Povijest Instituta kao osobna povijest

Povijest Instituta treće je objavljeno književno djelo Ratka Cvetnića (1957.). Nakon osobito hvaljenih autobiografskih svjedočanstava naslovljenih Kratki izlet: zapisi iz Domovinskog rata (1997.), koji su se odlikovali neupadanjem u očekivane zamke navijačkoga domoljublja, uslijedio je roman Polusan (2009.) u kojem se Cvetnić posvetio sustavnom vrednovanju društvene i kulturne klime u suvremenoj hrvatskoj prozi zanemarenoga razdoblja osamdesetih godina 20. stoljeća. Svojedobno, tijekom dugotrajnoga kreativnog predaha između prvoga i drugoga romana, Cvetnić je izjavljivao da se ne smatra piscem te da mu se početna uspješnica jednostavno »dogodila«. Treći roman, koji je očito nastajao u stvarateljskoj radionici tijekom ipak nešto kraće stanke, neosporan je dokaz autorove pripadnosti već afirmiranom krugu hrvatskih pisaca.

Doduše, autor i nadalje ostaje pri svojoj tezi o pisanju koje nije obilježeno literarnim profesionalizmom, no to čini u fikcionalnim okvirima svojega najnovijeg romana u kojem Drago Stupar opetovano negira književnu vrijednost namijenjenog mu uredničkoga i spisateljskoga posla. Posrijedi je glavni lik i pripovjedač koji opisuje svoje dorađivanje uglavnom radno napisanoga, ali nedovršenoga historiografskog djela po kojem je i naslovljen Cvetnićev roman. Prikupljanje obimne građe i pisanje Povijesti Instituta, koju zbog nesretnoga slučaja i iznenadne smrti nije uspio finalizirati i objaviti, izvršio je Velimir Košnik – pisac, novinar, zvijezda, rodoljub, intelektualni gerilac i Stuparov prijatelj, kako i sam skromno nadodaje tu posljednju odrednicu nabrojanom nizu ostalih koje Košnika navodno približavaju velikanima poput Tina Ujevića ili Veselka Tenžere.

Iako je povjesničar po struci, Stuparov zadatak nije nimalo lagan jer je njegov posao usložnjen višestrukošću obveza i uloga koje je prisiljen istodobno ispunjavati. Tako osim formalnoga uredničkog posla Stupar nastoji dovršiti Košnikovo životno djelo što više u skladu s njegovim razmišljanjima i načinom pisanja pa je osim urednika i kritičkoga čitatelja također u nezahvalnoj ulozi pisca oponašatelja. Napokon, on stav prema napisanom zauzima i iz perspektive Košnikova prijatelja i poštovatelja njegova rada još iz mladosti pa se objektivnost onoga koji dopisuje i uređuje tekst neprestano dovodi u pitanje, a taj je prijepor još više pojačan Stuparovim sumnjama u vlastite sposobnosti i uspješnost rada.

Jedna od u romanu osobito propitivanih kategorija jest objektivnost – kako u oblikovanju znanstvenoga tipa teksta tako i u pristupu obiteljskim, bračnim, prijateljskim i poslovnim odnosima i problemima. Stupar zvani Buco iskazuje divljenje Košniku ne samo kao intelektualnoj veličini i strastvenom istraživaču nego i kao racionalno suzdržanom i od onoga o čemu piše distanciranom promatraču kojeg odlikuje specifičan stil i odmjeren stav. Košnik je Bucin ideal kojeg ipak ne divinizira, jer primjećuje i njegove katkad desničarski preoštre stavove ili politički radikalne teze koje je Košnik na provokativan način često znao lansirati u svojim dobro poznatim člancima, esejima i kolumnama. Ono po čemu u Bucinim očima Košnik dobiva auru anđela čuvara i taktičnoga istraživača koji istodobno ne želi iznevjeriti povijesnu istinu i čvrsto prijateljstvo – svakako je stavljanje ad acta pisma u kojem se Stuparov otac prokazuje kao u Povijesti Instituta neutralno imenovani Krtica.

