Vlatkovićev fantazijski uzgon

Poezija orebićkoga pjesnika Frane Vlatkovića u njegovih petnaestak dosad objavljenih zbirki pjesama, usprkos pjesnikovoj zemljopisnoj i poetičkoj decentriranosti, da ne kažemo marginalnosti, privukla je pozornost nekih od najvažnijih domaćih kritičara pjesništva kao što su Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević, Cvjetko Milanja, Branimir Bošnjak, Sanjin Sorel. Oni su mahom isticali da se radi o izrazito atipičnoj poetici koja u znatnim svojim heterogenostima ima i vrlo heterogene estetske učinke, odnosno svoje jače i slabije strane.

Mrkonjiću je, primjerice, u Vlatkovićevoj poeziji najzanimljivija »divlja osamljenost, zatvorena u svoj osobiti pjesnički svijet« te njezini »najoporiji predlošci nadrealističkog sprezanja opreka«. Milanja pak Vlatkovića, za razliku od Mrkonjića koji ga povezuje s nadrealizmom i hermetizmom, prije motri u novo/simbolističkome obzoru unutar kojeg se, doduše, kao metodološkim alatom, služi »modelom nadrealističke žestine opreka semantičkih polja«. No, i Milanja i Mrkonjić zamjeraju Vlatkoviću pretjerano inzistiranje na takozvanim genitivnim metaforama i neologizmima te nagomilavanju apstraktnih pojmova. Ipak, i takvo ustrajavanje na stilskim nezgrapnostima tumače kao još jedan signal pjesnikove autentičnosti i osebujnosti. U skladu s heterogenošću Vlatkovićeve poetike, s naglašenim unutarnjim oprekama i hotimičnim sadržajno-izraznim disonancama, oba kritičara ne daju jedinstven aksiološki sud o tome pjesništvu. Istodobno, naime, ističu njegove pozitivne i negativne dimenzije koje su, doduše, konstitutivni dio te poetike, ali i podliježu vrijednosnim oscilacijama Vlatkovićevih pjesama.

Meni se pak kao glavna poetička aktiva našega pjesnika vidi iznimna »osjetilna irealnost« njegove poezije. Posuđujući dakako taj termin od Huga Friedricha, koji je pod osjetilnom irealnošću podrazumijevao stvaranje oniričkog poetskog svijeta prekombinacijom živih slika uzetih iz stvarnosti, čini mi se da se rijetko događa takva istodobnost i tako intenzivna sljubljenost između konkrecije i apstrakcije kao kod Vlatkovića. Njegova je, naime, poezija, kako u dosadašnjim tako i u ovoj novoj zbirci pjesama Svakodnevne različitosti, posve prožeta ne samo općemediteranskim motivima, već i slikama koje potječu baš iz pjesnikova zavičaja. Poznata je opsjednutost orebićkoga kraja maritimnim, ali i priobalnim planinskim, »monteviperanskim«, imaginarijem, a segmenti Vlatkovićeva semantičkog »punjenja« u vrlo velikoj su mjeri dio toga svijeta (brodovi, jarboli, vesla, more, pučina, riblja kost, mornari, ronioci, ljubičasta brda, bura, sunce, pijesak, kamen, toranj, zvijezde, ljetna noć, ljekovite trave). U jednome sloju, dakle, ta je poezija izrazito slikovita, osjetilna, pa čak i taktilna, orebićki mediteranski locus doduše nije imenovan, ali je - čak i u znatnoj naknadnoj preobrazbi - ćutilno prisutan, gotovo kao primordijalna potka pjevanja.

