Književnost kao utočište

Roland Barthes, slavni francuski književni teoretičar i esejist, dan nakon majčine smrti, 25. listopada 1977. godine, počinje ispisivati Dnevnik korote. Piše na ceduljama, koje su kasnije uređene i povezane u cjelinu, prema kronologiji. Zanimljivo je, kako ističe Nathalie Leger, priređivačica ove knjige, da su u tom Dnevniku začeci njegovih najvažnijih kasnijih djelâ, a posebno se to odnosi na Svijetlu komoru, predavanja o Neutralnome, planirano djelo Vita nova, te na niz predavanja koje je Barthes pripremao za svoj kolegij »Priprema romana« na College de France. Ovaj tekst, ističe Leger, čita se kao hipoteza o knjizi koja pridonosi rasvjetljavanju njegova ukupnog djela.

Premda proces o kojem piše Barthes odbija definirati kao žalovanje, evidentno jest da je riječ upravo o tome. Prema Freudu, budući da »ja« koje žaluje libidnu energiju investira u relaciju s mrtvom osobom ili izgubljenim objektom, za njega osiromašuje svijet, u kojemu bi to »ja« moglo investirati u relacije profitabilne za sebstvo. Osobi u žalovanju je iznimno teško presjeći vezu s voljenim objektom. Barthes u svojim dnevničkim bilješkama zapisuje proces separacije od majke koja je umrla. Zapravo, riječ je o vremenu koje je potrebno proraditi, pa i sam autor ističe kako je korota (potištenost) drukčija nego bolest. Nema se od čega ozdraviti, treba se tek prepustiti vremenu i bol će polako postajati sve manja.

Za takvo ponašanje ima razumijevanja i taj svijet, koji okružuje onoga koji žali. Onaj koji žali izdvaja pak se iz svijeta i promišlja svoju bol. Otvara se i pitanje smrtnosti, vlastite smrtnosti: « Po prvi puta u posljednja dva dana iskrsava prihvatljiva pomisao da ću i ja umrijeti«. Polako se gube obrisi pojave, tijela, glasa majčinog. Vrijeme se dijeli na ono prije i poslije njezine bolesti. Vrijeme prije bolesti je vrijeme posvećenosti pisanju, dok posljednjih šest mjeseci sin ostaje uz majku i danonoćno brine za nju. Ona mu je bila sve, a pisanje u tom razdoblju bilo je bez značenja. Sada se kroz male bilješke otvara put ne samo samorefleksiji, već i put k obnovi procesa pisanja kao takvog, a koji predstavlja i smisao Barthesova života.

Barthes nije imao vlastitu obitelj, nego bi tek povremeno odlazio do brata i njegove supruge. On pronalazi podatak da je uobičajen tijek korote osamnaest mjeseci. U žalovanju pojavljuje se i snažna želja za životom. Ona se miješa s očajem, a ta dva stanja se pretapaju. Polako ulaženje u svagdan i obveze... Korota ostavlja ožiljke, donosi egzaltaciju. Barthes pažljivo bilježi promjene tih osjećajnih stanja. Osjećaj konačne samoće, smrtnosti, ali i odvraćenosti od bilo kakvog posla. Zanimljivo je da on ističe kako je postao sam sebi vlastita majka. On sâm sada uređuje vlastiti život, prostor, sve ono što je činila majka. Korotnik tako inkorporira objekt žalovanja u ego, on se s pokojnikom djelomice identificira. Korotnik bilježi i kako se korota »miri sa sobom« i postaje spokojna. U toj sublimaciji autor ponovo pronalazi sebe... Čini se kao da njegovi zapisi postaju posve apstraktni, lišeni slikovitosti, jer on želi zahvatiti bit, pročistiti pojmove. No iznenada se pojavljuju reference na književna ili muzička djela koja odmah izazivaju reminiscencije na majku. I ostaje mu tek obnavljati njezine rituale, povezivati etiku i estetiku na način na koji je to činila ona. Pojavljuje se i prijekor prema samome sebi – »nisam li preosjetljiv«? Samoća znači i to da se ne možemo nekome obratiti, da ne možemo konstituirati ni vlastiti identitet. Tko nas potvrđuje? Korota u pripovjednom smislu ne donosi zaplete, već predstavlja perpetuiranje uvijek istih, sitnih radnji, bilježenje trajanja. Tijek bez imalo smisla.