Krtica je zaposlenik Instituta, pijun njegova vodstva i krivac za to što Košnikova majka i njezin sin ostaju bez svojega stana, deklasirani i potplaćeni, a sve zbog namještene optužbe za suradnju s hrvatskom emigracijom za vrijeme komunizma početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Bolna Stuparova spoznaja o vlastitoj obiteljskoj sramoti pretvara stoga povijesne činjenice i historiografski tekst u (auto)biografsko svjedočanstvo i duboko osobnu storiju, pa predmet znanstvenoga istraživanja i razotkrivanje privatnoga života bivaju neraskidivo isprepletenima. Čitanje objektivnoga teksta o povijesti preobražava se tako u subjektivan čin otkrivanja vlastite prošlosti i njezinih crnih rupa čija snaga uzdrmavanja dovodi u pitanje istinitost i stabilnost znanja o prošlosti i sadašnjosti.

Na temu (ne)svjesnoga zaborava upućuje se i bolešću Stuparova oca – demencijom – kojom se naglašava štetnost izbrisane memorije i nužnost poznavanja prošlosti kao uvjet napretka. Pomiren s onim što se dogodilo i očevim kukavičlukom za koji se ispostavlja da je posljedica ucjene nekretnine željnoga partijskoga vođe Sarage, pripovjedač tvrdi da je njegov otac nadživio svoju ulogu stavljajući time u središte razmatranja problem zbog kojeg je roman i nastao, a on se tiče svrhovitosti, primjerice, institucija, znanstvenoga istraživanja ili pak, u krajnjem slučaju, i samoga postojanja. Na jednome mjestu, usred bračne i profesionalne krize, Stupar se pita – je li on čovjek sa svrhom i zašto čini to što čini i misli baš o onom što ga zaokuplja. Odatle i njegovo ključno tumačenje pisanja Povijesti Instituta, čiji glavni zadatak nije ustanoviti historijske uzroke i procese, nego odrediti značenje službene i osobne povijesti. Taj smisao može se otkriti samo uz pomoć istine, a ona je već ontološko pitanje koje je izvan dosega aparatâ koji predstavljaju glavni instrument rada Stuparove izrazito racionalno usmjerene supruge Marine, molekularne genetičarke.

Jedan od glavnih ciljeva romana o Košnikovim istraživanjima svakako je otkrivanje istine o Institutu i njegove povremeno ne tako ponosne prošlosti, a povodom jubilarne stogodišnjice od osnutka 1911. godine. U prvom dijelu romana Stupar podastire rezultate Košnikovih istraživanja, odnosno iznosi do narativne sadašnjosti podatke o događajima i osobama povezanima s ustanovom koja, samo općenito imenovana, postaje proširenom metaforom za bilo koju instituciju i, napokon, državu u cjelini. Cvetnićev roman ne bi se mogao proglasiti historiografskom fikcijom iako se u njemu propituju mnogi elementi bitni za takav tip proze: odnos historijskoga i fikcijskoga sloja naracije, status pripovjedača i njegova pouzdanost, uklapanje stvarnih i izmišljenih likova i događaja u strukturu priče, itd. Originalnost Cvetnićeva pristupa odrediva je u svojevrsnoj neodredivosti, zamagljivanju granica između javne i osobne sfere, posla i prijateljstva, uređivanja knjige i njezina pisanja.

Tako Stupar često iznosi Košnikove zaključke na osnovi pisama, memoaristike i nađenih dokumenata koje je Košnik istražio kombinirajući ih sa svojim pretpostavkama i darom za rekonstrukciju spornih mjesta u istraživanju za koje je nedostajalo pisanih tragova. U tom smislu Stuparovi komentari o Košnikovim, to jest, kako se u romanu na način intimusa često ističe, Vekijevim komentarima o povijesnim znakovima pored Institutova razvojnoga puta, čine se kao interpretacija interpretacije. Ta dvostrukost u zaključivanju naposljetku se još više komplicira Stuparovim dvojbama o vlastitoj poziciji komentatora. Roman je zapravo tumačenje jednoga (mogućega) povijesnog djela iz kojega se citira i čija se povijest nastanka i peripetije oko njegova objavljivanja formiraju u usporednu povijest o pisanju Povijesti Instituta, odnosno u književni tekst čiju literarnost poriče narator, a čime nastaje paradoks oko zbiljolikosti teksta jer se ujedno tvrdi da iza Povijesti Instituta stoje životi kao građa za mogući roman koji je u biti već napisan.

