Kišobran u nebu

ZIMSKA BAJKA*

Ne mogu zamisliti veću ljubav od tvoje
Ne pišem ti pisma a ti ih primaš
Odazivlješ se svakoj mojoj misli
O, najnevidljivija, najprozračnija od svih čarobnica
Oprosti što te prozvah vilom
To je djetinjasto, znam, ali još je više
Nemoć naših jezika, naše imaginacije
Da prate dobre duše u daleku letu
Pogled Ti bješe nebeska plavet
Visoka, mila, ali stroga uoči odlaska
Jer sve nepojmljivo djeluje nam strogo
I sad kad me zakriliš zipkom
Bijelih oblaka, šuštavom čipkom lišća
Znam da našoj ljubavi ništa ne stoji na putu
čak ni smrt, od koje se svi ježimo
pa i ja dok ti ovo pišem
a ne znam nastavak, majko

PROSTOR

Kroz prostor - crno zrcalo
Srsi podilaze gubavo ziđe
Noć se utapa u bunaru

Sabirući se pod svjetiljkom
Modri trokut sjećanja
Strpljivo
Otvara nebo nad oazom slova
Spokoj smisla u nastajanju
Otima se domišljatoj zebnji

Red je da je ugasiš kad-tad
Kao što sklapaš oči za obred sutrašnjice
Poslovi i dani poslovi danji

Ali noć
Huči u vrtlogu besanice
Malo-pomalo magla se diže ili spušta
Utvara smirenja šulja se kao san

Crni vjetar odjednom
Probija zrcalo

Golemi prostor kojim ne vladaš
Zabada se u tebe
Svojim rasprsnutim šiljcima

VRIJEME

Posivjeli reljef moždanih vijuga
Na odstojanju zar nemoćan
Suho motri
Sitnu upornu kišu u grudima

Jesen dugovječna
Siše kristalnu bjelinu
Zimu bez svijesti nastava vampir
Zamalo će pregristi pupoljke glasa

Sapeta više no ikad nevidljivim
Sponama šupljikava klizi
Promočena žudnja puko ime možda
Jalovost Neće ni ona

Niotkud vjetra zar
I pustinja te napušta ohlađeni pijesku
Tko još zbori o vrelini krvi

Čekaš li samo
Ili nešto misliš
Svejedno
Vrijeme je minulo
Ni na čiju stranu regbi
Ne pristaje anđeo
I demon se rastapa

OPATIJA DE MONTMAJOUR**

Glazbalo je uzvišeno i strogo
Taj kamen do kamena
Iz davnih ruku romantičkih graditelja
Predan praznini stoljeća
I igri vječnom povratku svjetlosti

U goloj lađi
Nečujno odjekuje gregorijanski pjev
Tvoj korak čvrsti let
Nošen blagotvornim skladom
Radosno prkosi visokom vjetru
Na skliskom rubu napuštene kule

Sada oči pasu samo nebo
I usput poneku pozlaćenu kosinu krajolika
Valja koračati posve ravno, bezuvjetno
Prema zbiljskijem životu

Silaziš do samog tla

Bože, kako je lijepo
Ovo osakaćeno stepenište
Bez fasade i oslonca
Koje se uspinje u modri bezdan

UDALJENOST

Prostor je misliš golemi cvijet
začas mu otkineš latice
Kilometri rasute latice
Neponištena udaljenost
Varava djetinja igra
mačke i miša
kobna igra
dvaju nepriznatih gospodara
dok umišljen razdvajaš
sijamske blizance

Neman još čudovišnija
od lanaca čudovišnih formula
izmiče grohotom ili
blago namigujući
stresa s prostirača-kremena
naših tragova
pelud

BOŽANSKI TRN

Odijevaš se u svečano ruho
Uljepšavaš lice i dok pališ
Svijeće miomirise
Nikakav zastor se ne podiže
Izvan uha ne odjekuju zvona
Svetkovina života u odsutnosti

Cvala jednom božanska magnolija
U priprostu vrtu
Osvojivši ljepotom
Cio vidokrug
Zalaja bijesan pas
I čarolija trena
Ustukne pred smušenim kukcima
I zamalo uvela raskoš
Pad latica jer zastor prirode se spušta

Ali i ponovno diže

Vraćaš se samo ogledalu
No odakle taj san o životu
Ako nas kroz zrcalo pohodi smrt
Zaklopi vjeđe za zadržiš bar magnoliju
Njezin božanski trn u oku
I ne očekuj...

