Kamilo Emerički prema socijalnim i gospodarskim pitanjima u Krležinom romanu Zastave

O radovima Miroslava Krleže napisano je mnogo radova1 od strane raznih struka. Izrečeno je mnogo sudova, boljih i lošijih, povjesničari književnosti napisali su više od stotinu tekstova i rekli gotovo sve što se može reći, te ostaje još samo mogućnost detaljnije analize. No vrlo mali broj povjesničara bavio se Krležom kao književnikom lijeve orijentacije, koji je pisao o prvoj četvrtini 20. stoljeća, uglavnom na osnovi vlastitih iskustava i kombinacijom svojih i tuđih životnih priča, a i sam je bio svjestan svojih spoznaja te je želio napisati povijest Hrvatske koja će izazvati iznenađenje, ali tu namjeru nije nikada ostvario, što pokazuje da su postojale kočnice koje su ga kočile u izvršenju tog plana.2 Roman Zastave je zadnje cjelovito Krležino djelo sa značajkama autobiografskog shvaćanja povijesti Hrvatske od 1903. do 1923. godine, dakle u vremenu kad je Krleža sva zbivanja proživljavao na vlastitom iskustvu. Stoga su Zastave izvanredno značajne za razumijevanje Krleže koji nije u svojim stavovima krut već ih mijenja, ovisno o okolnostima i vremenu, a upravo to ovom djelu daje posebnu svježinu i neuobičajenu modernost. Tako je radio i političar Stjepan Radić, što mu je oduzelo epitet principijelnog političara. No u nestalnim i promjenljivim vremenima to je jedini način praćenja vremena u korak.

Od povjesničara bavili su se Krležom samo dr. Zorica Stipetić3 i dr. Ivan Očak, ali uglavnom o odnosu Krleže prema Komunističkoj partiji, s naglaskom na vrijeme izdavanja Pečata, ali nisu odijelili Krležin život od njegovih djela, a upravo tu možemo naći pravi odgovor Krležina gledanja na povijest. To je tema koju je i Krleža obradio u romanu Na rubu pameti (Zagreb 1938.) i mislim da se u kombinaciji s pisanjem Lasića i izjavâ Miroslava Krleže Enesu Čengiću 1981. godine i nema više mnogo što reći, osim nekih detalja i pitanjâ na koja nam sam Krleža nije htio ili nije mogao odgovoriti.

Niti jedan povjesničar, međutim, nije pisao o Krležinim gledištima na početak 20. stoljeća, tj. na vrijeme prije osnivanja Komunističke partije Jugoslavije 1919. godine. Na to nam daju odgovor Zastave, koje potvrđuju da se i mladi Krleža teško snalazio u mutnim vremenima prije i poslije raspada Austro-Ugarske Monarhije, kada je smjena ljudi u upravi i izmjena vodećih strukturâ dovela do kaotičnog stanja u kojem su uspijevali samo oni najnepošteniji, političkim igrama vješti ljudi. Krležine simpatije su uvijek bile na strani lijevih, socijalno ugroženih i oštećenih, a to potvrđuje i njegovo prijateljstvo s Augustom Cesarcem s kojim objavljuje časopis Plamen. Ivan Gothardi Škiljan se je, na nagovor direktora Instituta za radnički pokret Franje Tuđmana, počeo baviti ovom temom, a dr. Stanko Lasić je pohvalio objavljenu Škiljanovu studiju. Ne treba zaboraviti ni srpskog povjesničara Kostu Milutinovića koje je pisao o Krleži kao sljedbeniku Oktobra i branitelju dalekosežne koncepcije o južnoslavenskoj integraciji.4 Svi se spomenuti povjesničari bave odnosom Krleže i Komunističke partije, a Zastave su neobičan roman, vezan uz različite, često suprotstavljene društvene slojeve i probleme koji su razdirali hrvatsko društvo do 1922. godine, pa tu treba tražiti i odnos Krleže prema gospodarskim manipulacijama na štetu ljudi koji se nisu znali brzo prilagođavati trenutku.

Zlatko Markus je 1967. napisao po svoj prilici najbolju kritiku Krležinih Zastava. On to djelo vidi kao »djelo socijalno-političkog očaja«, »dramatični ljetopis« koji potpuno demantira »mišljenje o Krležinoj politički strastvenoj netrpeljivosti«.5 Markus je dao detaljan opis sadržaja i likova u Zastavama s kojim se ja u potpunosti ne mogu složiti, jer je Markus glavnu pažnju usmjerio prema odnosu politike i morala, napisavši da ga je u ovom ljetopisu zapanjilo »...obuhvaćanje jednog vremena i prostora bez deskripcije, bez gomilanja«, a stvari su znatno kompliciranije i zahtijevaju mnogo više prostora.

