Roditeljstvo i brak u fokusu

Na ovitku knjige priča Nahrani me 41-godišnjeg pisca Romana Simića Bodrožića, pomalo zbunjujuće, blješti se i presijava narančasto krzno lisičje. No razlog takvome koričnome motivu otkriva nam se već u prvoj od jedanaest u knjizi sakupljenih priča: u priči Lisice autor, naime, pripovijeda o lisicama koje su bile prve životinje u zagrebačkom Zoološkom vrtu, i koje, u kavezu, dobivaju dušu, te s kojima se pripovjedač poistovjećuje, implicirajući kako se u braku osjeća kao u kavezu, ali u dobrovoljnome kavezu, oduhovljenome.

Radi se o zbirci izuzetno uspjelih priča, sve odreda visoke razine kvalitete. Primjerice, priča Telefonija ogledan je primjer pripovjedačkog umijeća; radi se o maestralno strukturiranoj priči koju autor gradi na način da postupno otkriva informacije o likovima, a koje osvjetljavaju frustrirajuću životnu situaciju trudne djevojke čiji je mladić na opasnom zadatku vođenja grupe ljudi po Velebitu i otamo joj se nije javio već sedam dana, dok ona, inače Zagrepčanka, živi s mladićevom bakom u Dalmaciji. Brižljivo građen osjećaj neizvjesnosti – stanje nerođenog djeteta, ali i sudbina djetetova oca – doživljava svoj vrhunac u otvorenome kraju priče koja osim o ne posve funkcionalnoj obitelji, govori i o prekarijatu, neizvjesnoj i nesigurnoj poziciji potlačena radništva u grabežnom kapitalizmu suvremene Hrvatske.

Predmeti koji tonu još je jedna priča o disfunkcionalnoj obitelji, o braku koji nije zajednički život već suživot, trpljenje onoga drugog u šutnji i gorčini, ali je to i priča o nasilju u braku i roditeljstvu kao doživotnoj strepnji i strahu. Ujedno, to je i priča o ljubavi koja se uzima zdravo za gotovo, a što nije dobrodošla podloga za zdravo roditeljstvo.

U svaku priču Simić Bodrožić ubacuje čitavo mnoštvo motivâ i svaka priča tematizira više aspekata hrvatske aktualne stvarnosti, i to uvijek na način da se prikaže njihov poguban utjecaj na život pojedinaca. No, autor izbjegava rabljenje već klišejizirane matrice urbane stvarnosne proze s neizbježnim motivima šanka, nogometnog stadiona, psovki, alkoholizma i narkomanije, već je fokusiran na tematizaciju braka i roditeljstva, kroz prizmu obiteljskih pričâ, donoseći prikaz društva kao cjeline. A u gotovo svakoj priči, ako se i ne spominje, rat je negdje u pozadini, prisutan, i utječe na životne putanje likova.

Priča Dvoje djece priča je onome istom kavezu iz prve priče, ali u žičanu ogradu bračnog kaveza sad je puštena električna energija. No iako opisuje život sveden na »hrani, kupaj, preoblači, pazi, čuvaj, razdvajaj, uspavljuj, nunaj, pjevaj, razgovaraj, pregovaraj, prijeti, tuci, očajavaj, informiraj se, vodi u vrtić, vodi u šetnju, spremaj u auto, veži u sjedalicu, vodi liječniku, i kako onda čovjek da razmišlja, kako da misli...« autor ipak u priču uspijeva propustiti i izvanjski svijet, ali se hrvatska stvarnost ovoga puta ogleda u životnoj realnosti jednoga zagrebačkog Kineza. Da bi autor naposljetku tekst zaključio – s petogodišnjim roditeljskim iskustvom mogu potvrditi – kirurški preciznom definicijom života roditelja djece predškolske dobi: Život mi je prazan, ali srce mi je puno. Zato je to knjiga koju teško da će u potpunosti razumjeti, doživjeti i osjetiti čitatelji koji nisu roditelji, ali je to i knjiga koja – točno je to Zoran Ferić zaključio u opasci na ovitku – ostavlja u čitatelju dojam da je bolji čovjek nego što jest. Jer, čak u nekoliko navrata autorove rečenice čine da se naježite. A u prvoj polovici petog desetljeća života to je osjećaj koji više nije tako čest. Na žalost...

U priči Vrijeme čuda Roman Simić Bodrožić vješto spaja umiranje od raka, neželjenu trudnoću, probleme zagađenja zraka i raspad braka dijelom uzrokovan suprugovom nezaposlenošću. Upravo je ta priča ogledan primjer koji pokazuje kako su kod ovoga autora uvijek u fokusu ljudi i njihovi međusobni odnosi, ali bez izostavljanja društveno-socijalne situacije i politike, čiji utjecaj na odnose među ljudima nije zanemariv. Štoviše, često je i sudbonosan, odlučujući. Priča je to koja govori o trenutku kad se na životne nedaće prestaje gledati kao na »avanturu« i kad one počinju predstavljati nepremostivu prepreku koja bračnu zajednicu rastače do konačnog raspada. Jer, to je situacija kada brak više nije zajednica a stan utočište, već mjesto gdje se supružnici mimoilaze, puni gorčine, a šutnja postaje uvjetom da brak o(p)stane na prividnom životu.

Iako se većina priča bavi roditeljstvom, bilo ostarjelih roditelja i sredovječne djece, bilo sredovječnih roditelja i malodobne djece, knjiga nije konceptualna, u smislu osovljenosti isključivo oko takve tematike. Naime, tematski je raspon mnogo širi i zapravo zahvaća život kao cjelinu – život para, život u troje, život u četvero, surogat bračnog života, ili pak život kao sjećanje, život s kojim se opraštamo, suton života. Ali, također, i život u nastanku, pred rađanje – a ponekad čak većinu toga unutar samo jedne priče.

Autor zaslužuje pohvalu i zbog uspješne kombinacije različitih pripovjednih perspektivâ i konstantne uvjerljivosti, bez obzira na to radi li se o pripovjedanju u prvome ili u trećem licu, i bez obzira na to je li pripovjedač muškoga ili ženskog roda. S obzirom na potonje, priča Te djevojke iznimno je važna, jer osim što autor u toj priči iznimno uvjerljivo progovara iz ženske perspektive, i to o tematici majčinstva i veze između majke i kćeri, ta je priča dodatno zanimljiva jer priziva autorovu prvu zbirku priča Mjesto na kojem ćemo provesti noć. Ta priča naime, baš kao i priče iz rečene zbirke, tematizira život u izmještenosti, izvan hrvatske stvarnosti (u ovom slučaju u Baliju), čime knjiga postaje dodatno bogatija, heterogenija, a nije nevažno što je i sama priča na tematsko-motivskoj razini iznimno bogata jer autor sugestivno kombinira život i smrt, Eros i Thanatos, orgazam i samrtni hropac.

Knjiga priča Nahrani me Romana Simića Bodrožića, dakle, s različitih pozicija prilazi tematizaciji braka i roditeljstva. Ona sugestivno apostrofira bračno-roditeljsku zajednicu kao život sveden na balansiranje i strepnju, strepnju zbog egzistencijalne nesigurnosti – financijske i zdravstvene u smislu osiguranja budućnosti djeteta, ali i vlastite prisutnosti tijekom djetetova odrastanja – a balansiranje u smislu frustrirajuće neravnoteže između nužde i osjećaja, želja i obaveza. Zaključno se može reći – svakako se radi o jednom od proznih vrhunaca hrvatske književnosti s početka novog milenija...