U nekom novom snu

KOŽA

Još za koplje
dublje pada noć
u svoja opća mjesta
preko rubova odaje
i njegova tijela
sporo svlačiš umor
zrak se protivi
dodiru blage ruke
u sjenci gipka rasteš
kao mekana mahovina
a kožu više ne diraš
jer već si je svukla
knjiškom žudnjom

LEKTIRA, ZAVJETNI KOVČEG

Znaju o tebi
čije ime dijeli
crna crta odmazde
tanak skelet grada
i štošta u očima
nevine dječice

opisuju kovčeg mraka
s prozora bačen
u tekst govornika

zazvoniš s licem
na pola koplja
okrenut brašnu
rasute pustinje

ti si bolest sunca
i njihova intimno
prepisana lektira

PSEĆE OKO

Pseće oko oko mene
slâže svoj mozaik
od neba i maslina
kao davni Libanon

more često prestaje
u rasporedu zavičaja
a lirska hvála bilju
nije izvan sumnje

uto dođu skulptori
i dugo se plaše kamena

RUKE

Zrak se opet okrenuo
a djeca su šutjela o zlu
i rasla kao tvoje ruke
jer sunce u tamne dlanove pade
ubojica gledaše iz stvari bliskih
živ iza tuđih riječi
drugih i tvoje ruke ženko
tražile se u smijehu ubijenog
poput molitve i kletve
pokreće se zrak i malo lice
ostari u tajnom prédjelu priče

U NJENOM SVIJETU

U njenom svijetu urlik slika oca
crna opsjena počiva u zvjezdanu prahu
a tiho obličje prorokovo
kroz klanac neprohodnu vuče kosu
golemo je bijelo stado njegovih
prašumskih obrva
kad obilna kiša obnavlja tamni cvijet
ona je potpuna i budna kao mati
volim njenu sjenku usnuo njezin križ

ARKADIJA

Postoji slučajna kulisa vjetra
koji uporno gubi cjelinu
i gađa u lice crnim vranama
(netko ih je pozvao)
i postoji mreža u duši
besmrtna ribara
u desnom je kutu lovac
s okom na rubu smisla
i divljač koja će već doći
miče se vlasnik labudova
prokleti bijeli car i lutka
s mojim plešu tijelom
svatko u svome smrtopisu

JASNA PJESMA

Samo tebi još želim bez strahova prići,
jezikom starim i toplim,
jer srebren potok iz dosadne bajke
tek loše oponaša zvonak tvoj glas.
Podigao bih te umjesto oca zanesena
pjesmom svoga plemena,
i u slavlju nosio te visoko
pod mjesečev znakoviti slap.
Zato radije pastir budi, na oblaku
dijete, što duboko udiše tišinu uokolo
kao mlad gušter sunce.

GALEB

I ne baš visoka
krila, marno tresu srebro
u hladnu mrežu krovova
letačice lete nego padaju
tako se mekana budi
daleka mladost glasova
metalni vokali guše
napjev pećinskog bratstva
usnulog pod antenama
na nebu tek nacrtane ptice
i jedan pogled upisan;
što li galeb rimuje
u pjeni brzih oblaka?

POLLOCK

On lomi crni kruh
u kemijski čiste kristale,
još crnji u krvotoku
boji se aorista i duboke starosti.

Gusti rukopis i veliki dlan
podižu srce iz blata
u krevetu bijelom od nečije krvi
očima vraćaju smolu
i svetost svete knjige.

Koga li to iza leđa zovu Pollock?

CRNI SAN

To je toplo glazbalo lirsko
zlatna harfa u mreži tvoje slutnje
i slijepac
koji u tebi sniva
crnu pjesan što upija svijetle slike dana
to je kad brončano
oko svoje osi
prelomi se prazna knjiga
i svijet se osu u lepet spektra
nađemo se potom budni
u nekom novom snu

OD NJIH SMO POTEKLI

Mlade su matere jecaj
Zagrnut crnim rupcima

U tihom dostojanstvu
Nasljedne patnje
Brižljive i skrbne
One skrušeno lebde sred zla
Nad svojom praznom krajinom

Kroz srce guste magle nevolja
Na slobodne silaze žale
I u pržini iznova čekaju
Susret s milostivom smrću

I ravničarke
I brđanke i primorke
I nad tuđim humcima kao nad svojima
Mlade su matere
Vječno svijetao oltar
Uzvišene ljubavi

