Krležoduli i krležoklasti u ratu, a krležofile nitko ne voli

Upravo završena obljetnica 120 godina rođenja Miroslava Krleže (1893.-1981.) pokrenula je u Hrvatskoj brojne manifestacije, od znanstvenih skupova do predstava, od govora do napisa u medijima i časopisa, ali i polemika vezanih uz Miroslava Krležu, što je sve bilo iznimno zanimljivo pratiti. Na­ime, Miroslav Krleža i njegova recepcija u Hrvatskoj su poseban fenomen koji ima dvije karakteristike. Prvo: Krleža je davno otkliza­o iz objektivne procjene te­orije književnosti, ako je ikad u toj domeni objektivnosti i bi­o. To priznaju i ugledni te­oretičari pa će Zoran Kravar da je Krleža posta­o mit, da je bi­o gotovo nadnaravna pojava.1

Drugo, odnos prema Krleži podijeljen je do šizofrenosti.2 U odnosu na Krležu, tijekom vremena formirala su se dva tabora, dva jasno profilirana (pse­udo)kritička stava razvijena po principu antitetičkoga paralelizma: krležofilija i krležofobija, tj. fascinacija i odbijanje, apologetika i kontestacija, panegiričari i pamfletisti.3

Krakovi ovog šizofrenog položaja, obožavatelji i protivnici, najčešće su se nazivali krležofili i krležofobi, a ponekad krležijanci i antikrležijanci.4 Međutim, upravo su nedavne dvije slavljeničke godine (2011. i 2013.) pokazale da je recepcija Krleže došla u novu fazu jer su se dva suprotstavljena tabora profilirala ka­o krležoduli i krležoklasti. Termini su pre­uzeti iz sukoba oko ikona (ikonoduli i ikonoklasti) jer se očito Krleža u našoj javnosti ponovno uspostavlja, odnosno ruši, ka­o ikona hrvatske kulture, a rasprave su i dalje na mitskoj, odnosno nadnaravnoj razini. Već je rečeno da je Krleža bi­o nadnaravna pojava pa odatle se uz njega vežu termini koje inače pripisujemo nadnaravnim fenomenima poput adoracija i demoniziranje, kanoninzacija i dekanonizacija ili idolatrija. Krležu se zvalo i Ze­us sa Gvozda5 ili Tutankamon,6 što je sve iz istog spektra božanskih atribucija, a Lasić će u uvodu Krležologije napisati da se: analizom tekstova o Krleži ulazi u »tragikomičnu arenu« u kojoj je i najsmireniji analitički glas izrečen povišenim tonom jer »svatko od svog ekskluzivnog stava pravi »kapelicu« (pot. S. N.), a nabrušeni senzibiliteti vode nevjerojatnim nesporazumima.7 Ta kapelica, ka­o mjesto gdje se časte ikone svetaca, nije slučajno odabrana riječ. Ka­o što će iz iste religi­ozne terminologije vrlo svjesno biti upotrjebljena riječ u tekstu iz 2011. Re­inharda La­uera koji će nam objasniti da se: U logična čudesa (pot. S. N.) njegove bi­ografije pripada i činjenica da je bez položene mature i studija posta­o začetnikom Jugoslavenske enciklopedije. No nije postoja­o nijedan drugi um koji se istica­o takvom erudicijom, što dokazuju Krležine usmene i pismene izjave.8 U kapelici su ikone koje su obično poznate po nekim čudima! Koja nisu logična, ali su jako utjecajna, utječu na snagu i širenje vjere!

Krležoduli ili najveći pisac na svijetu se ne igra!

Krležoduli smatraju da je Krleža ikona veća od života, za njih je on intelektu­alna gromada9 ili, kako bi reka­o Zdravko Zima, Krleža je naša Europa!10 Po njima Krleži nikad ne dajemo dovoljno časti. U našim i stranim medijima izjavljivali su da je Krležu Hrvatska država nakon uspostave 1991. gotovo zabranila, a u svakom slučaju zanijekala i prešutjela, a da se i do danas Krleža dovoljno ne objavljuje, ne igra, ne pro­učava, o njemu se ne govori.11 Te se izjave daju lakonski, usput, bez dokaza, ali one nose svoju težinu ka­o vrlo ozbiljne optužbe i hrvatske države i hrvatskog naroda u cjelini!

Ka­o osoba koja se u kazalištu do­ista nagledala predstava prema Krležinim dramama istražila sam koliko se do­ista igralo Krleže od 1991. do 2013. i došla do fascinantnih podataka jer smo u te dvadeset i dvije godine postavili u profesi­onalnim kazalištima 63 (slovima šezdeset tri naslova) pri čemu smo svaku smo godinu koja je završavala na 1, 3 i 8 smatrali obljetničkom!12 Najzanimljivije je vidjeti što se do­ista postavljalo devedesetih. U jeku najgore »zabrane« od 1991. do 2000. hrvatska kazališta postavila su čak 21 (slovima: dvadeset i jedan) naslov. Ne zaboravimo, to je bilo vrijeme Domovinskog rata koji je službeno traja­o do 1995., a strah i napetost od mogućeg ponovnog sukoba su trajali do kraja devedesetih. Mi smo 1991. postavili tri predstave i to uz jednu monodramu Božidara Oreškovića (Ratni dnevnici, DK Gavel­la), dvije kultne predstave našeg glumišta: ZKM-ove Zastave, u obradi i režiji Ge­orgija Para i Ta­uferovu režiju Kraljeva u Rijeci! Onda su obljetničke 1993. postavili pet predstava: Vitezovu Krležijadu u Histri­onima, varaždinski Na rubu pameti (red. Ozren Prohić) i tri HNK-ovske predstave u Splitu (Saloma, red. Neni Delmestre), te Gospodu Gelmbajeve Osijeku (red. Le­o Katunarić) i Zagrebu (red. Ge­orgij Paro). Usred rata! Već 1994. postavljene su 3 predstave, 1995. jedna, ka­o i 1996., a 1998. čak četiri i opet u HNK-ovima u Zagrebu (Leda, red. Želimir Mesarić i U agoniji, red. Ge­orgij Paro), u Rijeci (Leda, red. Zlatko Sviben) te Varaždinu (Dvije legende, red. Borna Baletić). Dakle u najgorim godinama »zabrane« nismo samo dvije godine (1992. i 1997.) postavili ništa nova ali smo zato u većini drugih godina u devedesetima igrali po nekoliko!

I tako do dana današnjeg. Od 2001. do 2010. postavljeno je 27 (slovima: dvadeset i sedam) naslova, s time da je 2001. postavljeno čak 8, a 2007. pet naslova. Onda je u samo tri iduće godine (od 2011. do 2013.) postavljeno 15 (slovima: petna­est) naslova jer se tu svaka godina smatrala pred/obljetničkom! Pa da ponovim: od 1991. do kraja 2013., u samo 22 (slovima: dvadeset i dvije) godine u Hrvatskoj su postavljene 63 (slovima: šezdeset i tri) predstave po Krležinim djelima! Ako usporedimo s peri­odom od 1920. (i zabrane Galicije) do 1990,13 kada smo postavili 199 predstava vidjet ćemo da je postotak postavljanja isti - 2,8 naslova po godini! A kad sve to zbrojimo dolazimo do fascinantne brojke da je hrvatsko kazalište od 1920. do 2013., dakle u 93 godine, postavilo 261 Krležin naslov! Odgovorno tvrdim da od 1991. do 2013. toliko puno nismo igrali niti jednog hrvatskog pisca, a nekako mi se čini (ali morala bih provjeriti) da toliko nismo igrali ni Shakesepe­are­a! Dakle, niti ga je zapostavila kulturna javnost, niti nova hrvatska država jer su sva ova kazališta na državnom proračunu!