Odgovor na osnovno pitanje na moju temu dao je mladi Igor Mandić, koji je za roman Zastave napisao da su Zastave »politička knjiga«, i da je »totalna politizacija cjelokupne strukture Zastava odmah uočljiva.6 U svojem odličnom eseju Mandić je napisao da su »...Zastave otvorena knjiga. - To će reći da su Zastave ne-svršeno djelo, beskrajna knjiga, anti roman, prozor u prostore književnosti koja još nije i koji više nije samo književnost. (...) Ustvari, kao jedan veliki anti-roman hrvatske i južnoslavenske suvremene pripovjedačke proze, Zastave sintetiziraju gotovo sve one pripovjedačke tendencije koje teže ili već prevladavaju pripovjedačku prozu kao takvu. (...) Procjena politike procjena je povijesti – to nam govore Zastave. (...) Kamilo je snažni dramski lik, utoliko što je kontroverzan. Reklo bi se da je njegova zanimljivost čak u tome, što on s pozicije mekušca i slabića izrasta u karakterno snažan lik. (...) Njegova /Krležina/ moć imaginacije, njegova potentna obaviještenost o svemu i svačemu, njegov iskonski ideološki stav prema svijetu, neizbježivo su ga učinili propovjednikom ideja (...) Zastave su borilište koncepcija, klijalište nazorâ i filozofijâ, ideološka arena. (...) U pripovjedačkom smislu, s čisto zanatske strane, Krleža je nepremašivi majstor u postizanju gorke, korotne, turobne atmosfere. (...) Zastave su Krležina summa. (...) Zastave su neprocjenjive. One se vijore na obzoru jedne nove, svjetlije, pripovjedačke, umjetničke zore«7.

Mandić nije povjesničar, ali je meni kao povjesničaru dao odgovor što su Zastave i usmjerio moju pažnju određenim smjerom, ali se u ovom radu iznose samo segmenti moje analize prilagođeni naslovu rada. Treba činjenično konkretizirati, pojednostaviti fabulu i smjestiti u vremenske povijesne okvire i ličnosti i događaje i tada su Zastave sve ono što je napisao Igor Mandić. Mandić je Zastave nazvao »knjigom bez premca«.8 Zastave su politička satira, psihološka analiza, mit političke alegorije, a Mandić ističe da roman počinje 7. srpnja 1903. godine, dakle na Krležin dvadeseti rođendan, pa to na jedan način govori i da su Zastave autobiografska knjiga u koju su ugrađene brojne ličnosti iz Krležine okoline pa i sam Krleža. Miroslav Vaupotić je napisao da je Krleža u ovom »romanu Dunava« dao izvanredne opise nekih gradova na Dunavu, ali i dešifrirao je neka šifrirana prezimena, otkrivajući da je roman svojevrsna preslika stvarnosti i vremena u kojem se roman zbiva.9

Ja sam došla do zaključka da su Zastave roman o zagrebačkom društvu u užem smislu u prvoj četvrtini 20. stoljeća u kojem je Krleža živio, kada je imao materijalnih, političkih i izvedbenih problema u građanskome društvu monarhističke Jugoslavije, te tu trebamo tražiti uzroke za njegov pesimizam i ogorčenost. U Zastavama su zastupani svi društveni slojevi osim učitelja i djece, ali atribucije su vrlo neprecizne ili ih autor sastavlja s karakteristikama više ličnosti kako bi izbjegao moguće neugodnosti radi prepoznavanja, te ih danas kada je proteklo mnogo godina nije više moguće sa sigurnošću rekognoscirati.

Članovi obitelji Emerički su preko muških i ženskih likova predstavnici hrvatskog plemstva iz Hrvatskog zagorja, koje se uglavnom radi održanja društvenog statusa pokušava mijenjati i prilagoditi, ali svi nose transgeneracijske traume i nesposobni su da se brzo prilagode novim posve različitim vremenima. Otac Kamilo st. kao konzervativni visoki činovnik Zemaljske vlade i poslušnik Mađara pokušava se i krajem 1918. promijeniti kao što se mijenjao do 1918. i nudi svoje usluge i Beogradu, ali tu doživljava veliki fijasko koji ga vodi u samoubojstvo bez dostojanstva. Sinova biografija je mnogo kompleksnija. Iako mlađi i savitljiviji, ni Kamilo Emerički mlađi nikako ne nalazi svoje mjesto u društvu do 1918., ali i onom poslije, njegova buntovnost i negodovanje je uglavnom »papirnato« kao posljedica drugovanja s mladim revolucionarnim i buntovnim Jojom (Joakimom Žigmanom), te je razvio kritički duh pod utjecajem anarhista, socijalista, nacionalista, a onda je uplovio i u komunističke i sindikalne vode lijevih sindikata. Ostao je uvijek neborben, iako radi ideoloških suprotnosti o problemima društva otac i sin postaju gotovo neprijatelji.

Prema pisanju dr. Katice Čorkalo, Kamilo Emerički je tragični velikan koji nosi značajke njegova temperamenta, njegove prirode, koja ima trenutke rezignacije i klonuća, ali ih svladava drugom svojom stranom, koja se opire i bori.10 To je samo djelomično točno, jer ja sam Kamila doživjela kao vrlo nesretnu i vremenu neprilagodljivu ličnost. No čitajući Zastave možemo mnogo bolje shvatiti i ličnost samoga Krleže ali i vremena u kojem je živio, jer u Kamilu je Krleža dobrim dijelom iskazao svoje dileme i svoje metamorfoze.

Oko obitelji Emerički ispleten je čitav splet raznih likova onovremenoga društva, osobito ženskih koje zaslužuju posebnu analizu, ali budući da one nisu vodeći gospodarski faktori ukazano je samo na njihovu veliku raznolikost u ponašanju u odnosu na muške ličnosti; muškarci reagiraju na društvene promjene drugačije nego žene koje im više odmažu nego pomažu, priželjkujući veću materijalnu sigurnost i stalnost svoje sredine. Slike miljea u kojem živi ta elita gotovo su proustovske, s time da Krleža stavove »plemenitih u materijalnom i moralnom propadanju« izražava modernim filozofskim, gotovo Huxlijevim jezikom pri čemu nikada ne objašnjava ponašanje ličnosti do kraja, već ostavlja čitatelju zaključivanje o uzrocima i posljedicama ponašanja. Zastave su možda najbolje Krležino djelo za proučavanje njegova stila, načina razmišljanja i prezentiranja problemâ.

