Godišnja doba dana

JUTRO

1.

Ne traži zemlja ništa od nas, mi tražimo je,
zemlju i njeno nebo i kišu, snijeg i sunce
i mjesečinu koja čini nas vrlo malo
ovisnim o njoj, zemlji, ali kad rode trešnje
stavljamo ih za uho djevojkama, u vrhnje
stavljamo rosne zrele jagode, a kad žito
dozri i povije se pjevamo pjesme ì njoj
razumljive, i one druge, kad sazri grožđe
i kad u njedra ruku stavim ti kao berač
šećerne repe, na nju zaboravimo, ù zrak
podižemo je, zemlju, s potplata brišemo je
kad ulazimo nà prag, na kamen, a i kamen
od zemlje je, i mî smo, ne traži ništa zemlja
od nas, mi tražimo je, i nađemo je, uvijek.

2.

Usrećila se rijeka, u svakoj kapi kiše
narasla je i sad je djevojka, sada dulje
ostati može noću između vrbâ, može
poklonit više neba moru kad k njemu stigne
polako šireći se u bokovima nalik
na tebe što na rijeci rođena si i možda
na onoj strani neba što se u svakoj kapi
kiše u tvoje oči vraća i tu do prvih zvijezda
ostaje, zatim san te preuzima i ja te
preuzimam na svoju odgovornost, a s tobom
i rijeku koja teče u tebi, s obavezom
da usrećim je, da ti poklonim više neba
nego što kiša njoj ga poklanja; nije lako,
nije, to što te kvasi to kapi mog su znoja.

3.

Sve češće probudim se ranije nego prije,
u vrtu pjeva ptica, zato što često kišu
priziva kìšilica zovemo je, a ona
u stvari kos je, divno dizajniran, to njegov
ljubavni zov je, nemir osjećam, divlja loza
prekriva novim lišćem odrinu, uskoro će
pojavit se i mravi, uspostaviti dugu
i usku stazu prema sjeveru, žuti mravi,
crni će prema jugu, osjećam nemir, ose
počet će graditi gnijezdo i kao transformator
zujat, isključili smo zbog toga kućno zvonce
odavno, pokucati treba na vrata, nemir
osjećam, sve se češće budim u noći, možda
otići treba u mirovinu, kakva god je.

4.

Makovi procvali su, golemi, šire svoje
crvenilo u polje i stapaju ga s krvlju
koja kroz prste čvrsto stisnutih šaka teče
uvis i zatim pada na zemlju kao pregršt
kocaka, silovane riječi su, traže mjesto
prikladno u šupljini zakona, ako baš
ne možeš od života učiniti što hoćeš,
pokušaj barem ono što možeš, kaže negdje
Kavafis, nemoj čestim druženjima sa svijetom,
brbljanjima i silnim izlascima ga svojim
uništiti toliko da ne znaš tko su oni
i kada će, i što je u stvari mak, i zašto
vjetar ga na sve strane rasipa, kao ì njih;
gdje god si, krv te stigne i oboji ti pete.

5.

Ponekad se sve samo dovrši ali nikad
ne počne samo, zato oprezan treba biti,
nije bezàzlen pogled na cestu, ni kroz prozor,
nikamo, ako uzmeš u ruke kamen moraš
negdje ga bacit, ili na nekoga, a nisi
bez grijeha, niti možeš bez njega, ništa nikad
ne počne samo, osim samoće, ona nema
nikakva društva, počne i završi u sebi,
i ruža tako počne, a završi u ruci,
oprezan moraš biti s ružom jer kad je uzmeš
moraš je dati, zato da završi u ruži;
kako si neoprezan, neprestano se baviš
nečim što samo počne a nikada se samo
ne dovrši, u ruci ostane, kao kamen.

6.

Ružòprsta se zora na visok popne Olimp
napokon, ali nije dan ono što je vadi
iz tmina noći nego, bogovi, to je stih:
njime se nitko od vas ne služi više, nego
pružili ste ga nama, okrutni kakvi jeste,
hiroviti i krajnje neozbiljni i sada
na nama leži teret, ta zora što se ne da
izvući tako lako ni na vrh malog brda,
a kamoli na Olimp, kada se stih na jezik
popne iz tmina donje utrobe zora još je
daleko, samo zadnji p’janci i prvi pijetli
pjevaju, onda svane, nekima, ali zora
još je u stihovima, ne da se tako lako
izvući, kada ipak to uspije nama - pukne.

PODNE

7.