SIVA PTICA, SMRT

Podigne jedno krilo
i ništa se ne dogodi
Kao iza smjerne molitve
prekrasnu tijelu žene
koja živi pod cvijećem
gdje moji krvavi nokti
samrtnu prekopavaju crnicu

Iz praznog oka potom
prečista se svila roni
u mali humak utopljena neba

I drugo krilo šušne
ali hladne kocke oblaka ostaju
iza krivovjernih mi sandala

POETIKA, ODJEK ZEBNJE

Možda ovo ne dolazi iz krvi
prije iz kutije, dobre i čvrste.
Lišće kestenovo ne spušta se
u lice čovjekovo, niti se stada sjurnu
uz večernju pjesmu gladna pastira,
kroz koju mjesec struji i siđe.

To smo mi, takvi, i drugi netko
zatvoren dugo, nepovratno.

SANDUK

Kamo gleda moreplovac?
Jednu stranu svijeta imenuju zavičajem;
dišu sjekači trske i čučnu u tihi krug.
Kamen se razlista prije svakog glasa, i zatvori.
Kao sanduk od ebanovine, koji čuva nečije moći.

MIZANSCENA

Gradu odjenuli zakrpe kao pobjedničke zastave
s kojih se cijede boje.

Golo granje jeze u nebo šiknulo
i zvučna zavijorila krijesta pakla.

Spaljenih očiju dijete će rukama u svijet,
a u visinama kradu se prikaze lomača i zrakoplovā.

Mi smo istom svijeće u oknima upalili
da tamu drama srca ne proguta baš sasvim.

PUSTO KVARNERSKO MORE

Prašina slegla se na njenim trepavicama
Pogled vedrine zastire pozadina moje priče
Cijeli jedan rasuti teret smiješna života
Moga života u naznakama prosuta stijenjem

Prapostojbina odjekuje dječjim glasima
U prpošnu odlasku na noćenje, Kao zavjet moru,
Ječi praznina smiraja, ječi nutrina u tijelima
Sve bitno sudara se u samo jednome vremenu

Ovomu ovdje koje imamo dok cijedi se slano
Niz titrave prste pusto Kvarnersko more, More
Penje se u prahu do zidina crkvice opasane
Bjelinom kao počivalište meksičkih slobodara

Koje će jutrom bez riječi strijeljati nepozvan
Netko u tuđoj zemlji tuđim jezikom, U sebi
Tuđ i prazan koji briše lica posljednjim metkom
Onim što izjednačuje prostore i sudbine

Sve zamatajuć’ u prašinu zaborava, U prah
I pepeo koji ostaje na jednoj, Na mojoj vlasi
Njezinih trepavica okrenutih noćnim bojama
Kvarnera probuđena plamičkom što nestaje
Kao naša tijela u mrtvački ledenoj, voštanoj vodi

KAKO JE OTPLOVIO, OTOK

i kamo i zašto
pitala djeca i starci jednooki
s kopna motreć’ pjenu i pučinu
krijeste i boje poludjele
a otok kao otok
našao se svima za leđima
i smijao se otok
smijao se dugo odlazeći
i maše još ljudima
i smućenim trajektima
i nitko više ne zna
kamo poći i čime i kako
dok plovi otok unatrag
svome drevnom počélu
a kako veli priča baš
tako šute otočani nasmijani
u vjetru šute kao stado
moreplovno, Homerovo

POSLJEDNJA KRONIKA

Iza nas možda ostaje sumoran svijet
u slavlju i vatrometu
iza nas pouzdano
teror gramatike kao zadnji znamen

Zadihani nad vodom
nad dubokom ipak osluškujemo
nije li sve u nama
pred odlazak do raspuknuća sazorilo

Svatko smiješan još čuva svoj strah
i sićušne nade oblutak
pa ljubeći ga hitro vraća
u neizmjerje smušena srca
kao ozračen česticama jezika
zaokružene povijesti

Iz njedara pak oprezno vadimo
tajne ili klopke za guje
dok pod nama naziru se
svečani svjetovi podmorja
i potopljena gotička zdanja
ubave fantastike prošlosti
kojom užasna zaječi jeka
krize najčistijeg smisla

Tu sijevnu skrovite praznine
i škripom kliznu stari jedrenjaci
sa zlaćanih navoza muke čovjekove