Da ne kažem da od 1984. postoje Krležini dani ka­o naš najugledniji te­atrološki skup koji cijelo vrijeme nosi Krležino ime, na kojem je do danas održano 60 referata, a tri su godine (1991., 1992., i 2912.) bile u potpunosti posvećene Krleži. Da je Krleža (uz Marina Držića) pisac s personalnom enciklopedijom kojoj je prvi tom izaša­o 1993., te famozne godine »zabrane« u kojoj nitko nije dira­o ni enciklopediju niti njezinog urednika Velimira Viskovića, a drugi 1999.! Izašla je u Leksikografskom zavodu koji se od 1983. (dvije godine nakon Krležine smrti) zove Krležinim imenom i koji nitko nije pre­imenova­o do dana današnjeg. Da je 1993. godine (usred rata) izašla i Lasićeva Krležologija u šest tomova, popis svih referenci o Krleži!14 Da je kuća u kojoj je živi­o (tzv. Krležin Gvozd) pretvorena u muzej i uredno održavana. Da od 1987. Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje nagradu Fonda Miroslav Krleža, koja nosi piščevo ime i da nitko nije ni tu nagradu ni taj fond ukinu­o, dapače dobivaju je ugledna imena hrvatske književnosti i te­orije! Da se redovito obilježavaju najne­običnije kombinacije obljetnica koje se proglašavaju silno važnim a kulminirale su upravo ove dvije godine, 2011. i 2013.

Ali sve je to uzalud i nedovoljno za krležodule. Kada se 2007. obilježavalo 25 obljetnica smrti sa skupom u Vili Arko15 i dvije TV emisije,16 krležoduli su u medijima govorili da nema Krleže na sceni i u hrvatskoj javnosti. Ivica Buljan je izrijekom reka­o da te obljetničke godine nema Krležinih naslova na sceni17 što je laž jer su 2006. bilo dva a 2007. četiri premijerna naslova, ne računajući one stare koji su se još uvijek igrali! Nakon samo pet godina, 2011., održani su brojni skupovi18 ali tri su mediji jako popratili: Hrvatsko društvo pisaca obilježilo je skupom u srpnju 118 godina rođenja,19 Leksikografski zavod organiziralo je skup u listopadu pod nazivom »Europa i enciklopedija, kultura i kodifikacija«,20 a u prosincu je ponovno DHP obilježavalo, ovaj puta 30 godina od smrti.21 U istoj godini! I na sva tri skupa su govorili da ga ne pro­učavamo /igramo/objavljujemo dovoljno! Pa to prenose i mediji: Miroslav Krleža ipak nije zaboravljen. Pojavi se tu i tamo priča o njegovom prešućivanju, nečitanju, ne­izvođenju, ali o 30. obljetnici njegove smrti dobit će nešto javnoga prostora i pokoji redak u novinama.22 Reći će zabrinuti novinar Davor Mandić 2011. Čini mi se da taj novinar nit ide u kazalište nit novine čita, jer smo do tada imali već dva skupa posvećena Krleži, a u hrvatskoj se od­digralo 51 predstava! Kad je iduće godine, 2012., Goran Matović pokrenu­o Festival Miroslav Krleža Milan Jajčinović je napisa­o: Bez tog festivala Krleža bi vjerojatno bi­o zaboravljen!23 Iako je u dvije godine (2011. i 2013.) bilo toliko razlih manifestacija posvećenih Krleži da je nemoguće bilo ne primijetiti, taj će isti novinar 2013., godine mirno izjaviti: Krleža je možda zaboravljen ne samo zbog duha vremena, stoga »što je težak« nego i zato što ga mnogi ne vole iz političkih razloga.24 Željko Ivanjek će pak, bez ikakva oklijevanja 2013., napisati da se Festivalom Miroslav Krleža, pisac vrati­o u svoj grad.25 Iako je na scenama njegova rodnog grada do tada odigrano 33 predstave: od toga 7 u HNK, 6 u Gavel­li, 6 u ZKM-u, ka­o velike ansambl predstave i još 13 po manjim te­atrima!26

Kako je moguće da novinari kraj zdravih očiju, izvještavajući sami s brojnih manifestacija, i dalje govore da se Krleža ne slavi i ne igra!? Zato jer su im vodeći krležoduli tako rekli. Oni su to prvo govorili po skupovima što su novinari prenosili a onda su i objavili u tekstovima sa skupa povodom tridesetodišnjice Krležine smrti održa­o u HDP u prosincu 2011. U uvodnom tekstu Velimir Visković neprestano provlači tezu o zapostavljenosti Krleže čak i u rečenicama u kojima je pokaziva­o da se pisac igra. Npr. Krleža je doživljavan ka­o sastavni di­o tog sustava vrijednosti (srušenog socijalizma, op. S. N.); njegov opstanak na tronu podrazumijeva­o je da lustracija u kulturnoj hijerarhiji nije provedena. (...) Početkom devedesetih na Krležu su se okomili neki utjecajni političari... Dakle, i­ako se govori da nije srušen s trona ovo spominjanje lustracije govori nam da se željelo to napraviti, to više što su tu bili u igri neki utjecajni političari. Ili: Hrvatski su izdavači pak punih sedam (ist. S.N.)!27 godina za­obilazili Krležu (ka­o da je sedam godina neko dugo vrijeme za ne-izdavanje djela već dobrano objavljenog pisca!) ili Potkraj devedesetih Krležina se pozicija u hrvatskoj kulturi stabilizirala, pokušaji detronizacije postali su sve rjeđi (i­ako ih nije prije navodi­o sada se podrazumijeva da ih je bilo puno jer su se, eto, prorijedili!). Tako da je teza o ne-igranju/ne­objavljivanju odnosno zanemarivanju Krleže prisutna u tekstu trenutno vodećeg krležologa i usađuje se u svijest medija i ostalih koji to slušaju/čitaju unatoč tome što Visković u tekstu spominje i drugu stranu priče (pozitivan odnos Tuđamana prema Krležijani ili igranje Krležinih djela)! No, to drugo je manje snažno u odnosu na nesklonost, detronizaciju i lustraciju koje se emotivno snažnije obilježene i jače se pamte.

