Međuideologijski dijalog u romanesknom diskursu Miroslava Krleže

1.

Tematizirajući ideologije i ideološke modele u svojemu opusu, Miroslav Krleža je preuzeo rizik da se kao autor vrednuje, hvali i odbacuje – s ideoloških pozicija. Svojim polemičkim diskursom, utemeljenom kako na argumentaciji tako i na intonaciji, koji su analizirali brojni autori (Flaker, Bagić i dr.)1, Krleža je supostavljao i preispitivao ideološke i svjetonazorske koncepte, s intencijom da se njegovi oponenti ospore a njihove ideje odbace jer (da) su neinteligentne i razorne. No, u zaleđu polemičkoga diskursa jasno je zamjetan i dijaloški diskurs kojim se ostvaruje doticaj dviju ili više ideologija te na njegovu temelju izgradi nova svjetotvorna kvaliteta. Takav je slučaj s dijalogom između judeo-kršćanske ideologije, uz uvjet da je promatramo kao skup ideja i politički sadržaj kojim se utječe na realan svijet, i socijalističko-ljevičarske, one koja zagovara pravedno društvo, nenasilje, slobodu govora i mišljenja, pacifizam, multikulturalnost i kozmopolitizam.

Analiza Krležinog književno-umjetničkoga diskursa pokazuje visoku frekventnost i disperziju biblizama, koji su intertekstualno umješteni u njegovim tekstovima i vrše, globalno uzevši, afirmativnu semantizacijsku, stilsku i svjetotvornu funkciju, odzrcaljujući judeo-kršćansku misao. Krležin dijalog s Biblijom nije ograničen samo na mladenačke drame već se registrira postojano u svim Krležinim tekstovima. Glavni likovi u romanesknom diskursu, koji najčešće projiciraju i perspektivu implicitnoga autora, zauzimlju gledište koje se može okarakterizirati kao biblijsko i istodobno ljevičarsko, ma kako se takva kvalifikacija činila oksimoronskom. I konstrukcija likova i njihova karakterizacija ostvaruju se značajno i uz pomoć biblizama. Stalan element profilacije glavnih likova njihova je kristolikost. Kratka će se intertekstualna analiza usmjeriti na nekoliko pokazatelja njihove biblijsko-kristolike portretizacije:

2.

Filip Latinovicz. Obrazac izgubljenog sina. Glavni lik u romanu Povratak Filipa Latinovicza na početku je već paralelistički, similom, profiliran kao biblijski izgubljeni sin: »Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin [...]«2 I kasniji se njegov životni put, izbivanje i povratak oblikuju paralelistički s biblijskom prispodobom, kao povratak izgubljenog sina u potrazi za ocem i domom: »Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, [...] a ništa se nije promijenilo uglavnom.« (Povratak Filipa Latinovicza, 17.)

I Filip je, kao izgubljeni sin prema optužbi starijega brata (»A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele [...]« Lk 15, 30 – Jeruzalemska Biblija), »pio i lumpao« s bludnicama (»koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa javnim ženama i kelnericama, a onda se vratio« - Povratak Filipa Latinovicza, 17.). No, istodobno, Filipov se lik profilira i kristoliko, budući da je slična optužba u Bibliji izrečena i za Krista: »Neki farizej zamoli Isusa da objeduje kod njega. On uđe u farizejevu kuću i sjede za stol. Najedanput se pojavi neka žena koja bijaše javna grešnica. [...] Kad to vidje farizej koji ga bijaše pozvao, pomisli: ‘Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grešnica.’« (Lk 7, 36, 37, 39. – KS.)

Obrazac sumnjiva podrijetla. Filip usto ponavlja obrazac Kristova poniženja u vezi s njegovim misterioznim i nepoznatim podrijetlom. (»’Naš je otac Abraham’, uzvratiše mu. [...] ‘Mi nismo rođeni iz preljuba.’« Iv 8, 39, 41 – KS) Za Filipa se pak kaže: »A on sam po ocu je nepoznanica [...]« (Povratak Filipa Latinovicza, 239.)