Pravi predstavnik nove buržoazije koja se je pojavila u vremenu velikih društvenih promjena nisu članovi obitelji Emerički već Riječanin dr. Amadeo Trupac, pravnik i odvjetnik, vješti i prilagodljivi lisac, koji se koristi svim sredstvima i raznim privrednim malverzacijama kako bi ušao u novu privrednu elitu, a onda i u politički život i privredni život i jugoslavenske države.11 Njegov lik je prikazan na više mjesta, i to uvijek u fragmentima.

Poseban slučaj je već spomenuti prijatelj Kamila ml., Joja, buntovnik, revolucionar, neiskorišteni književni talent i ličnost koja je imala velikih genetskih potencijala koje društvo nije iskoristilo već ga je pustilo propasti bez ikakvog osjećaja krivice. On je od vladajućih odbačen kao »nepoželjan« element te kao proleter sa sumnjivim karakterom proživljava život u odgajalištima a onda i kaznionicama i vojskama Hrvatske, Makedonije i Srbije. Zbog svoje naravi on je buntovnik u svakom poretku, a njegov je ideal slobodnog, demokratskog društva neuhvatljiv i neostvarljiv.

* * *

Krleža je u razgovoru s Enesom Čengićem 1981. godine izjavio kako je imao namjeru napisati povijest Hrvatske, ali to nikada nije učinio.12 Ta bi povijest bila vjerojatno onakva kakvu nam je prikazao u Zastavama, te se stoga usuđujem ustvrditi da su Zastave dobrim dijelom i povijesni roman, odnosno torzo velike povijesne kronike kojoj tek nedostaje vrijeme od 1922. do 1941. godine. Da je roman napisan u cijelosti, možda bismo i na prošlost prve polovine 20. stoljeća gledali danas drugačije uvažavajući sve kontroverze zbunjenog građanstva Hrvatske. Svakako je Krležina posebnost u osebujnom gledanju na povijest Hrvatske, Mađarske i Srbije u svom vremenu, nikada se ne udaljavajući daleko od Dunava koji mu je vodeća europska rijeka, poveznica naroda Srednje Europe i Istoka. Da je napisana ta kronika, to bi bila ne samo Krležina dosad neprovedena analiza viđenja povijesti već i neke vrste vizionarski roman budućnosti, u kojoj bi s izvjesnom dozom sarkazma i bez ikakvih iluzija Krleža dao ocjenu naše stvarnosti i budućnosti. U onome pak što Zastave opisuju, one imaju potreban odmak od zbivanja pa vjerojatno sadrže najistinitija shvaćanja Krleže o razdoblju od 1903. do 1922. godine, za razliku od nekih drugih njegovih djela gdje je podilazio nekima a suprotstavljao se drugima. No o vremenu poslije 1922. nema u Zastavama ni riječi, a upravo obrada tog razdoblja dala bi nam mnoge odgovore jer je Krleža snažno utjecao na kreatore politike u Hrvatskoj.

To su osjetili i drugi krležofili pa su npr. pokušali uprizoriti Zastave u kazalištu i nadopuniti roman, osjećajući da im nedovršenost romana pruža slobodu ograničenu samo nekim naznakama iz Dnevnika.13 U svakom slučaju Zastave su – pisane s polustoljetnim vremenskim odmakom od zbivanja tj. poslije 1962. godine – vjerojatno istinito, dubinsko osjećanje Krleže na to proteklo vrijeme, ispisano onako kako ne bi mogao pisati ranije, kada bi se mnoge ličnosti mogle prepoznati u Krležinom tekstu. Međutim, zauzetost radom u Leksikografskom zavodu, a i praćenjem onoga što se zbiva u društvu, spriječile su Krležu da napiše Zastave kao cjeloviti roman za razdoblje prve polovice dvadesetog stoljeća. Zastave su pisane od 50-ih do 70-ih godina dvadesetog stoljeća te ih Krleža kontinuirano objavljuje u časopisu Forum od ožujka 1962. do 1973. s time da roman nikada nije završio. Bilo je dvojbeno da li će roman obuhvaćati četiri ili pet knjiga, najavljujući 10. prosinca 1968. u Dnevniku da bi trebao imati devet ili sedam knjiga, no 1967. izašlo je četverosveščano izdanje »Zore« u Zagrebu, zatim 1976. i novo izdanje u pet svezaka u sarajevskom »Oslobođenju«, a ja ovdje prilikom citiranja koristim izdanje Matice hrvatske i HAZU iz 2000. u pet svezaka.

Za mene kao povjesničara kronologija romana, osobito s obzirom na gospodarsku i socijalnu problematiku, vrlo je važna, jer roman ima svoju fabulu koja ima vrhunac u vremenu Prvoga svjetskog rata kada postaje i gospodarski uočljivo propadanje Austro-Ugarske Monarhije odnosno kada se pokazuje nesposobnost vodećeg društvenog sloja u nacionalno rastočenoj nejedinstvenoj državi da se rješavaju gospodarski i socijalni problemi dobro i ujednačeno za sve. No u doba strukturiranja nove jugoslavenske države procesi su se još više zakomplicirali te se donose mnoge loše i ishitrene odluke vodećih ljudi u Beogradu bez uvažavanja stvarnog života i potreba u Hrvatskoj.

