Pronicljivo o svakodnevlju

Vrlo domišljeno opremljena (Superstudio), likovno zrelo, velikim srcem oblikovanim od krišaka cikle, crvenim, naravno – nad porazbacanim komadićima iste te gomoljike koji mogu biti viđeni i kao životni kaos ili nesređeno bivanje ili naprosto kao neizvjesna i nepredvidljiva stvarnost – lani je (2012.) u Zagrebu (OceanMore) tiskana knjiga pripovijesti Alice Munro koja je u međuvremenu – postala ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Autoričino ime i naslov knjige – Previše sreće – otisnuti su vrlo nenametljivo, tako da likovna sastojnica opravdano gospodari naslovnicom. I precizno pogađa sadržaj knjige: ljudsko srce, kao simbol ljudskoga emocionalnoga života, raspuklo je i podvojeno, ali ipak veliko i stabilno – gospodari nad neizvjesnostima i nedaćama koje vitlaju ljudska bića...

Premda nisam likovnjak, nego pisac, ta naslovnica jeftinoga džepnog izdanja, ipak je ono čega ću se sigurno sjećati kada god se spomene najnovija nobelovka, mnogo sigurnije nego li ću moći jasno zadržati u sjećanju išta od pročitanog. Naravno, treba uzeti u obzir i čitačeve godine u kojima se novi sadržaji u intelektualni, a osobito u emotivni habitus ne pohranjuju ni lako ni duboko ni stabilno, no ni u samim trenucima čitanja – nekoga mogućega divljenja ili uzbuđenja ili oduševljenja nečim pročitanim – nije bilo. Ali jest bilo priznanja vještini pisanja, osobito kompozicijski, posebno u spretnosti baratanja tzv. flash back ugradnjama, dakle spretnim snalaženjem u premetanju mjesta i vremena neke radnje. Jednako mi je pružala čitateljsko zadovoljstvo i autoričina sposobnost da i od najbanalnijega i najtrivijalnijega životnoga sadržaja satka vrlo čitko i pitko, dakle pričalački zanimljivo štivo.

Ona iznimno pronicljivo motri zbilju, svakidašnjicu, obične ljude, više žene nego li muškarce koji su, zapravo, posvuda u drugomu planu, pa i inferiorniji, a u više slučajeva – tek uzroci ženskih nevolja. Njezini su protagonisti ponekad i intelektualci, bliski književnim i uopće umjetničkim sredinama, ali – više od toga – rado deskribira priproste osobe, a svima njima, ne praveći iznimke i razvrstavanja, spisateljica – spretnošću preciznoga mehaničara, recimo nekoga urara – ulazi pod kožu, u mozak i u emocije, jasno ih sagledavajući, sa zadivljujuće točnim razumijevanjem. Jednako jasno i u dojmu ležernom lakoćom – ali najčešće tek sažeto, kroz pomno odabran detalj ili nečiju jednu jedinu rečenicu – ona vješto slika duševne profile svojih likova; upravo to – izrečeno posve usputno – djeluje učinkovito, dakle dojmljivo i pamtljivo. Posve izostaju (u onomu što sam pročitao) društvene prilike, ili neki »socijalni motivi«, a ono što je nama ovdje svakidašnje za vratom i što nas određuje i unazađuje – tzv. društveno-politička nesigurnost i neizvjesnost – to u njezinim pričama uopće ne postoji; riječ je u njima o životu u politički i socijalno sređenoj i uređenoj te imućnoj zemlji. Njezine likove brinu isključivo njihove privatne, točnije, osobne ili obiteljske brige.

