Produženi život Krležinih junaka

U ljeto 2005. iznenadila me je ponuda kolega redateljâ Joška Juvančića i Georgija Para da se kao autor teksta priključim obilježavanju stogodišnjice Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Ponudili su mi da napišem tekst-predložak za nastavak Zastava koji će režirati Georgij Paro, dramatizator i redatelj uspješne predstave Krležinih Zastava 1990. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih. Obojica su dobro poznavali moj dramaturški i redateljski rad na Krležinim dramskim i proznim djelima, posebno su naglasili moj dramatizatorski i redateljski rad na tumačenju romana Zastave u predstavi Emerički, predstavi koja je po prvi put izvedena u Narodnom kazalištu »August Cesarec« u Varaždinu 10. veljače 1978. i do kraja 1979. odigrana je 40 puta.1

Vjerovali su da na osnovi Krležinih karakterâ, odnosa licâ, njihovih nagona i stremljenja, snažnih suprotstavljanja, cikličkog kretanja povijesti i njenih određenja mogu napisati komad, tekstovnu podlogu za predstavu koja će današnjim gledateljima snažno progovoriti o hrvatskom povijesnom usudu, o sličnostima i razlikama sudbinâ lica koja personificiraju osnovne značajke aktera hrvatske povijesti, politike, društvenih i kulturnih događaja u prošlom stoljeću. Pred premijeru osječkih Zastava, barjaka, stjegova Joško Juvančić i Georgij Paro u intervjuu Želimiru Ciglaru upravo su istakli to iskustvo i očekivanja koja imaju od mog nastavka Krležina romana:

»Joško Juvančić: Međimorec je svojevremeno radio Zastave kao sukus hrvatske savjesti, pa sudeći po novom tekstu koji je oblikovao tako će biti i u ovoj novoj suradnji koju potpisuje zajedno s Georgijem Parom.

Georgij Paro: Nastavak je mogao napraviti samo Krleža (...) Međimorec je napisao dalje, ovo su Međimorčeve Zastave. No sve je u Krležinu ključu, likovi su nastavili život u ovom vremenu i to od Obznane. (...) Međimorec je nastavio zamišljeni život likova i napisao što bi bilo s njima. (...) Dodan je još samo jedan lik, a to je sâm Krleža, koji je zapravo duhovni otac Kamila, on mu se tako i obraća.«

Da bih pojasnio kako sam od adaptacija/dramatizacija dramskih i proznih djela Miroslava Krleže stigao do vlastite drame moram naznačiti kako sam se kao redatelj, dramatizator pa i pisac scenarija i tekstovnih predložaka susretao s Krležom dramatičarem i prozaikom.

Na drugoj godini režije na AKIFU postavio sam Ledu Miroslava Krleže kao smionu montažu teksta u kojoj su ponavljanja i istovremenost, sažimanje i montaža otvorile moderno tumačenje te komedije. Predstava je izazvala ocjene nekih kritičara i teatrologa (Branko Matan, Marija Grgičević) koje su joj u dotadašnjem tumačenju Krležine dramaturgije davale prevratničko značenje. Slijedila je dramatizacija dijela romana Na rubu pameti (Lamentacija Velenta Žganca zvanog Vudriga) u kojem Doktor i lovokradica Valent Žganec u zatvoru lamentiraju o Brahmi, ratu i sudbini čovjeka. Dramatizacija je bila podređena Mladenu Budiščaku koji je svoje poznavanje materinskoga kajkavskog pretočio u duboko potresno glumačko tumačenje. Krleža je vidio izvedbu i rekao kako je to najbolja od izvedaba njegovih komada što je do tada na sceni vidio. U dramatizaciji Hrvatske rapsodije bavio sam se Krležinom ekspresionističkom dramaturgijom, meni bliskom zbog načina i postupaka nove svjetske kazališne avangarde (B. Brecht, A. Artaud, P. Brook). Dopisao sam neke dijelove i proširio značenje teksta postupcima suvremenoga kazališta. U Varaždinu sam postavio dramatizacije dvaju Krležinih romana – Povratak Filipa Latinovicza (dramatizator Ante Armanini) i Zastave / Emerički (koje sam sâm dramatizirao) također koristeći iskustvo kazališne avangarde. Ledi sam se vratio 1985. u DKG-u, u nju sam ugradio iskustvo prvog tumačenja i tradiciju igranja Krleže u tom kazalištu (od Logora do Kraljeva). I onda sam za stogodišnjicu osječkoga HNK pozvan da napišem svojevrstan nastavak Zastava. Kazališni komad sam nazvao Zastave, barjaci, stjegovi i tako zatvorio krug od dramatizacije Krleže do vlastitog djela.

