Krasna glazba na tonućem brodu

U poeziji Ivana Hercega u njegovoj novoj zbirci pjesama Kad će doći Babilon u samom središtu ljubavi je praznina, u središtu naizgledne punine je »tamna tvar, prva slika svijeta, moje ništa«. Žudnja nas, dakle, neprestano izigrava. U njezinim nalozima čini se da nam je obećana ljubav, no što su veća obećanja, tim nas prije dovodi do mračnoga ruba bića, našega i svakoga. Herceg nam zapravo kozmičku, metafizičku i egzistencijalnu dramu sažima na »matematiku odsutnosti« koja se uvijek na kraju ispriječi između ljubavnika. Ako svako dno ima svoje još dublje dno, kako nas uči Danijel Dragojević, onda i naša žudnja ima sve dublje dno u koje propada i sve znatnije raskriva slojeve našeg postojanja dok ne dođe do same praznine. Upravo ljubavništvo, koje je u Hercegovu pjesništvu kao krasna glazba na tonućem brodu, povlašteno je mjesto tumačenja praznine, nedostatnosti svakog bića čija je bačenost u postojanje neprestana potvrda metafizičkog manjka.

Kako rekoh, Hercegova drama intimnoga hologram je kozmičkoga, povijesnoga i društvenog. Ne stropoštava se samo naše nutarnje biće u tamno ništa, već i cijeli svijet i svemir za kojeg pjesnik kaže da je »rupa u pleksusu«, odnosno »rupa (mrak)«. Zato je zbirka Kad će doći Babilon knjiga krasne, ali i gorke liričnosti ponad ruševina svijeta, apokaliptične drame koja nas podjednako vreba iz sveopćeg »potopa koji je na vrhuncu«, iz klopki tijela koja što se grčevitije grle postaju nestvarnija, iz »ispremiješanih jezika koji su se zapleli kao zmije otrovnice«, iz sloma ljudskog intelekta čiji je svaki napor pred ništavilom tek, kako kaže pjesnik, »lažna teorija svega«. Hercegov ton je nepogrešivo elegičan, on tiho i dostojanstveno tuži nad razvalinama ljubavi, male tragedije preobražava u tamnu ljepotu kao zadnje još moguće svjetlo u koje poezija može ogrnuti svijet. I ljubav kao da je najljepša prije same propasti, kao tjelesno čudo, neizbrisiv duševni otisak i zamamljivo, ali lažno obećanje sjedinjavanja. Kad ljubav, kao vrhunac postojanja, poput Rilkeova anđela pokaže strahotu svoga naličja, onda u Hercegovim pjesmama svako biće razodijeva svoj smisao, u svojim se nutarnjim suprotnostima naginje prema nepostojanju.

Jednako je i s njegovim jezikom koji se ni o što izrecivo više ne upire, traži svoj predsmisao, ali se zapravo od njega udaljuje čim počinje proces imenovanja i govorenja. Hercegov lirski subjekt je mjesto preko kojeg se događa to imenovanje i – istodobno – čišćenje od svakog imena. Izrazito je to ljudska svijest koja dostojanstvo postojanja potvrđuje hrabrošću i gotovo iskupljujućom duhovnošću pri suočavanju sa svim onim, zapravo neljudskim, posljedicama koje implicira hajdegerijanski bitak prema smrti. Ta svijest, to trpno, nasladno i oljušteno tijelo, kreće se među gradovima, ljubavnim partnericama, memorijama koje bivaju jedini duhovni prostor sadašnjosti te meditativnim uranjanjima u nigdinske ontologije i Boga kao gotovo zakonit antipod šupljini svijeta.