Biblijsko gledište. Daljnjom se analizom utvrđuje biblijsko gledište glavnoga lika, koji je dominantan, a prema Engelsfeldu, i jedini pravi lik romana, u naslovu već onomastički, antroponimski ucijepljeni Filip Latinovicz.3 Isti će autor istaknuti kako su ostali likovi prikazani »iz Filipova ekskluzivnog gledišta« ili su »identični« s Filipom kao dijelom njegova ustrojstva, i dodat će: »Tako se može reći da vizija romana dozvoljava samo jedno jedino gledište: Filipovo.«4 A Filipova je točka gledišta, njegov pogled na svijet, prema Engelsfeldu, »neoskvrnjeno, istinsko, biblijsko kršćanstvo«.5

Da je s Filipova gledišta biblijski tekst relevantan, pokazuju već izravne referencije na Bibliju, odnosno atributi biblijska/biblijski, kao u sljedećoj rečenici iz slobodnoga neupravnoga govora: »Ovo, kako Joža Podravec govori o spolu, to je nepokvarena prirodnost biblijska [...]« (Povratak Filipa Latinovicza, 72.) Od jednostavne sugestije pridjevom biblijsko se gledište prenosi na projekciju likova koji supostoje s Filipom. Tako se lik Bobočke u svojoj složenosti karakterizira raznim antitetičkim biblijskim prototipovima, kao velika grješnica, kao pokajnica Marija Magdalena, kao samaritanka, čak i kao svetica, odnosno »sveta slika«. I najposlije, romaneskni se tekst finalizira biblijskim arhetipom posljednjega suda, kojim se do kraja oblikuje Filipovo biblijsko gledište.

3.

Doktor. Preokret u društvenoj hijerarhiji. Glavni lik u romanu Na rubu pameti,6 istodobno pripovjedačko »ja«, misaoni i narativni subjekt, bezimeni je doktor prava, koji je – kako su već zamijetili krležolozi (Lasić, Vuković) – korespondentan s implicitnim autorom.7 Nakon što postane l’homme revolté,8 doktor napušta komformističan i uljuljan društveni status i premješta se iz društvena miljea uglednika u milje manjinskih prezrenika, brodolomnika i bludnica, sljedeći obrazac iz Evanđelja, prema kojemu su prvi posljednji, a posljednji prvi, ili po Kristovim riječima: »Reče im Isus: ‚Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pred vama su na putu u kraljevstvo nebesko‘.« (Mt 21,31b – KS)

Tako se ostvaruje u samom središtu romanesknog diskursa aksiološka inverzija antitetičkih oponenata. Taj je obrat i okretaj (preokret, reversal) snažan i efektan stilski postupak, a proveden je prema biblijskom obrascu, prema kojemu su »glavari svećenički i starješine narodne« (Mt 21, 23) iza »carinika i bludnica«. Isus preokreće uobičajenu društvenu aksiologiju i hijerarhiju u korist najprezrenijih grješnika.

U govoru doktora Huga Huga kazuje se da doktor kojemu se sudi »javno druguje s javnim i notornim bludnicama a da se toga ne stidi«. (Na rubu pameti, 105.) To dakle upućuje na slične optužbe koje se, kako je razvidno, u evanđeljima iznose na Krista.

