Dvije kratke priče

CAT MAN*

– Znate, Englezi imaju poseban naziv za ljude koji vole mačke, zovu ih Cat Man – reče mi gospodin sedamdesetih godina cugerski crvenkastog nosića i bijele, rudlave poluduge kose koji nije znao da oduvijek u kući imam mačke. Možda mu je netko iz veselog društva, usput, tek natuknuo da sam luckasta i volim životinje. Očekivao je divljenje i čuđenje zbog njegovog neobičnog foršpana za razgovor s neznankom, a kad tamo...

– I Hrvati imaju imaju poseban naziv za ljubitelje mačaka: mačkoljubac. Ja sam, također, mačkoljubica – odvratila sam mu veselo sjedeći pokraj njega u velikome društvu oko dvaju spojenih stolova u kafiću na Jelačić placu dodavši – no vi ste baš atipičan gospodin, jer muškarci, najčešće, ne vole mačke.

– Točno, na to sam i zaigrao, htio sam ispasti internacionalan, otkačen i otmjen te na prvu loptu zaintrigirati nepoznatu damu svojom ženskastom tajnom!

– Gospodine Cat Man vi živite u Zagrebu? Imate mačke u stanu?

– Ma ne, imam kuću u Turopolju s velikim dvorištem gdje sretno živimo mojih stotinjak mačaka i ja. Žena je pobjegla, he, he, he! I prijatelj na čijem smo predstavljanju knjige bili u DHK također obožava mačke. Njegova je mama, kao i moja, Njemica, a tata Hrvat. Mama ga je, kao i moja mene, odgojila u ljubavi prema mačkama. Mačkoljupci se međusobno vole i razumiju, pa tako i moj prijatelj-književnik i ja. Čuvamo si leđa od pandži mačkomrzitelja! No, on je mnogo odmjereniji, ima u stanu samo pet mačaka. Sitnica. Zato je uspio zadržati suprugu, što sa mnom već odavno nije slučaj. Ja ne mogu doći ni do nove žene – radi mačaka. Svaka ljubav košta, zar ne!?

– Svakako. Ljubavi su skupe i, doslovno, osobito ona prema mačkama jer je mačja hrana bitno skuplja od, recimo, pasje! Ja imam doma i pse i mačke pa to znam.

– I kako to funkcionira psi i mačke zajedno? – upita me Cat Man pomalo, kao, zgroženo radi sigurnosti mačaka.

– Napeto. U odvojenom su dijelu dvorišta, no svejedno trebam neprekidno biti na oprezu.

– Mogu misliti. Ako vam netko kaže da se hoće riješiti mačke ili je našao napuštenu mačku ili mačiće, evo vam moja vizit karta s brojem telefona, možete mi javiti. Ja ću mačku u nevolji uvijek prigrliti. Dopuštam vam da i nalaznicima mačaka date moj telefonski broj.

– Zar vam nije dosta 100 komada? Kud ćete ih još metnuti i čime hraniti?! – zaprepastila sam se.

– Sto mačaka i jest i nije veliki broj, znate ja vam imam srce veće od autobusa, a u jedan autobus stane mnogo, mnogo ubogih mačaka i mačića...

Njegova priča mi je postala sumnjiva kad mi je rekao da mogu ljude s nađenim mačkama i mačićima, kao i vlasnike koji se žele riješiti svojih mačaka, uputiti na njega. Pa nisu njegovo dvorište i lisnica bunar bez dna! Cat Man nije imao pojma da se bavim zaštitom životinja i znam iz prve ruke da je i mačiće, a kamoli odrasle mačke, vrlo teško udomiti.