Ako je nekad izlazio u misterijski i erotski eskapizam, Herceg je sada u samom srcu stvarnosti, dane, međutim, ne tek mimetički i opisno, već fenomenološki, u njezinim glavnim čvorovima i situacijama. Baš zbog toga fenomenološkog zora, odnosno svođenja na bitno, sve vanjsko u Hercegovoj novoj poeziji ujedno je i nutarnje; njegove pjesme odaju rijedak dojam da zbilja o kojoj se u njima govori uistinu i jest životno takva, ali ne u mnoštvu svojih detalja, već u svojim bitnim kondicijama. Divno je i par excellence poetski da se to svođenje na bitno u spomenutom pjesništvu ne događa kakvom filozofskom poezijom pojmovne sterilnosti, već pjevom dojmljivih slika. One filmičnom procesualnošću rasprostiru lirske plahte na kojima se vjerno ocrtava sve bitno u našem životu – voljeno biće, ljubav, erotika, prazno dno svakog čovjeka, unutarnje osipanje zbilje, mrak u koji se vraća svako postojanje, Bog kao jedini kojem se čak i praznina treba nakloniti. Na tim se, dakle, lirskim plahtama projiciraju slike i filmovi, odnosno poetski motivi znatne nosivosti, kao što su snijeg, noć, zemlja, crna svila, tanko srebro, zadnji jezik, i sekvence koje u lirskoj zasanjanosti tijesno prepliću pjevanje i mišljenje (»Mrak je najnježnije biće. U njega se pretvaramo/ kada jedno drugom na tijela navlačimo tanki/ prozirni najlon, kada vodimo nadrealnu ljubav.// Mrak je prorok koji dolazi prerijetko./ Ne vidi, ne čuje i ne govori«). Da nema te iznimne poetske mreže, ni sva Hercegova ontologija ne bi bila dovoljna za istinsko pjesništvo. Vrijedi, međutim, i obrnuto – bez dugih misaonih sjenâ svom bi tom lirskom tkanju zaprijetila dekorativnost. No – ničega od toga nema u knjizi Kad će doći Babilon, već sonoran govor u kojemu se prepliću sve poetske potencije, sasvim suvremena, utišana, uvelike zdvojna proročka gesta čije uho se naslanja na samo srce poetskoga koje i dalje kuca ispod svih cerebralnih katastrofa.

Valja zaključiti da Herceg i u svojoj novoj zbirci Kad dođe Babilon u potpunosti ostaje na terenu svojih opsesivnih tema i atmosfera. A to su aktualna ljubav ili aktualizirana bivša ljubav – i to u vidu tjelesne i duhovne erotike, čovjekova konstitutivna osamljenost i nemogućnost potpunog sjedinjenja čak ni s ljubavnim partnerom, kozmička ljepota koja, kao spomenuti Rilkeov anđeo, često biva strašna, snijeg i bjelina kao metafora za takvu ljepotu koja usred prividne punine zapravo otkriva prazninu, metafizičko beskućništvo koje se promeće i u ono zemaljsko, u egzistencijalni i ljubavni nomadizam kao zamjenu za neku čvršću identitetsku i lokalitetnu usidrenost. Herceg sve to poetski oblikuje suverenom nježnošću, vještinom koja u krhkosti ljubavi i njezinim često teškim repovima otkriva privlačnost, melankoliju, prazninu i dramu ljudskog života kao takvog. Takav autentičan život, sa svim svojim emotivnim rasponima, ujedno je i nenadomjestiva prilika za autentični lirizam. On u ljepoti i tragizmu svakoga pa tako i današnjega vremena pronalazi bogatstvo svoje unutarnje atmosfere i nosivost svoga poetskog izraza.

Uistinu, Ivan Herceg svojom dosadašnjom poezijom, kao i ovom najnovijom u knjizi Kad dođe Babilon, obnavlja mogućnost govora o temeljnim ljudskim egzistencijalima te oporoj ili nježnoj poetičnosti koja se ipak šulja između njih. Pjesnik progovara o stvarnosti koja uvijek propada u neku dublju stvarnost na čijem je dnu upravo »zadnji jezik« liričnosti kao krasnog, ali kratkotrajnog leptira uhvaćenog u mrežu riječi.