Ako te ikad nađem na mjestu gdje si bila
donekle moja, bježi, možda ćeš ipak stići
ponovno k meni, možda, premda to ne bih htio
nikako, tvoje ruke grle u mraku svaku
ponudu, moje noge umjesto mene putem
hodaju, srest ćemo se na rubu neke riječi
opake, kao nijemi svjedoci neke strašne
nesreće; srećo, čuj me, ako te tako smijem
nazivat nakon svega na mjestu gdje si bila
donekle moja, stani, ja bježim, nema smisla
za čekanje, za duge poljupce koji usta
i usne, premda nije to posve isto, čvrsto
u hladnu sivu žbuku pretvori, ti si sada
u meni armirani beton, i jedna šljiva.

8.

Na mjesto gdje se mora staviti ruka nogu
stavljam, jer mnogo bolje voljeti znade noga
od ruke, i od srca; i drugu nogu stavljam
umjesto druge ruke, ostajem između njih,
dajem za tijelo tijelo, ali od tebe tražim
i dušu s kućnim brojem, u nekom blagom vjetru
s proljećem da se, lutka koja sam, barem malo
pokrene prema sretnom svršetku ovog teksta
koji se vrlo brzo stvrdnjava poput krvi
na noktima iz kojih ne niknu novi nokti,
ni prsti nego zubi, znam da me zato voliš:
za tijelo tijelo daješ, ali za dušu daješ,
jednu za drugom, strane svijeta, a dobro znaš
da više nema svijeta gdje mogu stavit nogu.

9.

Breskva u vrtu zrije, kakve to veze ima
s načinima na koje starim ne mogu znati
jer svake noći starim na neki drugi način,
međutim, svakog jutra budim se mlad i spreman
učiniti što nitko između ovih riječi
mogao ne bi, zato, molim te, stàri sa mnom
ove, i svake noći sljedeće, svako jutro
dočekat će nas mláde, sa suncem što nam zjene
posuđuje da može vidjeti što se zbiva
ondje gdje sunce nikad ne dopire, za breskvu
ovu što zrije usta pripremi i za riječi
između kojih mlad sam i spreman kao nitko
učiniti što nitko ne bi, jer noć je blizu:
ono na čemu ležiš breskva je koja zri.

10.

Zar vjetar nije oblik duše što traži tijelo
pogodno da u njemu sagradi grad za život
plazećih bića, bića letećih, a i ljúdī
koji će loviti ih i hraniti se njima,
kao što i ja tobom hranim se, gostim; duša
zar nije vjetar koji struji kroz granje ovih
stabala: ne znam, dušu izgubio sam stablo
jer sam i biće jer sam plazeće koje leti
kroz mulj, kroz bljuzgu neba i gubi se u tijelu
koje se s tvojim spaja, ponekad, kao vrata
s dovratkom; nikad ne znaš kad će ih snažan vjetar
zalupit, vjetar-duša, i više neće moći
stupiti na prag nitko, ni oni koji plaze,
ni oni koji lete, ni oni nama slični.

11.

Rastalit će se ptice premda je sunce hladno
i brzo pada nisko, i još će niže pasti
u oholosti svojoj i našoj i u zimi
tabana naših, ceste ne ugriju se nikad
a gazimo ih često idući jedni prema
drugima kao strti glasnici koji tužne
donose vijesti da je sve palo, da smo živi
slučajno, da su trave jedini susjedi nam,
pa kako da se onda pruključim bilo kome,
da uđem ti u tijelo rastaljen kao ptica,
pa da nas hladno sunce, koje sve niže pada,
grije do hladnog jutra, da ptice pretope se
u nešto što će opet letjeti prema suncu
hladnom, a sutra opet počinje novi pad.

12.

Svi lažu. kradu, drpe, varaju, hine, glume,
obmanjuju na svakom koráku, dave, tlače,
tabaju, biju, mlate, tabače, guše, gaze,
strijeljaju, režu grkljan, siluju, sprijeda, straga,
batinaju, na kolac nabijaju, konòpac
stavljaju oko vrata, mokre u usta, vodu
liju, i rastaljeno olovo, ricinus,
čupaju nokte, oči vade i jezik, jetru, bijele
bubrege, srce, čavle zabijaju u tjeme,
kastriraju i žegu, odiru kožu, bodu,
sakate, melju kosti u fleisch-mašinicama
i drugim malim bijelim kućnim pomagalima,
razapinju i pale na lomačama, sijeku,
čereče, a ja pjesme – ljubavne pjesme – pišem.