Suđenje nedužnome. U epizodi u sudnici, za suđenja okrivljenom doktoru, postoje interpolacije glasova iz publike. Evo jedne sekvence s upravnim govorom takvoga anonimnoga glasa:

»Dobro govori, alal mu vjera, živijo, blago majci koja ga je rodila i usta mu se pozlatila, da bog da, živijo, povikao je netko iza glasa u dnu sudnice, tako glasno kao da viče na vatru.« (Na rubu pameti, 127.) Isti se biblizam ponavlja u sljedećoj sekvenci: »[...] čulo se kako Petar Krneta vani u hodniku viče: – Da se pozlatila usta onome unutra, blago majci koja ga je rodila [...] (Na rubu pameti, 128.) Usporedna situacija u evanđeljima narativ je u kojemu Isusa optužuju da uz pomoć Đavola izgoni nečistoga duha, a Krist se brani dobrom argumentacijom, i za njegove obrane interpolira se glas iz naroda, kako slijedi: »Dok je on to govorio, povika neka žena iz naroda: ‚Blago utrobi koja te nosila i prsima koje si sisao!‘ On odvrati: ‚Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je!‘« (Lk 11, 27. - KS.) Paralelizam je aluzivan, ali se jasno razaznaje uz pomoć implicitna citata i pokazuje da se suđenje doktoru prepoznaje kao u suđenju Kristu.

Usto, u epizodi suđenja nalazi se i opis raspela s kojega se razaznaju silhuete Kristovih uzdignutih ruku, što također aludira na Kristovo suđenje i raspeće kao opće mjesto i obrazac svih suđenja nedužnima. Evo tog ulomka:

»[...] pred gospodinom plemenitim Rugvayem, koji sjedi s onu stranu nikljastog raspela a njegov hladni, prozirni riblji pogled klizi po meni jeguljasto, slinavo, njegov se cviker blista iza nikljastog raspela na kome visi Krist od žute mjedi, i ja ne vidim Krista, samo se njegove ruke trouglasto ocrtavaju na raspelu: dva tamna, osjenčana poteza na bijeloj, intenzivnoj svjetlosti što teče kroz prozorsko staklo u ovu toplu, prenatrpanu sobu!« (Na rubu pameti, 107.)

Kristove ruke u dva poteza na bijeloj svjetlosti, jedini su činitelj utjehe u zamračenoj sudnici za suđenja doktoru zbog nekoliko riječi istine, čime je procijepljena mreža laži jednog prijetvornog društva. Tako se dakle i ovaj lik prepoznaje kao djelomice kristolik i biblijski profiliran.

4.

Niels Nielsen. Premda u dijalogu s blitvinskom elitom on sâm izjavljuje kako je »po svom uvjerenju bezbožnik«, Niels Nielsen karakterizira se i kao Krist. Sljedeće aluzije i elementi pokazat će u čemu je poveznica između dvaju likova, Krista i Nielsena:

a. Prema neprijateljstvu i mržnji koji Krista dovode na križ: « [...] logično je da ga nevidljive oči prate od prvog dana, a da među tim očima ima i takvih koje priželjkuju njegovu smrt i propast, i to je logično, jer se protiv njega urotila ogromna masa gluposti i mržnje.« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 11.)9 A u Iv. 15, 18. Isus Krist kazuje svojim učenicima: »Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas!« – KS.

b. Nielsen je, prema posveti blatvijskog pjesnika Oktavijana Deziderija Kronberga, zapravo nadzemaljsko biće bez mane:

»Poklonivši mu u kožu sa zlatorezom povezani primjerak svojih ‘Blatvijskih ditiramba’, sa tako glasnom, patetičnom posvetom kao da se ta knjiga poklanja nekom nadljudskom biću bez straha i bez mane, vitezu koji ne preza ni pred kim, čovjeku koji samoubilački izaziva gnjev gromovnika za ostvarenje ideala [...]« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 12, 13.)