Nestaje pouzdanje u sebe, u ono što se piše. Posvuda Strah, sveprisutan, čak i u društvenim događajima... Barthes stoga hrabro bilježi svoju ranjivost, borbu da konačno iz Žalovanja prijeđe u Djelovanje. Upravo analizirajući strah, on ga mrvi, racionalizira. Istovremeno, ponekad se samom autoru čini da preuzima majčine osobine, a njena smrtnost kao da je memento mori, upozorenje na to smo svi smrtni, da postoji izvjesnost kraja. Postavlja se onda i pitanje smisla o tome vrijedi li uopće se truditi oko onog što ostaje iza nas, pa čak ako se to odnosi i na pisani trag, na knjige. Majka je suprotnost Piscu. Ona je izvan jezika: « U nje nikada nikakva metajezika, poze, namještene slike«. Za razliku od nje, njezin sin je intelektualan, metajezičan. Majka je priroda, ona nema svoj glas. Čak i da zapisuje odlomke o njenom životu, oni bi bili bezglasni, jer ona je ovdje kao ravnoteža, taj Drugi, koji se ne namješta, koji ne reflektira, već jednostavno živi. Ne traži nikakvo mjesto, nikakav status. Samo biva.

Barthes s vremenom uočava i kako postaju rjeđe bilješke o koroti, no i dalje ne nazire smisao pisanja. I paradoks jest u tome da izostanak pisma o žalovanju ne znači i smanjeni intenzitet bola. Upravo suprotno. Bol postaje jakom, ali se premješta u ono neizrecivo, pomaknuta je čak u »predio vječnog«. Tom hipertrofiranom metaforom autor izražava izvan­vrementost boli. Ona nije povezana s vremenom, ona je u vječnosti. U čemu je zapravo smisao majčine smrti? Ona koja je štitila Barthesa baš time što je bila odvojena od njegova svijeta, omogućila mu je da ne mora biti dio ovog Svijeta. On je sada ostao sâm i prisiljen je biti iniciran i uveden u Vrijeme svijeta, u tzv. stvarni svijet »mučnom inicijacijom«.

Kako steći duševnu ravnotežu? Osim zapisima, Barthes se često služi i fotografijama majke, čak mu i razmišljanja o tim fotografijama omogućuju da pronikne u neke druge razine o povezanosti fotografije i izražaja. U tome i jesu začeci njegove Svijetle komore. Književnost ostaje jedino utočište. Čak i pisanje postaje važno samo zato što »uspomena na nju u cijelosti ovisi o meni«. Gorčina, potištenost, očaj, snovi, sve se to smjenjuje... Nije slučajno stoga da u posljednjem dijelu teksta on reflektira o majci i o fašizmu. Naizgled, nešto nespojivo. No nije, posebno kada otkrivamo da je njgova majka stvarala »prostor bez agresije«. Ona mu nikad nije izrekla neku primjedbu.

Dnevnik korote iznimno je djelo, jer otkriva svu ranjivost Barthesa kao pisca, ogoljava ga kao osobu i kao autora. I pokazuje nam proces upoznavanja sa svim osjećajnim stanjima, s egoizmom, s nedostatkom svjesnosti bivanja u Svijetu i o otkrivanju tog Svijeta. Dnevnik je iznimni zapis o razdvojenosti afekta i jezika, o suočavanju pisca s gubitkom i obnavljanjem simboličke sposobnosti. Iznad svega, ovo je dnevnik o čuvanju sjećanja na majku, na mam, jer njezin život neće biti zapisan »u hladnoj i lažljivoj nepoznanici Povijesti«. Treba svakako pohvaliti prijevod Morane Čale, koja je uspjela u tim naizgled sličnim rečeničnim sklopovima pronaći nijanse koje pokazuju kako zapisi i kad se vrte u krugu žalovanja, u krugu uvijek istih misli, mogu itekako biti uzbudljivi.