Društvo za stolom ogovaralo je jednu nakladničku kuću i njezinog bivšeg urednika. Uopće ih nije zanimao razgovor o mačkama. Iako sam se smiješila, obuzeo me je neki teški, mučni osjećaj tjeskobe u odnosu na Cat Mana koji je bio vrlo skupocjeno odjeven, imao nedovršeni profil embrija, mirisao na fini parfem, a na malome je prstu nosio prsten s velikim rubinom. Tako ne izgledaju ljudi koji se brinu za 100 mačaka! Netko iz društva predložio je da bismo mogli nastaviti sa slavljem u prirodi, kod Cat Mana u Turopolju ili da nas Cat Man odveze svojim novim kombijem na neko mjesto uz slapove rijeke ili pokraj jezera.

– Što će vam kombi? – upitala sam ga.

– Treba mi za mačke, one koje ne uspijem udomiti u Hrvatskoj. Te prevozim u azile u Austriju i Njemačku. Tamo im je divno, a ja ovdje mogu spašavati nove koje nađem ili mi ih ljudi donesu ili ja odem po njih na mjesto gdje mi jave da se nalaze.

– A tako! U koje to azile, u kojim gradovima, odvozite mačke? – pitala sam ga znajući da odgovor neću dobiti jer već odavno, koliko god ih moljakali, prenatrpani zapadnoeuropski azili ne primaju životinje koje bi kod njih željele zbrinuti hrvatske udruge za zaštitu životinja bez skloništa i novaca.

– E, to vam ne mogu reći, to je moja tajna. Kad bi se to saznalo mnogi bi se rješavali svojih mačaka i mačića odvozeći ih u te azile, a ja bih pao u nemilost kod njihovih voditelja...

– Znači, tako. Mislite? Pa što bi u tome bilo loše ako su ti austrijski i njemački azili tako dobri da prihvaćaju od vas hrvatske mačke u neograničenim količinama? Glavno je da se neželjene mačke i mačke lutalice spase i sretno žive u inozemnim skloništima ili s vremenom budu, možda, i udomljene kod dobrih, mačkoljubivih Nijemaca i Austrijanaca. Napokon, vi biste na taj način uštedjeli na hrani, trudu i benzinu...

– Gospođo, vi prelazite granice pristojne konverzacije. Ispitujete me kao sudac istražitelj o stvarima koje vam ne želim reći i ne tiču vas se. Postalo mi je vrlo neugodno s vama razgovarati.

– Ne razumijem radi čega, objasnite mi! Pa, zaboga, zanima me, jer poput vas i ja volim mačke.

Zapalio je već treću cigaretu od početka razgovora i duboko uvlačio čekajući s nelagodom moja sljedeća pitanja. Meškoljio se na stolcu koji je škripuckao. Očekivao je, čini se, kako će postarija dama koja voli mačke biti očarana i raznježena njegovom strastvenom i pomalo ekscentričnom strašću i brigom za njih, a ne istraživati gdje »spašene« mačke iz njegova dvorišta, vjerojatnije iz kaveza u garaži ili štaglju, završavaju. Djelovao je sve više uplašeno i ljutito, kao čovjek koji bi pobjegao a ne zna kako bi to nenapadno učinio. Bio je čas da mu prije nego što ode sve saspem u, od znoja orošeno, lice:

