Šahrah

U RITMU ZEMLJE I VESELJA

Roditi se, disati, plesati, promatrati let ptice nad jezerom, ljubiti se, čuditi se rođenju dana, sjaju zvijezda, predati se djetetu i okusu prvog poljupca, sve je to besmrtnost. Posebno onda kad si sposoban uroniti ispod površine, osjetiti najdublju povezanost sa svim bićima na toj našoj majci Zemlji. Sve nas povezuje jedna i ista slila. U svima nama postoji beskonačna milost. Beskonačna ljubav. Pod površinu je potrebno zaplivati. Biti riba i zajahati vjetar. Ništa ne misliti, samo se prepustiti letu ptice. Nećemo promatrati leptira, već ćemo postati leptir. Tek onda ćemo se lako iskreno predati. Tek onda ćemo promijeniti odnos između žive i nežive prirode. Nećemo živjeti samo u sebi, živjet ćemo u svemu, što nas okružuje: u blagim mirisima prvog proljeća, u snovitom drvoredu kestenova, u trepetu vjetra u krošnji topola, u mirisu mokrog trnja, u vijestima slanih stijena, u gorkom vjetru koji vodi ovna. Tek onda ćemo spoznati da je sve u nama, čak i sunce i mjesec. Tek onda ćemo osjetiti da veselje živi u ritmu vjerovanja našeg srca. Postat ćemo posve mirni, beskonačno ljubeći. Besmrtni.

1. Kad otkrivam skrivenost nepoznatih putova,
kad se predajem molitvi vjetra,
kad gledam ljude,
kad ih kušam,
te sitne čiste gorske kapi.

Među njima se osjećam kišno,
izgubljeno među plotovima kuća.

Kad korak me vodi mimo stijena,
po pijesku,
mimo krda,
Pod nepoznatu, tuđu strehu.

Samo koraku se prepuštam
i mjerim te udaljenosti
od hrama do oltara,
od osmijeha do poljupca.

I kad u šutnji tijela
korak put mi mjeri,
iz udaljenosti jasnije vidim put na planinu.

2. Dremljiva noć,
osluškujem tvoje maglice
koje su na seoskim putovima
odrvenjele u nepokretnost.

Razotkrit ću ti skrivenost,
tebi, koji stojiš usred polja petunija i
sa zlatnim konjicama ulijevaš se u večernje nebo.

Dugo sam hodao po domovini bez ljetnih sati
sa svojim dugim koščatim koracima,
mimo crvenih sunaca,
među bijelim oleandrima,
tamo u predgrađima,
gdje miriše vlažna zemlja u proljetnoj oluji.

3. Svjetlost na rijeci se kao zamračila.
Rumeni polumjesec je odjurio prema zatonu,
za tren se dotakao modre kiše
i mi smo sa svojim smijehom nahranili suhe vlati trave.

Sad se svi smijemo, plešemo,
da dođemo pod vjetar,
da padnemo u slast,
u neopisivu spremnost jedva procvjetale noći.
Svjetlost je padala s neba u bijelim šumećim valovima,
kada sam poslušao pjesmu iz djetinjstva.
Isti stari smijeh legao je na monsunske oblake
i na opustjelu zemlju,
koja se rasprostrla preda mnom.

Netko je uzviknuo:
Čudo, mirišem vlažni zrak,
rosu, koja pada na zvjedano nebo,
mirišem travu, cvjetajuću hajdinu.

Obuzima me radost bezumne ljubavi,
kada nijemo pijem rižinu rakiju
i nemam razloga za povratak.

4. Nebo je bilo lagano treperenje svjetleće blještavosti,
kada sam bosim nogama stupao na tvoja gola prsa.
Moja čajna put.
Moj Saigon.
Pogledaj, slijedi oblake na tvom sinjem nebu.

Tvoje crne lađe pred deltom Mekonga zovu me.
Meni pjevaju pjesmu o mjesečini na rumenom pijesku,
meni, koji sam samo kap u vječnom oceanu.