Kada govorim o pronicljivu motrenju svakidašnjih osoba iz svojega okoliša i o autoričinoj mogućnosti uočavanja njihovih duševnih osobina ili tegoba – valja reći da ona nikada ništa na tomu planu ne analizira, osobito ne deskribira razmišljanja ili osjećaje: tijek priče je neka naracijska cjelina – obično niska svakidašnjih običnosti, čak banalnosti – u koje se tijekom pripovijedanja naprosto ušije psihološki prevažan detalj. (Kada je studirala novinarstvo, što razabirem iz na internetu predstavljena njezina životopisa, lako moguće da ju je zaokupljao način entrefilleta kao vrste?!)

Da, rado se služi ich-formom; neke osobe same iznose svoju sudbinu.

Međutim, iako autorica slika svakodnevicu, ipak bira neobične, nesvakidašnje, dakle rijetke događaje koji su dojmljivi sami sobom, i bez ikakve književne nadgradnje. No, ona ih uzima bez posebnoga odnosa, oni iz života izrone posve prirodno, kao nešto što se, eto, također događa te postaje i to – puka svakidašnjica.

U svim pričama ove knjige njihovi glavni protagonisti, češće protagonistice – prihvaćaju sudbinu bez pobune ili izravne neke posljedice – ma kako nemila ta sudbina bila – gotovo nezainteresirano, kao ono što se mora prihvatiti i ponijeti. U svemu – život, jer jači od životnih nevolja. Dolazimo time opet do onoga srca s naslovnice hrvatskoga izdanja zbirke pripovijesti Previše sreće. Spisateljica svojim likovima uvježbava stanoviti stoicizam: ma što da se čovjeku dogodi, on to podnese i prebrodi kao da se i nije dogodilo te naprosto – nastavi živjeti. Mogla bi se na većinu njezinih likova primijeniti stoička maksima:»Blažen onaj koji se zadovolji onim što ima«.

Ostanimo još malo na naslovnici hrvatskoga izdanja: ono se – tim velikim raspuklim srcem, makar ono bilo i od obične crvene repe – vrlo lukavo obraća ženskom čitateljstvu, gutačicama ljubića, ali – takve će ostati ipak razočarane. Ma koliko da se Munro »upucava« najširemu čitateljskomu krugu i ma koliko da je mogu čitati i najnezahtjevniji čitatelji, bolje ipak – čitateljice – jer joj je način pripovijedanja jednostavan i jasan, a predstavljeni su životi zapravo izneseni i više nego obično – ona je vrlo ozbiljan pisac, u smislu – kvalitetan pisac. Spontano sam ovdje napisao »pisac«, a trebalo je »spisateljica«. To me podsjetilo na jedan davni razgovor s Vesnom Parun. Naime, ona mi je – negirajući ne-znam-čiju-već tvrdnju kako je njezinu čuvenu pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke mogla napisati samo žena – govorila kako »pravi pisac« nije ni »on« ni »ona«, nego »ono«. Upravo to bi se moglo primijeniti i na Alice Munro, prije svega u odsutnosti bilo kakva sentimentalizma, iako ima stranica, npr. u moguće najboljoj njezinoj priči Dječja igra – kakve mislim da mogu napisati i u cijelosti razumjeti ipak i jedino bića ženskoga roda. Naime, tu se dvije zaigrane djevojčice natječu u izmišljanu tračeva, mržnje i objeda o nekoj trećoj koju će – nošene tim ničim izazvanim negativnim emotivnim nabojem – posve nevinu zadaviti u svojoj izmaštanoj pakosti i u tobožnjoj igri; a izopačenje te vrste čini se mogu proizvesti i razumjeti samo žene. (Ima, naravno, i drugih vrsta ljudskih izopačenja.) No, Munro je tu doista pokazala spisateljsko majstorstvo. I ne samo tu, naravno.

Pogledajmo sada i sadržaj te knjige, malo šire od onoga što je već zapisano u promidžbenom kratkom tekstu na zadnjoj stranici odlično uređenoga hrvatskoga izdanja Previše sreće (urednica je Gordana Farkaš-Sfeci).