Ako je Visković suptilan u uspostavljanju te teze, ostali su vrlo direktni. Nikica Mihaljević je na istom tom skupu svoj tekst započe­o sa: Godine 1993. u srpnju mjesecu, u sumornoj i tjeskobnoj ratnoj i podijeljenoj Hrvatskoj pod vlašću tuđmanovske demokrature, nitko se nije usudi­o javno obilježiti stogodišnjicu Krležina rođenja!28 Uzalud onih 5 predstava 1993., a 17 do kraja 1998.! Uzalud je usred rata Zlatko Vitez (sjećamo se, Tuđmanov ministar!), režira­o Krležu, uzalud sve one predstave i događanja koja sam nabrojila! Za krležodule sve to ne postoji! Ali to nije sve. Ako je na tom skupu Visković suptilno, a Mihaljević direktno optuži­o desnicu (Tuđmana i njegove političare) za zapostavljanje Krleže, Marko Grčić je optuži­o i ljevicu, i to SDP od Račana do Milanovića!29 Pa onda stvarno ne čudi da novinari, koji su s tih skupova izvještavali, misle da je Krleža zaboravljen unatoč svim manifestacijama koje osobno prate! Iako se zna da je sam predsjednik Tuđman jako voli­o Krležu, ta teza o političkom rušenju Krleže od vrha vlasti ne prestaje se provlačiti u medijima. Najveći »grijeh« hadezovske vlasti koji sam iz krležodulskih tekstova mogla pronaći bila je izjava jedne ministrica u Gloriji (!) da je Krleža sve obezvrijedi­o od Boga na dalje!30 I to poništava sve one manifestacije i priznanja koja je Krleža dobi­o! U obranu novinara i ugledni profesori će također »pasti« pod ovu buku pa će čak i Krešmir Nemec napisati da se Krležine drame početkom devedesetih slabo izvode!31

Iz retorike krležodula govori i ministrica kulture Andre­a Zlatar. Prvo obraćanje javnosti imala je upravo na skupu povodom 30. godina smrti a otvorila je izlaganje upitavši se: što rade institucije koje u posljednjih 20 godina nisu naše načina da govore o Miroslavu Krleži!32 Nakon što je tako pokudila i prošlu vlast i cijelu Hrvatsku koja zanemaruje Krležu u zadnjih dvadeset godina, u nastavku svog izlaganja je morala priznati da su tu obljetnicu povodom koje ona govori obilježile brojne institucije ali im je našla zamjerku: Ministrica kulture Andre­a Zlatar Vi­olić, pozdravljajući obilježavanje obljetnice smrti Krleže ka­o živog pisca, izrazila je žaljenje što se tako važan skup nalazi u neprimjereno malom prostoru te što sve institucije vezane uz Krležu (NSK, Leksikografski zavod, HNK, DHK i dr.) taj svečani trenutak ne obilježavaju zajedno. Primjerenijim mjestom za tu obljetnicu ministrica vidi KD Vatroslava Lisinskog kako bi potencijalni čitatelji mogli shvatiti važnost toga pisca.33 Osim što je nelogično da se toliko institucija sjetilo Krleže nakon 20 godina potpunog zanemarivanja, za krležodule je potpuno svejedno koliko se institucija Krleže sjetilo jer kada se slavi, krležoduli, nisu zadovoljni veličinom slavlja! Ikona veća od života uvijek zaslužuje više od onog što joj se daje!

Krležoklasti ili najveća moguća katastrofa

Krležoklasti su pak na potpuno suprotnom stajalištu. Za njih Krleža u­opće nije pisac, likovi mu govore jezikom koji ne postoji ili je prepisan iz udžbenika likovne umjetnosti, a ono što je dobro prepisa­o je od drugih pisaca, uglavnom Kamova. Ako se sve sažme, Miroslav Krleža, koji je učini­o sve da se roman Isušena kaljuža – ali i Sabrana djela Janka Polića Kamova! - nikad ne pojave, svoju najbolju priču (Hodorlahomor Veliki), svoju najbolju dramu (Gospoda Glembajevi) i svoj najbolji roman (Na rubu pameti) duguje direktno tom piscu čiji talent niti u jednom trenutku nije dosegnu­o, reći će Igor Žic.34

Krležoklasti, od kojih su najeksponiraniji Igor Žic i Davor Velnić,35 tvrde da su mu djela napisana iz političke perspektive, da se njegova veličina temelji na političkoj poziciji, kako kaže Davor Velnić: Veći di­o mita o Krleži rezultat je komunističke hegemonije u kulturi i prekomjerne Krležine sujete.36 Krleža po njima ima dva ne­oprostiva grijeha. Prvi je njegovo ide­ološko djelovanje u čitavoj hrvatskoj umjetnosti u kojoj je s jedne strane vrši­o političke a s druge osobne čistke, micanja ili zanemarivanja drugih hrvatskih pisaca kako umrlih tako i suvremenika (a njih i na temelju one osobne sujete). Drugi je da je unatoč silnoj kritičnosti prema prošlim režimima uporno šuti­o o komunističkim zločinima i grijesima postavši tako njihov su­­učesnik. Nikad nije dove­o u pitanje osnovne postulate boljševičke revolucije ni diktature ka­o načina vladanja komunista.37 Zbog svega toga je, prema krležoklastima, kako je to Radovan Ivšić to reka­o: Krleža najveća katastrofa koja se mogla dogoditi hrvatskoj književnosti.38 Kležoklasti smatraju da Krleže ima generalno previše, da je ne­opravdano u lektiri i da je nova hrvatska država svakako trebala ispraviti sve nepravde koje je Krleža (i krležoduli) počini­o.

Krležoklasti su u pravu su kad govore da je politika utjecala na Krležinu književnost. On je pisa­o programatski, svjesno zagovarajući neke ide­ološke i filozofske stavove. Iz ideje marksizma programatski se bavi­o razotkrivanjem plemstva i bogate buržo­azije (ciklus o Glembajevima) ka­o trulog društva u kojem pate pošteni radnici i intelektu­alci što je vodilo zaključku da su komunisti učinili dobro djelo srušivši takvo društvo. Iz filozofije ate­izma dokaziva­o je da nema Boga (Put u raj) a u Baladama nam je dokaziva­o da je srednji vijek najgori od svih epoha i­ako mi danas plaćamo puno veće dažbine od tadašnjih kmetova! Sve to jest politika, ali ne znači da nije bi­o iskren u svojem vjerovanju u tu ide­ologiju jer ju je zagovara­o i prije nego li je došla na vlast. Uz to, svako djelo ima svoju političku i ide­ološku potku na kojoj se tka djelo, pa i ona koja se pišu danas i koja tvrde da je nemaju!

Krležoklasti su u pravu kad napadaju Krležin jezik. To kako likovi govore u dramama je do­ista konstrukcija koju je Krleža svjesno radi­o. Nešto iz političkih razloga (da se uklopi u konstrukciju hrvatsko-srpskog jezika koji se tad nameta­o pa mu Kristofor Kolumbo govori sjutra a u Areteju rimski vodič govori pasulj što nije logično ni za govor lika ni za govor samog Krleže) nešto iz umjetničkih razloga (da mu likovi govore ka­o i Ibsenovi)! A sve Krležine krive upotrebe stranih riječi opisa­o je Kruno Krstić još za Krležina života i objavi­o 1935. pod pse­udonimom Marc Twe­­en. Od neznanja poput osmerokutnog saća koje je šesterokutno, bumeranga koji služi za skidanje kože s lubanja preko krivog pisanja stranih riječi (goblen na tri načina) ili krive upotrebe latinskog kad dr. Silberbrad dokazujući postojanje Boga spominje ca­usa ca­usalis (uzročni uzrok) što je »ta­utološki besmisa­o«!39 No razne vrste tipfelera i grešaka se može naći u svakog pisca. Činjenica je da bi minimalni lektorski zahvati (kakvi se rade u svim tekstovima prije tiska) Krležine dramske rečenice učinili protočnijima i dinamičnijima ali mislim da bi se na tu ideju oba tabora ujedinila protiv!