Naprotiv očekuj
Buđenje proljeća
U svijetu sjena

ČEKANJE

Neka ne bude kao kamen obješen o vrat
Kao gumeni čekić koji odbija vrijeme

Neka bude zračno i lako
Nepredvidiv let lastavice
Klizanje maglice na vodi

Žeže te u grlu
Dok drugi trči
Bole te stegna
Dok drugi jaši
Samo misao ne čeka
Trči ispred drugog
Kao cilj koji se udaljava
Što mu se više primičeš

Kao sablast možeš sve
Darovima salijećeš žudnju, željeno
Bez plaćenog odgovora

Pošiljke su hitre
Ali bez adrese na poleđini
Sablast nema stalnog boravka
Katkad ipak bljesnu znakovi
Da su se poruke ukrižale
I sazrijevale tobože uz put, po strani
U dugoj sjeni budućih ozarenja

»Neka ono što se rađa nema težinu zastoja...«

Neka bude zračno i lako
Nepredvidiv let lastavice
Klizanje maglice na vodi

IMAGINARNI GRAD

Htjela bih nastaviti imaginarni grad
Ne obilaziti ga tek pogledom kružnim ili skokovitim
Ne biti samo misao koja klizne ili penjačica
Koja se gnijezdi čas tu čas tamo
I skuplja u grozd djelomične priče
Htjela bih letom obuhvatiti taj grad
Čudesno isprepletenih gradova
Proniknuti riječima u njegovu sintaksu
Pronaći svježe glagole za nebeski slap
Iz kojeg izviru žile njegovih tajnovitih voda
Zračne ponosnice, kao priloške oznake mjesta u protjecanju
Nadjenuti ime nečujnom moru što ga miroljubivo oplakuje
Prenoseći uzbibanost na građevine

SUDBINA

Nemjerljivo je trošenje sudbina
ispijeni znakovi zametnutih smislova
riječi odlutale rastopljenim pismenima
smežurane misli na branama bezvjetrenim
sudbina – nasukani vrtlozi htijenja

No ponekad zastanu žitke sjene
I bezdana zrcala kroteći
potpulo omrežuju buduće zjene

I dok ovdje bdiješ, snivaš drugdje
U se ućuljenim uhom odjekuješ nadaleko

*
Neka vječna mijena ne bude tvoj ključ
za zimnicu lanjskih snjegova
Nek’ vječni povratak ne bude zasun
za klijanja ledenih cvjetova

Otopi ključ, rastali zasun
I dok klešeš prhke snjegoviće
pamti im otisak u zjeni
šarolikom vidu koji uzastopce
poklanjaš bijelim oblinama privida

ODJEK

Zrnce do zrnca
s kraja na rub pustinjskog mora
to pješčani sat otkucava smisao daljine

Ako je sa strijelom u bliskome srodstvu
Munjom će zažgati razmak
Ostat će pojave s okusom paljevine
Ako je sa zmijom sapet u svlak
Utjelovit će vijugavi znak
uljušturit šarolik
trenutačni kažiprst u sušnicu bespuća

Ako se s vodom spari u spojene posude
Rastezljivost će njenu izvrgnuti ruglu beskraja
Obale spoznanja ostat će na suhom

Ako se sa slovom združi uspinjući se
na zatavanke jezika, zidat će svoj zigurat
pjesma po mjeri otparale fatamorgane

Koji to pješčani sat otkucava smisao daljina

*

Jednosmjerno odnošeni u nepovrat
napredujemo u prolaznost

glave okrenute natraške
ne spuštajući s mjeseca jezersko oko
zazivljem čaroliju dnevnu
o tek jalovu neustrašivost sna

Šuma pline u tamjanu noći
Zemlja hlapi pod tlom beskonačnim
Tvoju nutrinu zaposijeda ljiljan
O tek neustrašivu jalovost sna

Opojni jezici bijelih plamenova
Laptaju uzdrhtale slutnje
Jednosmjerno odnošeni u prolaznost
napredujemo u nepovrat

I sve se nemoći za ljiljane
Pružam ti ljiljan, zar ljiljan?
O tek neustrašivu jalovost sna
jalovu neustrašivost...

ZIMSKA PROZA

Duša ne zna reći »ja«,
reče odavno pokojni prijatelj,
za života pokopan u svojoj uzetosti
ne upoznah ga ni među slovima

Duša je Drugi, otprilike
reče nedavno preminula prijateljica
kojoj također ostadoh neznana,
možda nam je sve Drugi
jezik, život, bol, ljubav

Bliski živote, bližnji stvore,
zašto šutiš pričajući, zašto makar se zbivaš
zaobilaziš svjetlo koje iznenada palim
u duši koja kaže »ti«.