Dimenzije su jedna od onih pripovijedaka koje u se utjelovljuju nesvakidašnji kriminalni čin: otac je pobio sve troje svoje malodobne djece, uvjeren da im se majka – nakon ničim posebne svađe s njim prethodnoga dana – više neće vratiti. Ubija ih zbog samilosti, da ne pate bez majke koja je tu kobnu noć provela kod prijateljice, s namjerom da se vrati..Očito da je luđak, no ona ga ipak posjećuje u ludnici gdje on pronalazi nekakve svoje »dimenzije« u kojima vidi svoju djecu i razgovara s njima, čime stječe – rajski mir. Ona, skromna sobarica, vraćajući se iz posjeta mužu luđaku svoju potvrdu potrebe daljega života i njegova opravdanja nalazi u spašavanju nečijega tuđega djeteta. Dojam je da su njezini posjeti mužu iz akribijskih razloga, kako bismo otkrili njegova – filozofski i psihološki gledano – vrlo zanimljiva pisma te njoj omogućili da prometnom nesrećom zadobije svoj karitativni čin... Munro je vješta u gradnji priče, niti malo brbljiva, smirena, promišljena, dakle – životna. A upravo životnost, vjerodostojnost, uvjerljivost... držim najznatnijim spisateljskim kvalitetama.

Jednako je trostruki ubojica – roditelja i retardirane sestre u kolicima, što ga je cijeli život stavljalo u drugi plan – i protagonist priče Slobodni radikali. Razlog ubojstava je što ga je otac, najnovije, obavijestio da ostavština kuće i svega u njoj, kada on i majka mu umru – podrazumijeva i brigu o bolesnoj sestri, a on se nadao da će sestrica tada u neki dom...No, glavni lik nije on, nego ona, udovica u osamljenoj kući koja će – vještim razgovorom s njim – uspjeti izbjeći da pomahnitali sebičnjak i nju ne smakne...

Nema ipak toliko na taj način zanimljivih sadržaja pa pripovijest Duboke jame, primjerice, donosi sasvim običan život (a sve je kod Alice Munro – običan život!). Priča počinje obiteljskom idilom, izletom. Tada stariji od dvaju sinova padne i ozbiljno se povrijedi, a roditelji, osobito otac, ali i majka, daju sve od sebe da ga spase. Dečkić je iznimno pametan, bistar, obećava... Međutim, kasnije prekine studij, odluta nekamo i godinama se ništa o njemu ne zna. Ona, nakon muževe smrti i ženidbe te odlaska u svoj život drugoga sina, živi sama, stara već, ima neke uobičajene, mahom telefonske prijateljice, sve svakidanje. Tada dobije poziv od onog za kojim godinama čezne vidjeti ga i znati nešto o njemu; on je tu, u istomu gradu i zakazuje joj sastanak. Ispostavi se da je prosjak i probisvijet u sirotinjskoj gradskoj četvrti, ne iz nužde, nego iz uvjerenja, a nje se sjetio da i od nje nešto isprosi... Rastanu se otuđeno i udaljeno kako su se i sastali, bez želje ili obećanja da se ponovno nađu. U Munroinoj običnosti pripovijedanja uspjela je to preživjeti naoko lako i jednostavno, kao da je samo otišla u trgovinu, čak – kao i neki drugi dan – i podgrijati hranu u mikrovalnoj i pojesti je po povratku kući...

Tu je ta strahotna otuđenost, ali i kapitalistička održivost njezinih likova u njoj, tipičnih predstavnika Zapada i njegove filozofije njegovanja osamljeničkih života. Tu je i inferiornost njezinih muških likova; većina njih su, ako i nisu ubojice, a ono su ipak, kako bi rekli Zagorci,»ništ koristi«! Sve to spisateljica pripovijeda kao nešto usputno i nevažno, ali upravo time postiže dojam posebnosti i potvrdu razumijevanja suvremenih ljudskih života u sredini koja drugih nevolja osim onih osobnih i nema.