Tema je vratila sunce u moju vapnom obojenu sobu,
na bijelu željeznu postelju, na rumenu žarnicu,
koja odlazi, tko zna kamo,
kao oseka u moru i čudim se milosti stvoritelja.

5. Govorila je da je ogledalo svijeta,
da si njime pokriva obraz, kad ide na bazar,
da je vrt duše,
da ga već tisuće kilometara vuče sa sobom.
Da, i te noći će ga biti,
kad ćete oboje spavati u parku pod bijelim dudovima,
da je biser Orijenta,
da svako jutro ide na korito njegovih stoljetnih rijeka,
da se tamo na njegovim brijezima uči o Bogu,
da je središte Veselja,
raj za zaljubljene.
Da, sve to je govorila,
kada smo navečer išli usuprot moru,
po tim dugim popločanim ulicama Stambola.
Govorila je o sultanu, koji je slušao Boga kako plače,
o dervišima, o izgubljenim sinovima, o smrti,
kako se u njoj čisto povremeno,
komad po komad, gubi sunčani dan.
Da, o svemu tome je govorila.

Bojao sam se da ću je izgubiti,
da ćemo ostati ukliješteni u tom,
tušem nacrtanom, Chagallovom crtežu.

Te večeri je bila ljepša no ikad,
i kad smo došli na obalu, odjednom se sve,
potpuno sve srušilo.
U zraku, teškom od uspomena, ostao je samo šuplji krik.
Krik za pomoć.
Tamo na moru sam izgubio miris njene kože,
boju njenog osmijeha.
Sve sam izgubio.
Ostala je samo uspomena na te duge sjenke,
koje su se crtale po tlu,
po zidovima,
po vodi mog Stambola.

6. Zvijezde nad Samarkandom bile su tihe.
Bez mirisa.
Svojim mekim prhutanjem bježale su na nebo,
koje je koso padalo niz
drvored kestenova.
Mjesečev kraj se usred neba žario kao svjetionik,
kao pastir među mnoštvom ovaca.
Za tren se dotaknuo ciglenog minareta
i već je svojim dugim rukama
pljusnuo na krošnje prvog poljupca.
Mjesto je disalo bez glasova,
svoje kao brašno bijele grudi je rahlo podiglo.
Neutaživa slast je vrištala iz njih.
Blagi mirisi proljeća su rasli iz njih.
Visoke topole na njihovim bokovima su išle put sunca
i šipkovo vino punilo je vrč samotnog hodočasnika.

7. Vječna radost u vrtovima raja?
Jesu li se nebesa spustila na tlo?
Da li se mjesto diže na nebo i trči na božja vrata?
Ne, to su razbijeljene ruke mojih mokrih luna Esfahana.
To su drva koja plaču,
kad se predaju snovitim dodirima božjim,
višnjinih usnica.
To su meka stopala vina koja se kuša,
koje otvara vrata punih čaša.

Putnici sufiji, obučeni u rašu,
njegova su žitna polja,
sakriven odgovor, zašto snoviđenja njegovih džamija
i medresa nikad neće umrijeti.
Niti list mu neće posušiti jesen.
Sada,
kada dolaze u mjesto hodočasnici po božji blagoslov
i kad se trenutak bezvremena unio
u sveti poljubac škrata i palčica.

8. Zeleni zidovi bivaju u meni.
Koraci klize u modru dubinu.
Prostranstvo bijelog oceana treperi
u plesu samotnog zvona.

Svi putovi su jasni,
kao i riječi koje su napuštene kuće.
Bez zavjesa.
I pogled se umoran zadržava među palminim listovima.

Tako kao prvi dan.
Sjedim u sjenci hrama i opažam oltar.
Slika Budhe,
vaze cvijeća,
kandila,
nakit od papira i zlatne pjene,
minijaturni pladnjevi i šalice za darove.

Daleko mi je poći,
kamo ne idu slučajni putnici.

