Začudni svijet djetinjstva

Živko Prodanović piše poeziju i prozu: objavljuje priče, romane, radio drame. Prevođen je u brojnim domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima, a bavi se i bio-bibliografskim istraživanjima hrvatske znanstveno-fantastične književnosti. Dobitnik je više domaćih i stranih književnih nagrada i priznanja.

Zbirka Titrava vječnost djetinjstva obuhvaća Prodanovićeve izabrane pjesme, nastale u razdoblju od 2004. do 2008. godine. Još je u osamnaestom stoljeću J. J. Rousseau u djelu Emile ili o odgoju pisao kako djetinjstvo predstavlja poseban način viđenja svijeta. Djetinjstvo je vrijeme arkadijsko, kad vrijeme ne teče, pa stoga nije nimalo čudno što autor već u naslovu spominje vječnost djetinjstva. Titravost također nije slučajan epitet, jer označava treperenje, nedohvaljtivost, blijesak, epifaniju. Pjesnik je laudator temporis acti, a to znači da slavi prošla vremena i tvrdi kako je djetinjstvo zlatno doba nakon kojeg slijedi pad čovjeka, ali i čovječanstva.

Jedna od ponajboljih pjesama u ciklusu »Bijele lađe« govori upravo o tome: u njoj se suprotstavlja dječačka želja za otkrivanjem začudnog svijeta, no sada, ostalo je tek sjećanje, »ostale su samo/ oglodane kosti djetinjstva/ na nikakvoj obali rijeke«. Bijelih lađa više nema, a snovita putovanja postala su tek skupi turistički aranžmani. Pjesniku stoga ostaje da bilježi »sjenke djetinjstva«, da se snalazi u svijetu u kojem nema poznatih mjesta, u kojemu nestaju obrisi staroga kvarta, a grad dobiva dimenzije tjeskobnog mjesta u koje se ugrađuju nove tehnologije. Ostaju samo čežnje za zaboravljenim snovima, ostaje egzistencijalistička strepnja, odvojenost od prostora kojim se kreće: »Ulica bi me ranila pogledom/ koji me više ne razumije/ koji me gleda, a ne vidi« (pjesma »Titrava vječnost djetinjstva«). Stranost izvanskog svijeta još više podcrtava i svijest o nespoznatljivosti vlastitoga jastva (pjesma »Nepostojeća putovanja«). Stoga nije niti malo slučajan naziv idućeg cikusa – »Gradovi u gradu«. Grad je prikazan subjektivistički, jer svatko ima svoj doživljaj grada. U odličnoj pjesmi »Čovjek iz neprolaza« govori se ponovo o nesrastanju čovjeka s gradom: on prolazi gradom, kreće se, ali pritom uopće nije svjestan prostora, jer je sav u sebi. Pjesnik postavlja retoričko pitanje: »...treba li tog čovjeka/ koji je pobjegao u sebe/ vratiti u ovo što imamo/ u ovo što mislimo da imamo?«

Pjesma »Veduta« donosi pomalo iščašen pogled na grad koji se nalazi na slici lokalnog slikara, a ponovo je, baš kao i u prethodnoj pjesmi, ulica ona koja ismijava, koja pretvara normalnog čovjeka u ridikula. No, za Prodanovića tzv. ridikuli nisu smiješni čudaci, upravo suprotno: čudaci su oni koji ne primjećuju prirodu, ljude, životinje, oni koji žive u otuđenom svijetu (pjesme »Svijet je vrlo čudan« i »Da ti pamet stane«). U pjesmi »Ispod prljavog neba« pjesnik govori upravo o tehnologiji i njezinim svjetovima, načinima kojima mijenja percepciju čovjeka, a pritom se ironično spominju novi bogovi Hardver, Softver, Blog. Ponekad pjesnik dočarava i ambijent kavana, a pritom se nastoji ludički poigrati riječima – npr. sintagma »ko te riba, Kotoriba« (pjesma »Kavana u pola deset«). Jer, kavane su mjesta na kojima se spajaju sjećanja i na kojima se prepričava prošlost, mjesta na kojima se izmišljaju događaji i pronalaze novi jezici. Zanimljivo je da autor ironizira katastrofičare, pesimiste, voajere tuđih života, a pozdravlja hrabrost onih koji prvi puta dolaze u grad, sa željom da u njemu nađu neki bolji život (pjesma »Gradovi u gradu«). Za ovog pjesnika svaki je čovjek grad za sebe: »svakako žive ljudi/ gradovi u gradu«.