Krist pak je slijedio ideale do smrti: »Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.« (Fil 2,6,7. - KS.)

c. Prema Muci po obrascu Kristove Pasije. Nakon telefonskog razgovora s blatvijskim ministrom policije Reykjavisom za Nielsena se kaže: »Nielsenu se orosilo čelo golgotskim znojem i on je klonuo u naslonjač do telefona pred portijerom.« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 184.) Aluzija se odnosi na Kristovu molitvu u Getsemaniji, premda je ovaj biblizam postao frazemom: »Kad se nađe u smrtnoj borbi, još je žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju.« (Lk 22, 44. - KS.) Nakon što odbija poći s Masnovim i njegovom družbom u Blitvu da tamo postane predsjednikom, družba ga napada i vrijeđa kao što su vrijeđali Krista: »[...] popljuvan od glave do pete, osjetio je kako mu niz obraz teče krv [...]« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 349, 350.)

d. Nielsena stavljaju na kušnju poput Krista, postavljajući mu zamke: »[...] bude li primio, on će se kompromitirati, a bude li poziv odbio, on će pred javnošću demonstrativno odbiti da primi ruku pomirnicu od strane blatvijske Vojske koja je na sigurnom putu da likvidira civile.« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 51.) Kristove su kušnje mogući obrazac za Nielsenove kušnje. Naime, kad su književnici i farizeji doveli Kristu preljubnicu, zapis u Iv 8, 6. kazuje: »To su rekli da ga stave u nepriliku, kako bi ga mogli optužiti.« – KS.

e. Sugestija antonomazijom. U slobodnu neupravnu govoru Barutanski će nazvati Nielsena Gospodinom, što se ističe velikim slovom, i Prorokom, što također između ostalog antonomazijski u kršćanstvu aludira na Krista: »[...] a onaj Gospodin u Vajda-Hunenu štampa nesmetano dalje [...], Gospodin dalje objavljuje svoje intervjue u masama, Gospodin organizira komplote, Gospodin govori kao ‘savjest Blitve’, pred moralističkim forumima kvekerskoga svijeta, Gospodin igra ulogu Proroka [...]« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 97.) U diskusiji zabilježenoj u evanđeljima o Kristovu porijeklu stoji, npr. u Iv 7, 40: »Jedni su od naroda, kad čuše te riječi, govorili: Ovaj je zbilja Prorok.« - KS.

f. Karakterizacija. U analizi Nielsenove ličnosti koju je napisao profesor Rassmusen također se pojavljuju karakteristike koje bi se podjednako mogle pripisati i Kristu:

»[...] ličnost koja čezne za velikim otvorenim potezima u smjeru beskrajnom, za izlazima koji su otvoreni spram zvijezda u metafizičkom smislu, u trajnoj čežnji za čarobnim formulama vrhunaravnog poimanja svih ljudskih vrijednosti, ljepote, dobrote, intelekta ili morala, [...] ličnost u svakom pogledu nesvakodnevna i fantastična.« (Banket u Blitvi, 122.)

»Mladost svoju proživio je Nielsen pod koprenom mraka i zločina, [...] a ipak, uprkos svemu, njegov vlastiti unutarnji život strujao je slobodno i nezavisno od krvi i od umorstava, te on nikada nije dopustio da mu luđaci i glupani zaprljaju njegovu čistu i nevinu životnu radost [...] jer mu nešto jače od njegove lične volje nije dopuštalo da se izgubi kao svjedok protiv gluposti i laži.« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 229, 230.)

g. Simbolika. Slika goluba nad Nielsenovom glavom aludira na Kristovo krštenje kao pripremu za misiju: »[...] a jedan se mastan golub tromo uzgegao, negdje visoko pod krovom, te lijeno i pospano sletio iznad Nielsenove glave.« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 225, 226.) Opis najvjerojatnije ironijski oponaša prizor iz Mt 3, 16: »Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega.« - KS. Ovim se jedva zamjetnim biblizmom ističe mesijanska uloga Nielsa Nielsena, premda uz karikaturalan i depatetiziran opis.

h. Socijalni status. Nielsen se opisuje i kao čovjek bez krova nad glavom kao Krist: »[...] Nielsen se na početku ratnog vrtloga našao u potpunoj zbrci, ni sit ni gladan, bez krova nad glavom [...]« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 231.) Kristov odgovor književniku koji mu je rekao da će ga slijediti, bio je sljedeći: »[...] lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda; a sin čovječji nema gdje glave nasloniti.« (Mt 8,20. - DK.)