Užitak je velika zamka
Imanje je velika varka
Neimaština čas prepreka, čas poprečnica
na krivudavu nam putu

Mašta je veliki dar
Istinsko putovanje pustolovina
Ako izmakne zamkama
Ako se ne preda varkama
preprekama životnog koprcanja
A to je rijetkost
I u koprcavu izgaranju
možda samo nalijeva ulje na vatru

Drugi, kad bi bio malo dijete,
A ti njegov roditelj, ili obrnuto,
pretpostavljam normalni jedno i drugo,
kao opća svjetska pojava
možda bi ljubav...

Da, činiti ljubav, činiti je
kao što se čini dobro
(koje ljudi, naravno, tako malo čine)
činiti je i tijelom da bude sve manje »ja«
da bude sve lakše, sve bliže mašti
da bude sve češće Drugo Drugi

Što nam je činiti
Drugoga ima i nema
Trenutak mjesto događaj
razdvaja kasni ili pretiče

Jedan bdije, drugi spava
Jedan radi, drugi ljenčari
Jedan trpi, drugi se sladi
Jedan odgovara, drugi ne pita
Jedan trči, drugi nema nogu
I tako u beskonačnost

I duša će napokon reći
O, Bože
Prostor je, misliš, golemi cvijet
začas otkineš latice

Kilometri rasute latice
Neponištena udaljenost
Varava djetinja igra
mačke i miša
kobna igra
dvaju nepriznatih gospodara
dok umišljen razdvajaš
sijamske blizance

Neman još čudovišnija
od lanaca čudovišnih formula
izmiče grohotom ili
blago namigujući
stresa s prostirača – vremena
pelud naših tragova.

(15. 9. 1990.)

PISMA PRIJATELJU

Prvo pismo

Dragi prijatelju,

Noćas sam izgubila kišobran i ta naoko banalna i smiješna činjenica pogodila me je na neočekivan način. Pokušala sam tu smjesu tuge i tjeskobe, začinjene osjećajem krivnje, prevladati akcijom. No dosadašnja potraga nije donijela nikakva rezultata, iako stvar još nije posve, posve beznadna. Vjerojatno si zapanjen što ti se (upravo) ovakvim povodom obraćam pismom, možda prvim pismom koje ti pišem u životu, pa ako se stave na vagu za sva vremena, prostori ili prigode iz kojih je to ili neko drugo pismo moglo poteći, onda je logično što jedna strana njihaljke toliko odskače u visinu da bi se i moj izgubljeni kišobran morao već naći negdje duboko u nebu. Kad se ne bih ozbiljno pribojavala da je pao u zarobljeništvo nekog prozaičnog zemaljskog korisnika, ta pomisao bi mi bila više no utješna. Slijedila bih u mašti njegovu levitaciju i vjerujem čak da bi moje misli, moje misli tako pune nježnosti, odanosti i ljubavi, mogle upravljati njegovim letom. I znaj da sam nakon ove rečenice naglo zastala, oklijevajući, i nevoljko stresavši se potom kao kišobran što ga neka ruka silom zadržava da ne odleti u zrak...

U tom intervalu, međutim, vratile su mi se prethodne asocijacije i razmišljanja koja su me također navela da se latim pera. Izdvojit ću, dakako, samo neke: razmišljanje o kišobranu i moje asocijativno opsesivno sjećanje na pariško nebo, kao da je riječ o uvjetnom refleksu. O tome koliko i zašto volim baš pariško nebo, govorila sam ti već više puta, i ne samo usput. O kišobranu, dvojim, da smo ikada razgovarali. A sad me upravo on vraća tom nebu, ili mi na simboličan način razotkriva i njegov gubitak. Jer zbog čega me, pitam te, sada nešto steže oko srca, znam da se jedan kišobran može zamijeniti drugim. Neki bi mudrac smjesta dodao također da sa svih mjesta gledamo u isto nebo, pa prema tome, s ontološkog stajališta gubitka ni ne može biti. Držeći se daleko po strani od svakog, odnosno iznad svakog prenesenog značenja neba, bilo kao pojma, bilo kao fenomena, kladim se da sva naša znanost nije još odvagnula sličnosti i razlike što ih predstavlja povremeni ili trajni gubitak neba koji, primjerice, doživljava rudar, speleolog, ronilac, putnik u podzemnoj željeznici, robijaš u podzemnoj ćeliji ili mrtvac u grobu. Kišobranu otprve nije dvosmilena riječ kao nebo, pa ako se njime ograđujemo od kiše, ne moramo se, načelno uzevši, ograđivati od njegova eventualnog polivalentnog smisla, koji je, dakako, posve moguć i ostvariv.