9. Duga vrsta čučečih bogova
kao jasmin je legla
na tiho škripanje volovske zaprege.
Trenutak bezvremena.
Blagoslovljena samoća je utonula u dubok san.

Bio sam dio te noći i te modre kiše,
kad su progovorile stijene,
kad su zaplesale apsare
i kad je slap zvjezdane svjetlosti
pao na zelene mirise vodenih hijacinti i lokvanja.

Ponosno nad svim prolaznim
plesao je Šesteroruki Šiva.
Smijući se upozoravao je na vjetar u krošnjama,
koji je bio govor orača i sijača,
na skrivene virove,
gdje su u miru i obilju počivale duše predaka.

10. Na kraju,
prije nego padnem u bijelu tišinu,
dotaknut ću tvoje razbrazdane dlanove,
moja Afriko.

Ti ćeš biti moja nevjesta i za
mahom pokriveno tijelo će vijoriti bez glasova.
U rukama ćeš držati zaručnički buket od petunija
i na tvojim kamenim rukama
bit će mač čempresa.

U korastoj noći svadbenog plesa
zadnji put ćemo se poljubiti.
U šumu tvojih zapuštenih grobova
zadnji put ću se šetati po tvojoj opustjeloj zemlji
i s neba će biti umiven moj zadnji nagaz.
Otići ću,
moja Afriko,
zauvijek.

11. Gledam puste ulice na Nilu,
koje je jantarsko jutro
još jasnije nacrtalo.
Udišem te ulice.
S poluotvorenim očima.
Ja, s poluotvorenim očima srčem njihov topli dah.
Među njima šutimo.
Ja i moje ulice Kaira.

Jutro crta prve čajnice.
Za bakrenim stolom sjedi muškarac s hrapavim obrazom
i bijelim turbanom na glavi.
Govori o nomadima, o kupolama tirkiznih boja,
koje se svake večeri obraćaju Bogu,
o dimu nargile, koji čudnovato otklanja tisuće dnevnih briga,
o tome, da ga bogovi zovu po imenu.
O svemu tome je govorio,
Muž s obješenim očima, tog siječanjskog jutra.
Tad kad je vjetar brusio debla borova,
i kad je surovom iznenadnošću nebo pocrnjelo
a moje još nedovršeno tijelo počelo rasti kroz prozor,
na terasu,
na pločnike ulica mog Kaira.
Na blatnjave brijegove Nila.
Sve u nedogled. U plesu i igri tog mjesta.
Kao da ga želi obgrliti i
u toj siječanjskoj neopisivoj lakoći
postati njegov ljubimac.

12. Ukliještena svjetlost u trokutu valova.
Svjetlost, koja je ožarena prazninom neznanog.
Tvoj padajući mjesečev odsjaj
zrcali polje neosvijetljene boli.
Bijela praznina stupnjevito pada.
Hodam po trokutu,
izvan prostora,
u ritmu mijenjanja noći.
Tko hoda po njegovom rubu,
vidi obje strane prostranosti.
Iz vidljive iluzije putuje na nevidljivu iluziju ničeg,
koja je istinita.
Milost, da u božjim dlanovima gledamo veselje,
pržene tamne mase,
strah, bijelu prazninu, ludilo.
S njenog praznog uzdrmanog obzora
otvara se pogled na čudnovatu zelenu pokrajinu.

ZELENA JATA PROLJETNIH USNICA

1. Noć je.
U osjetilnoj strasti njenog mirisa
zaspao je omamljen melodijom bubnjeva.
Usamljeni hodočasnik.
U savršenom spajanju s njom pohranjuje sjećanje
na vječna polja milih cvjetova.
Glas njihovih vlažnih pupoljaka
ponovo ga zove na put.
Odavno gori vatra u njemu.
Usamljeni hodočasnik.