Šteta krležodula ili nitko ka­o... Krleža!

To da krležoduli tako jako vole, da ne kažem obožavaju, Krležu ne bi bi­o grijeh kad ne bi time nanosili dvije štete. Prvo. Najveći pisac za krležodule je sinonim za jedini, pa prema krležodulima niti jedna dramatičar nije dostojan Krležina društva. Možda još možemo pustiti i Držića u njegovo društvo ali od 1700. nema konkurencije, možda Begović. Kako je to lijepo Velimir Visković reka­o: Klasične kuće, koje nose naci­onalne atribucije ‘hrvatsko narodno kazalište’, morale bi imati kanonske dramske pisce na svome reperto­aru. To su prije svega Držić, s barem dva svoja teksta - ‘Dundom Marojem’ i ‘Skupom’; i Krleža. Tu bi svoje mjesto ima­o i Milan Begović.40 a u istom članku Vjeran Zup­pa je još direktniji: Nakon pada Berlinskog zida odjednom smo se našli u razvalini između onoga što je Krleža i, možda, Begović, te onoga što tek ima nastati. Nestaje jedna literatura u kojoj se nalaze neki Božićevi, Matkovićevi, Kušanovi, Šoljanovi, Brešanovi, Bakmazovi, Bakarićevi komadi, pa i ‘Mirisi, zlato i tamjan’41 Ako mislite da je to samo stvar osobnog ukusa, strogog odnjegovanog ukusa koji priznaje samo najbolje, varate se. Ovakav stav je nani­o hrvatskoj drami veliku štetu. Evo zašto.

Činjenica je da je Krleža bi­o umjetnički ide­olog zemlje, ima­o je ne samo prijateljstvo najmoćnijeg čovjeka u zemlji (Josipa Broza Tita) nego i važne pozicije (vodstvo Leksikografskog zavoda koji kroz enciklopedije kre­ira našu sliku znanja i po­imanja svijeta) a krležoklasti su u pravu kad kažu da je provodi­o i političku (ide­ološku) i privatnu čistu. Meni je paradigmatski primjer osobne Krležine čistke sudbina Ernesta Dirnbacha, kritičara koji se usudi­o prije I­I svjetskog rata pokuditi Glembajevsku trilogiju, a Krleža mu je tada uvredama odgovori­o u novinama. Kasnije je ostala samo Krležina argumentacija ka­o važeća, a Dirnbach zapamćen ka­o simbol glupog malograđanina koji ne razumije pravu dramu.

Političku čistu nije Krleža provodi­o sam, ali je bi­o na njezinu čelu, a ona je zanijekala sve romantičarske dramske pisce (zbog hijerarhije svijeta u kojoj je Bog na vrhu piramide dobro uređenog svijeta), hrvatske povijesne tragedije ka­o takve (zbog »naci­onalizma« i veličanja plemstva ka­o dokaza legitimiteta nacije i države), te sve građanske pisce (zbog dekadencije i pripadanja drugom ide­ološkom sistemu). Zato se njih nije učilo. Jer ih je Krleža, u skladu s ide­ologijom tog vremena u koju je vjerova­o, otpremi­o u povijesti!42 A sve pod izgovorom pravog ukusa i visokih umjetničkih kriterija.

Krleža je do­ista, kako kaže Nemec za­uzima­o gotovo cijelokupni prostor hrvatske kulture43 i krležoklasti su u pravu kada dokazuju da su zbog sjene sumorne Krležine krošnje,44 Krležine kabanice ili kišobrana,45 i dramski suvremenici su imali smanjeni prostor djelovanja. Zato mi danas možemo nabrojati mali broj pisaca nakon I svjetskog rata koje do­ista poznajemo a i iz moderne nam je ostalo tek nekoliko. I vrlo, vrlo ih rijetko propitujemo na scenama. I nije to samo zbog njihove slabe kvalitete. Sjećam se kako mi je neposredno nakon završenog fakulteta stalno netko govori­o, od uglednih te­atrologa do kolega novinara, da je Marijan Matković samo Krležin klon. Onda sam napokon pročitala njegove drame i vidjela da je to samosvojan opus koji slijedi iste trendove (i umjetničke i ide­ološke) ka­o Krleža! Ali i da su drame dobre! Uzalud, za razliku od Krleže kojeg stalno igramo, Matkovića nema. Zbog silno »strogog, odnjegovanog ukusa« naših kazališnih scena!

To sve je bilo za vrijeme komunizma, pa socijalizma i ja razumijem da su u to vrijeme neki do­ista vjerovali a neki se »uvjerili« odnosno prihvatili ili podilazili dominantnoj ide­ologiji. No, najveću štetu krležoduli su napravili nastavljajući Krležinu kulturnu politiku (i privatnu, i ide­ološku) i nakon njegove smrti, čak i nakon promjene sistema! Oni su prihvatili objašnjenje tog doba da je Krležina čistka zapravo bila »vrlo strog kritički stav i visoka granica ukusa« koji moramo njegovati i nastavili je primjenjivati! U prvoj rečenici uvoda u hrestomatiju Hrvatska drama 19. stoljeća ugledni te­atrolog Nikola Batušić ispričava se za uvrštavanje 20 pisaca 1986.: U ovaj smo hrestomatijski zbornik uvrstili dvadeset hrvatskih dramatičara 19. stoljeća, svakog s fragmentom iz jednog djela. Antologijski bi izbor bi­o dakako uži, dok bi ga najstroži kritički sud saže­o na tek dvije tri drame.46

Stavovi o lošem romantizmu i građanskoj drami, o suvremenicima koji oponašaju Krležu i nepostojanju kritike su se toliko ukorijenili u našu kulturu da je trebalo proći dvadeset godina od pada komunističkog sistema i uvođenja nove države da se nešto promijeni i u te­oriji književnosti odnosno te­atrologiji. Tek se sada pišu brojne knjige o romantizmu,47 njemačkoj drami 19. stoljeća Hrvatskoj48 ili povijesnim dramama,49 a osječki mladi znanstvenik Alen Biskupović usudi­o se ponovno pročitati rad Ernesta Dirnbacha i pokazati njegov značaj za osječku kulturu.50

Osim što su nastavili Krležin odnos prema romantizmu i moderni, krležoduli imaju još jedan veliki grijeh, i to prema mladim piscima jer su im sve, pa i prve drame koje su donosili na ogled, mjerili s Krležinom sjenom! Naravno da nitko nije ima­o šanse! Pišući o Čarugi Ivana Kušana 2003. otkrila sam nevjerojatnu činjenicu: da su o jednoj od najpopularnijih predstava u bivšoj Jugoslaviji, pisca kojeg znamo i cijenimo, napisane brojne kazališne kritike ali samo jedan i pol te­atrološki tekst! Tako je i s drugim piscima od šezdesetih na­ovamo. Osim Ive Brešana i Slobodana Šnajdera i tek kasnije Mire Gavrana (a kod njega zahvaljujući stranim te­oretičarima koji su probili led) hrvatsko dramsko pismo se tek oko dvijetisućite nekako počelo intenzivnije te­atrološki pro­učavati! Dvadeset godina nakon promjene sistema! A sve zbog onog silno »strogog odnjegovanog ukusa« koji u visoku umjetnost nije propušta­o ništa manje od Krležine sjene.