Beletristika je naslov pripovijesti iz intelektualnoga okoliša. Glavna protagonistica je tu profesorica glazbe, a jedna njezina učenica – koju je baš nedavno zamijetila na kućnoj zabavi jer je udana za nekoga poznata joj – postala je spisateljica, a kći je skromne žene koja je u njezinoj obitelji bila služavka. Ona, čitajući knjigu, otkriva da se jedna priča odnosi na nju, dok je toj curici, sada spisateljici, bila nastavnica: djevojčica je svoju profesoricu doživjela vrlo intimno i duboko, piše o njoj sa zahvalnosti i s divljenjem. Protagonistica te (i ove!) pripovijesti se stoga raznježi, kupuje neke čokoladne bombone za dar i želi se predstaviti mladoj spisateljici pa odlazi u knjižaru gdje ova potpisuje svoje knjige, no – novopečena literarka je ne prepoznaje. A ona joj se pak ne otkriva, ne doslovno, iako nekako pokušava... Spisateljica je zapamtila svoje sjećanje na nju, ne i nju, nego samo sebe od nekada... Opet ista otuđenost, opet isto pronicljivo motrenje svakodnevlja...

Od tog načela odstupa naslovna pripovijest Previše sreće; ona je skraćeni životopis ruske matematičarke, ali i spisateljice Sofije Kovalevsky koji je Munro očito iznimno zaokupio. Tu – u zbrci kojekakvih životopisnih podataka iz protagonističine neobične sudbine – vrijedi pročitati svega dvije stranice: njezin razgovor s onim dječakom na pariškoj željezničkoj postaji te onaj s neznancem u danskomu vlaku. Tomu možemo pridodati i njezinu agoniju u Švedskoj, gdje izgovara svoj predsmrtni osjećaj o »previše sreće«: sve ostalo u toj pripovijesti nastoji joj srušiti stečeni ugled. Radnja se zbiva u vrijeme francuskoga građanskog preokreta, međutim storija je pisana isključivo ženskom stranom mozga: zanima je samo ono što je neposredno životno, ništa od onoga što je to životno prouzročilo, dakle ni riječi o društvenoj zbilji, ona se nazire posredno, za onoga tko o njoj nešto znade...

Pripovijesti je u knjizi deset; sve su duge dvadesetak ili tridesetak stranica, a ova zadnja pedesetak: filmski gledano – to je »srednji metar«. U našim uvjetima – časopisno štivo, izvan popularnijih tiskovina. A odlično uređeno hrvatsko izdanje donosi i promidžbene izvatke iz kritika: bit njezina pisanja osobito pogađaju dvije od njih.»Munro posjeduje izniman dar da naizgled jednostavne priče pretvori u čistu umjetnost« (New York Review of Books) i »Munro zna sentimentalno pretvoriti u egzistencijalno« (The Philadelphia Inquirer).

To egzistencijalno među hrvatskim spisateljicama – na biranim stranicama niti malo ispod razine kanadske nobelovke – ispisuje jedino Marina Šur Puhlovski, s napomenom da je u nje (u dojmu!) više knjiškoga, a ovdje više neposredna, životnog egzistencijalizma. Marina se time izdvaja iz mnoštva makulaturnih hrvatskih spisateljica, ma koliki im bili trenutni nagradilačko-prevodilački dosezi; oni pak ne dosežu svojevremenu europsku slavu danas mnogima posve nepoznata Josipa Kosora (iz vremena kada smo bili Europa, a ne tek pripuštani u nju!). I Vedrana Rudan je ozbiljna spisateljica, naturščik, no slavu je, na žalost, stekla prostačenjem, a ne književnim kakvoćama, ponekada i politikantstvom koje je »prodala« kao istinu; uspjela je zahvaljujući primitivizmu čitatelja koje zadovoljavaju niske i površne pobude, kakvih je najviše.