Proučavanje Krležinih djela u cijelosti pokazuje da je Krleža odličan kroničar ratova, ne samo prvog u Zastavama i brojnim novelama, već i drugog u Dnevniku pa bi njegovi romani, a osobito Zastave, trebale bi poslužiti hrvatskim i mađarskim povjesničarima da bolje shvate povijest Hrvatske. Doba kada je Hrvatskoj poznatom Hrvatsko-ugarskom nagodbom oduzeta gospodarska samostalnost bilo je katastrofalno, jer se je poticala humanistička znanost na račun toliko prirodne modernizacije privrede. Hrvatska je imala odlične pravnike i profesore ali nije imala dobre voditelje privrede pa su privredu preuzeli stranci koji nisu imali nikakvog osjećaja za povijesnu baštinu, te nestaju stari posjedi u Hrvatskom zagorju i okolici Zagreba. Kamilo ml. je svjestan ovog procesa ali ništa ne čini da sam preuzme vodstvo, već sve prepušta korumpiranim ljudima koji ne pomažu izlječenju Hrvatske. Tako Hrvatska još godinama pati od ratnih strahota i narod postaje sve primitivniji, jer vodeće smjernice daju beogradski političari, koji ne uvažavaju ono što je već riješeno u doba dugovječne Habsburške Monarhije. Stoga je zaista prava šteta što Krleža svoj roman Zastave nije dovršio odnosno u njemu obradio sve metamorfoze glavnih ličnosti Zastava u vrijeme diktature i u vremenu kada Hrvatska seljačka stranka postaje glavni faktor u Hrvatskoj. Tada radikali vješto pronalaze načine da iskoriste gospodarske potencijale zemlje u svoju korist te Velimir Bajkić i drugi financijaši postaju najbogatiji ljudi u zemlji, dok se Kamilo Emerički ml. dovodi do njegova tragičnoga kraja 1941. godine. Krleža je vjerojatno bio u dilemi kako da prikaže sva zbivanja međuraća, u kojem i komunisti mijenjaju svoju taktiku i strategiju na poprilično čudan način, a u kojem je i Krleža bio »vjetrom vijan« iako je uvijek simpatizirao s ljevicom, barem do 1945. godine. A poslije toga se zaogrnuo oportunističkim plaštem koji je samo ponekad malo otvorio reagirajući na njemu nesimpatične društvene pojave, osobito na području jezika i povijesnih vrijednosti.

Radi lakšeg pregleda u široj verziji ovog rada odijelila sam tekst u manja vremenska razdoblja: 1. Razdoblje od 1903. do 1914.; 2. Razdoblje od 1914. do 1916.; 3. Razdoblje raspada Monarhije 1917.-1918. te 4. Život nove jugoslavenske države do 1922 godine.14 Ovakvo grupiranje obrađenih tema olakšava nam sagledavanje najvažnijih problema koje je Krleža više puta ubacivao u razne dijelove romana Zastave. Nema sumnje da je posebnu važnost posvetio vremenu Prvoga svjetskog rata, iako je taj rat u ovom romanu razrađen samo fragmentarno kroz pojedine događaje koje je Krleža sam proživio ili je o njima izravno čuo od očevidaca. Ovi tekstovi svakako nadopunjavaju Krležine novele okupljene u zbirci Hrvatski bog Mars, što nije zanemarivo kada se Krležine ratne priče uvrštavaju među najbolje prozne tekstove europskih književnika o Prvome svjetskom ratu.

Roman Zastave su posljednji veliki tekst u prozi koji je napisao Miroslav Krleža i koji se objavljuje od 1962. godine, što je moguće uvjetovalo da je pisac pojedine stvarne ličnosti sakrio pod drugim imenima, a služio se i stvaranjem novih ličnosti koje je izgradio spajanjem više likova. To je zapravo velika šteta, jer da je Krleža pisao o ličnostima pod njihovim pravim imenima Zastave bi bile stvarna povijesna kronika od 1903. do 1922. godine, praćena kroz živote oca i sina Emeričkih, te anarhista Joje; lik Joje je najsličniji Augustu Cesarcu ali ima i elemenata Sime Miljuša, a možda i Vladimira Čopića, a svakako Josipa Broza Tita, iako to Krleža nije nikada napisao ni rekao. No isticanje »neuobičajene gvozdene volje«15 za Joju, što je Krleža više puta napisao, upućuje na taj zaključak. Iako Krleža nije dovršio Zastave, zna se da je ovaj povijesni roman trebao završiti smrću Kamila mlađeg 1941. godine.