No, upravo u poetskoj alkemijskoj transformaciji ta se konkretna osjetilnost, koja ima stvarnosni izvor, promeće u posvemašnju osjetilnu irealnost. Baš u friedrichovskome činu »diktatorske mašte« koja raščinjuje sve dotadašnje logične veze između spomenutih slika, posve razdire stvarnosni poredak te stvara irealan, onirički, često i uvelike alogičan poetski svijet, Vlatkovićeva poezija ono najćutilnije pretvara u ono najzasanjanije, ali tako da obje te kvalitete ostaju sačuvane i postoje istodobno (»Zvona/ Šutnjom izlivena// Batovi vise/ S očima na dolje// Bura/ Preoblikuje/ Visinski plijen// Svjetlosni kukac/ Pokušava zaskočiti/ Satni mehanizam// Sunce tepa/ Kamenoj bradavici/ Skuhano mlijeko/ Prestalo se pušiti// Nepokorena maglica/ dovršava ispisnicu// Na pijesku/ Od nasukanog imena/ Ostali su samo tragovi«). Baš takvim poetskim postupcima Vlatković »silazi na dno« moderne poezije, na onaj baudelaireovski (u većoj mjeri teorijski), a rimbaudovski i mallarmeovski (već i izvedbeni) izvor simbolizma, ali i kasnijih imažinizma, nadrealizma, neosimbolizma i hermetizma. Zato i Vlatkovićevo pjesništvo, prije nego li u kakvoj izamskoj kvalifikaciji o kojoj se kritičari mogu sporiti, valja prepoznati u općoj, nad-izamskoj strukturi moderne lirike, upravo kako ju je shvaćao Hugo Friedrich.

Spomenutu neprijepornu kvalitetu svoga pjesništva – asocijativnu slikovnost koja naslućuje i egzistencijalne i kozmološke slojeve – pjesnik, međutim, umanjuje onim što ugrožava spomenuto jedinstvo osjetilnog i irealnog, a to je, kako kaže Milanja, »apstraktni komentar koji je gotovo pravilo«. Tim se komentarom na pjesničkoj pozornici, na kojoj su gotovo posve zatvorena vrata lirskom subjektu koji je odsutan, istodobno širom otvara prozor nategnuto intelektualnim intervencijama pjesmovne svijesti. To katkada posljeduje nepreciznijim stilom koji smanjuje poetski intenzitet i u znatnoj mjeri onemogućuje jedan od temeljnih interesa Vlatkovićeva pjesništva koje u svome fantazijskom i hermetiziranom slikopisu ne očekuje da će ga se uvijek razumijeti, ali svagda dubinski teži za sugestivnošću.

Ta se sugestivnost, koja ujedno priziva i duboku unutrašnjost svijeta, njegovo gonetanje u fenomenalnosti, razvodnjuje spomenutim komentarima. Valja, međutim, priznati da, kako je već naglašeno, Vlatkovićevim upornim srazivanjem vizualnosti i apstraktnosti nastaje neobična poetička mikstura koja zbog kombinacije iznimne asocijativne vještine i rezonerskih nezgrapnosti odaje dojam intuitivne »divljosti«, nepredvidljive pjesmovne raslojenosti, naivističkog modernizma, poetičke osebujnosti.

Zanimljiva je, nadalje, svojevrsno nadmetanje tamnijih egzistencijalnih motiva s oslobađajućom ulogom poetske mašte. Vlatkovićeva poezija istodobno zrcali životne stigme, čak i, kako je isticano, oporo doživljavanje zavičaja, ali uspijeva dostići i fantazijski uzgon. Tu poetsku epifaničnost, čak i u nekim autoprogramatskim izrazima, naš pjesnik doživljava gotovo kao glavni dobitak pjesništva, kao proboj u znatno puniji, dublji pa i uzneseniji duhovni prostor koji pjesnika jedini iskupljuje od svagdanjeg glodanja sve oglodanije stvarnosne kosti. Baš radi dostizanja toga prostora Vlatković i forsira postupak očuđivanja na leksičkoj (neologizmi), paradigmatskoj (genitivne i druge vrste metaforičkih sintagmi) i metonimijskoj (supostavljanje vrlo udaljenih slika) razini. Našem pjesniku tako i nije odveć važno uočavanje složenih odnosa unutar vidljive zbilje kao što su interpersonalni zapleti, a nijanse i zakonitosti prirode, koji su znatno zastupljeniji, nisu mu bitni sami po sebi, već u prvome redu kao poligon za maštu i njezine preobrazne moći.