Kao što rekoh, bio sam iznenađen Juvančićevom i Parovom ponudom da napišem nastavak Zastava. Prvotno sam se trebao nadovezati na Parovu adaptaciju Krležina romana po kojoj je 1991. u ZKM-u napravio značajnu kazališnu predstavu, no nakon što sam napisao prvu inačicu rukopisa Juvančić i Paro su je u cijelosti prihvatili i nastao je novi dramski komad koji se je bavio zamišljenom sudbinom Krležinih likova, njihovim motivima, dvojbama, sumnjama i postupcima od 1920. do 1990. godine. Ovdje posebice moram istaknuti moj odnos s redateljem Georgijem Parom, njegovi dramaturški savjeti i praktična redateljska rješenja pomogla su mi pri stvaranju teksta. Mislim da se u toj suradnji dogodila simbioza u kojoj je redatelj postao suautor teksta, a autor svojevrsni pomoćnik redatelja. Koliko mi je u pisanju pomoglo moje redateljsko bavljenje Krležom (Leda, Hrvatska rapsodija, Lamentacije Valenta Žganca, Emerički...), toliko još više suradnja s redateljem, velikim znalcem Krležina dramskog opusa i redateljem nekih od naboljih predstava po Krležinim djelima (Kristofor Kolumbo, Aretej, Banket u Blitvi, Gospoda Glembajevi, U agoniji...). Zajedno smo rješavali dramaturške probleme i promišljali mogućnosti scenskog izraza koji će na najbolji mogući način izraziti Krležino oblikovanje suvremene hrvatske povijesti.

Naslonio sam se na Krležine Zastave, na duh i strukturu Krležina djela i pokušavao sam odgovoriti na pitanja koja su u međuvremenu pred nas i Krležina lica postavili povijest i vrijeme. Vjerujući da umjetnici, oslanjajući se na prošlost prvi pokušavaju vidjeti budućnost, pokušao sam u ovoj dramskoj kronici sažeti povijest prošlog, 20. stoljeća i na nju odgovoriti, kao pisac koji vjeruje u snagu kazališta. Držim da bi se i drugi pisci trebali »nasloniti« na Krležu, parafraze velikih pisaca i njihovih djela su legitimne i prirodne; najbolji primjer je William Shakespeare i njegove preradbe antiknih i srednjovjekovnih motivâ i pričâ, i umjetnički odgovoriti na osobe, teme i pitanja koja je Krleža u svom opširnom književnom djelu naznačio, nije ih u potpunosti umjetnički artikulirao, a važna su za razumijevanje hrvatske povijesti, politike, kulture, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Supilo, Radić, Tito, internacionalizam ili nacionalizam, jugoslavenstvo ili hrvatstvo, neovisna hrvatska država – neke su od temâ koje bi se, oslanjajući se na Krležu ili ga parafrazirajući, mogle na sličan način književno uobličiti.

Volim poljsku književnost, posebice dramsku književnost i kazališnu umjetnost. Osnovni tematski niz poljske književnosti čine velika poetsko-dramska djela od Mickiewiczevih Dziada, preko Slowackog, Krasinskog, Wyspianskog, Wytkiewicza do Mrożeka i Roszewicza. Svaki od tih poljskih velikana u svom je vremenu i u odnosu na svog prethodnika propitivao odnos prema domovini, naciji, vjeri, nacionalnim mitovima, jeziku, kulturi... Na žalost, u našoj književnosti ne postoje književna (poetska, dramska djela) koja iznova problematiziraju, propituju, grade i razgrađuju odnos prema domovini, naciji, vrijednostima, idealima, tradiciji, prošlosti, povijesti, prema legitimnim narodnosnim težnjama.

