Humorni pristup Domovinskom ratu

KOMIKA: Pružajući nam lijepu iluziju ljudske veličine, tragika nam donosi utjehu. Komika je okrutnija: ona nam brutalno otkriva besmislenost svega... Istinski majstori komike nisu oni koji nas najviše nasmijavaju, nego oni koji otkrivaju skriveno područje komike. Povijest se oduvijek smatrala isključivo ozbiljnim područjem. No, postoji i nepoznata komična strana Povijesti.

Prethodne rečenice citat su Milana Kundere kojim Tahir Mujičić otvara devetnaesto od ukupnih dvadeset i osam poglavlja svoga romana Budi Hamlet, pane Hamlete! i citat je to koji se uvelike odnosi i na Mujičićev roman. Jer, danas, gotovo dvadeset godina od svršetka Domovinskog rata, dočekali smo i onaj toliko zazivani vremenski odmak navodno potreban za vjerodostojnije književno uprizorenje ratnih zbivanja, pa tako dočekasmo i prvi roman koji Domovinskom ratu pristupa depatetizirano, s humorom, i uz ironijski odmak. Takvu izdvojenost u odnosu na ostatak recentne književne produkcije prepoznao je i žiri T-portala ovjenčavši Mujičićev roman nagradom za najbolji hrvatski roman za 2012. godinu. Inače, nakon više desetaka napisanih dramskih tekstova, te devet zbirki poezije i jedne prozne zbirke, to je Mujičićev prvi romaneskni pokušaj.

U svome romanu Tahir Mujičić se koristi strancem kao fokalizatorom, iz čije perspektive pojedine tipično naše »osobitosti« bolje dolaze do izražaja, te mu uspijeva, bez dociranja i patosa, zahvatiti suštinu. Paralelno vodeći dva ogranka fabule od kojih je jedan smješten u 1991. godinu, u prve mjesece Domovinskog rata, a drugi u 1968.godinu u Čehoslovačku, a uvijek s istim glavnim likom i njegovim proživljavanjem tih turbulentnih vremena, Mujičić povlači paralale između sovjetske okupacije Čehoslovačke i srpskog ataka na Hrvatsku, prepoznavajući u tome politiku kao uzročnik svakovrsnih zala i katalizator unesrećenja ljudi. No pritom se, sukladno prethodnome Kunderinom citatu, Mujičić obilato koristi i komikom koja otkriva svu besmislenost rata.

Mujičićev junak je češki glumac František Fifula zaljubljen u Dubrovnik, a naročito u Lovrijenac kojega smatra jedinim pravim Helsingorom, a u kojemu je 1968. godine pri gostovanju na Dubrovačkim ljetnim igrama doživio ljubav od koje su ga političke (ne)prilike brutalno otrgnule. Godine 1991. on se stoga odlučuje vratiti u Dubrovnik kako bi oživio prošlost te ona naposljetku zaista i uskrsava, baš kao i junakova ljubav koja, na žalost, tragično završava. Osim citatima Kundere kojima otvara sva poglavlja (a zapravo dvoglavlja, jer svako od njih donosi razvoj fabule u dva vremenski i prostorno odijeljena toka) Mujičić se i fabulom referira na češkog kolegu, pa tako njegovog Františeka politika kažnjava na grub i vrlo sličan način kao i junaka Kunderine Šale – naglim prekidom karijere te preseljenjem iz praškog teatra u provincijsko lutkarsko kazalište. František se tamo, dešperantan i bijesan, odaje alkoholu i besmislenom nizanju sesksualnih osvajanja, zatvarajući oči pred stvarnošću i tonući u glib samosažaljenja, da bi se 1991. godine, u maliganima natopljenom afektu ali i kako bi zadivio novu u nizu priležnica (kojih je prema njegovoj računici bilo 200-injak svake godine) u trošnoj Škodi zaputio u Dubrovnik, odlučan u nakani da na Lovrijencu, u privatnom aranžmanu, utjelovi Hamleta.