Pokrij me mekoćom svojih usnica,
da sanjam žitna polja.
Uzmi me u naručje svojih pjesama,
uspavankom da lebdim.
Usamljeni hodočasnik.
Daj mi svoju ruku,
jer ne mogu biti sam.
Daj mi cvijet mirisnog sjećanja,
daj mi svoj plodni uzdah proljetni.
Usamljeni hodočasnik.
Nasloni se na mene i zatvori oči.
Klekni pored mene
i stupi kroz sveto drveće.
Usamljeni hodočasnik.
Anđeli pjevaju milosnu pjesmu o nama.
Pjesmu,
koju si napisao za me.

Ja bježim
s drvenim krilima.
Kroz suha riječna korita.
Sve više se razlijevam među borove krošnje
i opojno kao bršljan se ovijam
oko tvog tihog, zelenog neba.
Usamljeni hodočasnik.
Skupa slikamo snove,
skupa lovimo spomen na rasuto žito,
na hladan odbljesak očiju.
I tamo,
u vrtu cvjetajućeg kestena,
nikad nećemo umrijeti.

2. Kroz pjesmu rumene zore
dolaziš u vrt jutarnjih ruža.
Onamo,
gdje se ruže rascvjetaju u tisuće sjenki
i gdje se pagode kao koplja sa zlatnim konjicama
stapaju s večernjim nebom.
Opet iznova dolaziš.
Onamo,
gdje je sjemenje ljubavi proklijalo
u mladicu sreće i radosti.
I tamo,
u cvjetajućem vrtu zvijezda,
otvorit će se vrata uvijek nasmijanog lica.

3. Jednom,
kad će ljetni vjetar leći na tvoj prag,
i kad ću se oko tebe oviti kao maglica,
opet će cvjetati vrbe i tamo,
na križanju bez puteva, reći ćeš:

Kažem ti, da sam ja ti i ti ja,
zato se razbij u beskonačnu modrinu neba,
da možeš lakše piti vino moje mladosti
iscijeđeno iz sokova vrele blaženosti.

Tada ćeš me lako prevesti u cijelosti
i tako ćemo zajedno sanjati iste snove.

4. Osamljen i lijep ležim na površini vode.
Iz bunara tvojih usnica se napajam.
Je li istina, ako zatvoriš oči, da si zaljubljena?
Ti, koja me čekaš u vrtu crnog labuda.

Opet mirišem po kiši,
po cvjetovima jablanova i sjevernom vjetru.
Zašto si mi dala sitne suze?
Zašto gubiš miris i okus?

Bijela površina vode me proždire.
Opet mi moje zemaljske dane trga na trake,
opet me u gorkom jutru bičuje vjetar s pustopoljine.

5. Stisnem vjeđe,
svilenim dlanovima dotaknem tvoje nebo
i u proljetnoj kiši ogrnem se plaštom noći.
Na stolu sporo dogorijeva svijeća.

Povorka ide od vrata do vrata.
Ženik i nevjesta razbacuju snježnike.
Bijela noć.
Stijena se o stijenu potire.

Moje ruke, oko tvojih raspuštenih kosa,
zazivaju zarumenjeno jutro,
kao gubavac usnice
i postaješ uskršnji kruh za božje goste.

6. Samotni božji vrt,
samotna božićna zvijezda,
samotan je moj krik u obliku križa.
Daleko je do Betlehema.

Listovi tvojih usnica
su se osuli,
ništa više ne govore,
ne osjećam više okus hostiju.

Zašto su poljupci nestali?
Zašto ti sjena pada na komadiće usnica?
Na bijele, suhe usnice.

7. Već tisuću dugih godina
nebo prekriva trag oblaka
i svako jutro je novi početak.

Već tisuću dugih godina
na istoku tiho izlaze
crvenkaste maglice njenih usnica.
Duboki plin i tamni glas
vode me mimo prozora starih kuća,
mimo hladnih voda,
onamo, gdje sve ima svoj zadnji dan.
Onamo, gdje visoke sjene njenih otvorenih vrata
padaju na ulice mog tijela.

Već tisuću dugih godina
budan sam ili bludim.
Tražim ali sam već nađen.

