Opaziti, zabilježiti, ponoviti

Važne je stvari potrebno ponavljati više puta kako bi svoje mjesto pronašle u jednoj od naših čitateljskih ćelija; ćelija u koje pohranjujemo iskustva spajajući ih mnogobrojnim referentnim točkama kako bi ih lakše izvukli iz zaborava kada do toga dođe. A dođe često. Jedna od najpoznatijih hrvatskih književnih kritičarki koja daje integritet našim referentnim točkama i omogućava snalaženje među njima svakako je Darija Žilić. U desetak i više godina svojega profesionalnog bavljenja književnom kritikom, esejistikom i književnosti nametnula se kao jedna od najvjerodostojnijih i najagilnijih književnih kritičarki, ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji.

Kritike i eseje objavljivala je Darija Žilić u brojnim časopisima (Zarez, Treća, Vijenac, Kruh i ruže, Balcanis, Feral Tribune, Europski glasnik, Filozofska istraživanja, Riječi, Forum, Kolo, Nova Istra, Tema, Poezija, Agon, itd.), stalna je suradnica Trećega programa Hrvatskoga radija, bila je jedna od urednica u časopisu Tema, voditeljica je književne tribine Dekonstrukcije u Hrvatskom društvu pisaca i književne tribine u Gradskoj knjižnici Velika Gorica, a uređivala je i vodila književnu tribinu u Klubu umjetnica na Sušaku (KUNS, Rijeka). Prijevodi suvremene američke, slovenske, britanske i arapske poezije objavljivani su joj na Trećem programu Hrvatskoga radija te u časopisima Književna Republika i Riječi. Objavila je pet knjiga ogleda/eseja o suvremenoj književnosti i knjigu intervjua s piscima, znanstvenicima i aktivistima iz Hrvatske i regije (Pisati mlijekom, Altagama, 2008.; Muza izvan geta, Biakova, 2010.; Paralelni vrtovi, Shura publikacije, 2011.; Nomadi i hibridi, Biakova, 2011.; Tropizmi, Meandar, 2011.; Tropizmi 2, Litteris, 2013.) Iznimna je to produkcija za kritičarku mlađe srednje dobi koja je, osim što redovito iščitava cjelokupnu pjesničku, u posljednje vrijeme i proznu produkciju regije, sudjelovala na brojnim književnim festivalima u Francuskoj, SAD-u, Turskoj te zemljama u regiji.

Nakon dobro prihvaćenih Tropizama (tekstovi o knjigama poezije) iz 2011. godine, Darija Žilić objavljuje svojevrsni nastavak te knjige, Tropizme 2, no širi svoje područje bavljenja poezijom i na prozu. Kao i u prvoj knjizi, kritike i eseji objavljeni u Tropizmima 2 nastajali su i objavljivani tijekom prošloga desetljeća u časopisima u kojima je Darija Žilić bila suradnica te u Trećem programu Hrvatskog radija, u emisiji Bibliovizor, urednice Gordane Crnković. Trodijelno strukturiranu knjigu otvara čitanje Milišićevih tekstova na koje Žilić jasno stavlja naglasak (na tekst!) u nadi da će ga, barem nakratko, svojim novim čitanjem/esejom uspjeti izvući iz zaborava. Osim uobičajenih kritika recentnih ostvarenja naših najpoznatijih suvremenih pjesnika/inja (Čegec, Oblučar, Brnardić, itd.), kao i čitanja pjesničkih knjiga slovenskih kolega Mozetiča i Debeljaka, Darija Žilić iskorištava priliku i piše o Alvinu Pangau, jer njegovo joj je zagrebačko gostovanje 2011. i prijevod njegovih izabranih pjesama s engleskoga na hrvatski jezik (Serena Todesco, Silvestar Vrljić, biblioteka Brutal) bio dobar povod da nam pruži kakav-takav uvid u singapursku poeziju.

Prvi dio knjige Tropizmi 2 Darija Žilić prelama esejima O suvremenom hrvatskom ženskom pjesništvu i o Poeziji kao emancipatorskom diskursu i ženskom subjektu u suvremenom pjesništvu (primjeri iz hrvatske, srpske i bosanskohercegovačke poezije). U tim esejima ostaje na tragu onoga što započinje s Muzom izvan geta (za koju dobiva Nagradu Julije Benešić za književnu kritiku), kada ukazuje na različite poetske strategije u hrvatskom ženskom pjesništvu, od »poetskoga stiliziranja mitskih svjetova do odmaka od jastva« (daje pregled ženske poezije od Tatjane Gromače, Vesne Bige, Lane Derkač, Sonje Manojlović do Antonije Novaković, uz eseje o Vanji Jambrović, Gordani Benić, Mariji Lamot, itd.), ali i uočava aktivističke/politički angažirane prostore u pjesničkim zbirkama Šejle Šehabović, Sanje Sagaste, Saške i Jasenke Kodrnja. Jezične intervencije, odnos prema tradiciji, privatni i javni prostori u književnosti, lokalno/nacionalno u odnosu na globalno/nadnacionalno, u središtu su autoričina zanimanja kada mapira hrvatsku i regionalnu književnu scenu.