Stupar ironično kvalificira Košnikovo shvaćanje društvene uloge Instituta nazivajući Košnikovu ideju o toj ulozi prosvjetiteljskim oblikom razmišljanja. No baš je osvješćivanje te problematike najvrjednija poruka koja se može iščitati iz Cvetnićeva romana. Svrhovitost ustanova poput Instituta, ali i izravno prozvane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske i drugih znanstvenih i kulturnih lučonoša, prema Košniku, nalazi se u poučavanju naroda racionalnom ponašanju, čuvanju memorije, dostojanstva i kolektivnih ideala, ostvarenju opće društvene koristi te njegovanju osjećaja trajnosti i kontinuiteta. No, problem nastaje kada takve institucije postanu luciferske, odnosno radno i moralno disfunkcionalne jer ispraznu formu počinju predstavljati kao svoj sadržaj te se preobražavaju u privatne bankomate vodećih pojedinaca ili u aferama poharane mastodonte na državnom proračunu, koji postaju mjesta za kriminalne radnje poput krađe novčanih sredstava doniranih za znanstvena istraživanja.

U Cvetnićevu romanu Povijest Instituta kao da su iz zbilje »preslikani« brojni likovi iz našega akademskoga, političkoga, novinarskoga i kulturnoga života, a u ocjeni njihova života i djelovanja Stupar – povjesničar, samozvani »štreber«, »delta-mužjak« i »vikend-novinar« – dakle intelektualni tip junaka, služi se cijelim arsenalom ironičnih dosjetki, ciničnih mina i sarkastičnih bombi. Ne može se reći da je takav lik i njegov pripovjedni izraz novost u hrvatskoj prozi. Treba se sjetiti, na primjer, romana Dalibora Cvitana ili u novije vrijeme romana Marinka Koščeca. Ipak, takav način pripovijedanja pridonosi zanimljivosti kritičkih uvida u suvremenu hrvatsku društvenu i političku scenu, a oštrina Stuparove jezično-stilske taktike i te kako je pogodna za ogoljivanje koruptivne okamenjenosti te iste scene.

Do izražaja je osobito došla i kritika akademskoga svijeta, njegova »znanstvenost« bez pokrića i neuključenost u stvaran život, potom nepostojanje odlučnoga stava akademskih građana prema važnim društvenim pitanjima te izostanak njihove pozitivne uloge koju bi trebali ispunjavati. Nasuprot tome, opisana je sprega akademskih, političkih i gospodarskih krugova koji tvore interesne skupine usmjerene isključivo na karijerizam i koristoljubivost na štetu općega dobra, nerijetko i preko tuđih leševa. Tako je Nikola Saraga, vodeći čovjek Instituta, osobito izložen kritici kao uzorak nekadašnjega komunističkog kadra koji nakon rata postaje veliki rodoljub ili, jednim slovom bolje rečeno, rođoljub. Plastificiranje iskaznice za članstvo u novoj vodećoj stranci čin je rađanja njegove podobnije osobne povijesti, a ona je ismijana kao čin konvertitstva – jednoga od najčešćih negativnosti na koje se upozorava u romanu.

Glavni problem na koji se, među ostalim, usmjerava pozornost u ovom romanu svakako je i demagogija političara kakav je također dijametralno suprotnim preobrazbama sklon potpredsjednik Vlade Kabalin. Osobito je pronicava Košnikova definicija njegove demagogije kao iz komunizma naslijeđenoga stava koji zapravo proizlazi iz neizmjernoga prezira vlastodršca prema onima koji nisu u strukturama vlasti, narodnim masama i polemički raspoloženim neistomišljenicima. Napokon, valja istaknuti sredstva javnoga priopćavanja, poput novina kakve su Žurnal, javna televizija i one privatne poput Antene TV, a koja su sva prikazana kao mediokritetima premreženi servisi u službi privatnih interesa, političke reklame, profita stvaranoga u tamnim zonama ekonomije i političkoga teatra u kojem su transformacije postale pravilo društvene predstave, posebice za nužan prijelaz iz jednog sustava u drugi, odnosno iz komunizma u kapitalizam.