Već tisuću dugih godina
tvoje sam ogledalo,
tvoj kompas,
tvoj putni štap.
8. U snovima tiho dolaziš k meni,
sjedneš na rub postelje
i moje mahom pokriveno tijelo
ovija se oko tvojih bijelih, zimskih usnica.

Oboje žudimo poljubac,
koji otvorit će proljetni glas stvaranja.
Zajedno idemo u goste lapuha i kopriva
do cvijeća blaženog.

Sve tiša je ta noć
i izdajničko pijetlovo kukurikanje glođe me do kosti.
Bez sna, vrišti, snijeg zasipa krov kuće.
Sakrijem lice u pijesak i tiho,
na prstima stupam u hladne godine.

9. Na prozorima zora se hladi i šutnja vječnih ruža
pada na oznojenu kosu.

Snijeg, po cestama, na krovovima kuća
u ružama se osipa,
šumi kao lišće bez glasova.

Molitva pada na dvorište
i plamen njene svijetle kose
razdvaja dan od noći.

Bogovi neobuzdano veseli plešu i topoću.
Njihova ljepota i slast su posuti ružičastim mrvicama.

Zamirisalo je po gorkom raženom kruhu,
kad si se sklonila k meni i kazala:
Život je lijep,
i kad si mi podala mokre usnice,
usnice iskušenja,
usnice stvorene za spajanje.

10. Zašto me vodiš u daljine, u tuđe krajeve?
Zašto na moj znoj iz žutih ruža kaplje pelin?
Zašto je zima,
da drhtim i lutam od plača do smijeha?
Što mi poručuje idući poziv?
Što me još čeka?
Blijed od tvojih križanja padam opet ponovo
među nevjeste borova,
među njene velike, bijele ruže.

Život je samo tren, rekao si,
da je samo sjenka koja bježi,
koja se rodi iz morske pjene
i odmah potone među hladne zvijezde,
da sam samo strašljiva svijeća koja gori, tiho dogorijeva,
i da je usred božje njive za mene samo gaj od breza.

Neka ide taj kalež dalje od mene!
Neka se upiše u bijelim hrpama poljubac istine,
roj snježnika u zimskom vjetru,
kosmato inje, koje nosi svoj nemir.

Iz daleka mi piše kiša,
kako se dio dijelu predaje
zelenim jatom proljetnih usnica

ŽAR PTICA

1. Žar ptica pjeva Pjesmu nad pjesmama.
Skriva brazgotine bjeloglavih jahača.

Sada,
kada je utihnula melodija klaunova
i od stakla bježe konji.
Ili bježe pred snijegom?
(Križ škripi, kad mlada pere platno.)

Pod lipom pjevaju svatovi,
oko njih se ovija bršljan
i kosti im sivo padaju u crni zdenac.

Starac je na križnom putu.
I Žar ptica je brezin dud.

2. Ujutro u oklopu i s konjem
Žar ptica će početi pjev.

Ona.
Na vrhu Triglava.
Pjesma nad pjesmama.

Lebdeća.
Kao da glas crne trube pokazuje put.
Žar ptica.
Krvavo.
U kriku odlomljene grane.
(Drveni pastiri igraju ponoćni poker.)

Za tvoju glavu.
Za tvoju ženu.

Koračnica.
Boginja križa pute,
Zlatorogovih sinova.
Starica na križnom putu.
I Žar ptica je trozuba kukavica.

3. Ribe koštunjače pune glinene vrčeve.
Krvlju starih djevica.
Sjemenjem crnih djetelina.

Krv je opojnost.
Vino je radost.
I maškare plešu pepelski ples.

Svatovi ustajte!
Poslušajte!
(U starom mlinu pleše svatovski kralj.)

Na vrhu johe pjeva Žar ptica Pjesmu nad pjesmama.
Žar ptica zna za put,
zna put do planinskog Apolona.

Ženik je na križnom putu.
I Žar ptica je zmija otrovnica.