– Znate što ja mislim o toj vašoj internacionalnoj mačkarskoj kvazi-ljubavnoj priči, gospodine Cat Man? Sve je to, preseravanje, laž i prijevara za naivne i budalaste ljubitelje životinja. Znam čak i cijenu po kojoj prodajete prikupljene mačke europskim laboratorijima za kojekakve zabranjene, stravične i nepotrebne pokuse: 150 eura po mački koju ondje mrcvare do smrti u skrivenim farmaceutskim, kozmetičkim, vojnim, bolničkim ili znanstvenim itd. bunkerima, zar ne? Carinici i granični policajci su, naravno, podmićeni i prave se da vjeruju kako ljubitelj i spašavatelj mačaka Cat Man hrvatske napuštene mačke vozi u spasonosne azile civiliziranih zemalja Europe. Dobar je to biznis Cat Man! Sjajan za staroga čovjeka vjerojatno s malom ili nikakvom mirovinom, u čije zoofilsko srce puno »ljubavi« stane po transportu barem 50 prošvercanih, mršavih i očajnih mačaka za prodaju! Naravno, vi ih ne hranite tamo kod vas u Turopolju, date im samo lavor vode da ne umru od dehidracije do transporta. Čemu bacati novce na hranu, zar ne!? Crkavali polako, prokleti Cat Man, da Bog da u najtežim mukama poput pokusnih mačaka na kojima zarađujete! Prijavljivala sam ja takve poput vas policiji, no ona nije poduzela – ništa. Čini mi se da su mi se iza leđa i smijali što sam uzrujana radi šverca mačkama i psima kojih su pune zagrebačke ulice. Čovjek se dobro sjetio, a ima vani i dobrih veza, vjerujem da su to sa zavišću pomislili meni iza leđa! Žao mi je lakovjernih ljudi koji su vam dovozili mačke, mačiće ili javljali gdje ih možete gladne pohvatati na hranu u lovilicama vjerujući da mačkama tako pomažu, spašavaju im život...

Cat Man je naglo ustao rekavši glumljeno radosno, kao radi ugodnog čavrljanja sa mnom:

– Bok društvo imam, sorry, nekih obaveza u gradu, baš rekoh gospođi: Drugi put ćemo na slapove i jezera. Ja častim i janjetinom i prijevozom. Hoću reći, ako vam smeta poneka dlaka u novome kombiju, ići ćemo taksijem.

Mene je prostrijelio zlim staračkim pogledom poravnavajući kravatu vrijednu barem 1.000 kuna i šapnuo mi, nasmiješen, na uho kao da dogovaramo ljubavni sastanak:

– Svačija se adresa može nabaviti u tili čas ako čovjek ima prijatelje u MUP-u, ha, ha, he, he! Pričuvaj se noću, glupačo ogavna!

Odijelo mu s leđa nije bilo izgužvano. Kvaliteta košta, ali se isplati.

LENJINOV TRG

Sada se u Zagrebu taj trg zove Trg kralja Petra Krešimira IV. što mu je i prethodno bio naziv. Imenovanje trgova i ulica po Lenjinu više nije u trendu. Stabla u bivšem Lenjinovom parku u sredini trga ista su kao u mojoj mladosti, zapravo mnogo su starija i viša, ali nisu ih srušili. Zdrava su, no nekako troma i gegava od dugoga života. U parku Krešimirca, kako smo ga zvali (unatoč službenom nazivu po Lenjinu), pretežno rastu debeljuškaste, tjeskobne i antipatične platane čija se debla ljušte kao da imaju neku kožnu bolest. I puteljci kojih se sjećam jednako vijugaju posipani bijelim tucanikom. Po sredini parka asfaltirana je nekadašnja makadamska cesta kojom se izlazi na trg s bivšom džamijom iliti danas službeno na Trg žrtava fašizma.

Džamija, kako smo nazivali (i još će se neslužbeno tako nazivati) cijeli trg na kojem se ona nalazila, zapravo je okrugli Meštrovićev paviljon izgrađen 1938. kao Dom likovnih umjetnosti na tadašnjem Trgu kralja Petra I. Zatim je 1943. godine, za vrijeme NDH, izgradnjom triju minareta paviljon preuređen u džamiju, da bi nova vlast 1949. srušila minarete ostavivši samo kružnu Meštrovićevu zgradu s vanjskom fontanom, u kojoj smo se kao srednjoškolci za vrućih ljeta poskrivečki (jer je bilo zabranjeno) nakratko umakali. Visokih minareta još se sjećam jer sam stanovala u blizini Džamije. Na Džamiji smo često imali razredne sastanke prije odlaska na izlete ili tulume, a mnogo kasnije bila je okupljalište za razredne proslave godišnjica mature. Napokon, trg sa bivšom džamijom je značajan po tome što ondje na broju 1 stanuje moja razrednica i profesorica iz hrvatskog jezika, Asja Petrović. Kad nje više ne bude, cijeli će trg i bivša džamija potamniti i utopiti se u fontani.