Krleža je u romanu Zastave iskazao svoju ljubav prema Zagrebu, koji je njegov domicilni grad.16 Nije suviše netrpeljiv ni prema tužnim plemićkim domovima bez djece u prvoj četvrtini 20. stoljeća, nastavljajući se tako na Šandora Ksavera Đalskog koji je u romanu Pod starim krovovima opisao propadanje plemićkih kurija u ranijem vremenu. Druga su mu ljubav Sava i Dunav, velike rijeke o kojima Krleža mnogo zna i žali da su izgubile svoje ranije značenje velikih putova i centara Podunavlja. Kroz usta Emeričkog na mnogo mjesta u romanu žali za prošlim vremenom kada je Podunavlje imalo velik značaj i njegove meditacije na obalama Dunava i Save spadaju u najljepše stranice Zastava. Vaupotić čak misli da su Zastave nezamislive bez Dunava, bez Budimpešte i Beograda, pa i Sofije.17

Čini se da je Krleža imao poteškoća s kompozicijom ovog romana koji nije završio pa redoslijed poglavlja ne teče uvijek logično. U nekim poglavljima ima ponavljanja istog sadržaja i s istim odnosom prema ličnostima, što potvrđuje da je Krleža kao predložak imao stvarne ljude ali da je ponekad neku ličnost sastavio od više osoba, u čemu je izražena Krležina posebna darovitost. Imao je već 70 godina kada je pisao Zastave, pa mu očito nije bilo lagano kreiranje vrlo složenih likova kombinacijom osobina raznih ljudi. Osim toga, on je Zastave pisao kroz dulje vrijeme što mu je stvaralo dodatne poteškoće, jer je kao voditelj Leksikografskog zavoda imao mnogo posla s čitanjem najrazličitijih tekstova iz raznih područja iz čitave Jugoslavije. Ponekad kao da je zaboravio da je iste ličnosti već prikazao, a možda je to činio i namjerno radi jačanja efekta. Pisao je kako su mu nadolazila sjećanja, znajući da neće imati problema s tiskanjem jer su ljudi jedva čekali neko novo Krležino djelo. Možda je tako pisao i znajući da više nema snage za preuređivanje ili dorađivanje romana, smatrajući da je važno zabilježiti misli o određenom vremenu u svezi s određenim likovima vezanima uz propast Austro-Ugarske, ali i opisati situacije u balkanskim zemljama prije, za vrijeme i poslije nastajanja nove velike jugoslavenske države.

Svoju snažnu potrebu za pisanjem o tom vremenu Krleža nadopunjava i zapisivanjem misli, osjećaja i događaja u Dnevnik, iz kojeg se vidi da su mu Zastave bile stalna briga, te je više puta izjavio kako se boji da će se njegovi tekstovi krivo protumačiti, jer »...krivo mislim otkad mislim, jer nisam nikada ispravno mislio, uvijek imam za nešto da odgovaram – za neispravan način mišljenja ili gledanja...«18, a tako misli i Kamilo ml. koji neprestano svoje misli i postupke dovodi u dubiozu i nova promišljanja. Možda se Krleža i boji pišući Zastave u danima socijalističko-komunističke diktature pa je ponekad bilo i mudro biti nerazumljiv, nejasan i neodređen.19 A možda je i namjerno tako pisao želeći dokazati svoju pripadnost modernoj književnosti gdje su velika imena europske književnosti pisala na sličan način, prisiljavajući i čitatelja na promišljanja. Zbrka u dijalozima mogla je dakle biti i namjerna, jer su se samo tako mogle izreći baš »sve« zamisli.

Krleža u Zastavama izriče mnoge sudove o odnosima Hrvatske, odnosno političara u Hrvatskoj prema Beču, Pešti, Pragu, Beogradu, Skoplju, Bugarskoj, Kosovu, Crnoj Gori, Sloveniji, Italiji pa i o gospodarskim ciljevima tih država, a osobito Srbije. Očito je imao u rukama i knjigu srpskog povjesničara Vladimira Čorovića Odnosi između Srbije i Austro-Ugarske u XX veku 20 koja je pisana kako bi se istražili uzroci Prvoga svjetskog rata, a u kojoj se najvažniji hrvatski političar toga doaba dr. Ante Supilo spominje svega tri puta, a već 1926. kompromitirani političar Svetozar Pribićević niti jednom. Knjiga nije bila predstavljena u Hrvatskoj, a Čorović i neki drugi povjesničari već su pisali veliku srpsku povijest ne pridajući hrvatskoj povijesti i njenim političarima gotovo nikakvo značenje, smatrajući da su oni imali posve beznačajnu ulogu u suton Austro-Ugarske Monarhije. Naravno, ovakav Čorovićev pristup nije objektivan a prema Hrvatskoj niti pošten, posebice ako se uzme u obzir uloga Strossmayera, kao i činjenica da se Srbija željela u potpunosti lišiti krivnje za izbijanje Prvoga svjetskog rata, a i odnosi u Balkanskim ratovima nisu baš bili takvi kako su to bilježili srpski povjesničari. Stoga nam je Krleža pokušao na jedan poseban način, ali i bez uvijanja, reći što se zapravo zbivalo tijekom porođajnih muka monarhističke Jugoslavije, pa Zastave pružaju znalcu tih povijesnih zbivanja i poznavatelju povijesnih izvora mnogo elemenata za pisanje prave i istinite povijesti u prvoj četvrtini 20. stoljeća.

Dosad sačuvana arhivska građa – koja je preživjela bombardiranje Beograda početkom Drugoga svjetskog rata – već je izuzeta od zaštite i pristupna je istraživačima, ali se važni dokumenti nalaze i u drugim europskim, mađarskim i austrijskim arhivima. Nažalost, mi u Hrvatskoj ni do danas nismo daleko odmaknuli u pisanju biografija naših političara odnosno vodećih ljudi u upravi, gospodarstvu, kulturi i politici toga doba, ponajviše zato što su nam arhivski izvori uništeni ili otuđeni, a i teško je naći izdavača za biografiju neke važnije javne osobnosti. Neki političari su imali sreću, ali i za njih bi već trebala reinterpretacija napisanog, jer povijesna znanost je postala nezavisnija nego ikada ranije, naročito za protekle i završene procese. Čak i o Anti Trumbiću još uvijek je napisano premalo21, o Franu Supilu danas znamo mnogo više nakon radova D. Šepića i I. Petranovića,22 ali još uvijek nedovoljno, a Krleža upravo Supilu posvećuje veliku pažnju u svom romanu.