4. Drveni papci plešu.
U tami sjedaju na bijele žene.
Piju.
Piju.
Pijani plešu obredni ples.
Ljudi!
Dolazi jahač, da vam priča o Žar ptici,
dolazi Urok, pastir svih životinja,
da vam pjeva Pjesmu nad pjesmama.

Žedne svatove poji ptičje mlijeko,
ništa drugo ih ne veseli.
Djeca pletu vijenac od cvijeća.
Mlada je na križnom putu.
I Žar ptica je zmijska rđa.

5. Ovjenčaj ga!
Ukleti mlin s crnim prtom.
Jesu li noćne ptice već utihnule?
Je li pikova dama rodila mrtvo dijete?
Kuca ponoćno zvono
i gosti su bez pastira.
Među čopor stupa mladi kurent,
bez zvona,
bez saća.
Sam.
Žalosno gleda u Žar pticu.
(Drveni kurenti hladno kroče među Žuti svijet.)
Sunce je na križnom putu.
I Žar ptica je tronoga riba.
6. Sviće.
U staričinom gradu crno grožđe
u crno vino se pretvara.
Noćni leptiri,
kao poniženi psi
ližu staričin dlan.
Veliki noćni ples je završen.
Svatovi spavaju na parama.
Mjesec je na križnom putu.
I rodilo se dijete.

7. I sve je pjevalo sa Žar pticom.
Starac sa staricom.
Ženik s nevjestom.
Sunce s Mjesecom.
Našli su put svih putova,
Pjesmu nad pjesmama.
Našli su put do planinskog Apolona,
put do istinske svjetlosti.*

Prevela sa slovenog jezika:
Darija Žilić

____________________

* Bilješka o piscu: Dragan Potočnik je pjesnik, povjesničar i svjetski putnik. Rođen je 1959. u Mariboru, a 1998. godine doktorirao je na temi iz kulturne povijesti Slovenaca. Sada radi na Univerzitetu u Mariboru gdje predaje nacionalnu povijest, ali i povijest izvaneuropskih naroda. Prvi je slovenski sveučilišni profesor koji je 2008/2009. godine gostovao na Sveučilištu u Esfahanu (Iran).

Zanimanje za povijest i filozofsku misao azijskih i afričkih kultura još ga je kao studenta vodilo u različite dijelove tih kontinenata. No ta su istraživanja imala velik utjecaj i na njegovu poeziju koja je inspirirana perzijskom i arapskom literaturom. Autor je tri pjesničke knjige. Knjigu U ritmu mijenjanja noći objavio je 1992. godine, a u njoj su teme ljubavna poezija i ispovijedanje pjesnikovih ontološko-egzistencijalističkih dilema. Godine 2006. objavio je pjesničku knjigu Sebil. Sebil je arapska riječ i znači »mali put«. Ta je knjiga također inspirirana putovanjima.

U izboru za časopis »Kolo« donosimo poeziju Dragana Potočnika iz njegove posljednje knjige Šahrah, koja je 2012. godine objavljena u izdanju mariborske nakladničke kuće Založba Pivec. Šahrah u prijevodu znači »put svih putova«. Ponovno je riječ o unutrašnjem istraživanju sebe, ali i traganje za spoznajom svijeta. Riječ je o poeziji koja pokazuje na vrstan način suživot čovjeka s prirodom, vraćanje korijenima, življenje iz srca. Življenje iz srca je upravo pokušaj da se izbjegne neravnoteža između glave i srca, da se progovori o mudrosti života kroz prizmu istočne filozofije.

Potočnikove pjesme su kao jedna duga poema u kojoj se kroz niz metafora predstavlja poniranje u sebstvo, prevladavanje kušnji, želja da se osjeti život svakog bića – biljke, životinje ili čovjeka, da se postigne unutarnja ravnoteža... Nije slučajno da se često spominje i ples, i samotni put. Pjesnik je kao izgubljeni nomad koji se kreće dalekim svjetovima, tražeći svoj mir na majci Zemlji. Riječ je o poeziji čiste predaje srca, bez suhog uma i ega. (D. Žilić)