i. Metaforička sličnost. Karina izjavljuje da je Nielsen njen »Put, Istina i Život«, drugim riječima, isto što i Krist – Spasitelj: »[...] a Karina, koja mu se jučer, u crkvi svete Skolastike, ispovijedila da je Nielsen njen ‘Put, Istina i Život’, [...]« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 257.) Citat je preuzet iz Iv 14, 6: »Isus mu reče: ja sam put i istina i život; nitko ne će doći k ocu do kroza me.« - DK.

j. Mesijanska uloga. U proglasu atentatora Flaming-Sandersena ističe se također mesijanska uloga Nielsa Nielsena: »SVOJOM SMRĆU GLASAM ZA NIELSA NIELSENA, JER JE NIELS NIELSEN U OVOM, PO BLITVU SUDBONOSNOM MOMENTU JEDINI KOJI MOŽE NAŠU ZEMLJU VRATITI NA PUT SLAVE I ČASNIH NAŠIH DJEDOVSKIH TRADICIJA.« (Banket u Blitvi, knjiga treća, 302.) Ovaj značajan proglas, obilježen grafostilistički verzalom, sadrži aluziju na Krista, za kojega se u Dj 4, 12. kazuje: »Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.« - KS. Biblizmom se, dakle, markira i mesijanska uloga Nielsa Nielsena.

5.

Kamilo Emerički. Premda ljevičar, štoviše kasnije i član KPJ, lik je Kamila Emeričkog također profiliran i pojedinim prepoznatljivim biblizmima.

Biblijska sintaksa. Takav je primjer iz Kristova govora, posebice u frazemu »a ja vam/ti kažem«, kao npr. u sljedećoj rečenici iz dijaloga starijega i mlađega Kamila: »A ja ti kažem, nije daleko dan, kad će Habsburg zajedno sa svojim madžarskim crno-žutim legitimističkim grofovima seliti iz naših garnizona [...]« (Zastave, knjiga prva, 64.)10

Obrazac izgubljenog sina. S obzirom na različita lutanja i neprihvatljivo ponašanje Kamila mlađega s očeve pozicije, i on se poput Filipa Latinovicza izgrađuje i uz pomoć obrasca biblijskog izgubljenog sina, što se u tekstu ponavlja lajtmotivski. Primjer: »[...] Presvetli je, od prvoga časa kako su sjeli u peštanski brzi, zauzeo spram svog ‘izgubljenog sina’ stav intimnoprijateljski, više od toga, ravnopravno kolegijalan [...]« (Zastave, knjiga prva, 129.) Također se uz sintagmu ‘izgubljeni sin’ javlja i ekvivalent: ‘razmetni sin’ (Zastave, knjiga prva, 256), vjerojatno posredovan i Gundulićevim spjevom Suze sina razmetnoga.

Biblijsko gledište. Dok se Ana Borongay kao lik konstruira uz pomoć grčko-rimskih mitema te se tako npr. njezina zbirka pjesama zove Medeja, Kamilov se lik i njegovo gledište ustrajno izgrađuju biblijskim intertekstom, kao u sljedećim rečenicama: »Bez onog sna, kad se pred malim maturantom razotkrila fatamorgana edenskih perspektiva, Kamilova životna staza po svoj prilici ne bi bila zapela u peštanskim kavanama [...]« (Zastave, knjiga prva, 184.) ili: »Vi, draga, meni niste razum, jer, eto, ako mi uopće nešto značite, to je čisto bezumlje, neka vrsta sulude svete bolesti, grčevite, nema sumnje, epilepsije, koja kreće mnome kao duh nečisti. [...] Vi ste za me Ideatio bezidejne, sive stvarnosti, obasjane anđeoskom svjetlošću«. Također, Kamilo piše Ani u maniri čekalaca Kristova drugog dolaska: »Jutro je, sviće, čekat ću Vas u ‘Abbaziji’ o podne, a ako Vas ne bude, čekat ću Vas do ponoći, čekat ću Vas do sudnjega dana i ništa drugo ne ću raditi čitavog života nego čekati na Vas i na largo maestoso svečanog Vašeg dolaska.« (Zastave, knjiga prva, 184.) U jednom od svojih pisama Ani Kamilo citira tekst iz evanđelja: »U sumraku, na putu u Emaus, sretne ih neznanac i pođe s njima [...]« (Zastave, knjiga prva, 188.) Kamilova je perspektiva biblijska i u odnosu na vremensku dimenziju:

»[...] Lunjam jednom od ulica naših gradova razmišljajući o tome, kako od svih ovih jezivih kuća, koje je izgradilo pokoljenje ovih javnoosmišljenih, javnomisaonih javnomislilaca za stotinu godina ne će ostati ni jedne i ni od jedne ni kamena na kamenu, i tako će pogledi i uvjerenja ovih kućegraditelja i kućevlasnika biti isto tako oboreni i nestati kao pustinjski prah na vjetru, kao što je prije nas o tome već davno pjevao psalme netko drugi.« (Zastave, knjiga prva, 224.)

Najposlije doživljaj rata s Kamilova gledišta određuje veliki biblijski apokaliptički citat na latinskom jeziku o Zmaju i bogohulnoj zvijeri koji progone svete i svecima koji strpljivo očekuju Sudnji dan da se osude zločinci, iz kojega je prepoznatljiv početak o Zvijeri koja izlazi iz mora: »Et vidi de mari bestiam ascendentem, habentem capita septem et cornua decem, et super cornua ejus decem diademata, et super capita ejus nomina blasphemiae. [...] His est patientia et fides Sanctorum.« (Zastave, knjiga druga, 349.350.)

Obrazac Madone i njezina sina. Ovaj se obrazac uključuje uz pomoć zidne slike nad bračnim uzglavljem obitelji Emerički:

»[...] a Rafaelova Sikstinska Madona pokazala se ovom magnificentnom bračnom paru kao ‘najizvrstnija slika nad slikama’, tako da su tu ‘prikazu nebeske veličajnosti’ [...] pribili iznad svojih bračnih kreveta, kada je Presvetli u svojoj Supruzi, poslije Kamilovog poroda, gledao ‘Ideal Majke’, a ona opet u toj slici vidjela znamen obožavanja njihovog ‘jedinog i svetog djeteta’.« (Zastave, knjiga prva, str. 262.) I također: »Nije to prvi put što se Presvetlome javlja Nečastivi u vezi s njegovim jedinorođenim sinom.« (Isto, str. 13.)

O Kamilovoj je majci Amadeo Trupac u ispovijedi Kamilu izrekao da je »čista duša«, »jedna od najkristalnijih«, »uzvišeno biće pred kojim se mora zapaliti kandilo« i »kad mislim na tvoju gospođu mamu, kao da klečim u crkvi«. (Zastave, knjiga četvrta, 91.)