Neke drvene klupe današnjeg opet Krešimirovog, a bivšeg Lenjinovog parka, sasvim su istrulile pa su zamijenjene metalnima. Nostalgično je ostalo još nekoliko onih prvotnih, polutrulih s urezanim imenima i prostotama koje me uvijek temeljito prodrmaju i novode na svjesno neobjašnjiv plač koji jedva uspijem progutati. Izbjegavam prolaziti Lenjinovim tj. Krešimirovim trgom, posebno parkom u njegovoj sredini. Vidjela sam iz tramvaja da još postoji ograda zarasla u biljke penjačice, ali ne znam kako sada iznutra izgleda mali, ograđeni Japanski park s jezercem u kojemu su prije više od 50 godina plivale debele, crvene ribe. Posjetitelji su ih koječime hranili, ali su one, začudo, preživljavale.

Svake zime bi se taj parkić zatvarao i voda ispraznila iz jezerca kako se ne bi smrznula i oštetila njegove betonske obale s nalijepljenim plavim keramičkim pločicama. Ne znam što su svakiput početkom zime činili s debelim crvenim ribama. Sumnjala sam da su ih žive bacali u smeće. Nitko mi nije o njihovoj sudbini ništa znao reći, čak niti radnik koji je u proljeće skupljao lišće upalo u sasušeno korito jezera. Nakon čišćenja pustili bi vodu, donijeli u glinenim posudama posađene vodene biljke, čak i lopoče, i obnovili riblji fond. Katkad je među crvenima bila i poneka bijela ili tamnosiva riba. Nikada nisam vidjela da netko službeni hrani te ribe, no gladne nisu bile jer su se debljale. I voden-biljke u velikim teglima sa zemljom koji su ležali na dnu jezera izgledale su zadovoljno.

U vrijeme kad se Krešimirov trg zvao Lenjinov trg išla sam u srednju školu u obližnjoj Križanićevoj ulici, u tzv. II. mušku gimnaziju. Lenjinov trg bio je idealno mjesto za skrivanje kad sam markirala pojedine satove. Osobito njegov ograđeni Japanski parkić u kojemu nije bilo prolaznika, tek poneki gledač riba ili mlađahni par koji se grli na klupi uz umjetno jezerce. Prijateljica Mija, ja i još neke cure iz razreda ondje smo dovršavale zadaće i učile za predmete koji su po rasporedu bili iza dosadnog sata s kojega smo zbrisale. Bile smo odjevene u obvezne crne školske kute s bijelim okovratnicima po kojima smo se, ipak, malčice razlikovale. U Japanezeru smo i poslije zadnjega sata pričale o dečkima, ogovarale profesore i roditelje. U tome unutarnjem parku bile smo kao pod staklenim zvonom, odvojene ogradom od grada, ščućureno sakrivene od pogleda u mutnoj, neprobojnoj zelenoj ili žutoj ovojnici krošanja.

Tido i ja ljubakali smo potkraj srednje škole u Lenjinovom parku. Poslije nastave Tido bi otišao kući po Bonzu, a ja bih čekala na klupi velikog Lenjinovog parka. Obično sam nešto čitala a krajičkom oka gledala u smjeru njihova dolaska. Voljela sam i Tidu i njegova smeđeg boksera Bonzu. Tido je išao je u paralelni razred iste gimnazije. Bio je vrlo decentan, nježan i strastven. Imao je oči boje mladog graška, a u njima nešto napetog, prpošnog, na svađu spremnog i izazivačkog iz profila. Erotski me je privlačio, no nikada nismo postali ljubavnici. Zauvijek ostasmo ljubitelji, mislim oni koji se samo cjelivahu! Bože, kako još volim riječi zauvijek i nikad! Jedne smo se oštre zime na -20 stupnjeva satima ljubili na klupi parka na Lenjinovom trgu. Bili smo sami, svi su se doma grijali! I park, i trg, i svijet i sivo nebo bili su samo naši. Ne razumijem, iz današnje perspektive, kako se nismo smrznuli. To ljubljenje trajalo je dugo. Samo se sjećam da su nam usne bile plave, ledene i tvrde, hrapave, skorene od smrznute sline, ali – mahnito smo se satima ljubili crvenih noseva, uopće ne osjećajući stopala i noge!

