Bijeg je borba

Nema ništa lijepo oko pustinje osim njezina imena. I te zvučne riječi koje su ljudi pridružili njihovu ledu i pijesku previše su lijepe: Taklamakan, Namib, Thar, Atacama, Kizilkum, Tengger, Kalihari, Mojave, Dašt-e Kavir, Sonora. Svaka bi se trebala zvati Gobi, to je prava i strašna riječ za pustaru. E, u mene se navukao taj Gobi. I nije važno koje je vrste, svaka je pustinja svom svojom punom i zasljepljujućom prazninom jako vidljiva na suncu. Ne možeš je sakriti, jer iz nje strši usijana smrt. Vidi se da ne možeš napisati pjesmu o ljubavi, da ne možeš disati i gledati u ptice. Svaki onaj koji se našao pa se još i izgubio u vlastitoj pustinji to bolno zna. I s najviših se prozora i balkona vidi da koračaš krajnje apstrahiran i pojednostavljen, ti, stup srama. U ispražnjenom tijelu hodaš gradom koji – uvijek istim putanjama – prohodavaš godinama, kao da si njegov ropski elektron. Pusta si, pa unatoč košulji, hodaš gola i oguljena od žile svakog bršljana zagrljaja.

Ponekad privlačiš pažnju kod preosjetljivih ljudi tom nemoguće sterilnom kožom, opranom od mirisa ručka, soli, tla i mora, od brodskoga ulja. Počešljana i namirisana, na prvom raskršću stavljaš smokvin list osmijeha, spremnosti na ritmično rukovanje i male razgovore. Trudiš se postojati, no kao da ti ništa ne ide od ruke, tramvaj ti zatvara vrata pred nosom, mobitelu je iscurila baterija, i sjena tvoje kose na asfaltu je uporno sijeda. Ruke su ti u džepovima mlitave kao životinjice u dupljama za zimski san. Ljubav, ljubav je otišla, ostavila je praznu staklenku srca. No svima je vidljivo da je ljubav otišla i iz cijele tvoje siluete. Leđa, tvoja su labuđa leđa odjednom duboko crna i pusta, kao da ih je izjeo samotni pustinjski crv. S novim i golemim viškom slobodnoga vremena samo prividno slobodno promatraš zgrade i prolaznike, no tvoje oči vrludaju prazno po unutarnjem krajoliku. A on je beskrajno pust kao Gobi, nekom silom preko noći ostao bez raslinja, bez rečenica i bez dragih ljudi. Bez onog golemog Stabla života. Gdje god pogled seže, samo ta strašna praznina, žeđ i glad za fatamorganama, za oblicima i podražajima, za luna-parkom.

Ivan Krstitelj, Glas iz pustinje nije poznavao ovu pustinju, ova pustinja je bez glasa. Šupljina je tvoje ludilo. Bez promišljanja pođeš napuniti pusto zjalo raslinjem slika, nadjevom novih holivudskih filmova, u kinu šutiš, a najradije bi to napušteno pašče u tebi tu pred svima vrištalo, zavijalo od te skupocjene laži, od iritacije spektaklom i pekućom sjenom stranca koji sjedi do tebe. Nema mnogo pomoći ni u kockarnici, pustinje grizu dušu sitno i kiselo kao mravi, oštro je briju kao pustinjski vjetar. Pustinje su kao u pijesak izmljeveni zubi hijene. No čak ni oni ne mogu zagristi i pojesti ono kurje oko kornjače, gmazovsku tromost koja dokazuje nepostojanje kretanja. U tebi sve stoji na mjestu kao veliko, dobro zakovano i široko razapeto sivo platno ma koliko se trčkaranja pločnicima odvijalo svake minute, svakoga sata, koliko kilomatraže od trgova do parkova, od tržnica do kafića i natrag. I zato treba smjesta pobjeći iz pustinje, još dok je vrijeme, dok te ne samelje u prah na svoju sliku, ne pojede kao zla vila vjenčani stručak tulipana. Valja istupiti iz kruga tih fatamorganičkih trikova, privida. Bijeg je zapravo borba! Bijeg je u ovom slučaju hrabrost. Nikako kukavičluk, bljuvanje vlastite kičme.

Klaićev riječnik ovako definira »eskapizam« – engl. (escape) »bijeg od života«, »traženje smirenja«, »spašavanje od odgovornosti«, bijeg iz stvarnosti, »odlazak do nekih imaginarnih podneblja, zvjezdanog neba i sunčanih otoka«, oslobađanje iz zbilje svakodnevlja i bijeg »put daleke začarane zemlje«... Upravo si pogodila bit, o strijelo definicije! Trebala mi je, treba mi i trebat će mi promjena smirenja u kretanju. I otići ću daleko, s ove obale golublje kosti na obalu galebova krila. U mogućnosti bijega naziru se signali šarenih bljeskova dijaloga i nove ljubavi.

