Razgradnja grada

Dragan Radulović (1969.) pripada razmjerno mlađem naraštaju crnogorskih pisaca koji su se svojim literarnim ukoričenjima djelomice afirmirali i na hrvatskom tržištu knjiga te nisu nepoznanica hrvatskim čitateljima. Valja naglasiti da su posrijedi autori koji pišu prije svega kvalitetnu i zanimljivu prozu. Radulovićev je tekst svojevrstan iskorak u dramski uobličeno opisivanje i analiziranje problema crnogorske urbane svakidašnjice. Tematiziranje prostora grada također označava i potvrdu izlaženja iz konzervativnih okvira ruralnoga prostora i folklornih motiva koji su, uopćeno gledano, sve donedavno bili sadržajno izvorište spisateljskoga stvaralaštva autora iz Crne Gore. No za razliku od napretka u književnoj svijesti, u Radulovićevoj drami glavna je tema suvremen oblik natražnjaštva – pošast divlje gradnje te s njome povezana moralna degradacija činovnika i narušavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda.

Pejzaž do pakla ili Propast kuće Marinkovića naslov je kojim se upućuje da opisan korov nemoralnoga ponašanja poprima razmjere iskonskoga zla koje postaje izraženo i na materijalnoj razini u smislu njegova uništavanja tradicijom posvećene urbane jezgre grada. U tekstu je riječ o konkretnom lokalitetu Budve te o kući Luke Marinkovića, umirovljenoga profesora latinskoga jezika koji postaje tragična figura jer u sudaru s građevinskom mafijom i korumpiranom birokracijom, spalivši kuću, umire u duševnoj bolnici od moždanoga udara. Takav kraj posljedica je profesorovih neprestanih sukoba sa zatečenim stanjem grada obilježenim »urbanističkim haosom« i »kulturnim holokaustom«. Uzrok konflikta leži u bespravnom oduzimanju zemljišta nepokolebljivom Marinkoviću i neprestanim pokušajima odvjetnika, općinskih načelnika i inspektora da neposlušnog umirovljenika prisile da proda kuću i odustane od optužaba. Marinković ostaje na vjetrometini, usamljen poput Don Quijotea koji čvrsto vjeruje u svoje shvaćanje zbilje u kojoj se poštuju zakoni, propisi i vlasnička prava, ali se pri tome psihički slama jer ga društveno okružje uvjerava u legitimnost zbilje utemeljene na posvemašnjoj suprotnosti njegovim uvjerenjima.

Depresivna atmosfera koja prevladava u drami prožeta je beznađem i osjećajem nemoći pojedinca da se odupre nepravdi i korupciji. Marinković predstavlja intelektualce koji bi trebali biti stupovi društva, ali su vrsta u izumiranju, dok je na drugoj strani bujajuća vojska koristoljubivih činovnika koji se služe podmićivanjem, spletkama, krivotvorenjem i ostalim nedopuštenim radnjama za ostvarenje vlastitih sebičnih ciljeva. U tome je vrijednost Radulovićeva dramskoga teksta u kojem se progovara o stvarnom problemu jednoga vremena i jednoga grada. Tekst ima ulogu nepoštedne kritike divlje gradnje u Budvi koja je crnogorsko turističko središte te je po tome slična ostalim mjestima i gradovima na Jadranu u kojima je razvijen turizam i turistička ponuda.

Marinković zaključuje da je na propast osuđen grad koji se ne razvija, nego se samo neplanirano širi zbog imperativa stalnoga rasta i što veće zarade. Gubljenjem prepoznatljivih i urbanističkim planom utvrđenih obrisa grada on nestaje kao kulturna cjelina, a zatim i kao duhovni odraz kozmičkoga reda i poretka. Grad i ono što se s njime zbiva u drami su metaforizirani, jer glavni lik tvrdi da samo barbari mrze i ruše urbane prostore napadajući racionalistički poredak na kojem su zasnovani te unoseći kaos odbijanjem da pod sinergijskim utjecajem grada postanu bolji. Na osnovi barbarskoga postupanja proistekao je i Marinkovićev izraz »urbanistički simulakrum« za nesukladnost plana grada u dokumentima i u zbilji čime je naglašeno krivotvorenje kao vrhunski postupak koji dovodi do toga da se licemjerno misli jedno, govori drugo, a radi treće.

U tekstu je upotrijebljeno više izraza kojima se određuju otkloni od etičkih normi: činovnici su »klonovi lupeškog sistema« i »birokratske sablasti s cinizmom društvene perverzije«, zagovornik je novogradnje »lokalni Franjo Tahi«, Marinković želi upozoriti na »političku praksu topuza« u »prezrenoj stvarnosti« itd. U jezičnom pogledu zanimljivo je da su likovi i govorno karakterizirani pa je Marinkovićevu učenu izrazu i knjiškom rječniku prožetom latinskim poslovicama satirično suprotstavljen nestandardni govor bahatoga gazde graditelja s mnogo vulgarizama. Osim toga, satiričnost u prikazivanju društvenih mana postignuta je i pridavanjem znakovitih (prez)imena: Marinkoviću s ponudom za pomoć uz predujam od 15 tisuća eura dolazi inspektor Bedevija (bedevija, djevojka krupne građe) koji je na nekoliko mjesta u tekstu pogrešno imenovan kao inspektor Popadija; korumpirana građevinska tvrtka nosi naziv »Smuggling DOO Budva« (engl. smuggling, krijumčarenje); glavni je tajnik katastra Ivan Živeković Blavor (blavor, vrsta guštera). Tom popisu treba dodati podatak da se za više činovnika u didaskalijama naznačuje da im urede krasi lik Cece Ražnatović, a da im s računala dopire glas Seke Aleksić, čime je čitatelj/gledatelj efektno upućen u njihove kulturne domete.