Revitalizacija okamenjene metafore. Patnja kojom je označen lik Kamila Emeričkog signalizira se okamenjenom biblijskom leksemskom metaforom Kalvarija. No, Krleža je revitalizira dopunskom slikovnošću i učestalošću njezine pojavnosti u funkciji globalne metafore u različitim sferama Kamilova života: u ljubavnoj patnji (»Još na početku ove Kalvarije, u okviru fatalne godine Tisućudevetstotinadvanaeste, Kamilo je uputio Ani čitave pakete pisama, kako su svi njegovi osjećaji za nju suludo priviđenje [...]« - Zastave, knjiga prva, 185.); u patnji za pogreba svoje majke (»Na kraju i ta se Kalvarija svršila. Izredala se rulja, ostali su još samo grobari [...]« - Zastave, knjiga prva, 225.); u patnji hrvatskog naroda (»Nije bilo potrebno da mu nad jadnom hrvatskom Kalvarijom djed soli pamet ...« - Zastave, knjiga druga, 181.); u ratnoj patnji (naznačuje se naslovom poglavlja Kalvarija K. E. godine 1914?); u mesijanskoj patnji (»Doktor Glanz postupao je sa Kamilom kao sa pacijentom koji osim svojih tjelesnih tegoba pati još i od fiksne ideje da je pozvan da ponese kalvarijski križ nekog ‘apstraktnog naroda’ [...]« - Zastave, knjiga treća, 59.); itd. Dopunske slike naznačene globalnom metaforom kojima se ona revitalizira i odkamenjuje jesu slike njegovih tjelesnih muka: »[...] dajte, molim vas, doktore, pribijte me, raspnite me [...]« (Zastave, knjiga treća, 207.) Doktor Glanz piše da je Kamilo pod raspelom »i sam krvavo raspelo« (Isto, 79.), a njegova se ranjenička faza još nazivlje i »golgotskom reprizom«. (Isto, 82.)

Zaključak

Intertekstualnom se dakle analizom u romanesknome diskursu Miroslava Krleže utvrđuje ideologijska bivalencija glavnih likova, koja upućuje na dinamičan međuideologijski dijalog, kojim je Krleža transportirao i transponirao vrijednosti biblijskog ideologijskog okvira u drugi, materijalistički, sekularni okvir. Cilj ovoga dijaloga, koji bi mogao biti modelom za različita područja, jest uz međugeneracijski i međuideologijski prijenos znanja – drugačiji svijet: slobode govorenja i pisanja, i pravednosti, ili kako bi se biblijski izreklo:«novo nebo i nova zemlja gdje pravednost prebiva«. Krleža sažimlje sliku novoga svijeta biblijskim imperativom: »Ispraznite džepove, lopovi, vratite sve što ste oteli, zapravo jednostavna biblijska parola.« (Zastave, knjiga treća, 188.) Taj međuideologijski dijalog ujedno je i snažan argument za dezideologizaciju Krležina književno-umjetničkoga diskurza.

Literatura

Izvori:

1. Miroslav Krleža: Zastave, Oslobođenje, Sarajevo, 1976.
2. Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza, Svjetlost, Sarajevo, 1989.
3. Miroslav Krleža: Banket u Blitvi, Naklada Ljevak, MH, Zagreb, MM
4. Miroslav Krleža: Na rubu pameti, Globus Media d.o.o., Zagreb-Spain, 2004.

Biblijska djela:

1. BIBLIJA ILI SVETO PISMO STAROGA I NOVOGA ZAVJETA, prev. Daničić-Karadžić, Britansko i inostrano biblijsko društvo, Beograd, 1939.
2. BIBLIJA, Stari i Novi zavjet bez deuterokanonskih knjiga, ur. Jure Kaštelan, Bonaventura Duda, KS, Zagreb, 2006.
3. JERUZALEMSKA BIBLIJA, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda, KS, Zagreb, 1994.

Stručna djela:

1. Krešimir Bagić: Umijeće osporavanja: polemički stilovi A.G. Matoša i M. Krleže, Naklada MD, Zagreb, 1999.
2. Mladen Engelsfeld: Interpretacija Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza, Liber, Zagreb, 1975.
3. Aleksandar Flaker: Poetika osporavanja, Zagreb, 1982.
4. Stanko Korać: »Revoltirani čovjek, Miroslav Krleža: Na rubu pameti«, Republika, Zagreb, 1968., god. XXIV, br. 7, str. 406.
5. Stanko Lasić: Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, knj. 5., Književnoznanstvena metoda i literatura o Krleži 1964-1981., Globus, Zagreb, 1993.
6. Velimir Visković: Polemika, u: Krležijana, knj. 2., LZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1999.