Tragove tog zanimanja nalazimo kod Šenoe, Đalskoga, Nehajeva, Matoša i naravno Krleže, ali volio bih da je u hrvatskoj književnosti postojala ista briga, opsjednutost, obveza, vezanost, naslanjanje jednog pisca na svog prethodnika i tradiciju, da je postojao kontinuitet propitivanja pitanja nacionalne neovisnosti i slobode, kulture, identiteta. Krleža se u svom opširnom opusu strastveno zadubio u postavljanje pitanja i traženje odgovora na mnogobrojna povijesna, politička i narodnosna pitanja koja je Hrvatima ostavila zamršena i teška povijest. Oni koji ne vole Krležu tvrde da se on bojao pisati o aktualnim događajima i živim akterima povijesti, da se nije želio zamjeriti Titu, bio je kukavica, itd. pa je s petom knjigom Zastava završio u 1922. godini – u relativno bezbolnom razdoblju početka stvaranja jugoslavenske države (države SHS). Spekuliralo se s postojanjem šeste knjige Zastava, bilo je čak svjedoka koji su tvrdili kako su u Krležinoj ostavštini vidjeli tu knjigu. Ali, kad je ostavšina otvorena, šesta knjiga nije pronađena.

Žao mi je što nema te šeste knjige jer smo lišeni Krležina dubokog umjetničkog uvida u suvremenu hrvatsku/jugoslavensku povijest, posebice u razdoblje pred Drugi svjetski rat, u sam rat i prve godine komunističke/socijalističe Jugoslavije. No i u ovih pet knjiga naznačene su sve osnove ideje, ocrtani paradigmatski karakteri i njihovi međusobni odnosi kroz koje se prelamaju društvene, političke, kulturne i gospodarske ideje koje su oblikovale hrvatsko 20. stoljeće. Iz te savršene mreže u koju je uhvaćena hrvatska moderna povijest (društvo, ideje, suprotnosti, utjecaji, težnje) mogao sam relativno lako »nastaviti« ili rekonstruirati moguću dramsku kroniku pod naslovom Zastave, barjaci, stjegovi.

Komad sam nastavio tamo gdje je Krleža otprilike prekinuo pisati svoje Zastave, u godini zabrane njegove Galicije. Počeo sam scenom u kojoj se u trenu policijske zabrane na osječkoj pozornici susreću Kamilo, oduševljeni poklonik pisca-buntovnika, i sâm Krleža. Njihov odnos, svojevrsni hommage Krleži, provlači se do kraja komada. Sanja Nikčević, u pogovoru moje knjige drama Tužni hrvatski san (Hrvatsko slovo, Zagreb 2011.), koju je i uredila, naglašava dramaturšku i kazališnu suvremenost tog rješenja: »U toj igri likova, Međimorec radi još nešto – zapravo vrlo suvremeno, a ujedno dramaturški djelatno: Književni lik susreće pisca«.

Produžio sam život Krležinim licima, stavio sam ih u ključne povijesne situacije koje su odredile hrvatsku povijest. Kazališni kritičar, publicist i teatrolog Igor Mrduljaš u programskoj knjižici predstave opravdao je tu autorovu smionost, maštu i volju ovako:

»Glumište je pričin, a u pričinu ništa nije nemoguće. U Krležinom petoknjižju Zastave na završetku romana godine 1921. stari se Emerički ustrijelio shrvan beogradskim novinskim optužbama da je bio austrijski špijun, a Kamilo se vraća u roditeljski dom, u gornjogradsku Jurjevsku. Činovnički odano služeći svakoj vlasti, Emerički je u sinu imao stalnog i upornog političkog i svjetonazorskog protivnika, napose kad je prihvatio da ga u novoosnovanoj državi SHS kralj imenuje veleposlanikom u Budimpešti. Tako je to u romanu. Međimorec pak u svojoj drami Zastave, barjaci, stjegovi u prvoj slici upriličuje susret Krleže i Kamila, pisca i njegova obožavatelja, na pozornici HNK one večeri kada je telefonski zabranjena izvedba drame Galicija, dakle 1920. godine. A već u sljedećoj slici, u domu Emeričkih posvađat će se otac i sin glede opravdanosti istupa zagrebačke mladeži protiv proslave desete obljetnice Ujedinjenja 1. prosinca. Koliko hrvatske krvi treba proliti da bi ti prestao služiti monarhističkoj diktaturi?, uzrujano predbacuje ocu koji mu uzvraća odbacivanjem njegovih socijalističkih opredjeljenja tvrdnjom: Ja sam profesionalac, ja sam lojalan državni službenik. Dakle, godina je 1928. Oživljen je voljom dramatičara jedan samoubojica.«

Kako bih vam približio ovu dramsku kroniku navest ću tek scene, vrijeme, mjesto i okružje događaja. Prva scena se događa u vrijeme Obznane i zabrane Krležine Galicije. Na sceni HNK u Zagrebu susreću se Kamilo i Krleža. U drugoj, nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu, radnja se odigrava u blagovaonici obitelji Emerički u Jurjevskoj ulici u Zagrebu. U trećoj sceni na istom smo mjestu, u domu Emeričkih, na dan potpisivanja Rimskih ugovora. Četvrta scena se odigrava početkom svibnja 1945. u Rogaškoj Slatini, u tijeku je povlačenje vojske NDH prema Austriji. U sljedećoj sceni partizani ulaze u Zagreb, Kamilo i Joja, sada oficir OZNE, susreću se u oslobođenom Zagrebu. Scena šesta se zbiva na Bleiburškom polju 15. svibnja 1945. Sedma scena nas odvodi u istražni zatvor UDBE na Zrinjevcu u kojem je zatvoren Joja. Osma se događa u Krležinom kabinetu na Zrinjevcu u prosincu 1971. u vrijeme studentskih demonstracija na Jelačićevom placu u Zagrebu. Deveta u Tuđmanovoj vili u kojoj se u vrijeme Titova sprovoda okupila hrvatska politička elita. Deseta scena je na Mirogoju, na Krležinom grobu razgovaraju Kamilo i grobari. Jedanaesta je scena u odvjetničkom uredu Kamila Emeričkoga, godina je već 1989.; dvanaesta u kavani hotela Esplanade i Emanuelinom apartmanu u istom hotelu. Dvanaesta ponovno u odvjetničkom uredu Kamila u kojem ga Amadeo Trupac poziva u baraku (HDZ-a) i posljednja scena je ponovno u HNK-u, u kojem se postavlja scena za Krležinu Galiciju i susreću se Kamilo i Krležin duh.

Sanja Nikčević urednica knjige Tužni hrvatski san, opisala je osnovnu strukturu komada:

»Uzeo je osnovni četverokut likova iz Krležine proze i produžio im životni put. Glavni je lik Kamilo Emerički, vječno mladi i vječno pobunjeni intelektualac koji svima koji ga žele slušati skreće pozornost na grijehe svake vlasti u kojoj živi. Poput Hamleta vidi i ukazuje, ali ne djeluje. Joja Dijak Žigman, Kamilov prijatelj, djelatni antipod, jer se za svoje ideale aktivno bori (puškom, obnašanjem funkcija). Amadeo Trupac, treći je krak odnosa prema društvu, kao proračunati oportunist koji se bez problema prilagođava sustavima ne bi li što od njih profitirao. Za ovu dramu ponovno se u život vraća i Kamilov otac (Ambroz Emerički) pripadnik starijeg naraštaja, kao pristojan službenik svakog režima koji poštuje vlast. Postoji još 51 lik.«