U ciklusu »Obale« uvrštene su pjesme u kojima najčešće nalazimo motive iz prirode, mračne, maglovite, sfumatične. Obnavljaju se sjećanja na prošlost, na izgubljene bitke, ali čini se da ovdje nema odmaka, da je crnilo posvuda: »crna se neizvjenost rastače« (pjesma »Kada se noć...«). Idući ciklus »Ptica izvan sjećanja« pak donosi pjesme u kojima se prizivaju sjećanja na potoke, dok su još bili »nevini kao početak svijeta«. I eto, moglo bi se ustvrditi kako pjesnik postmodernistički želi ponovo začarati svijet, prikazati ga kao čisto i snovito mjesto. I čini se da u sutonu života zatvara se krug, kao da se vraćamo nekom velikom početku svijeta. Življenje je iskakanje iz svagdana, iz navika i potreba da se gleda svijet djetinjim očima, potreba da se vlastitom konačnošću približimo beskonačnom. Stoga pjesnik u odličnoj pjesmi »Možda je zapravo najljepše« zagovara vjeru u vlastitu percepciju, vjeru u čovjeka koji može sva vremena razlistavati po svojoj želji i na taj način može simultano postojati u raznim vremenitostima, neopterećen dijakronijom, linijom progresa. Lirski junak utopljen je u snove, u više snova koji se preklapaju, a koji je jako udaljen od ovog svijeta bučnog i ispunjenog teškim zvukovima. I sam sebi lirski junak nije spoznatljiv, odvojen je od tijela, razlikuje svoje pravo ja od odraza u ogledalu, od sjenke. Zanimljiva je i sintagma »guslač na krovu«, jer u njoj nalazimo sliku pjevača sjetnog, melankoličnog koji je svakog trenutka svjestan neumitnog prolaženja vremena.

U ciklusu »Neriječ« autor se bavi samom prirodom riječi, igra se značenjima, stvara neologizme. I čini se da su i riječi ljudi, a ljudi riječi. Osim što dokida linearnu vremenitost, pjesnik dovodi u sumnju i činjenice, jer u ovom svijetu su sjene »jedina čvrsta činjenica»(pjesma »Novi svijet«). Stoga i nestaju granice između stvarnog i nestvarnog, posvuda je samo svijest o nesigurnosti i nepouzdanosti (pjesma »Ponavljam zapisano«). U ciklusu »Pjesnik okružen temama« nalazimo pjesme u kojima pjesnik umjesto tzv. velikih metafizičkih tema afirmira kao glavnu temu vrapce, uopće ptice koje pjevaju »bez dozvole«. A posljednji ciklus u knjizi posvećen je vojnicima. Baš kao u Platonovoj Državi, i ovdje nalazimo pjesnike koji ne mogu biti vladari svijeta, jer oni samo pozdravljaju ljepotu koje u ovom svijetu nema. Naličje ovog svijeta su vojnici u kartaškoj igri, gubitnici svijeta. Mrtvi vojnik je slika svijeta kojeg više nema tko promatrati, pa samim time prestaje postojati. Knjiga završava prijevodom »Pjesme hetitskog vojnika«, koja pokazuje da je i djetinjstvo svijeta bilo iluzija, jer oduvijek su na svijetu bili ratovi i smrt, pa se čini kako je upravo jama, grobno mjesto, nijemi početak svijeta.

Knjiga Titrava vječnost djetinjstva izvrsno je koncepcijski postavljena, jer ništa nije suvišno i kao da se kroz cikluse pripovijeda o početku i kraju. No valja primijetiti da unutar ciklusa nalazimo i odlične, ali i one ne baš uspjele pjesme. Naime, autor je ponegdje predoslovan, kao da želi sve pojasniti čitatelju, pa se uz te slike melankolije, nižu i predvidljive metafore. Najbolje su pjesme u kojima se Prodanović pokazuje kao vrsni ironičar, ili pak pjesme kao što je »Bijela lađa« koje očuđuju neobičnom metaforikom. Prodanović je i pjesnik brojnih haiku zbirki, a već spomenuto je da se bavi znanstvenom fantastikom. U ovoj knjizi ipak je riječ o narativnim pjesmama u kojima se ne nalaze motivi iz fantastike, već je riječ o poetizaciji vlastite rekapituliacije života i svijeta.