Uistinu, Vlatkovićeva je temeljna poetska motivacija, kako za njega kaže Mrkonjić, »gradnja jednog alternativnog izražajnog svijeta«. Pri tome pjesmu gotovo u potpunosti lišava lirskoga subjekta (ali je u njoj, kako rekoh, intenzivno upisana pjesmovna svijest), poezija mu se promeće u impersonalizirano kretanje slika i energija koje prsnu u začudnim vizualnim i značenjskim srazovima. Kad se pak – vrlo rijetko – subjekt pojavi (ponekad i u pluralnome patosu), onda je najčešće nositelj onih tamnijih egzistencijalnih motiva koje sam spomenuo i koji pjesmu vraćaju u jasnije, ali i stereotipnije značenjske kontekste (»A mi/ Između magle i zemlje/ Zajedničkim trudom/ Pripremamo krošnju/ Na koju će sletjeti/ Uvježbanim krilima/ Podučavanim prosvjetljenim očima«).

Postoji, međutim, u Vlatkovićevu pjesništvu svojevrsni srednji put između divlje, impersonalizirane, od stvarnosti odvraćene fantazije i subjekta koji je zbilji bliži, ali je znatno usredotočeniji na stanja svoje egzistencije, nego li na objektivnost stvarnosti. To je s jedne strane njegovo već tradicionalno korištenje haiku oblika, a s druge su strane dulje pjesme koje kao i haiku smjeraju objektivnijoj deskripciji krajolika i zbivanja. U takvim pjesmama Vlatković je znatno precizniji, posve izostaje apstraktni komentar koji bi stršao iz teksta, a nizanje slika zadržava snažnu vizualnu dojmljivost, ali izbjegava pretjerano naglašavanje retoričke dimenzije, odnosno isforsiranih metafora i grozdova razdrtih motiva.

Po kontroliranom evociranju (polu)otočkoga ambijenta, naglašenoj usmjerenosti na pitoreskni detalj i potpunoj odsutnosti ili vrlo diskretnoj prisutnosti lirskog subjekta koji ničim ne uznemirava deskripciju i spontanu simbolizaciju, Vlatković u nekim trenucima čak zna podsjetiti na otočku poetsku disciplinu poezije Andriane Škunca (»Na žalu/ Pale staru barku// Klapa među tamarisima/ Pjesmu vraća zemlji// Na ispruženom dlanu/ Dječak nudi školjke// U izbijeljen/ Valovima izbačen/ Volovski rog/ Pobjegao je račić// Snebivene sirene/ Ribare razoružane/ Zasluženim odmorom/ Pozivaju na druženje// Na kraju plaže/ Jarbol halucinantnog jedra/ Okupan suncem/ Produljuje život«). Takve su pjesme – bile one kratke nalik haikuu ili znatno dulje – zasigurno u vrijednosnome vrhu Vlatkovićeve nove zbirke Svakodnevne različitosti, a ujedno unose i poetičku raznolikost u odnosu na spomenutu, također vrijednu, oniričnost i oslobođenu asocijativnost koje prevladavaju kako u najvećem dijelu dosadašnjeg opusa orebićkog pjesnika tako i u ovoj mu novoj pjesničkoj knjizi.

Na kraju valja zaključiti da je poezija Frane Vlatkovića svojevrsno osvježenje na hrvatskoj pjesničkoj sceni, upravo zakonit izraz njezine iznimne poetičke raznolikosti, da u svojoj heterogenosti izmiče čvršćim poetičkim karakterizacijama i da je vrlo često originalna i kvalitetna. S druge strane, ustrajavanje na spomenutim stilskim obilježjima koja su manje kvalitete, pjesnik možda doživljava kao nužnu kontinuaciju i potvrdu vlastitog poetskog identiteta. To ga, međutim, mjestimično udaljuje od autentične modernističke liričnosti za koju ne samo da ima potencijala, nego je u nekim svojim pjesmama doista i ispisuje.