Ne znam da li se kišobrani gube češće od ostalih uporabnih predmeta, ali budući da u svakodnevnom životu nerijetko figurira, napose u angdodatama, kao topos, da ne kažem simbol zaboravljivosti i rastresenosti, navodi me to, bar sada nakon mog iskustva, na oprez. Naime, pitam se, nije li taj apendiks naše ruke i mimo svoje naglašenije nezavisnosti od našeg tijela, ipak kudikamo tajnovitiji predmet nego što bi se to moglo zamisliti? Zašto ga nikad ne gubimo dok ga nosimo razapetog iznad glave, dok se njegovo postojanje utapa u svojoj svrsi, svrshovitosti koju smo mu mi namijenili? O slijepa namjeno, koja nam se osvećuješ onog časa čim zaboravljamo da on nastavlja postojati i izvan svoje uporabnosti. Što drugo doli nezahvalno i kratkovidno koristoljublje priječi nas čak i kad prozremo dvostruku narav tog jednostavnog i ingenioznog izuma koji na tako skroman, demokratičan, masovan način spaja zemlju i nebo, da to zadržimo u pameti. Odatle valjda moj osjećaj krivnje, prijatelju, jer gubitak kišobrana, gubitak je one možda skromne i nepreuzetne ali opipljive veze s nebom. Ili pak.., a od sljedeće pomisli hvata me tjeskoba, uzrok nije uzrok nego posljedica, a posljedica nije posljedica nego uzrok. Nije li fizičko udaljavanje od pariškog neba izazvalo taj incident?

Ako me sjećanje ne vara, a dokazi se mogu naći i u pismima mojim najbližima, u Parizu sam mnogo puta pokisla, i mnogo puta vukla sa sobom kišobran kao suvišan teret (usput valja napomenuti da, u usporedbi s Englezima, Francuzi gotovo i ne nose kišobrane; bar ne stanovnici Pariza). Subjektivno mi se činilo da je pariško nebo krajnje hirovito, zato što moj radijus predviđanja nije mogao zamisliti takvu dinamičnost. Brzina i spektakularnost tih promjena bile su tolike da je moje meteorološko meditiranje redovito kasnilo i iščašeno hramalo za motrenjem nebeskih pejsaža. Zakočilo bi me to u mnogim planovima, ali mi je donijelo na dar i niz nepredvidivih, čarobnih doživljaja, dnevnih i noćnih. Sad mi je silno žao što nisam, bar tu i tamo, pravila bilješke o oblicima i bojama oblaka, o njihovim čas scenografskim preobrazbama, a čas koreografskim figurama pred začudnom pozadinom neobuhvatne nebeske pozornice.

Jednog predvečerja, pred oluju, dok sam trčala put panteona u pravcu Luxemburškog parka, niz ulicu Soufflot, ta pozadina je bila zelena, ali ne zelena kao trava, niti kao lišće bjelogorice odnosno crnogorice što se zrcali u jezeru. Bila je nalik na zelenu prozirnost slapa, lišenog bjelina pjene, što bi je neki genijalni slikar polučio tajnim alkemijskim postupkom. I taj zeleni, jednolični i golemi vodoravni slap tekao je tolikom brzinom ponad pariških krovova, luxemburških krošanja put tornja na Montparnassou da se, po zdravoj logici, nije mogao preinačiti u prolom oblaka. I znam da trčeći nisam uopće bježala pred prvim debelim ali rijetkim kapima nego zato da ne izgubim iz vida taj slap, makar se činilo da mu nema kraja sa svih nebeskih strana. Moje slobodno trčanje, nošeno čudnim udivljenjem, ali i prijetnjom nekim svetim, a slatkim trkom pred olujom, proželo me nekim punim i nepobitnim osjećajem života. Sad živim, ponavljala sam u sebi, u prvom licu. Sva dotad pročitana poezija, sve umjetničke slike koje su se prelomile kroz moju svijest i podsvijest, sva maštanja i želje, kao da su konvergirali u tom trenutku, u toj točki kad ti život odjednom pripadne kao neočekivan a divan dar. Kao dar, čuješ li, a ne kao zasluga ili nadoknada za muku življenja ili neživljenja, i sva ona čekanja, pripreme, promašaje, ciljeve, gubljenje vremena, djelatnosti kojom nas tzv. »borba za život« može odvajati od života. I kao što sam, ponekad, pod kišobranom imala dojam da me štiti poput šatora, a da istodobno lebdim pod padobranom, tako sam u tom zelenom sumraku osjetila da je dar života rijedak kao i šator koji bi se čudom pretvorio u padobran i svog bi pustinjskog nomada načas zanio u zelenu oazu.