Unatoč sadržajnoj zanimljivosti žarišnoga društvenoga fenomena glavni je problem Radulovićeva teksta njegova razvučenost i prenaglašena pripovjednost. Prema samom priznanju autora, tekst je prvotno napisan kao pripovijetka. Iz nje proizašlo djelo istoga sadržaja i uz određene izmjene zamišljeno je kao drama sastavljena od 21 prizora. U njoj je glavni događaj susret profesora Marinkovića i njegova bivšeg učenika i sadašnjega novinara Ivanovića. Marinkovićeva ispovijed ispresijecana je retrospekcijama koje su predstavljene u umetnutim prizorima o njegovim susretima s činovnicima. Iako bi se tip Marinkovićevih iskaza u dijalogu, koji je u biti sazdan od njegovih monologa, mogao pravdati profesorskim statusom usamljenoga intelektualca koji sugovorniku, odnosno publici, pokušava objasniti negativne društvene pojave, stupanj promišljanja i zaključivanja u njima prelazi prihvatljivu granicu uobičajenoga, razgovornoga iskazivanja mišljenja o nekome ili nečemu. Naime, na djelu je esejizacija jer su sve teme o kojima govori protagonist postale sadržajnim jezgrama gotovo samostalnih malih eseja.

Radulović je po zanimanju profesor filozofije te se u svim svojim djelima izravno poziva na više istaknutih filozofa. Zato su u dramu uklopljeni eseji istodobno i filozofski fragmenti, a Marinković se može smatrati Radulovićevim »drugim ja«, glasnogovornikom njegovih ocjena nezavidnoga stanja Budve u kojoj i sam živi. Pozivajući se na Sokrata, Marinković aludira da je njegov položaj sličan Sokratovu koji također umire zbog brojnih kritika upućenih sugrađanima i vlastodršcima te zbog očitog nepoklapanja njegove i njihove vizije uređenja stvarnosti. Tijekom čitave drame Marinković dijeli knjige iz svoje kućne knjižnice malom broju prijatelja i poznanika jer ne postoji mogućnost da ih pokloni Gradskoj biblioteci Budve čiji je prostor, kao i u stvarnosti, pretvoren u kockarnicu. Tako su knjiga i knjižnica izgubile svoju ulogu prosvjećivanja pa suvremena civilizacija nije samo postala slijepa za narušeni red i vanjsku ružnoću grada nego i nijema jer je zanemarena knjiga, jedan od glavnih komunikacijskih kanala između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Radulović je u dramu uklopio svoju omiljenu infernalnu motiviku zamjetnu već u naslovu. Pejzaž do pakla sugestivna je slika kojom se dočarava kafkijanska tjeskoba življenja u svijetu u kojem postavljanje moćnih pojedinaca iznad zakona znači njihovo stavljanje izvan zakonskih okvira pa zbog toga doslovce nastaje pakao nesigurnosti, straha, depresije i pesimizma. Takvoj atmosferi doprinosi i naslovna sintagma koja neodoljivo podsjeća na naslov Pad kuće Usher Edgara Allana Poea te je dramski tekst tom aluzijom dodatno značenjski obogaćen. Pored svega navedenoga potrebno je još dodati da Radulovićeva drama ima i antiutopijske elemente, jer je u njoj opisan represivni sustav s prevladavajućom ideologijom profita koja dovodi do genocida novoga doba ili »urbicida« – razgradnje grada neplanskom, podivljalom gradnjom.

Kraj drame osvijetljen je ponekom zrakom optimizma. Marinkovićeva kći nakon saznanja o svemu što se događalo nastavlja očevu pravedničku borbu uz pomoć vlastitih novčanih sredstava i talijanskih odvjetnika. Time je izbjegnuta totalna relativizacija svih vrijednosti do koje bi došlo da je drama završila samo Marinkovićevom smrću. No i s ponešto vedrijim krajem drame moguće je ironično postavljanje pitanja koje je također uvedeno tijekom radnje: nije li pravda u direktnom odnosu s količinom novca? Naposljetku, Luka Marinković djelomice umire i zbog financijskih razloga – zato što svojega novca nije imao, a tuđi zbog ponosa nije htio.

Radulovićeva drama unatoč određenim manjkavostima ima svoju literarnu vrijednost sadržanu u zanimljivosti teme i galeriji likova koje svatko može prepoznati u svojem okružju te se poistovjetiti sa situacijama u kojima se nalaze. Primjerice teško da netko nije nikada bio u sukobu s neumoljivim birokratskim aparatom koji nerijetko počne pravilno »funkcionirati« tek kada se nahrani određenom svotom »kovanica«. Dragan Radulović napisao je intrigantan tekst koji se bavi ljudskim karakterima i negativnim pojavama te se, iako nije komedija u pravom smislu riječi, može nazvati gogoljevskom društvenom dramom naših dana.