VEČER

13.

Govoriti bih htio s oblacima, ovako
oblačan kakav jesam, s time što kiša kvasi
obilno unutarnje vrtove moje; nalik
ponekad je na suze, a ponekad na ono
što suze možda može izazvati, a neće,
kao što ništa neće pokvasit vrt u kojem
sjedim i ovo pišem, nadjačava me more,
buni se protiv sebe, koliko može; što bih
rekao oblacima kad bi i mogli čuti
moj glas, moj govor? to bi pitanje bilo: što je
kad dignete se, posve dignete, kad se posve
skinete, kao žena? što je izà vas, ako
ičega ima igdje izà vas? radije ništa
ne govorim im, šutim oblačan kakav jesam.

14.

Iznenadi me uvijek ponešto što se nađe
u pozadini, iza riječi, u šumi; uđem,
iziđem sav pretùčen, netko umjesto mene
govori što se zbilo, tumači, kaže da je
vidio jaguara s ogrlicom od starih
ključeva, da su stabla bježala pred njim, brzo,
zajedno s lišćem, voćem i pticama, i s nebom
koje po mjeri krošnje pripada im; i čudno
izgledam vrlo često, razrogačenih zjena
zagledanih u papir, samo ti možeš znati
jesam li to ja kada uza te legnem s onom
ogrlicom od zlata davnoga što se njiše,
kad zamijenimo mjesto, nad tobom kao visak
mjereći okomicu zida i nagib sjene.

15.

Ponekad i ja stojim uz prozor, spadam dakle
u one koji stoje ili u one koji
čekaju da se nešto dogodi, nešto dobro
i korisno za kuću na kojoj taj se prozor
ne zatvara ni zimi, a ljeti guta nebo
i nà njemu sve, novu sutrašnjicu i novu
noć koja zvijezde brzo popuši i još brže
u pepeljari neba ugasi; stojim, nemam
nikakav zadani mi zadatak, da ga imam
zatvorio bih prozor, pustio bih da strah me
obuzme iza stakla, zaronio bih pod krljušt
parketa, bio riba dvodihalica, zato
da mogu opet stati uza nj, da mogu biti
onaj što čeka, onaj što čeka i što stoji.

16.

Posljednja breskva pala na zemlju je, sad ništa
neće nas obasjavat, međutim mrkva, koju
nemamo u svom vrtu, rast će i dalje, sve će
završiti na nekom jeziku, netko vedar
na pogrebuće nekom plakati, bit će sretni
nasljednik breskve, mrkve, udovice što suze
teku joj kao crni papar; u mraku ćemo
stajati prema slijepom prozoru koji treba
otvoriti za strašni nasrtaj zore; prozor
suprug je vráta, ali kada otvorit će se
ne zna se točno, kao što ne zna se ni kada
otpast će breskva koja otpast će, hoće:
vrata otvorit će se, cesta pokazat će se, gola
kao kost, oglodana, i reći ćemo: Tu smo!

17.

Čekati može pjesma, čekati, ja ne mogu
i zato hrlim, spreman, u susret svakoj riječi,
i prikladnim i ružnim i onima što nisu
povoljne meni, a ni vlastima, njima sklon sam,
ponajviše se njima prepuštam, neka nose,
vode me, rijeci riječī, od vode i od krvi
rijeci; gle, kuću će nam natopiti i krevet
na kojem ležiš, sama a sa mnom; nema
smisla zbog bilo čega čekati riječi, doći
ne žele, ali ipak dođu i sretan papir
postane, a i usne i plahte gdje će gole
pružit se, da se pjesmi ugodi, da u pjesmu
pretvore se, da budu otisnute na kožu,
da mogu ih pročitat mnogi – svi osim mene.

18.

Svi češljamo se istim češljem, a kose sijéde
različitom brzinom, zbilja u velikoj sam
neprilici zbog češlja što držim ga u ruci,
ne boj se, on mi nijemo govori, ali kosa
diže mi se na glavi od strave, svaki pokret
od zupca mi se na zubac prebacuje, da, mlad sam
bio a sada kríža mažeš mi onom mašću
opakom, samo nebo ostaje mi za slabu
utjehu kad u nebo pogledam, zato češće
gledam u tvoje noge, između njîh, u čistu
mogućnost da na svoju sliku, ili negativ,
nekoga možda stvorim, nekoga tko će istim
ovim se češljem češljat dok i sam ne posijédi
kao ja koji ovo sviram na svome češlju.

