Pjesme i lirske proze Višnje Machiedo

Hrvatska književnica Višnja Machiedo (Zagreb, 1940. - Zagreb, 2013.) autorica je triju autorskih antologija (Komedija dell’arte; Osamnaest izazova. Francuski pjesnici 20. stoljeća; Francuski nadrealizam), tri knjige studija i eseja (Putovima i prečacima; Drugi život; Od kazališta do teksta i obrnuto) i jedne esejističke knjige u kojoj se predstavila kao umjetnica u punom sjaju. (Skrovite putanje, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2011). Dobitnica je Nagrade grada Zagreba, Nagrade DHKP-a, francuskog odličja Viteza Legije časti, Diplome za zasluge Talijanskog Instituta za kulturu i Nagrade Iso Velikanović za životno djelo. Ova knjiga još je jedan prilog nedovršenu opusu autorice čiji je umjetnički talent velikim dijelom ostao u rukopisima u fasciklima, čija se samozatajnost poklapa sa svjetonazorom u kojem srce ostaje nijemo u višeglasju suvremenoga neoliberalnog svijeta.

* * *

Ako u svojim esejima Višnja Machiedo izražava nostalgiju za humanizmom koji je »pokorilo« znanstveno oružje Tehnopola, mogli bismo reći da u njezinoj poeziji prevladava slična čežnja za ljepotom, zanosom u vremenu sveopće apatije, u vremenu u kojem vladaju »ispijeni znakovi zametnutih smislova« i »nasukani vrtlozi htijenja«. Iako je autorica svoje pjesme i lirske proze tek skicirala, ostavljajući tu baštinu »slučajnom« čitatelju, riječ je o itekako osmišljenim tekstovima koje, zacijelo poradi autoričine skromnosti, nisu do sada ugledali svjetlo dana.

Poezija Višnje Machiedo istodobno je refleksivna i emotivna, puna je pojmovnih i lirskih »čahura« u kojima dešifriramo poruke o »uspavanom« svijetu bez radosti, zanosa i iskrenosti. Subjekt je mahom potišten, razapet između svjetla i tmine, nade i krute realnosti, pa katkada tone u iracionalni bezdan (Kroz prozor crno zrcalo/ Srsi podilaze gubavo ziđe/ Noć se utapa u bunaru), a katkad se subjekt raskrili i nadlijeće zbilju romantičnim sanjarijama (Bože, kako je lijepo/ Ovo osakaćeno stepenište/ bez fasade i oslonca/ Koje se uspinje u modri bezdan). Nevezani stihovi u kojima se nižu različite asocijacije simboliziraju i današnji svijet s ubrzanim slikama i prizorima, od kojeg subjekt bježi u otajstvo samoće, no otrovna i pohlepna svjetska hobotnica prodire i u spokojstvo u kojem se krhki subjekt grčevito, često uzaludno bori žudnjom za boljim, ljudskijim životom (Crni vjetar odjednom/ Probija zrcalo/ Golemi prostor kojim ne vladaš/ Zabada se u tebe). Iako je Višnja Machiedo pjesme pisala kao hobi, one su izuzetno zrele, i stilski i svjetonazorski, čak toliko da bi pojedine pjesme mogle ući i u antologije suvremene hrvatske poezije.

Iako joj je poetski svjetonazor uglavnom pesimističan (Nemoć naših jezika, naše imaginacije/ da prate dobre duše u daleku letu), opstaje njezina vjera u humanizam, u njegove sjene i zrake koje će probiti crno zrcalo, taj simbol izopačena i kaotična svijeta u čijem se odrazu ne vidi više ništa. Subjekt se ipak uspijeva u svom mikrosvijetu katkada uobličiti u vremenu ljudskog razobličenja (Ako nas kroz zrcalo pohodi smrt/ zaklopi vjeđe da zadržiš bar magnoliju). U pjesmi »Imaginarni grad« pjesnikinja transcendentno, na krilima mašte, gotovo vilinski gleda moguću ljudsku oazu odozgo.

Pjesme Višnje Machiedo obiluju lijepim metaforama (npr. posivjeli reljef moždanih vijuga simbolizira umornu svijest koja ne može više razumjeti tajne srca), a veoma su dojmljivi i emotivni mikrosvjetovi, te krijesnice u globalnom umreženom svijetu, u kojem vladaju »ispijeni znakovi zametnutih smislova«. Tako će letovi, klizanje, salijetanje, bljeskovi, vrtloženje stvoriti dimaniku, vrtloge ljudskih htijenja u bešćutnom svijetu. Možda bi se čitava poezija Višnje Machiedo mogla objasniti njezinim stihom Svetkovina života u odsutnosti – unatoč tome što život izmiče duši, duša ono ljudsko ipak pohranjuje u sebe, da bi konačno pobijedila suhoparnost u romantičnoj utopiji (Neka bude zračno i lako/ Nepredvidiv let lastavice/ Klizanje maglice na vodi).

U lirskim prozama Višnja Machiedo najviše ističe svoj duh flâneura, umjetnika koji je »šetač gradskim prolazima i ulicama, uronjen u gomilu, ali ne i čovjek gomile, ‘princ koji uživa u svom inkognitu’ (Baudelaire)«.* Najviše je to iskazano u, na žalost, nedovršenom eseju »Hodnja i mjesta«, u kojem slavi užitak kretanja, gibanje uma i duha, sanjarenje po šumama i ulicama, trenutke »imaginarnog plandovanja po viđenim i neviđenim krajolicima«. Uronjena u raspršeno, simultano doživljavanje fenomena, Višnja Machiedo iskazuje u lirskim prozama svu svoju emocionalnu i misaonu gustoću, bez velike ambicije za racionalnom sintezom. Promatrač je koji zapisuje sve letimične dojmove, pa bilo da se radi o kišobranu koji je čovjekova tajanstvena veza između neba i zemlje, o dosadi dnevnika koje sjecka prostor i vrijeme na banalne trenutke, ili o »orguljama koje te načas ponovno uvjeravaju da postojiš, da možeš doživjeti sklad između neba i zemlje«.

I u tim tekstovima pokazuje stilsku raznovrsnost – od romantike (u tekstu o kišobranu koji kao da lebdi pod pariškim nebom) do izrazite ekspresivnosti (u tekstu »El desdiekado«), u kojem umješno pretapa sve vrste emocija, od tihog lirizma u slikama nebeskih slapova i bijele pjene ili klupe pred spokojnim morem do žestokog nizanja strasti u opisima munja, žestine valova...). U ovom tekstu, za razliku od poezije, svom se silinom, svim emotivnim i misaonim oružjem bori protiv zaborava, prolaznosti, najviše zalazi u vrtloge raznorodnih slikâ između stvarnosti i snoviđenja da bi na koncu ipak završila u spokoju – u ljepoti pisanja koje omogućuje subjektu tihe udahe lijepog i izdahe ružnog. Na kraju je nama, čitateljima, preostalo duboko udahnuti sve nijanse ljudskog i humanističkog u njezinim tekstovima, a izdahnuti svu onu rastresenost koju nam donosi mrski nam, hladni Tehnopol.

____________________

* Citat iz knjige Dubravke Oraić Tolić: Muška moderna i ženska postmoderna.