Zanimljivost romana sastoji se i u poticanju na razmišljanje o temi komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata. To je područje Stuparova specijalnost i ono mu se otkriva kao osinje gnijezdo jer Saraga nastoji osujetiti planove objavljivanja Košnikove monografije kako se ne bi kompromitirao u javnosti zbog svoje komunističke prošlosti. U posljednjem dijelu roman zbog toga postaje i politički triler koji ipak završava Saraginim povlačenjem budući da Stupar dolazi u posjed dokumenata koji Saragu kriminalno opterećuju i Stuparu omogućuju pregovore u korist ukoričenja Košnikove inačice Povijesti Instituta. Opsesija da se izvorno djelo objavi pod svaku cijenu svakako ima simboličko značenje koje se odnosi na nužnost oslobađanja kolektivne svijesti od zločina iz bliske prošlosti, čija se sustavna istraživanja nisu provela, a zauzimanje nacionalnoga konsenzusa oko njih nije se još uvijek postiglo. Međutim, izlaz nije u nezdravom zaboravu koji posljeduje demencijom, nego upravo u čišćenju svijesti nužnom zbog već spomenutoga shvaćanja vlastitoga smisla koji je u cjelini spoznaje, a ona je, opet, u istini, kako gotovo propovjednički zaključuje Stupar.

Povijest Instituta intrigantan je roman u kojem se postavljaju pitanja o vrlo delikatnim temama o kojima se toliko često, nažalost, ne raspravlja ili se to čini na pogrešan način. Sadašnjost koju, priznao to netko ili ne, kroje utjecajni ljudi iz političkih i medijskih sfera moći rezultat je, među ostalim, njihova govora i djelovanja, to jest odgovarajućega načina razmišljanja koji oni oblikuju na osnovi svojega nasljeđa, ideološkoga usmjerenja i naučenih stavova. Povijest Instituta nije politički nekorektan roman iako je snažno uronjen u političke dubioze isprepletene oko povijesti jednoga instituta. Njegova je vrijednost u upozoravanju na političko (ne)svjesno koje se preko znanstvenoga, novinarskoga i drugih oblika javnoga djelovanja infiltrira u akademsku, medijsku i kulturnu svakidašnjicu. Na to se u Cvetnićevu romanu upućuje gotovo u svakoj rečenici i odlomku. No da bi priča bila uvjerljivija i da se ne bi izgubila zanimljivost i napetost pripovijedanja, političko-povijesnim sadržajima suprotstavljen je privatni sloj naracije u kojoj Stupar, nerijetko se izravno obraćajući čitateljima, autoironičnim tonom iznosi dvojbe iz svojega bračnoga života, ističe svoja različita emocionalna stanja i krize, opisuje odnose s roditeljima i stricem, s Vekijem i njegovom obitelji. Time, naravno, faktografski uokvirene povijesne dionice romana bivaju oživljene nešto liričnijim temama i motivima.

Napokon, valja istaknuti i Cvetnićev jezik i stil koji je osim po ironijskom modusu pripovijedanja osobit i po visokom stupnju citatnosti, što je naročito vidljivo kada se pripovjedač poziva na razmišljanja različitih filozofa, književnika i znanstvenih autoriteta. U jezičnom pogledu upadljiva su neobična morfonološka rješenja u pisanju riječi poput: »kadkad«, »predhodni«, »vodka«, »podhodnik« itd. Takvo bilježenje riječi moguće je tumačiti ili kao samosvjesnu autorsku gestu kojom bi se Stupar uistinu imao pokazati manje vičnim piscem, a koji bi mogao biti i pod utjecajem određenih jezikoslovnih i/ili političkih strujanja, ili je posrijedi tek lektorski propust. Osim toga, Cvetnićeva rečenica prilično je razvedena, a u romanu se ističe kako je takav tip sintakse izjednačiv s literarnim izrazom uopće. Naravno, tu misao izvučenu iz konteksta ne treba smatrati stereotipom koji bi Cvetnić slijepo slijedio. Ipak, valja istaknuti da je dometanje kao naknadni komentar ili digresivna dopuna već izrečenih misli autorova pripovjedna manira koja se može, ali i ne mora smatrati slabošću njegove proze. No, zaključno, potrebno je istaknuti da takvo jezično oblikovanje priče s prilično meandriranim rečenicama zasigurno nije štivo za noćni ormarić i čitanje pred san, ali svakako jest prilično dobro štivo za sve ostale dijelove dana.