Treba spomenuti kako Darija Žilić u prvom dijelu knjige uspostavlja kritičarski dijalog i s kolegama, bilo da piše o Šalatovoj knjizi Posrtanje s alibijem, dvadeset bitnih knjiga hrvatske poezije (iz 2011.) ili da parafrazira Dubravku Đurić i njezin tekst o pjesničkim praksama nove generacije koje su uspostavljene u odnosu na četiri umjetničke pozicije, gdje Đurićka razdvaja »poeziju kao koncept lirske pjesničke prakse i kao pjesničku praksu«; ili da ponovno iščitava Mrkonjićevo bavljenje Suškovom poezijom ili Pranjićevo Žigmanovom (u prvoj knjizi Tropizmi Žilić se zahvaljuje književnom kritičaru Božidaru Alajbegoviću na dugogodišnjoj podršci). Dijalozi s drugim kritičarima/kama u vlastitoj knjizi kritikâ zapravo lijepo pokazuju tendenciju otvaranja autorice prema tuđem kritičarskom iskustvu, a to nije često i dobar su znak stvarne, fizičke suradnje kritičarâ u trenutku kad je gotovo pa sva kritika eliminirana iz dnevnih novina i iz televizijskih emisija.

Drugi dio knjige donosi nam kritike suvremene proze, publicistike i teorijske literature (od Jože Skoka, Marthe C. Nussbaum, Eleanor Kaufamn i Đurđe Knežević). Žilićka putuje Gradovima, selima, dvorcima Irene Lukšić, zastaje u Pustolovinama Glorije Scott Mime Simić i Ivane Armanini, a osvrće se i na kvir tematiku u romanu Mogla je biti prosta priča bosanskohercegovačke spisateljice Ajle Terzić. Iako s tek četiri teksta probija led u kritici proznih knjiga, Darija Žilić dobro uočava dva momenta u odabranim knjiga, a to su tekstovi Prevodilac u tranziciji o kojemu piše Irena Lukšić i Što je feminizam i kako ga steći Đurđe Knežević. I prvi tekst i druga publicistička knjiga od velikoga su značaja za hrvatsko društvo jer preispituju, s jedne strane, položaj prevoditelja u društvu (prevoditelja koji su »nevidljive i zapostavljene duše«), a s druge – čitavu feminističku scenu u Hrvatskoj, položaj i funkciju ženskih udruga danas kao i vječitu dilemu na koji način pomiriti teoriju i praksu kad je o feminizmu riječ. Drugi dio knjige zatvara esej Flakerova srednjoeuropska postmoderna, u kojemu je riječ o tekstovima koji su bili izlagani na poznanjskom sazivu međunarodnoga znanstvenoga skupa, posvećenoga rusistu i književnom teoretičaru Aleksandru Flakeru (u organizaciji Filozofskoga fakulteta u Osijeku i Univerziteta Adam Mickiewicz u Poznanju).

Nimalo nas ne čudi ovaj izbor eseja za »formalni kraj« knjige eseja i kritikâ Tropizmi 2, jer upravo u njemu Darija Žilić podsjeća da se nalazimo u vremenu kada se slavistički odsjeci diljem svijeta gase i kako je »došlo vrijeme da se osuvremenjivanjem metodologija pruži neki sasvim novi pogled na književnost i povijest srednjoeuropskih država, koje su povezane bogatim nasljeđem«. Može li tome pridonijeti i ova knjiga? Može, sigurno. Darija Žilić je književna kritičarka kojoj su povijest i teorija jednako bitne kao i kulturologija i sociologija i zbog toga je ova knjiga izvrstan primjer kako jednostavnim stilom privući čitatelje/ice da (po)vjeruju književnoj kritici kada govori ne samo o knjigama, nego i o kulturološkim fenomenima na široj književnoj sceni.

Kao dodatak knjizi Darija Žilić umeće i treći, zasebni dio pod nazivom Prepiska, koja je objavljena u časopisu Poezija. U toj prepisci iz 2012. godine Žilić i Slađan Lipovec pišu/raspravljaju o suvremenim poetskim praksama, no više od toga, povezuju se zajedničkom ljubavi prema čitanju Emily Dickinson i(li) Wislawe Szymborske. Ovaj dio knjige osim što je simpatičan, jer je rijedak primjer korespondencije među pjesnicima, razbija mit o književnom kritičaru koji želi ocrniti svaku knjigu koju pročita. Intimni dio prepiske koji se odnosi na stvaranje autorskih djelâ i opažanje promjena u prirodi koja živi istom brzinom kao i sami/e pjesnici/kinje, otopit će sumnju čitatelja/ica u kritičareve »podle« namjere.

Iako u posljednjih petnaestak godina knjige kritikâ i esejâ o hrvatskoj suvremenoj književnosti nisu rijetkost – malo koja će zadobiti status stručnoga vodiča kroz književno iskustvo (od 1990. do danas) kao ova. Zašto? Jer književne se kritike ne pišu zbog književnih kritičara, nego isključivo i jedino zbog čitatelja/ica. Stoga su ove kritike i eseji Darije Žilić pozitivni podražaji koji će čitatelja/ice usmjeriti prema izvoru, prema tekstu.