priprostog čovjeka je nenaravan, a gospodin pjesnik mogao nam je biedni život i značaj svoga junaka na drugi način prikazati’.«39

5.

Analizirani rukopis koegzistira elemente autobiografskog i biobibliografskog, ali se zbog svoje usmjerenosti na »nesubjektni« tematski kompleks i biografskog te bibliografskog u tragovima svejedno premješta u prostor personalnog memoarskog teksta. Glavna idejno-motivsko-tematsko-problemska okosnica čitavog rukopisa odnosi se na Julijev ispovjedni ton prisjećanja na Antu Benešića, na Julijevu usmjerenost i promatranje starijeg i izrazito voljenog polubrata Tonče, ali i njihovog međusobnog prijateljskog odnosa. Intimni obiteljski kôd uspostavljen između dvojice braće nastaje kao posljedica dugogodišnjeg prijateljskog iskustva, a Julijev memoarski nastrojen rukopis samo je rezultat njegove želje za sjećanjem na Tonču, za pisanjem personalnog niza uzburkanih sjećanja na Tonču i njih dvojicu te njihovu obitelj. Istovremeno, Julije Benešić kao subjekt u tekstu rukopisa smjelo ostvaruje naglašenu privatno-obiteljsku dimenziju, čiji učinak proizvodi memoarski tekst pisan za njegovu vlastitu obitelj, kao zahvalu i spomen naglo preminulom bratu Tonči.

Taj isti »Tonča« kojem je rukopis posvećen, djelomično je, ali i površno, razigran i unutar Benešićeve autobiografske forme. Pritom se zbog intertekstualnih odnosa s istim tekstom postavlja pitanje koji je tekst prvotni, ishodišni jedan drugome, ali je to pitanje ostalo neodgovoreno, još uvijek otvoreno, jer autor rukopisa nije htio ostaviti točan trag nastanka tog teksta. Bez obzira na »prvotnost« sjećanja na Tonču, važno je reći da memoarski tekst, iako nije datiran, posljednjom navedenom godinom (1939.) jasno pokazuje na činjenicu da je i on nastao otprilike u isto vrijeme kada Benešić piše i svoj autobiografski tekst (1943.) – u njegovim šezdesetim godinama.

Iako Benešić i u vlastitoj autobiografiji oživljava Tonču, Tončin se potpun profil iščitava tek iz memoarskog teksta, gdje Julije mnogo opširnije i razrađenije iznosi pojedinosti o Tončinoj osobnosti, njegovom načinu življenja, njihovim bratskim odnosima. Osim što je u tekstu rukopisa prisutno idejno-motivsko podudaranje s pojedinim elementima prisutnim i unutar nekih drugih Benešićevih tekstova, primjerice, njegovoj Autobiografiji, pri čemu se događa intertekstualni odnos s modificirajućim predznakom, unutar rukopisa postoje i intertekstualni odnosi implicitnog i eksplicitnog tipa, koji na izvjestan način također progovaraju o Julijevom vidu Tonče i Tončinog književnoumjetničkog stvaranja i načina življenja. Svi ti isprepleteni odnosi zajedno imaju zadaću otkriti posebnost personalnog memoarskog teksta analiziranog rukopisa, koji unutar sebe otkriva Julijevo isticanje dimenzije njegovog intimističko-prijateljskog raspoloženja s voljenim Tončom, koje je prije istraživanja rukopisa ostalo gotovo nezapaženo i neoživljeno.

Izvori:

1. Benešić, Julije: Moj brat Tonča: (12. VI. 1864.-12. IV. 1916.) [rukopis Julija Benešića]. Muzej grada Iloka, Zbirka fotokopija, Osobe, kutija 3.
2. Benešić, Julije: »Autobiografija«. U: Autobiografije hrvatskih pisaca, prir. Vinko Brešić, str. 629-636. Zagreb: AGM, 1997.
3. Izvješće pravničkoga družtva u Zagrebu za godinu 1893. Zagreb: Pravničko družtvo, 1893.
4. Matoš, Antun Gustav: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša (1873-1914-1973): Pisma I., ur. Davor Kapetanić, 15-16. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti; Liber/Mladost, 1973.
5. »O novoj godini šta ko želi«. Knut: list za satiru i humor I, br. 24 (1904).
6. Protocollum Baptisatorum: ab anno 1856-1886, Tomus IV., 138. Župa sv. Ivana Kapistrana u Iloku.

Literatura:

1. Batorović, Mato: Iločani: kulturi, znanosti, prosvjeti. Vinkovci: Privlačica, 1990.
2. Beker, Miroslav: »Tekst/intertekst«. U: Intertekstualnost&intermedijalnost, ur. Zvonko Maković, Magdalena Medarić, Dubravka Oraić i Pavao Pavličić, 9-12. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti, 1988.
3. Meden, Ivan: »Rukopisna ostavština Julija Benešića«. Kronika zavoda za književnost i teatrologiju JAZU III, br. 2 (srpanj-prosinac, 1977): 35-138.
4. Enciklopedija: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga. Zagreb: Pro leksis : Večernji list, 2005.
5. Medarić, Magdalena: »Intertekstualnost u suvremenoj hrvatskoj prozi: Na primjeru proze Dubravke Ugrešić. U: Intertekstualnost&intermedijalnost, ur. Zvonko Maković, Magdalena Medarić, Dubravka Oraić i Pavao Pavličić, str. 109-120. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti, 1988.
6. Oraić, Dubravka: »Citatnost: Eksplicitna intertekstualnost«. U: Intertekstualnost&intermedijalnost, ur. Zvonko Maković, Magdalena Medarić, Dubravka Oraić i Pavao Pavličić, str. 121-156. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti, 1988.
7. Sablić Tomić, Helena; Jemrić, Marina: »Tekstovi Ante Benešića u ‘Knutu: listu za satiru i humor’«. U: Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti: zbornik radova, ur. Dražen Živić i Sandra Cvikić, str. 180-203. Nijemci: Općina Nijemci; Vukovar: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar, 2012.
8. Žeželj, Mirko: »Benešić Ante«. U: Hrvatski biografski leksikon: 1: A-Bi, gl. ur. Nikica Kolumbić, str. 641-642. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1983.