U romanu tako pratimo niz duhovitostima garniranih zgoda na Františekovu putu kroz ratom zahvaćenu Hrvatsku, sve do Dubrovnika, gdje ponovo susreće svoju ljubav iz mladosti. S humornošću uvijek na umu, Tahir Mujičić duhovito izokreće uvriježenosti pa kod njega češki galeb osvaja Hrvaticu, ali ta ljubav ipak postaje dugotrajnija od jednoljetne. Zato se čak i mjestimična sentimentalnost nadaje svrhovitom jer se radi o prikazu ljubavi dvoje ljudi čija mladenačka zaljubljenost, nakon 20-godišnje pauze, oživljava u njihovim srednjim godinama, kad Franta ponovo postaje František. Na početku završne trećine rukopisa autor kao da pomalo gubi dah opetovano varirajući slične, ljubavno-seksualne situacije, no to se čini neizbježnim s ciljem konačnog zaokruženja cirkularno strukturirane fabule koja se, započevši 1968. spaja sa 1991. godinom i otkriva Františekov životni put između tih dviju godina. Osim što ismijava laktareške načine stjecanja ugleda i moći za vrijeme socijalizma, Mujičić ne propušta ironizirati i demokratizacijske procese kojima su bile zaražene zadnje godine čehoslovačke dvodijelne države. A oni su jednog apolitičnog, vječno alkoholiziranog, samoproglešnog »svejeba« na koncu promovirali u žrtvu komunističkog režima, viktimizaciju pokušavajući ublažiti bez njegova ga pristanka postavivši za direktora provincijskog lutkarskog kazališta, u kojem je dotad glumio trećeg praščića, sedmog Snjeguljičinog patuljka ili zločestog mačka iz Pinokija.

Uz nebrojene političke i kazališne aluzije, referencije, asocijacije i citate, najvažniji sastojak Mujičićeva romana jezična je razbarušenost i bujnost te autorova – već u njegovim dramama i poeziji osvjedočena – izrazita sklonost kalamburima, kao i raznim stilskim i verbalnim kombinacijama. One, osim književnoga standarda, uključuju i brojne inačice hrvatskih narječja (urbanu i ruralnu kajkavštinu i različite verzije dalmatinske čakavštine – od šibenske preko one srednjedalmatinskih otoka pa sve do dubrovačke), uz dojmljivo žongliranje češkim leksikom ali i slovenštinom i srpskim jezikom.

U ovom romanu Tahir Mujičić prakticira i osvjedočuje svoja teatrološka znanja i iskustva, vatrometni dijalozi pršte mu doskočicama, ironijom i satiričnim humorom, a erotskim nabojem napojenim obilnim dozama alkohola garniran je gotovo svaki prizor ili epizoda. Jer, Mujičićev Franta praktikant je politike – seksom i alkholom protiv ugnjetavalačke totalitarnosti komunističkog sustava – pa se on, do paroksizma dovodeći osobnu seksualnu slobodu bori protiv sustava temeljenog na redukciji osobnih sloboda. No, Mujičić kao da poručuje kako u vremenu informacijskome, kad je i tehnološki razvoj usmjeren lakšem kolanju informacija i njihovoj boljoj dostupnosti, neinformiranost doslovno, kako vidimo na Fratinom primjeru, može biti opasna po život. Osim toga, iako se Franti čini da je život kakav vodi, zasnovan na potpunom ignoriranju politike i medijâ, jedan način otpora, zapravo se radi o predaji, jer je sustav protiv kojeg se on bori tako da ga ignorira, u njegovom slučaju pobijedio.

Naime, umjesto da je uslijed nepravde koja je Franti nanesena sustav sebi stvorio protivnika, on je zapravo stvorio pasivnu osobu, neaktivnu žrtvu čija radikalna apolitičnost ne smjera promjeni nezadovoljavajućeg stanja već kao posljedicu ima status quo, tj. održanje sustava kakav on jest, sa svim njegovim negativnostima. Živeći tako »u svojstvu« žrtve, a potpuno se pasivizirajući i dane provodeći u alkoholu i seksu, Franta ne uviđa kako je zapravo pobijeđen, da je, izgnavši ga u provinciju i onemogućivši razvoj negove karijere, sustav od njega stvorio praznu ljušturu, pojedinca od kojega mu ne prijeti bilo kakva opasnost. Opasan je Franta zapravo isključivo za samoga sebe, čime je sustav zapravo uništio potencijalnog protivnika.

Zbog toga je, kao i zbog tragičnog raspleta Františekove dubrovačke ljubavne priče, ali i razaranja kojima svjedoči putujući ratom poharanom Hrvatskom, Mujičić u pravu, kad je u razgovoru za T-portal nakon primitka nagrade opetovano inzistirao kako Budi Hamlet, pane Hamlete! zapravo nije humoristični roman. Iako to ujedno ipak nije ni najbolji hrvatski roman objavljen 2012. godine, to je svakako dobrodošao, depatetizirani, ironijskim odmakom obilježeni pogled na Domovinski rat, ali također i razgaljeno, razbarušeno osvježenje u ovećem korpusu pretežito depresivnih i mračnih recentnih domaćih romanesknih ostvarenja.