Krležoklasti u krivu ili ipak je Krleža veliki pisac

Krležoklasti nisu nikako u pravu kad govore da Krleža nije u­opće pisac ili mu priznaju samo jedno djelo. Nisu u pravu ni kad tvrde da se nikada nije čita­o,51 a da sad kad nema političku moć nikoga ne zanima i da se ne igra (malobrojne izvedbe Krležinih djela52). Zanimljivo je da tvrde iste stvari ka­o i krležoduli ali iz drugih razloga. Dok oni prvi smatraju da je tome tako zbog toga što je nakon 1991. politika »zabranila« Krležu, krležoklasti smatraju da je tome tako zbog toga što Krleža nije dobar pisac. Nisu u pravu ni jedni ka­o što sam pokazala, ali ni drugi. Čita se, postavlja, a i pisac je.

Krleža je pisa­o sve rodove (po­eziju, prozu, dramu i eseje dakle kritiku), unutar njih razne žanrove a i slijedi­o je e­uropske trendove od re­alizma do ekspresi­onizma i nazad. Sličnosti s nekim drugim piscem nisu uvijek prepisivanja nego dijeljenje zajedničkih konvencija! I to e­uropsko dijeljenje jer su: ekspresi­onizam i modernizam, re­alističko definiranje lika kroz motivaciju, okolinu i psihologiju ili ibsenovska dramaturgija, odnosno pisac ka­o bespoštedni kritičar društva iz ideje da će ga tako popraviti ako ukazuje na njegove mane, sve su to bile e­uropske umjetničke konvencije od kraja 19. do polovine 20. stoljeća. I sve se nalaze i u Krležinom opusu.

Krležin je opus bogat i traje i to ne samo zbog političke moći koju je ima­o. Koliko god on plaća­o danak svojoj političkoj opciji, kolikogod mu likovi nekad do­ista govore neprirodno, on i dalje prikazuje žive likove koje prepoznajemo. U dramama točno znamo tko što želi i zašto jer je njihova motivacija jasna. Bilo da se radi o moći, novcu ili ženi. Odnosno sreći kojoj svi teže. Uz to, priča je uvijek napeta, temelji se na emociji, strasti, ljubavi, temelji se na zapletu jedne dobre sapunice. Ali je i potresno jer pokazuje ne­uspjeh i poraz. Time je i didaktično jer su to sve ljudi s manama koje ne mogu prevladati. Ja sam u sedmom razredu osnovne škole doslovno »progutala« U agoniji i­ako tad nisam znala ništa ni o politici, ni o /književnoj/ ljevici, a ni o muškarcima. Ali sam prepoznala tu ženu koja je dva puta krivo odabrala muškarce i sad se bori u krojačkom salonu da preživi. A prepoznajem je i dan danas kad ponešto znam o spomenutim kategorijama.

Uz to, neke stvari »probijale« su se u njegovo djelo unatoč njemu samome. Kad danas čitate Michelangela prepoznajete borbu u duhovnom svijetu koji Krleža ka­o materijalist nije priznava­o (a koje je na scenu izvrsno preni­o redatelj Dražen Ferenčina u Zadru s kazalištem lutaka 2010. gdje glumci glume ljude a lutkarski dočaravaju demone iz umjetnikovih noćnih mora). Ili Kristofor Kolumbo koji je potpuno krstolika figura!53 Iako je Glembajeve pisa­o ka­o po­učnu ružnu sliku srušenog građanskog društva, a meni su potiho govorili da mi nismo ni imali takve Glembajeve, prvo sam otkrila da smo ih imali,54 a danas ih prepoznajem ka­o suvremenike jer nam se ponavlja društveni sistem i njegovi odnosi. Možda to govori da je Krleža bi­o u pravu kad je kritizira­o kapitalističko društvo.

Ali što je najgore, i krležoduli su pali u zamku »njegovanog ukusa i strogih kriterija«, jer ako krležoduli priznaju samo Krležu i krležoklasti imaju sužen krug velikih pisaca, pa će Velnić priznati uglavnom Slobodana Novaka a Igor Žic Kamova.

Krležoduli i dalje na vlasti, krležoklasti ka­o anonimni »eksces«

Iako se oba tabora čuju, ona nisu ravnopravna. Na­ime, krležoduli su na kulturnim pozicijama, dakle na vlasti u kulturi. Ima logike da su oni došli na ta mjesta jer je Krleža pisac kojeg je prošli režim službeno veliča­o pa je onda i većina te­oretičara to prihvatila. Drugim riječima teško se moglo doći na poziciju ako ga se nije veličalo! No, krležoduli su svoje pozicije (i stavove) zadržali i nakon 1991. što je još jedna dokaz da nije izvršena čistka 1991.

Krležoduli imaju i potporu politike. Sjećate se da je 30 godina smrti obilježilo nekoliko uglednih institucija, ali nisu sve isto vrijedne. Rasap da se danas na deset mjesta komemorira i postavljaju vijenci, a da je ovo jedino mjesto gdje se o Krleži govori ka­o o živom piscu, nešto je što ne upisujem u plus, poručila je ministrica.55 To jedino živo mjesto je Društvo hrvatskih pisaca na čelu s Viskovićem. Ministrica je te 2011. godine bila na oba skupa Društva pisaca, a mislim da u cijelom svom mandatu nije došla niti na jednu manifestaciju Društva književnika. Da ne bi bilo zabune tko je na kojoj strani. Na onaj drugi skup Društva pisaca 2011. doša­o je uz ministricu i predsjednik republike Ivo Josipović! Sklonost politike ne ogleda se samo u dolascima političara nego i u konkretnim novčanim iznosima. Krležini dani koji traju 27 godina (imaju svake godine pet ozbiljnih gostovanja i tridesetak ozbiljnih referata i i zbornik) dobili su za 2013. od Ministarstva kulture 50.000,00 kuna, a Festival Miroslav Krleža je za svoje drugo izdanje (uglavnom jednokratni performansi i scenska čitanja, večeri s, doručak kod Krleže, prigodna događanja i sl) dobi­o 60.000 kn! Da se zna tko je na čijoj strani!

Krležoduli imaju podršku i medija (od tiskanih do elektroničkih, ka­o radi­o i televizija) pa su u 2011. medijski popraćene krležodulske manifestacije (one tri o kojima pišem) dok će ostale neće spominjati ili se spominju u negativnom kontekstu ka­o što smo vidjeli kod ministrice. Mediji vole krležodule i pozivaju ih za tumače Krleže do te mjere da moja mama zna ne samo kako izgleda većina vodećih krležodula (Velimir Visković, Predrag Matvejević, Vjeran Zup­pa, Mani Gotovac, a sada i i Ivica Buljan) nego i detalje njihove karijere ali i privatnog života!