No, nije to bio jedini dar pariškog neba, pariških ulica... Znam da bi tebi bilo mnogo zanimljivije da ti o potonjima pišem, što ću svakako učiniti čim prvi put izgubim cipelu. Da ti pišem o muzejima, mostovima, palačama, trgovima, izlozima, fasadama... o romanici i gotici, renesansi i klasicizmu, o izložbama, koncertima, predstavama i filmovima, uopće mi ne pada na pamet. Pismo nije knjiga, ma koliko ga naša narodna pjesma bezazleno i šarmantno nazivala »bilom knjigom«, nije čak ni reportaža, a kamoli esej ili kritički tekst. Pismo je pismo, a što je pismo, to ne znam, osim mogućnosti da se, u nedostatku nekog izravnijeg sredstva, nekome nešto saopći. Uostalom, dok sam ovo pisala, posve sam zaboravila telefonirati za kišobran, a sad je već prekasno. Dakle, potraga se nastavlja. Uostalom, ako i bude pronađen, što će biti s nebom...?

Javit ću ti se opet.

Srdačan pozdrav, V.

Drugo pismo

Dragi prijatelju,

Ovo podulje pismo, pismo u nastavcima, moralo bi na neki drugi način nadomjestiti vođenje (točnije, nevođenje) dnevnika, na koje si me nagovarao uoči odlaska u Provansu. Nikada zapravo nisam za to imala strpljenja ni volje, iako sam ponekad i dolazila u kušnju da kratkom dnevničkom zapisu povjerim neku zgodnu misao, izniman dojam, efektnu formulaciju ili neku neobičniju činjenicu. Nipošto, ili bar ne odveć, jednostavno suzdržana u usmenoj komukaciji, postala bih odjednom stidljiva u svakom pa i najmanjem pokušaju vođenja dnevnika. Takav oblik bavljenja sobom nije me istinski privlačio, nerazumljivo mi je odbojan kod svih koji se inače ne bave ozbiljno pisanjem, odnosno književnim stvaranjem, pa i onda ga, osim u iznimnim slučajevima, smatram samo njegovim apendiksom, pologom dopunskih podataka i eventualno zanimljivih natuknica. Priznajem da ova moja »strogost« proizlazi kudikamo više iz nepoznavanja građe, nego iz nekog temeljitijeg povoda, kao i iz apriornog stava da dnevnik mora prekoračiti uobičajenu normu i prerasti u niz pjesničkih zapisa, u skice eseja, u slijed književnih torza da bi me u čitanju zaokupio i zadovoljio. Povrh svega iritiraju me datumi, svođenje subjektivnog vremena i unutrašnjeg prostora na pedanteriju trenutaka, mjesta, okolnosti. Sve me to podsjeća na usitnjeni i umnoženi kult rođendana, obljetnica, spomen-ploča, debelo zaokruženih šifri, brojeva – kojima kao da se pripisuje neiscrpna generativna moć.

Netko će s pravom primijetiti da je posrijedi i vježba, svakodnevna gimnastika pisanja, higijenska navika. Ako je doista tako, onda me može »ispričati« samo moja radoznala lijenost, tj. opiranje navikama, sistematičkom ponavljanju svakodnevnih radnji, lijenost u odnosu na isto radoznalo očekivanje (ako ne i traženje) drugog. Dnevnici me, osim toga, podsjećaju na laičko prebiranje brojanice, na poniznu ispovijest preuzetnosti koja otkucava na brojčaniku dana svoje pomake, trzaje, zamke ili klonuća... Radije sam, dakle, teret svog imaginarnog »dnevnika« predavala zaboravnom sjećanju negoli da prebirem brojanicu i da se tako svakodnevno suočavam sa svojom nemoći da pišem o tzv. stvarnom, i to o onom osobnom, meni najbližem što nazivamo, u pomanjkanju dokaza (možda i bezrazložno) svojim životom.

Što, naposljetku, proizlazi iz ovog meni samoj dosadnog i konfuz­nog uvoda u pismo koje slijedi? Ne toliko želja za samopravdanjem, koliko potreba da se nekome obraćam...