Narav osnovnih Krležinih lica (otac, Kamilo, Joja, Amadeo) pokušao sam razvijati kroz koordinate karaktera kako ih je postavio sam Krleža. U novim, složenim povijesnim i društvenim okolnostima ta lica su stavljena u teške psihološke dvojbe: ostati dosljedan svojim idealima ili se prilagođavati bezobzirnim političkim silama, dati se slomiti ili se oduprijeti bez obzira na cijenu. Veliki vremenski luk od sedamdeset godina, i mnoge povijesne situacije tražile su epsku dramaturgiju, niz prizora, slike koje se kronološki redaju i izmjenjuju. Kamilov idealizam suprotstavljen je očevom pragmatizmu i Amadeovom oportunizmu i vodi k logičnom kraju, njegovom pristanku uz demokratske promjene, ali i zadržavanjem slobode da ostane slobodnomisleći i skeptični, kritični intelektualac. Čvrsta skrojenost Krležinih lica olakšala mi je njihovo vođenje kroz složene situacije i lakšu slutnju što bi ta lica činila u mogućim povijesnim okolnostima. Nastavio sam slijediti životnost i odnose sjajnih Krležinih likova. Bilo je lako usvojiti paradigmatske karaktere Kamila Emeričkoga, njegova oca Ambroza, Eleonore, Joje Dijaka, Amadea Trupca i Emanuele te ih smjestiti u prepoznatljive povijesne okolnosti.

Bilo je relativno lako slijediti unutarnju razložnost protagonista. Ne poričem da mi se ponegdje, svjesno ili nesvjesno, potkralo oponašanje Krležine rečenice, njegova stila, ali to mi nije bila namjera. Svugdje gdje je to odgovaralo životnosti karaktera tome se nisam odupirao, općenito u jeziku sam nastojao postići povišeni ton, govor nabijen osjećajima i pravim razlozima.

Sanja Nikčević u pogovoru knjige Tužni hrvatski san ističe:

»Paradigma razočaranog intelektualca koji vidi mane svakog sustava i o njima glasno govori preselila se iz Krležine kronike na identičan način u Međimorčevu. Zastave, barjaci, stjegovi politički su komad jer pokazuje političke silnice koje razaraju živote pojedinaca... (S. Melchinger). Kao i kod Krleže, i u Međimorca se pojavljuju stvarni likovi. Neki su samo glasovi ili citati koji prethode svakoj sceni kao najava i objašnjenje političkog okruženja (Aleksandar Karađorđević, Maček, Kvaternik, Mika Tripalo, Savka Dapčević-Kučar...).

Verbatim ili dokumentarna drama posljednje je desetljeće zavladala američkim i europskim scenama. Ove druge su se umorile od praznog nasilja nove europske drame koja im je prodavana kao socijalno osvještena drama pa su se okrenuli pričanju stvarnih događanja na sceni. Uzimaju se stvarni ljudi i njihove stvarne riječi.«

Nisam želio zanijekati Krležu. Naslanjao sam se, nastavljao, pokušavao dosegnuti Krležinu dubinu, koristio se njegovim likovima i razvijao teme koje je on naznačio kao paradigme. Pisao sam po motivima njegovog »Bildungsromana«, povijesti jedne obitelji i ljudi koji je prate u dramatičnim godinama prošlog stoljeća, od Obznane i atentata na Stjepana Radića do predvečerja demokracije 1990. godine.

Oni koji su Krležu čitali bez ideologijskih naočala mogli su u njegovim djelima otkriti svu kompleksnost, dvojnost i suprotstavljenost, tragičnost i zablude hrvatske povijesne sudbine, bogatstvo motiva, karaktera i osnovnih tema koje je umjetnički dotaknuo rijetko koji hrvatski pisac. Ja sam u Krležinom djelu, posebice u Zastavama, pronalazio pitanja i teme koje se obnavljaju, ostaju neriješene ili traže nove odgovore u vremenu.