Pravi krležoklasti u prošlom sistemu nikako nisu imali pravo glasa a kamoli pravo na poziciju! Mogli su biti na marginama, neki su bili do­ista šikanirani, a neki su i otišli izvan Hrvatske, poput Ivšića koji je živi­o u Francuskoj. Oni su očekivali od nove Hrvatske vlasti da će napraviti smjenu u kulturi, kako kaže Velnić: Da smo zdravo društvo i da smo proveli lustraciju, očekiva­o bih ostavke u Leksikografskom zavodu.56 Međutim, to se nije dogodilo i zato su krležoklasti i danas u »subkulturnoj« poziciji jer oni ne mogu dobiti glavne medije. No, stvari su se ipak promijenile pa se ipak njihovi glasovi mogu čuti i ne moraju pisati pod pse­udonimima. Ka­o što je Kruno Krstić pisa­o pod pse­udonimom Marc Twe­­en još 1935., a nakon 1945. se više ni tako nije moglo.57 Danas krležoklasti mogu dobiti rubne prostore medija, časopise ili tjednike za kulturu (Vijenac, Hrvatsko slovo), a i objaviti knjige (u onim institucijama koje dobivaju manje novaca, ne dolaze im političari na skupove i nemaju medijsku pažnju).

Vijenac, dvotjednik Matice hrvatske za kulturu, otvara prostore polemike u želji da se čuju obje strane. Prošle godine započeta polemika oko Hrvatske književne enciklopedije između Davora Velnića i Velimira Viskovića izazvala je zgražanje Viskovića da se Velniću u kulturnom dvotjedniku u­opće daje medijski prostor jer je on, on je anonimus i apsolutni diletant!58 Točno da je anonimus u javnosti jer moja mama ne zna ni tko su Davor Velnić ili Igor Žic, a kamoli kako izgledaju! Ali njezino se znanje ni o jednima ni o drugima ne temelji na pročitanim tekstovima bilo Krleže, bilo njih samih, nego isključivo na medijskoj prisutnosti i slici! A u nju krležoklasti nisu imali pristup!

Dvije suprotstavljene političke opcije, a gdje si ti?

Nakon sve te buke koja je izazvana u našem prostoru ovih slavljeničkih godina jedini zaključak je ovaj. Točno je da se ta dva tabora bore, jedni za ponovno uspostavljanje Krleže ka­o ikone a drugi ga ruše, ali, u­istinu, niti jedne niti druge ne zanima sam Krleža nego im je on izgovor za borbu.

Krležodulima je veličanje Krleže način opstanka na vlasti, učvršćivanja pozicije ili zadobivanja novih pozicija jer su preko veličanja i pro­učavanja tog pisca te pozicije i bili stekli u prošlom te ih zadržali u novom sistemu. Oni smatraju da im te pozicije prirodno pripadaju. Velimir Visković, stručnjak za književnost, ka­o najnormalnije smatra da je zasluži­o biti intendant HNK! Meni, ka­o stručnjaku za dramu i kazalište, ne bi palo na pamet da vodim filharmoniju! Krležoklastima je rušenje Krleže i krležodula način ispravljanja povijesnih nepravdi prema njima samima ali i prema onom dijelu hrvatskog naroda koji je pod komunistima pati­o. Naravno da bi, kad bi srušili krežodule, vrlo rado pre­uzeli njihove funkcije jer i krležoklasti smatraju da bi oni bili bolji, pravedniji objektivniji, i da ih zaslužuju više od krležodula.

Problem je u tome da ono oko čega se oni bore nije zapravo Krleža i njegovo djelo nego politički sistem. Za ta dva tabora Ante Stamać će reći: Zadivljeni »pro»-ljevičari, zgranuti »contra»- desničari.59 Točno, krležoduli su »lijevi i internaci­onalni«, vole komunizam, odnosno socijalizam, skloni su ne samo prošlom sistemu nego i regi­onu i zaziru od bilo kojeg oblika naci­onalizma u koji ubrajaju i bilo kakvu pohvalu vlastitom narodu, kulturi i zemlji! Kako bi krležoklasti rekli: Krleža je standardizira­o hrvatsko intelektu­alno jugoslovenstvo koje ni danas u većini hrvatskih ustanova nije ništa manje žilavo nego što je bilo i u njegovo doba.60 Na krelžodulskim manifestacijama svakako će biti predstave iz regi­ona61 a oni će sami ići tamo govoriti o Krleži ili tamo tiskati knjige.62 Jer iz istih razloga i taj regi­on voli Krležu pa će se Krleža i postavljati i o njemu pozitivno pisati.63

Krležoklasti su »desni i naci­onalni«, oni su živjeli san hrvatske samostalne države a komunizam mrze iz dna duše, smatraju ga totalitarizmom gorim od fašizma. Na­ime, fašizam je osuđen ka­o zlo, a komunizam se s vremenom mimikrira­o u socijalizam i sad im stalno netko govori da je tu ipak bilo nešto dobro. Po krležoklastima ništa, apsolutno ništa nije bilo dobro u komunizmu (ni u kojoj varijanti mimikrije!) i sve dok se svi njegovi zločini ne popišu i javno osude nećemo moći ići dalje.

Budući da to nije borba između dvije estetike (što je najbolje u ovoj priči, i krležoduli i krležoklasti su generalno iz iste estetske priče) nego borba dva politička stava zato je za ova dva tabora manje važno što je Krleža napisa­o. Za tu njihovu diskusiju važan je Krležin život, važan je njegov odnos prema režimu, je li osudi­o komunističke zločine ili ne, koga je ubaci­o ili izbaci­o iz enciklopedije i po kojem kriteriju... Zato će krležoduli o čemu god pišu ili govore spomenuti, natuknuti ili ozbiljno tvrditi kako je nova hrvatska država zabranila Krležu, da su ga devedesete za Tuđmanovske vlasti zanijekali, i­ako za to nemaju dokaza i osobno (iz vlastita iskustva ka­o npr. Visković ili kod svojih zdravih očiju i pameti ka­o npr. novinari) znaju da to nije istina! Ali krležoduli ne vole ovu hrvatsku državu ne samo zato jer bi rado Jugoslaviju nego i zato jer ne vole ovu političku opciju.

S druge strane je slično, o čemu god da se govori vezano uz Krležu (od načina oblačenja do Zastava, a o Marginalijama i Panorami da ne govorimo64), krležoklasti će postaviti pitanje zašto se ne govori o njegovom »boljševizmu« i podupiranju komunističkih nepravdi i zločina. Andrija Tunjić će ka­o komentar drugog Festivala Miroslav Krleža napisati: posjetilac namjernik (...) nije dobi­o kritički uvid u sve­ukupno bardovo djelo i nužnu distancu od komunističkog tito­izma i Krleže u njemu i kasnije Zato se nameće pitanje: zašto se na festivalu nije Krležu i kritiziralo. 65 Naravno da toga nije bilo na tom festivalu kad je on napravljen iz krležodulske opcije, ali Tunjić će će postaviti logično pitanje za krležoklasta!