Suviše se u nas zanemaruju teme iz gospodarstva i socijalne politike, a zna se da je gospodarstvo od životne važnosti za svaki narod. Tako i Krleža u Zastavama samo nabacuje probleme iz gospodarstva i socijalne politike, i to povremeno i bez potrebnih objašnjavanja. Važnost tih pitanja za Krležu se pokazuje time što ih ima u svim poglavljima na ovaj ili na onaj način, u kontekstu priče o pojedinim ličnostima i njihove pripadnosti raznim društvenim slojevima. I to je gotovo sve... Položaj Hrvatske stisnute između Slovenije, Srbije, Bosne i susjednih zemalja nitko nije objektivno sintetizirao za sve stranke, osobito građanske. Unatoč pisanjima dr. Hrvoja Matkovića još uvijek je gotovo nepoznata djelatnost hrvatskih političara koji su radili u upravnom aparatu 1918. godine, jer su usprkos različitom držanju eliminirani iz vlasti, a onda su ih posve istisnuli novi ljudi i novi problemi poslije 1918. godine. Krleža je opisao preko Kamila da je vojska postala omraženo zanimanje bez dostojanstva zbog načina kako se njome upravljalo jer se nije prišlo modernizaciji. Stroga disciplina i strogi vojni režim nije doprinosio privrženosti vojnika da gubi glavu radi ljubavi za cara. Krleža opisuje kako su ratovi besmisleni sukobi, u kojima ginu najbolji ljudi koji bi mogli mnogo učiniti za bolju budućnost naroda. Pa i oni koji su preživjeli rane bili su psihički oštećeni i poslije rata više nisu bili sposobni zauzeti svoja mjesta u društvu koje ih je trebalo, nego su uzmaknuli pred agresivnim elementom koji se pojavio u gradovima. Vrlo brzo su nepošteni i beskrupulozni ljudi zauzeli vodeću ulogu, kako se to pokazalo na Pašićevom sinu Radi. Stjecanje novca i bogatstva zamijenilo je mnoge političke ideale, te se stvarao sloj koji se lukavo prilagodio potrebama novog vremena.

To je Krleža najbolje prikazao na slučaju Kamila ml. i Trupca. Naime, Kamilo ml., centralna ličnost Zastava, predstavnik zagrebačke elite, inteligent neobično bogatog životnog kurikula, ima neobične stavove prema politici i gospodarsko-socijalnim pitanjima jer nastoji shvatiti promjene svijeta u kojem živi. Iako vrlo pametan i pošten postaje depresivan i destruktivan te gotovo nesposoban za borbu i prilagođivanje brzim promjenama. Dakako, Kamilo je konstruirana, izmišljena ličnost kroz koju Krleža postavlja pitanja koja njega muče. A Trupac nema tih problema. On postupa posve suprotno te se sve više bogati, pa pokazuje i Kamilu kako se to radi, ali ovaj odbija da ga slijedi. Krleža nam je poručio kroz Zastave kako treba gledati i analizirati povijesne probleme, no koliko ja znam u Hrvatskoj nemamo ni jedne povijesne naše knjige za Novi vijek koja bi obrađivala to vrijeme na krležijanski način i bez opterećenosti političkom poviješću. Gospodarski interesi krojili su kartu Europe, pa se i kroz Krležine nabačene probleme može nazrijeti izvor novih sukoba koji ni do danas nisu prestali.

Krleža je kritičar vremena o kojem piše a zaključke izvodi na temelju vlastitih iskustava, pa djelomično ima mnogo novinarskih zapažanja koja nisu do kraja razrađena. Zato je potrebno ne površno već dobro poznavanje povijesnih zbivanja na jugoistoku Europe i u Srednjoj Europi da bi se mogle pratiti sve Krležine opservacije. Mi smo danas u povoljnijoj situaciji u stvaranju zaključaka od Krleže koji je mogao primati samo cenzurirane vijesti, što je on nadoknađivao poznavanjem pisama koja su prolazila cenzuru jer je radio u jednom takvom uredu za vrijeme rata. Do danas su mnoge države otvorile svoje arhive o Prvom svjetskom ratu, a i mi smo uočili veliki manjak naših spoznaja o ovom ratu koji je izazvao smrt milijuna ljudi u čitavom svijetu. Stoga je Matica hrvatska, sama ili u savezu s drugim nakladnicima, pokrenula ili pokreće ponovno proučavanje Prvoga svjetskog rata kao »zaboravljenog rata«, potaknuta vjerojatno upravo Krležinim tekstovima i opservacijama.23 Nadamo se da će novi doprinosi znanstvenika biti u korelaciji i s Krležinim radovima.

Krleža je prvi upozorio na kontraste nacionalne i socijalne diferencijacije te moralno rasulo društva potkraj postojanja Trojedne kraljevine u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a roman izražava i buntovnost i nezadovoljstvo stanjem u Hrvatskoj u kojem se usprkos protoka vremena ništa u globalu ne mijenja, osim što dolazi do smjene ličnosti na vlasti. Krleža je u romanu iznio nevjerojatno mnogo svojih promišljanja kroz usta Kamila i njegovog oca, kroz usta vječnog buntovnika Joje ali i drugih lica koja se povremeno javljaju i nestaju u romanu. Čvrsta okosnica romana je samo Kamilo, dakle sam Krleža. No isto tako jasno je da nije moguće izvući samo gospodarske i socijalne teme iz romana, jer su gospodarske odluke vezane uz karaktere glavnih likova ovog romana.