U Zastavama, barjacima, stjegovima dijalog Blithauera i Nielsa Nielsena preuzet je iz Krležinih Zastava. Na jednome mjestu Blithauer kaže: Jednostavno, ljudi koji se bave politikom moraliziraju tako dugo dok se ne dokopaju vlasti, a onda, znamo napamet kako se taj moral razvija dalje. Kako se razvija pokazuje dijalog Blithauera i Nielsa Nielsena; iz tog dijaloga se stvara, razvija i nastavlja zamišljena rasprava koju na dan Titova pogreba u Zastavama, barjacima, stjegovima vode Tuđman i Krleža. Lik Amadea Trupca u Krležinom romanu i njegova inačica u Zastavama, barjacima, stjegovima personificira takvu vrstu balkanskih političara, simpatičnu, društveno obljubljenu osobu s izvanrednim osjećajem za vrijeme i ljude, pragmatika i egoista koji vlast koristi za vlastitu korist ili interese uske skupine ljudi s kojom se zbog koristi udružuje. Dobro kazalište kroz bogatstvo karaktera i njihove suodnose razotkriva nakaznost političkih ideja i njihovih nositelja političara. Takvo nepoštenje i trulost političara htio sam pokazati kroz lik tog simpatičnog negativca, kakvih je pregršt u našem javnom životu.

Evo citata iz razgovora Amadea Trupca i Kamila (11. scena), u kojem Amadeo pokušava nagovoriti Kamila na ulogu Trojanskog konja u igri demokracije:

Amadeo Trupac: Moja molba ima i drugi dio. Znam da si preko svojih klijenata u svezi sa skupinama koje se na desnici spremaju politički angažirati. Njihovi sastanci su legitimni, ali ih, naravno, vlast prati i nadzire. Doći će do višestranačja, postat će organizirana politička stranka...

Kamilo: Ti već znaš kako će se proces odvijati?

Amadeo Trupac: S mjesta na kojem se nalazim, štošta čujem, vidim i razumijem.

Kamilo: I spreman si na još jednu prilagodbu političkim promjenama?

Amadeo Trupac: Na političku borbu drugim sredstvima.

Kamilo: Ja u njoj ne ću sudjelovati.

Amadeo Trupac: Pa rekao si da ćeš se boriti za demokraciju.

Kamilo: Ovdje se ne radi o demokraciji već o interesu uske političke elite.

Amadeo Trupac: Interesu moćnih ljudi. Mnogi su zainteresirani da ne izgube sve što su mukotrpno stvarali. I zato su se spremni boriti.

Kamilo: Revolucionarnim metodama? Hoće li se ponovno kotrljati glave?

Amadeo Trupac: I to je jedan od scenarija. Valja pripremiti sve opcije.

Kamilo: Koje licemjerje. (...) Ti bi u kolijevku slobode sakrio prijevaru, laž i materijalni interes. Van iz mog ureda, u protivnom se ne ću moći savladati...

»Mrijeti ti ćeš kada počneš u ideale svoje sumnjati!« I ja sam istaknuo taj Kranjčevićev stih koji Krleža koristi u Zastavama. Sumnja idealista i intelektualca Kamila glavni je pokretač njegova karaktera. On će s Jojom, istinskim, prirodnim revolucionarom, djelatnim buntovnikom krenuti mijenjati svijet, ali će svaki svoj postupak podvrgnuti intelektualnoj, hamletovskoj sumnji. Smije li se svijet mijenjati krvlju, dopušta li takav cilj sva sredstva, je li dopušteno mijenjanje revolucionara u profitera revolucije, što je moralno, ljudski dopušteno, pravdeno, zakonito? Kamilo u Zastavama, barjacima, stjegovima ne stari, on je čovjek koji se stalno sudara s ostvarenjem svojih ideala, on će i 1990. pristati otići u Baraku, ali zadržava svoju intelektualnu slobodu da sam prosuđuje, ocjenjuje i kritički propituje tu novu hrvatsku povijest.

Pitam se bi li Kamilo danas opet bio razočaran? Mislim da bi u nekoj novoj inačici Zastava, koja bi pokrila vrijeme od 1990. do danas, Kamilo bio ponovno razočaran što mu se nije ostvario njegov san i bio bi ga spreman mijenjati, poboljšati. Takav Kamilo, borben i kritičan, djelatan i sumnjičav paradigma je hrvatskog intelektualca koji je dao svoj intelektualni doprinos društvenoj i političkoj povijesti svoga naroda.