Za nama zorom još zapjevaju
tmurni arheolozi sna
a mi već skriveni i konačno daleki
postajemo razmetno pleme
što obojenom šutnjom
tajnovito lijepe i veličajne
svojoj budućoj djeci bez imena
ne podižuć’ gradi velegrade

I ovdje nepoznata ruka
zaklapa naš beznačajan album initime
gdje zasvagda zakopane su riječi i Riječi
gdje pepeo još samo je pepeo
a nestalnim zemljovidom nade
iznova tek svjedoči
potonje bijedno potomstvo Ovidijevo

MOJ ZAKLJUČANI OTAC

Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu
On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja

Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče
Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje
Domu tvome i matere daleke, same otrgnute
Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji

Ustajala voda prethodna žalobnika čekala me
Čakavsko misto moga ditinjstva pusto, Oliver,
Nitko da prepozna me u površnoj hitnji grobljem

Ti si, čovječe, zaključan, zatvoren ti si bez riječi
Otišao onkraj tajne, zagonetke, bez laži napokon

A što sada mogu učiniti – patetika je živućeg
Jadna slika na tvoju, na njezinu priliku
Koji već pogrbljen utičem se nadi da ste skupa
Čuvajući pleme bez moći, bez Znaka

Iz vječnosti moj otac prima cvijet, buket prima
Za se, za nju, za nas još žive, ustreptale, ocvale

Iz svemira žare kontinenti, planeti, galaksije
Ugašenih gradova koje grade preživjeli, bezimeni;
Preko mora, preko svjetova žive naši usnuli,
Žive onkraj oceana – dok riječ je splav, barka, brod

Pod nama potresom potopljeni pulsiraju gradovi,
Topla mjesta čije ključeve nema niti dragi Bog.

LABUD U PARKU

djevojka tebi slična
ne umire istom smrću
i još mi govoriš
o nasljednom
o slučaju
koji ide tako daleko

ma baci taj bedž
i ne čudi mi se
ne čudi se okrilju mraka

i majicu crvenu
face crne kosmate
šarm i šminku toga
tvog revolucionara
poderi, baci!

sve sámi ubojice
i nitko iz posvete,
dakako

jer okvir im
snježna bjelina
labuda od krvi
u malograđanskom
parku imperija

eto
citirah djevojku
tebi sličnu
ali samo sličnu

PJESAN PIJANA KLESARA

Marleni Dietrich
ili povijesti Hrvatâ

Az
klesar
imam si pismu

nije marš
kada svi marširaju
još manje od glasa je
kada stadion
postrojen urla

u dlanu ko držiha
svu vašu znanost
ja pijan držim

i muklo
zvoni mir
u njoj
pak iz nje
šuplje
zvoni mir
u sva nedoba

u lađi kraljevskoj
ili u boci
puštam je moru
eda bih vam
povijest napisao

Az klesar
ko opat poslanik
Az rob kamena

kad počivam
(k)od svoga naroda
imam si tu pismu
i nikad uklesanu

DIREKTNA AKCIJA

Horaciju, ili svježini mladosti

režem si kožu po trbuhu
težački posao

režem si čelo
i prešućene simbole
krvav je to vremeplov

vijuge režem
ništa lakše
iako trebam čestitu pomoć

žile pak ne režem
prozaično
jer ovdje kao seciramo
pjesmu

o pjesniku
da se i ne govori
jer zabludu neće nasloviti
‘aere perennius’

pak još jedan rez
onaj po korici nemušte zbirke
što ceri se svome piscu

o svemu izvještaj više
u crvenim medijima
iz njih tek lipti

ne režem si
konačno
onu jednu stvar
koju moraš imati
za ovakav tekst

– dakle, rezzz!

ANĐEL

Anđelku Novakoviću (1951.-2003.)

na ramena mi
nekoć lagana
sada možda bremenita
slijetalo mnoštvo

nisam pročitao neke knjige
u njima zacijelo piše
nešto pametno o vezi
ramena i duše

ako i ne piše
zna se veze da postoje
dijete mi reče
i prijatelj ozaren
stalno uza me
u pokoju nasmijani

to nije urođen tik
rame je to
koje me pticom
ne čini
da se ne raskrilim
prije vrimena
i nepozvan
da ne poletim

zato se još ne pitam
tko je ovdje zapravo
mrtav

ČOVIK

Nije
Samo
Mrkla
Pećina
Gdje
Zvuk
Bez
Svrhe
Ječi
I
Jeca
Sebi
Samom