PONOĆ

19.

Svi ionàko već su mrtvi, a čak i ako
nisu, svi, dragi, mili, odurni, bit će mrtvi,
žívi su samo žîvi, žíve a do života
ne drže nego draži život im je što slike
prenose ga, i prsti po tipkama, i prsti
na okidaču vrelih pušaka; nisam onaj
što žívi na taj način, zapravo ne znam kako
živim, zbog tebe možda živim između jednih
i drugih, držim prste na tebi kao da su
na okidaču, srce pogiba, ne znam čije,
moje se trudi biti crvèno kao nekad
oktobar, ali ruka ne da se nego hrabro
pada na tvoju glatku stražnjicu kao da je
pala na neku vrelu, tek ugašenu lampu.

20.

Možda je naše prâvo boravište u voću,
čujemo crva, kao što prije leptira smo
čuli pod kožom zrâka, i nož, on kožu će mu
skinuti, ostat ćemo goli u svojoj koži
koja nas dobro spaja i razdvaja, bez noža,
a ipak krvarimo ukusni jedno drugom,
na tvoje usne usne ne stavljam nego prst,
bojim se da će nešto proročko izgovorit
crvène kao nekad revolucija, voće
naša je kuća, možda, sve dok ne sazri vrijeme
za slador, za zrelinu, za nož što koru nježno
obrezuje, do kraja, nastojeći je nigdje
ne prekinuti, kao što i mi nastojimo
ne prekinuti ovaj boravak svoj u voću.

21.

Vidim djeličak neba, a ono drugo negdje
sakrilo se u meni; tráži ga, govorim ti,
ako si ona koja u meni traži nebo,
a tražila ga nisi, ni našla, a ni zemlju:
našla si samo neku podlogu gdje se možeš
zaustavit u padu i tu te čvrsto držim,
grčevito te stiskam, nikada nećeš moći
anđeo biti zbog tih modrica; vidim samo
mali djeličak neba, modar, na tvoje tamne
modrice nalik, nisam učinio ti ništa
nažao, nebo sam ti približio u svome
zagrljaju, a taj je nalik na stisak kliješta
što francuskim ih zovu, a ja sam samo Hrvat,
točnije Dubrovčanin na ruci jednog Starca.

22.

Otkida vjetar one dijelove neba koji
bogu ni anđelima ne služe, ali nama
dovoljni su za osmijeh, a možda i za ljubav,
ako se tako može nazvati onaj dodir
kože u noći punoj komaraca i mísli
koje su nametnici i same, kao svrdlaš
maslinov, kao djetlić, i djetlić onaj, krvav
na slami, ili dijete u utrobi, što oca
nikada neće naći, dodirnimo se ipak
s krajeva, kao one krajnosti koje ipak
dodiruju se: to je ljubav i to je vjetar
koji sad nebo reže na dijelove i more
na kriške, jer je more i kruh i sol i nebo
na kojem uvijek nešto preostane za nâs.

23.

Mirišeš mi na jesen, osjećam da si kruška
i pojest ću te, i na proljeće mirišeš mi,
ponekad, posebice zimi, i pojedem ti
sve trešnje, čak i one nedozrele, što kasne
zato da jače dođu do izražaja, cijela
ipak si, a ja nisam, gotovo uvijek ruka
nedostaje mi kada tražim te, kada tapkam,
zajedno s tvojom rukom, do tijela, a i noga
nedostaje mi (ili boli me kad se mijenja
vrijeme) dok trčim kao onaj što učio je
letjeti samo; zbilja mirišeš mi na jesen,
na grožđe, zrelo, bijelo, osjećam da će berba
početi, da te mogu gniječiti pa da vino
koje si, pijem; neću dok sam živ biti trijezan.

24.

Došla je jesen kao starost, a još je mlad
i vrt i pokret ruku koji te traži ondje
gdje su te ostavile još sinoć, jedru, mladu
u glasu i u hodu, između stvari koje
ostarjele su same, u neko drugo vrijeme;
gledam te, tražim mjesta na koja nije list
ni jedan pao, koja uspio nì ja nisam
osvojit i ne želim osvojit ih, na tvojim
koljenima i vrijeme pokleknulo je, dlanom
držim ih, kao da sam ja otkrio da zemlja
okrugla je i da se okreće oko sunca
koje se noću skriva u jamice pod njima,
gledam te kao nekad: kupuješ sebi šminku
za usne, ide jesen, šapćem ti, uzmi smeđu.