U promaskoj knjižici Sanja Nikčević navodi da je redatelj predstave Georgij Paro »želio istaknuti da Međimorčeve Zastave nisu nikakav nastavak Krležinih Zastava (samo je Krleža mogao nastaviti svoje Zastave, ali to nažalost nije učinio) već se radi o originalnom dramskom djelu nastalom po motivima Krležina romana. Zadržani su Krležini likovi (neki i oživljeni poput starog Emeričkoga i Joje), a njihovo ponašanje u novim životnim okolnostima sukladno je Krležinom shvaćanju povijesti kao cikličkog ponavljanja ukletog paklenog kruga ratnog besmisla. Ta kružna dramaturgijia ima u našem primjeru i onu Krležinu kolumbovsku tangentu (‘Ja mislim u tangentama’), što će reći da Kamilo Emerički svjesno stupa u novi krug pakla potaknut svojim moralnim načelima i domoljubljem, ali zadržava i pravo na razliku. Tangenta je neodvojiva od kruga, iz kruga crpi svoju dinamiku, inače bi bila i ostala samo dosadna ravna crta«.

Sanja Nikčević ističe još jednu vrijednost ovog komada: poigravanje sa Shakespeareovim Hamletom. Ja bih tome dodao – i s Krležinim Baladama Petrice Kerempuha. Pogledajmo:

Sanja Nikčević: Međimorec će tezu o paraleli Kamila i Hamleta oživotvoriti u jednoj duhovitoj sceni, parafrazi Shakespeareovog Hamleta i scene na groblju. Kamilo u razgovoru s dva grobara kajkavca, koji otkrivaju svoj svjetonazor pun apsurda, pokušava bezuspješno doznati mjesto Krležina groba.

Kamilo: (ostaje stajati kraj rake) Dragi moj Krleža, ne čitaju vas, zaboravili su vas, ali živite u njima, misle kao vi, govore vašim riječima... Ne, ne ćete umrijeti, samo ćete se raspršiti u tisuće lica koja čine ovaj narod. Dok je Hrvata, bit će i vas.

Drama Zastave, barjaci, stjegovi završava opet parafrazom Shakespeareova Hamleta, i to ponovnim susretom Krleže, sada kao Duha i Kamila Emeričkoga na sceni zagrebačkog HNK:

Kamilo: Imali koga? (muk, zuri, traži u mraku) Ima li? (muk) Tko si?

Krležin duh: Tvoj dobri duh.

Kamilo: (okreće se, bulji u mrak, traži) Tko si ti što govoriš iz mraka?

Krležin duh: Poznaješ me, moj Kamilo? Bliski smo. Ti si mi poput sina...

Kamilo: (bulji u mrak, u jednu točku, kao da vidi prikazu) Vi? Opet se srećemo. Na pozornici. Gdje drugdje? ...World is a stage...

Krležin duh: Kamilo, jesi li čuo? Ovo ne će izaći na dobro. Ponovno se gase lampe u našoj balkanskoj krčmi.

Kamilo: Zašto misliš da nam dolazi zlo?

Krležin duh: Znam. Zlo uvijek nadvladava. Najbolje namjere završe u paklu. Najčišći ideali prometnu se u zločin, opačinu i nemoral. Dobro razmisli prije nego se opet upustiš u mlin povijesti.

Kamilo: Znam, ali takva je moja sudbina. Namijenio mi ju je moj stvoritelj.

Krležin duh: Razmisli što ćeš učiniti, moj dobri Kamilo. Razmisli. Razmisli. Razum je jedino što nam preostaje. Razum je jedino... Razum...

Kamilo: (okreće se, traži, prikaza je nestala) Ne odlazi! Ne odlazi, moj dobri duše! Ne ostavljaj me samog u ovom teškom času. Ne ostavljaj me!