No, i te dvije domaće autorice, bolje od ostalih, kao i kanadska nobelovka, daleko su, primjerice, od proza našega nobelovca Ive Andrića, ali i od nekih romana suvremenika nam Ludwiga Bauera, hrvatskoga pisca njemačke narodnosti. S druge strane, nije Munro kriva što u Kanadi nema ni turske okupacije, ni Bosne, ni orijentalnih podvala, ni socijalističke revolucije, ni velikosrpskoga šovinističkoga bezobrazluka, ni hrvatske lupeštine i gluposti, ni »etničkih sukoba«, ni krvavih i divljačkih ratova... Dapače, pohvalno je što je bez ičega toga izgradila umjetnička djela od kojih neka doista čine probrane stranice suvremene svjetske književnosti.

* * *

Tko je zapravo Alice Munro? Alice Ann Laidlaw, kći oca seljaka i majke učiteljice, rođena je u Winghamu, Ontario, u Kanadi, 10. srpnja 1931. Škotskog je podrijetla, a Munro je prezime njezina kolege sa studija (engleski i novinarstvo) za kojeg se udala, pa i razvela (1951.- 1972.), i s kojim ima tri kćeri i zajedničku knjižaru džepnih izdanja (mekih uveza) u Victoriji, koja i danas radi. Ona je pak za studija radila kao konobarica, prodavačica i beračica duhana. Kasnije i na tamošnjim sveučilištima. Jedna od tih kćeri, Sheila Munro (1953.), napisala je sjećanja na djetinjstvo u knjizi Odrastanje s Alice Munro (2002.), što bi meni bilo moguće i zanimljivije od majčinih joj priča. Nadživjela je i drugog muža (1976.-2013.), zemljopisca prezimenom Fremlin.

Sretna je u stvaralaštvu, iznimno sretna. Već prvom knjigom priča Ples Happy Shades (1968.), tako je prevedeno (moguće »Igra sretnih sjenila«, no bez poznavanja sadržaja teško je prevesti), dobila je tamošnju najvažniju (guvernerovu!) nagradu i od tada niže druge knjige, nagrade, priznanja, odlikovanja, razne visoke počasti... Romanom se nije bavila. Kod kuće joj tepaju »naš Čehov«. Osobno, čitajući ove pripovijesti, Čehov mi ni jednom nije pao na pamet; mislim da je takvo nešto reći – ipak pretjerano.

Međutim, ostalo što o njoj pišu, a što sam pročitao tek nakon napisanih ovdašnjih osobnih zapažanja (kako načelno uvijek radim), uglavnom se slaže. Manje-više svi mi koji pišemo o njezinu djelu – slažemo se da ono najbolje prolazi ako je gledano s akribijskoga kritičko-prosudbenoga motrišta. Vještinu gradnje književnih sastavaka (bravuroznu kompoziciju priče) – to joj svi priznajemo.

Ipak, teba reći kako Nobelovu nagradu ne dobivaju samo književne vrijednosti djela, jer njezini dodjeljivači vode brigu i o brojnim drugim stvarima: malo Europe, malo Sjeverne, malo Južne Amerike, malo Afrike, Azije, nipošto ne izostaviti Židove, pa žene itd., itd. Munro je, navodno, trinaesta žena nagrađena Nobelom. Osim toaga, ne dobivaju Nobela uvijek najbolji književnici (to »najbolji« i ne postoji, a i nemoguće je odrediti!), nego najsretniji, koji se zateknu u najpogodnijim okolnostima...

K tomu, nije nebitno ni kako je predlagač predočio pisca, ni tko je predlagač. Munro je i tu imala sreću, ne samo nadživjeti i drugoga muža (danas je u osamdeset i trećoj!): Kanada tu nagradu još nije dobila, a dovoljan broj visokih američkih i kanadskih nagrada i povoljnih kritika – bitno smanjuju mogućnost neke pogreške... Uostalom, doista nije nezasluženo.