U njihovim raspravama u oba tabora politički stav pisca je uvijek najvažniji i uvijek su ne­objektivni, odnosno govore iz svoje političke opcije tako da svojima ne zamjeraju ono što zamjeraju njihovima. A rasprava se prenosi i na druge pisce. Kad se pita Ivan Bekavac: Zašto se zamjera hrvatstvo (Marinkoviću, Slo­­obodan Novak, Aralici) a Krleži oprašta boljševizam66 odgovor je logičan jer su krležpoduli »boljševici«! Ali će isto tako krležoklasti Krleži upravo taj boljševizam zamjeriti!67 Upravo zato je ona spomenuta polemika u Vijencu bila o Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Ka­o što sam rekla, enciklopedije su knjige koje određuju naše službeno znanje i vrlo su važne, pa su zato krležoklasti (Davor Velnić kasnije potpomognut Igorom Žicom) napali krležodule (Velimira Viskovića ka­o glavnog predstavnika) za nastavljanje Krležine politike u njoj koju krležoklasti smatraju reformiranim boljševizmom!68 Zato je ta polemika bila tako intenzivna i dugotrajna, trajala je gotovo pola 2013. a preselila se i u druge medije.

Upravo zato jer se bore oko ide­ologije identična je povišena razina emocija, identična je retorika, i u većini polemičkih tekstova osim onih silnih detalja iz Krležina djela i života uglavnom su tu osobne uvrede i diskreditacije, osobna prozivanja i propitivanja protivnikova života i djela! Krležoduli pokušavaju dokazivati da su svi krležoklasti, ne­ozbiljni i nestručni ljudi, anonimusi i književni diletanti69 kako je to reka­o Visković. Krležoklasti će pak imati stotinu varijanti uvredljivog definiranja odnosa krležodula prema piscu: krleži­oti, krležari i krležo­idi70 krležijanci s licencom (Velnić) kruhotvorstvo krležara,71 krležini siročići i ministranti,72 ili Krležine funsote.73

Ono što im je zajedničko je da oba tabora nisu zadovoljna sadašnjom vlasti odnosno državom, ali iz različitih pozicija i s različito definiranim uzrocima i krivcima. Krležoduli misle da su za sve krivi naci­onalisti koji su srušili komunizam i Jugoslaviju taman kad nam je u njoj krenulo, a krležoklasti da su za sve krivi bivši komunisti koji su i dalje na vlasti i koji su nam toliko željenu vlastitu hrvatsku državu izvitoperili u nešto neprepoznatljivo snu o njoj. Ni jedni ni drugi ne vide i da nas je sve zajedno porobi­o jedan novi sistem, kapitalizam i liberalizam, njegova ide­ologija čiji je najveći uspjeh da je ne doživljavaju ka­o ide­ologiju i­ako ona to zasigurno jest. Ni jedni ni drugi je ne znaju prepoznati pa umjesto da se bore zajedno protiv nje, biju neke svoje stare bitke. Dok ih nova ide­ologija sve malo po malo pre­uzima.

No ono što je najgore u ovoj priči je da jedni i drugi zapravo koriste Krležu ka­o neku vrst mamca za diskusiju u kojoj će osim što izvrijeđaju jedni druge sve nas ostale dovesti pred zid. Nas koji smo sa strane. Upravo zato jer je bitka na političkom a ne na književnom planu, važno je kako se svatko od nas postavlja prema Krleži jer mi se čini da su te rasprave zapravo namijenjene nama »ne­odlučnima« i »ne­opredjeljenima«. Kako duhovito kaže Josip Pavičić: O Miroslavu Krleži više nitko ne zna normalno govoriti. (...) Nikoga ne zanima naš odnos prema Augustinu Šeno­i, Dobriši Cesariću ili Janku Matku a na spomen Krležina imena mnogi odmah dobivaju kritički napadaj i iskolačenih se očiju počinu derati o našim grijesima prema piscu.74

Pavičić govori o krležodulima jer su oni medijski glasniji ali isti su i krležoklasti. A propituju nas isključivo o Krleži (a ne nekim drugim piscima) jer tako propituju nas stav prema politici i ide­ologiji, propituju naš odnos prema komunizmu, jugoslavenstvu i hrvatstvu. Ono što mene osobno smeta u tom stavu oba tabora je zašto me lijepo ne pitaju za moje političko opredjeljenje nego me »testiraju« na odnosu prema Krleži, prevažno mi pri­općavaju neke »važne« detalje iz njegova života ili djela, pronalaze neka manje poznata djela i na njima mi tumače nešto sudbonosno (kako će reći Marko Grgčić: Na temelju jednog marginalnog, a u simboličkom smislu važnoga, poratnoga teksta 75), prevažno me propituju znam li ja za sve to ili ne. Time oba tabora u meni žele izazvati osjećaj krivice zbog neznanja, ne­informiranosti, ne dovoljnog praćenja hrvatske književnosti. A zapravo ih zanima jesam li za Jugoslaviju ili ne?

Krležofili nikog ne zanimaju ili nema letenja izvan jata!

Najbolji dokaz ove teze da je za oba tabora Krleža izgovor a važnije im je njegovo/njihovo i naše političko/ljudsko opredjeljene od bilo kakve umjetnosti su - krležofili. Na­ime postoji i takva kategorija ljudi u ovoj zemlji. To su oni koji do­ista vole Krležu ka­o pisca, postavljaju ga, igraju, nadopisuju i persifliraju ali iz ljubavi i poštovanja prema piscu, iz uvjerenja da nam ima nešto reći ka­o pisac, odnosno dramatičar. Međutim, krležoduli ih ne priznaju ako nisu »njihovi« ili barem »simpatizeri«! Činjenica da je Zlatko Vitez režira­o četiri Krležine predstave od 1991., da je ka­o Tuđmanov ministar prvi obilježi­o obljetnicu smrti Krleže 1993. i da recitira Krležu čim otvori usta, za krležodule ne postoji jer on nije iz njihovog političkog tabora. Ako ga Visković i spomene u istoj će rečenici poništiti to diskreditirajući devedesete kad je Vitez »vlada­o«: Tuđmanov miljenik, jedno vrijeme čak i ministar kulture, Zlatko Vitez protekla se dva desetljeća sustavno bavi­o postavljanjem Krležinih djela, a osobito je važna Krležijada koju su njegovi Histri­oni izveli više od stotinu puta u ranim devedesetima nesklonima tome piscu (ist. S.N.)!76 U istoj rečenici! Vrlo perfidno poništivši Vitezove zasluge tako da je završi­o rečenicu nesklonošću vremena u kojem je Vitez bi­o na vlasti!

No Vitezova Krležijada je važna ne samo zato jer je obilježila obljetnicu 1993. nego zato što su Vitez i dramaturg Borislav Vujčić (a kasnije su to i glumci razigrali) svojom igrom iz Krležina djela napravili histri­onsku, pučku predstavu i odigrali je više od 200 puta po čitavoj Hrvatskoj. Time je Vitez dokaza­o da je Krleža duhovit pisac kojeg mogu gledati i na otocima. Kad bi krležoduli do­ista željeli propagirati Krležu, uzeli bi tu predstavu ka­o savršen argument Krležine kvalitete i razumljivosti, ali ne, oni će radije objašnjavati da se nad Krležom treba pomučiti jer dobre stvari zahtijevaju muku! Krležoduli nikako ne vole Ge­orgija Para (zato jer je bi­o, kako je Visković napisa­o, hadezovski intendant HNK,77 odnosno od 1992-2002!) i­ako je čovjek cijeli život postavlja­o Krležu, a baš iz ovog peri­oda nakon 1991. su neke antologijske predstave hrvatskog glumišta u njegovoj režiji (ZKM-ove Zastave, iz 1991. HNK-ovi Gospoda Glembajevi iz 1993., a sada i varaždinska Tri muškarca frajle Melanije iz 2013). No, to sve nije dovoljno jer kako nam je to objasni­o Vjeran Zup­pa i vodeći dnevni list: Štoviše: raditi Krležu ka­o što su ga oni radili, značilo je samo dokrajčiti Krležu, zapisa­o je Zup­pa. Svaki poznavalac znade da ova primjedba dobrim dijelom ide »na« bivšeg intendanta HNK Ge­orgija Para.78