* * *

Krleža je u Zastavama pokazao da u Hrvatskoj nije bilo nikakvog revolucionarnog gibanja u vremenu do Prvoga svjetskog rata, ali da nije bilo ni stoljetne vjernosti caru, te da je demoralizirano društvo onemogućavalo ozdravljenje. Na to je Krleža upozorio i u knjizi Deset krvavih godina koju je objavio u Biblioteci nezavisnih pisaca još 1937. godine.24 Teme ove knjige trebale su biti i dio Zastava u kojima bi se govorilo o vremenu do 1929. godine. No, kontroverzna i vrlo mučna povijest na ovim prostorima bila je teško razumljiva i objašnjiva. Uvijek se na ovim prostorima radilo o zatvorenim krugovima koji su djelovali na principu posebnih, često nikad napisanih zakona, to jest običaja koji su bili protivni zakonodavstvu modernih društava.

Analizirajući posebice lik Emerika Komeričkog u vremenu od 1890. do 1922. došla sam do zaključka da se radi o Krležinom viđenju povijesti u sjevernoj Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na hrvatsko-mađarske i hrvatsko-srpske veze, i uopće Hrvatske s Bosnom, Crnom Gorom, Makedonijom i Bugarskom. Krleža je očito slavenofil s jakom kritikom ljudi koji su služili kao oportunisti vladama u Beču, Veneciji ili Budimpešti pomažući tako odnarođivanje u korist stranaca, iako su naši ljudi po obrazovanju a i talentu često bili bolji, ali ih se najčešće puštalo da propadnu, kao što je to slučaj s Jojom u Zastavama. Krležine Zastave slične su i Balzakovoj Ljudskoj komediji, s time što je Krleža opisivao i analizirao misli i loše postupke predstavnika raznih društvenih slojeva, osobito Hrvata i Mađara te Srba u vrijeme propasti Austro-Ugarske a na prijelazu u novu jugoslavensku državu. Mislim da bi Zastave mogle biti posebno aktualne i financijskim stručnjacima današnjice, radi mnogih autorovih aluzija na lopovluke i korupciju u privredi, kojima obiluje i naša suvremena praksa.

Može se reći da su Zastave i autobiografski roman, jer Krleža piše samo o onome što je dobro upoznao u Zagrebu, u Pečuhu na Hungaricumu, o onome što je vidio kao socijalni novinar i sudionik Prvoga svjetskog rata na frontu i u pozadini, osobito zaintrigiran političkom scenom koja je pokazivala da je Austro-Ugarska Monarhija dotrajala tvorevina i da nije imala snage da se reformira i modernizira pa je stoga i propala. Iz Zastava također naziremo kostur drugačije povijesti sjeverne Hrvatske kakvu je Krleža planirao napisati, ali ju nikad nije napisao. Usprkos previše ponavljanja kao i dosta nedotjerane konstrukcije Zastava ovaj je roman ipak veliko djelo velikog pisca. Srećom, rečenice su mu uvijek potpune, pune, pronicljive i misaone. Stoga bi svaki »društvenjak«, a osobito ekonomist morao pročitati Zastave, osobito zbog bogatstva misli i određenih sličnosti koje uvijek iznjedri nesređeno vrijeme u poraću, kada treba osnažiti zdrave i moralne snage, kako ne bi došlo do ugroženosti čitavog društva koje treba ozdraviti i nanovo organizirati.

Gospodarstvo i socijalni problemi prisutni su kroz čitav roman, upleteni na razne načine, a osobito kroz ličnost Amadea Trupca i njegove diskusije s Kamilom. Kao što je već spomenuto, Trupac je bio pravnik koji je kao svoj cilj zacrtao bogaćenje svim sredstvima, te se izvanredno prilagođivao, ne libeći se nijednog postupka koji mu je donosio korist, bilo to vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, ili vrijeme ratnih dobava i trgovanja sa Češkom, ili vrijeme poslije Prvoga svjetskog rata, kada je bankarski posao postao najekskluzivnija grana privrede, a Trupac je koristeći svoje ranije veze s inozemstvom i poznavanje više jezika bio posrednik u mnogim krupnim poslovima, počevši od nafte, pa do izvoza drva. I dok se je Trupac bogatio Kamilo ml. je kroz svoj odnos prema politici s izraženim simpatijama prema socijalizmu bio ne samo sumnjivac, već i državni neprijatelj koji simpatizira s boljševizmom, a to se odrazilo kroz njegovo zastupanje komunista, odnosno kroz odnos vlasti prema njemu. Ti su problemi utkani u samu strukturu romana i nemoguće ih je posebice navesti ili izdvojiti, jer Krleža niti jedan problem nije isticao posebno već je promatrao sve probleme s različitih aspekata, mnogostruko, interdisciplinarno. Oni muče plemenitog Kamila st. i plemenitog Kamila ml.. a posebice jako dr. Amadea Trupca koji je iskoristio konfuzne gospodarske prilike od Balkanskih ratova pa do Konferencije u Genovi za svoje bogaćenje, ali muče i Joju (Joakima Žigmana), koji se slabo hrani i slabo živi što hrani njegovu buntovnost.