Tido je imao nešto vrlo lomljivo u naravi, prigušeno i tužno. S njime je trebalo oprezno razgovarati. I oprezno ga je valjalo ljubiti. Živio je bez mame koja ga je s desetak godina prepustila tati i maćehi. Kao da je ostao bez tla pod nogama kada je mama otišla u Čakovec gdje se preudala. Njegov dojam napuštenosti i nevažnosti roditeljima posvećenim novim bračnim partnerima još je pogoršan rođenjem polubrata. Mama je s novim mužem rodila još jednoga sina kojega je obožavala. Tido ju je u znak protesta prestao posjećivati. Priča se da joj nikad nije oprostio polubrata. Iako sam ga voljela i poštovala jer je bio dobro obrazovan, iskren, osjećajan i imao je izričiti interes za film i literaturu – Tido mi je počeo bivati sve napornijim. Bili smo 16-godišnjaci! Premladi za ozbiljnu vezu. Barem ja na nju još nisam bila spremna. Ograničavao mi je turneje s Ladom u kojemu sam tada plesala, druženja i izlaske s prijateljicama, ljetovanja na moru s mamom, itd. Htio me je sasvim posjedovati što tada, a ni poslije, nisam mogla podnijeti. Bila sam i ostala samostojeća-slobodoljubiva kći jedinica kojoj ne treba stezati vrat da bude vjerna, jer sam oduvijek bila apsolutno vjerna tako dugo dok sam ljubavlju nekome pripadala.

Zato je Tido teško podnio naš rastanak. I ja sam ga teško podnijela, ali tek s odmakom od desetak godina, kada sam mogla usporediti s ostalim muškarcima sve ono što mi je Tido pružao, imao i znao. Poslije njega muškarci gotovo da ništa od onoga meni esencijalno važnoga i s Tidom samo po sebi razumljivoga nisu imali ni znali, pa tako mi niti mogli dati. No, tada je Tido već bio u sretnome braku i uzalud sam mu se u mislima vraćala. Dobio je i sineka Juricu. Poginuo je mlad, zajedno sa suprugom Renatom, u prometnoj nesreći dok je još Jurica bio maleno dijete. Ništa ne znam o Jurici, a Tidi katkad odem na grob i ostavljam mu ondje moje nove zbirke pjesama. Možda pročita i likuje kako kukam nad usamljenošću jer me poslije njega muškarci nisu znali voljeti. Tido me je razmazio. Bolje bi bilo da se u mladosti nismo sreli...

U jednoj od zgradâ koje su kružno omeđivale Lenjinov trg stanovali su moja školska prijateljica Vikica, njezina mama, njezine dvije mlađe sestre i brat. Mama se četiri puta udavala i od svakog muža dobila, poput suvenira, po jedno dijete. Za djecu se brinula najstarija kći Vikica jer je mama bila, uglavnom, samohrana i morala je po cijele dane raditi da nahrani, obuje i odjene četvero djece. Kad se razvela od zadnjega muža, Vikičina mama ostala je i bez stanarskoga prava pa je završila s djecom u prihvatilištu, ali žive glave. Mamina prijateljica Marta ponudila je peteročlanoj obitelji da se preseli u njezin trosobni stan na Lenjinovom trgu u kojem je samovala.