Putovanje je divljenje slobodi. Takva je sloboda eliksir bezbrižnosti. Ne bi bio loš bijeg u najsiromašniju zemlju na svijetu, u Mozambik, s divnim plažama, gdje nikoga ne napadaju pustinjski jarci s rogovima svojih nepodmirljivih obaveza, fiskalnih i birokratskih zahtjeva s pečatima. Sveta li je ekstaza grljenja i cmakanja sa siročićima u kršćanskim misijama! Ili zavezanih očiju poći na neke nepoznate obale na dalekom jugu, k rijetkim nekontaktiranim plemenima koja te mogu skuhati s tropskim celerom u loncu. To se zove umrijeti sa stilom! A ako se u putničkom bunilu ne iskrcaš na obalama nekih još neucrtanih mora, onda se svakako valja baciti u divlje rijeke za ekstremne survivor podvige čije vode nagrizaju endorfinom svaki robotizirani mozak. Osim mističnim zanosima, nutranja se pustinja može detonirati, zakopati, pošumiti ili rastočiti i na Alpama, Italiji, u Ekvadoru, Kostariki, na Cabo Verdeu, u Čadu. A u slučaju da ne skinem svoju staru kožu sa slovima pjesme i ne otkrijem neki vojni, sportski ili znanstveni talenat u sebi, od zore do mraka samo ću šetati, zuriti i predvečer pisati izmišljotine. Bilo bi divno živjeti bez lažno kliznih vrata banke, ambulante, pošte, općine i da – oslobođena svih okvira – mogu bilježiti atmosfere i oštre zaplete kao Agatha Christie pod slamnatim šeširom na brodu koji plovi Nilom. Ili još bolje, ona čudna i fascinantna novinarka Nellie Bly na svom odvažnom putu oko svijeta. I ona je samo bježala od svoje pustinjske kože, iako je izvana izgledalo kao da se radi o strašno drskom i pionirskom projektu za jedno zakopčano 19. stoljeće.

Kad je nečija ljubav u tebi, sretan si i na suhom dnu vulkana. Sretan si u ustima talibana, u pljuvački muhe. U čaši tekućeg dušika. Čim se sjetim da sam cijelu prošlu godinu živjela s dušom bića u euforiji jer je na nekoj vrsti blažene samrti, stegne mi se jednjak. Stegne mi se sva crna odjeća. Stegne mi se cipela i kovčeg. Prsne mi šalica za kavu. Bubne mi bubnjić u uhu. Na prstima se stvori tetovaža: Putniče, bila sam nasmrt sretna. Zbog te velike ljubavi bila sam nasmrt živo biće čija se koža para od lave života. I dok sam slušala rekvijeme smijala sam se dok su mi se u svjetlucavom eteru stopala izdizala iz razgaženih zemaljskih cipela – kroz stablo križa – prema nebeskim sandalama. Ljudi oko mene najčešće su govorili o radu, o projektima. Šapuće im duša iz džepa: radim dakle jesam. Rad, rad i samo rad tjera nam glad i svaki jad. Rad kao iskupljenje kad si nevoljen i kad ne voliš. Ljubav ne traži rad, ne primjećuje ga, on je u ljubavi samorazumljiv kao zrak i opojan je kao dokolica. Pitali su me, što to radiš kad si tako sretna? Ne radim ništa posebno, pišem komentare, pjesme i crtice, ponekad glasno pjevam i molim po cesti, ispijam kave s prijateljicama, šećem psa, odlazim u besmislene kupovine. I volim. Je li ljubav rad? I što sad?

No danas je moj dio ormara u nekad voljenom stanu prazan, nema ni odjeće ni kostura da noću poispadaju. Sve je drukčije. Živim sama i nastanjujem neki drugi ormar, navikavam se na njegovu nezanimljivost i mrak. Od jutra radim i obavljam opće koristan rad previše svjesna rada na tom radu kao i mnogi drugi radnici, a moj usamljeni jezik postaje učinkoviti lingvistički aparatić, stroj za maglu. Mala livada s frazeološkim kvržicama umjeto okusnih pupoljaka. Pozdravi me i reći ću ti što radim. Evo me kako gazim po pustinji kao izgladnjeli čovjek-dingo, tijelo mi je golo i previše vidljivo u svojoj neiscrpnoj jalovosti. Oni sretniji prijatelji gledaju me sa sažaljenjem u moje tijelo kao u negorući grm. Prilaze s upaljačima i šibicama, misle na Mojsija, ali ništa. I tako sve dok jednoga dana ne poželim dovoljno očajno lijek bijega. To je sumanuti nagon pustiti tijelo iz zatvora, neka trči tako golo i lako u toj borbi bijega dok opet ne dobije sjajeće pokrivalo. Neku novu ljubav. U bijegu – koji je zapravo strašna borba na život i smrt – preko kože će se navući premaz zlaćanog meda i mlijeka koji teku cvjetnim dolinama stotinama obećanih zemlja. U bijegu prema dalekim obalama i tvoj će umorni jezik pokriti, tu malu livadu, naneseni vjetrovima nejasne nostalgije, nezasitni pupoljci rijetke vrste riječi ljubav. Napisat ćeš, kao da ti je prvi put, ljubavnu pjesmu.