Kad je Miro Međimorec nadopisa­o Zastave, čovjek bi očekiva­o da će krležoduli re­agirati ka­o na Fotezovu obradu Držićeva Dunda Maroja, jer je to do­ista napisano iz Krležinoga koda i na najbolji način dokazuje njegov mogući opstanak i danas! Krležoduli su Međimorca izrijekom – napali, a od svih ću izdvojiti samo jednu, paradigmatsku izjavu. A to da je nekom u­opće palo na pamet, ka­o što je palo Međimorcu i Pari, da proširuje ‘Zastave’ na novu vojnu, to mislim da spada u povijest hrvatske književne gluposti - smatra Zup­pa.79  Razlog je u političkoj opciji Mire Međimorca (dragovoljca i generala Domovinskog rata, neko vrijeme Tuđmanovog dužnosnika) koja se ne uklapaju u krložodulske opcije pa se izbacuje i njegovo krležofilstvo. Na­ime, nitko od krležodula ne zamjera Borisu Periću što je objavi­o roman Povratak Filipa Latinovića (Oce­an more, Zagreb 2013.) koji je križanac sadomazohizma i Krleže.80 Niti mediji govore da je taj naslov plagijat i da ga a­utor nema pravo koristiti,81 niti se itko zgraža na ideju dopisivanja i osuvremenjivanja. Iako ne poznajem čovjeka, nekako mi se čini da mogu pogoditi njegovu političku opciju.

Ugledni te­atrolog Boris Senker nije na crnoj listi krležodula da ga napadaju, on je samo bi­o na fronti ali nije nikada obnaša­o političke dužnosti pa je to puno manji grijeh. Međutim on je najbolji dokaz kako je medijska glavna pažnja rezervirana za prave krležodule. Boris Senker je u izvrsnom literarnom kabaretu Fritzspi­el82 (igra s Fritzom) uze­o osnovnu priču Glembajevih i prove­o je kroz sve epohe i dramske žanrove (od antičke drame preko Shakespe­are­a, klasicizma, Držića, Nušića, Vojnovića... do psihodrame, plesa po Pini Ba­usch i opere bez glazbe). To je istovremeno duhovito i pametno, prepoznatljivo u nekom arhetipskom obrascu i mogućim pomodnostima ali ovaj puta uz ironijski odmak od njih. Taj komad nema medijski odjek kakav zaslužuje po kvaliteti samog djela ali i jačini afirmacije Krleže jer dokazuje da je Krleža čvrsti arhetip i kanon, budući da samo oni mogu podnijeti persiflažu. To djelo krležoduli u­opće ne spominju ka­o pozitivan primjer, ne uzimaju dijelove iz njega i ne čitaju ga okolo, ka­o da i ne postoji i­ako je imala dvije uspješne scenske re­alizacije!83

Ali će se zato, uz medijsku pompu, na drugom Festivalu Miroslav Krleža krležoduli prikazat nedovršeni projekt, performance o barunicama Castel­li Mani Gotovac, samo zato jer je ona iz tabora krležodula.84 Najbolji dokaz da je za primanje u tabor krležodula dominantna politička linija a ne odnos prema Krleži je Igor Mandić. On je započe­o trend detronizacije Krleže svojim knjigom Zbogom, dragi Krleža85 objavljenom nakon Krležine smrti jer je (isto ka­o i krležoklasti) smatra­o da će nakon Krležine smrti puhnuti novi vjetrovi i nije hti­o za­ostati. No, budući se ikona ponovno uspostavlja Igor Mandić se vraća krležodulima, a oni ga prihvaćaju! Ka­o gost drugog Festivala Miroslav Krleža ponovi­o je svoje teze i reka­o da se ne odriče ni jedne riječi iz knjige a budući da je ima­o tri oca (političkog Tita, duhovnog Krležu i bi­ološkog Emila) i ka­o i ovu drugo dvojicu mora­o sam ga dokrajčiti.86 Ali je bi­o ugledan gost tog skupa i dobi­o sav medijski prostor, a tekst je i objavi­o pod nazivom »Povratak krležijanstvu(!?)«.87 Pa je onda očito po kom se kriteriju primaju ljudi u društvo. Obratite pažnju na političkog oca! A i očito je zašto se Mandić vraća.

Zaključak: vapaj za budućnost ili hajdemo čitati i neke druge pisce!

Očito je da u našoj sredini postoje dva opisana tabora krležodula (koji Krležu cijelo vrijeme od promjene sistema a naročito zadnjih nekoliko godina do­ista Krležu uspostavljanju ka­o ikonu) i krležoklasta (koji su krenuli u rat protiv toga). Ta dva tabora vode svoj rat i rješavaju svoje frustracije ili zadržavaju svoje pozicije, dok krležofili, oni koji do­ista vole Krležu bez obzira iz koje su političke opcije, nikog ne zanimaju! Upravo različitost političkih opcija koji vole Krležu (a spominjala sam samo kazališne primjere a ne i te­oretičare) pokazuje da je priča o Krleži ova dva tabora poza.

Na kraju teksta u kojem analizira buku koju pro­izvode krležoduli prozivajući nas za naš odnos prema Krleži Pavičić će se upitati: Zašto Matvejević gubi vrijeme na one koji za Krležu nisu učinili dovoljno a ne primi se pera i pokaže što i kako se o Krleži ka­o umjetniku treba pisati. 88 Na kraju svog teksta »Dekanonizacija Krleže?« Krešimir Nemec se založi­o za postide­ološko čitanje Krleže89 navodeći primjer knjige Suzane Marjanić.90 Oba su zahtjeva na mjestu, no o Krleži već postoji šest debelih knjiga referenci,91 a siguran sam da je od objave Lasićeve knjige do danas nastala još jedna knjiga referenci o Krleži.

Zato bih se založila da ne tražimo ponovno ili »pravo« čitanje Krleže nego da se bavimo onim zapostavljenim piscima iz 19. stoljeća, onima iz početka 20 stoljeća i Krležinim suvremenicima. Da ih danas pročitamo bez Krležine sjene, bez njihova odnosa prema njemu ili njegova prema njima. Bez tereta najviših mogućih kriterija kroz koje nitko ne prolazi. Da ih pro­učimo u odnosu na njihove vlastite stavove, tadašnje ide­ološke odrednice društva, ka­o i umjetničke konvencije tog vremena u zemlji i svijetu. Kako je komentirajući Jelčićevu Povijest hrvatske književnosti lijepo napisa­o Ante Stamać: Hajdemo pro­učavati romantičare iz romantičarske po­etike!92 Koliko god to jako logično zvučalo, u Hrvatskoj to nismo radili jako dugo,93 a kad bismo danas krenuli, mislim da bismo otkrili pravi zlatni rudnik! I obogatili vlastitu dramsku kulturu. Polemike ova dva tabora tu kulturu iscrpljuju.