Nakon nekoliko mjeseci ispostavilo se da to i nije bilo baš sasvim bezuvjetan, čisto humanitarni Martin čin – jadala mi se Vikica. Marta je bila lezbijka i tražila je zauzvrat, osim plaćanja stanarine, i poneki vrući zagrljaj prijateljice jer je bila godinama zaljubljena u Vikičinu lijepu mamu. Ne znam detalje i daljnja događanja jer se Vikica s vremenom sasvim zatvorila na tu temu, ali ostali su stanovati kod Marte. Nisu imali kuda. I danas, kad pogledam iz tramvaja na prozore stana zgrade na bivšem Lenjinovom trgu gdje je Vikica s braćom, sestrama i mamom stanovala – podiđe me jeza.

I Matt Collins odnosno Karlo Metikoš sastajao se s Dorom iz mojega razreda u parku Lenjinovog trga. Bio je dvije-tri godine stariji od nas. Onda još nije bilo kafića, samo kavana i restoranâ na kojim mjestima tadašnji dečki nisu imali dovoljno novca da curi plate kavu ili sok. Karlo tada još nije bio slavan, ali je imao nekakve sitne gaže i vrlo je ljubio plavušu Doru koja je bila poput leptirice. Lepršala je od cvijeta do cvijeta i nije Karla ozbiljno shvaćala. Zapravo joj je, neka se ne naljuti Josipa Lisac, išao na živce. Govorila nam je da to što joj i kako joj radi silnom upornošću udvaranja – doživljava kao nasilje.

Metikoš je bio vrlo zgodan i nasmijani blond mačo-dečko, nabildane glazbeničke taštine ali to mu, tko zna zašto, kod Dore nije pomoglo. Kada ga je otkvačila, ne samo da mu nije htjela više dolaziti na sastanke u Lenjinov park, nije htjela s njim čak ni telefonski razgovarati. Tako ga nije pozvala na tulum kad je kod mene u Vojnovićevoj ulici slavljen nečiji rođendan jer su mi starci bili na putovanju. Povrijeđen i uvrijeđen Matt Collins bacio je pred jutro u moj prozor kroz koji se orila rock ‘n’ roll glazba (bez njega!) poveću kamenčugu. Nitko nije stradao osim duplih stakala na prozoru i glazure (za mene unajmljenog) glasovira koji je stajao ispod prozora. Vrlo sam rijetko na njemu vježbala i nakon tog Mattovog ekscesa instrument je vraćen najmodavcu, čime je zapečaćena i moja pijanistička karijera!

U parku Lenjinova trga znali su se pojavljivati i seksualni manijaci, najčešće oni u balonerima, a ispod njih raskopčanih šliceva i isukanih pimpeka. Naročito su se voljeli pokazivati mladim curama koje su sjedile na klupi i ništa ne sluteći razgovarale i kikotale se. Manijak bi mirnoga lica zastao pred školarkama, okrenuo se licem prema njima i naglo rastvorio baloner. Koji puta bi špricnuo, a ponekad i ne bi, da bi se nakon pokazivanja svojega »blaga« naglo pokrio i pobjegao dok se za njim orio djevojački cijuk. Cure bi se nakon takvog prizora, u pravilu, digle s klupe i otišle iz parka.

Manijaci iz Lenjinova parka bili su različite dobi i izgleda. Neki su bili i mladi i vrlo zgodni. »Prikazivali« su se šutke i ljubavnim parovima koje su, najprije, promatrali skriveni iza grma. Mene je strašila njihova pojava. Njihove bezizražajne oči i pimpeki - crveni i ružni - plašili su me. Čini se da je to njihovo nasilno, manijačko predstavljanje seksualne moći ostavilo traga i na mojem cijeloživotnom doživljavanju seksa i erotike. Prizor nagoga muškarca u stojećem položaju s izraženom erekcijom izazivao mi je, ponajprije i u pravilu, osjećaj nelagode ili straha, katkad i šoka. Koliko god bi mi taj muškarac bio poželjan i drag. Pa makar mi bio i muž!

Evo ti mes hommages moj nepostojeći Lenjinov trže!**