Krležina socijalna osjetljivost izražena je kroz opise do tada neviđenih ljudskih patnjâ na ratištima, i ranjenika u provizornim vojnim bolnicama, ali ukazuje i na ugroženost civilnog stanovništva pa i žena tijekom Prvoga svjetskog rata; te su teme Krleži izvanredno bliske, a imale su utjecaj na cijelu Hrvatsku i na susjedne zemlje. Krleža je – kao vojni novinar jedno vrijeme – percepciju na rat proširio na život vojnika i ljudi na frontovima ali i u pozadini, jer upravo je to bila karakteristika Prvog svjetskog rata. Poput Henri Barbussea u romanu Oganj. Dnevnik jedne desetine (Zagreb, 1919.) i Ericha Maria Remarquea u romanu Na zapadu ništa novo (Zagreb, 1929.) i Krleža je opisao ratne užase i žrtvovanje vojnika u korist tzv. viših ciljeva. Stoga je taj strašan rat Krležu, kroz osobno iskustvo, učinio zauvijek pacifistom i čovjekom nesklonom nasilju, ali i protivnikom onih koji su narode uvukli u rat ne pripremivši ih na ono što ih čeka. Po prvi put u Austro-Ugarskoj Monarhiji tehnološki napredak nije išao ukorak s osposobljenošću onih koji su zapovijedali. Vodstvo vojske je većinom pripadalo članovima stare elite već osuđene države koji su svoje visoko porijeklo i vojničku obiteljsku tradiciju koristili kao ulaznu legitimaciju za visoke položaje u vojsci i upravi ne libeći se ni korupcije ni nepotizma. Upravo je Kamilo ml. bio iznimka jer nije sabotirao rat, iako je mislio da je taj rat nepotreban i bio mu je nesklon kao slavenofil pa i ljevičar. Krleža je tako iznio samu srž problema Prvoga svjetskog rata, analizirajući ga u više poglavlja i ističući jednu ili drugu pogrešku koja se mogla i morala izbjeći da je država bila modernizirana i pripremljena za novo vrijeme. A Krleža je pišući Zastave mogao osmisliti i prave zaključke, jer je taj roman i zadnje Krležino djelu na temu Prvoga svjetskog rata, pisan poslije Drugoga svjetskog rata te su mu svakako zamisli bile cjelovitije i dublje nego u mladosti.

U Zastavama vidimo izvanrednu osjetljivost autora prema socijalnim problemima, s time da analizira položaj plemstva u propadanju koje gubi svoje posjede, ali i položaj radnih slojeva, a osobito školovanje mladih ljudi koji nisu zaštićeni kao pripadnici elitnog sloja. Krleža sa simpatijama piše i o domaćem puku iz čijih se redova regrutiraju sluge koji govore najčišćom kajkavštinom i koji su vjerni svojim gospodarima. Tuga i osamljenost izviru i iz zadnjeg poglavlja romana, gdje Krleža ne preza ni od opisa raskalašenosti puka u krčmama gdje pristojan čovjek ne može naći svoje mjesto. Tom se prilikom i Kamilove simpatije za puk mijenjaju u osjećaj sličan preziru ili čak mržnji. Očito mu je bio dobro poznat položaj tog sloja jer je tijekom Prvoga svjetskog rata radio kao službenik u Narodnoj zaštiti na pomoći ugroženim obiteljima i djeci. Krleža je u Zastavama u polemičkom tonu najbolje prikazao međusobno suprotstavljene slojeve društva, osim seljaka, koje marginalizira. Trka za bogatstvom privrednih skorojevića, ali i nesnalaženje onih koji su živjeli do 1918. po drugim zakonima i običajima prikazana je vrlo realno. Zapravo čitav je roman protkan dubiozama i sumnjama u dobru i sretnu budućnost Hrvatske, ne videći niti jednu vodeću društvenu snagu koja bi znala što joj je cilj. Samo lutanja i dubioze...

Krleža je u Zastavama uspješno analizirao psihu glavnih aktera romana i upravo po tome Zastave su i danas aktualne, jer i u današnjem našem društvu susrećemo slične ličnosti, slične dileme i slične probleme, što potvrđuje da bi povijest ipak mogla biti učiteljica života. Nejedinstveno društvo potresano siromaštvom i nesigurnošću sklono je priklanjanju svakomu tko mu obećava rješenje na bilo koji način. Čini se da je i sâm Krleža bio zbunjen silnim i brzim promjenama koje su potresale društvo u prvoj četvrtini 20. stoljeća i vjerojatno zato nije produžio roman na razdoblje od 1923. do 1945. godine. U sličnoj se situaciji našao Krleža i nakon Drugog svjetskog rata te je i sam kapitulirao pred komunistima i odlučio da je bolje ploviti niz vodu nego uz vodu, iako je ponekad odstupao od tog pravila...

Zaključno se, dakle, može ustvrditi da su Zastave nedvojbeno veliko djelo, roman ili kronika prve četvrtine 20. stoljeća, napisane od najboljeg poznavatelja ovdašnje kulturne, političke, gospodarske i socijalne scene. Iako su u Zastavama svi nabrojeni sadržajni elementi zastupljeni ali i ispremiješani, u svim daljnjim historiografskim istraživanjima Prvoga svjetskog rata nikako se ne smiju zanemariti Krležini stavovi i pristup, kao uostalom ni u ostalim djelima Miroslava Krleže koja obuhvaćaju razdoblje od 1903. do 1922. godine.