Prokletstvo tuge

Ivana Šojat-Kuči nakon svojega drugog romana, proslavljenoga Unterstadta, napisala je još jedan zanimljiv i pozornosti vrijedan naslov umjetnički ostvaren na zavidnoj razini. Prije svega važno je istaknuti da u kontekstu suvremene hrvatske književnosti autorica ne pripada onom isključivo medijski populariziranom i time »matičnom« literarnostvarateljskom kružoku, a isto tako ni pretpostavljenoj generacijskoj poetici koja je za takozvanu književnost u pokretu oduvijek bila labava teorijska konstrukcija. Autorica po svemu »odskače« od očekivanoga prosjeka pa navedena tvrdnja o vrijednosti romana Ničiji sinovi svakako nije pretjerana zbog višestrukih estetskih kvaliteta toga djela proizašlih iz u njega uloženoga truda golemih razmjera. Tomu treba dodati i raščlanjivanje zanemarenih i dosad nedovoljno jasno artikuliranih tema pa je zbog njihova statusa prešućivanosti postojao neispisan beletristički prostor koji je autorski hrabro svojim proznim djelom ispunila Ivana Šojat-Kuči.

Autoričina umješnost i smjelost, kao i kod prethodnoga romana, zasnovana je na razradi intrigantnoga i u književnosti nedovoljno aktualiziranoga sadržaja. U romanu-uspješnici ovjenčanom mnogobrojnim nagradama čak i u dramskoj izvedbi to je bila povijest jedne osječke obitelji njemačkih korijena koja je svoj pandan sada pronašla u priči o hrvatskome prezentu, točnije bliskoj prošlosti prvoga desetljeća 21. stoljeća, odnosno o bračnoj svakidašnjici jedne osječke obitelji iz postupno odumiruće srednje klase. Dijakroniju je podosta zamijenila sinkronija, mjesto je radnje ostalo isto, Unterstadt ili Donji grad, a u romanu se propituju međuljudski odnosi Marka i Sanje Skorup te njihovih najbližih srodnika i prijatelja. Ničiji sinovi također je priča ostvarena u formi grandioznoga obiteljskog romana u kojem misli, osjećaji i postupci jednoga lika poput štapa za biljar aktiviraju misaone, osjećajne i motivacijske porive drugih likova i obratno, pa čitatelj svjedoči sudaru različitih pogleda i svjetonazora kao sudaru kugli koje se kreću u više ili manje predvidim putanjama ovisno o silini međusobnih sudbinskih udaraca.

Jedno od glavnih sudbonosnih pitanja koje se postavlja u romanu na nekoliko mjesta svakako jest Sanjin upit: »Čija smo mi djeca?« U svjetlu ideoloških razmatranja odnosi »crvenih« i »crnih« nisu mogli biti zaobiđeni jer, kada se govori o suvremenoj hrvatskoj zbilji, govori se i dalje o polariziranom odnosu tih strana čije žrtve i posljedice njihova nikad prestala suprotstavljanja nisu iskupljene ili razriješene pa dodiruju svakoga od članova opisanih obitelji, njihovu prošlost i, nažalost, sadašnjost. Iako u ideološkom ključu postavljeno je ironično pitanje o moralnim karakteristikama potomaka – ako su u ratu izginuli sposobni, pravedni i pošteni, jesu li onda suvremenici izdanci onih osrednjih i kukavica pa odatle objašnjenje intelektualne degradacije i nećudorednosti? Je li Marku, sudioniku Domovinskoga rata, njegovo preživljavanje znak manje vrijednosti u odnosu na poginule branitelje, tj. više njegovo prokletstvo nego dar? Upitanost nad tim tko je čije dijete pokazuje se odlučujućim pitanjem identiteta koje uvelike određuje nečiji životni put i, dakako, njegove stranputice. U romanu je zato opisano kako je to biti dijete bez roditelja, dijete psihofizički »napukloga« oca ili onoga koji je samoubojica, dijete oca alkoholičara i brakom frustrirane majke itd. Patološka stanja koja nagrizaju psihu glavnih protagonista obiteljske drame pomno su dijagnosticirana kao zarazna rak-rana koja se polako, ali sigurno, širi u sve pore društva opstojećega u neprestanom (poslije)ratnom stanju svojega bivanja.

U romanu svaki od likova doslovce je slučaj za sebe i u tom sveopćem sivilu svijeta kao klinike za mentalno oboljele svatko je prikazan (pod)nositeljem, prije svega, svoje vlastite emocionalne prtljage, svojih osobnih trauma koje često prerastaju u višestruke obiteljske tragedije. Sanja je dijete majke čiji je otac samoubojica i koja ne voli svojega muža, »partizansko« siroče, a imala je nekoliko spontanih pobačaja kao i Sanja kojoj se ta nesreća događa dvaput, jednom nenamjerno, a drugi put ciljano. Marko rano ostaje bez oca, zatim djeda s očeve, kasnije i s majčine strane. Majka mu je nesretna zbog povratka u roditeljsku kuću i njezina nostalgija za mužem Tomicom pokazuje se kao romantična idealizacija, budući da njegovo pretpostavljanje društva prijatelja uz kapljicu svojim bližnjima postaje obrazac ponašanja koji Marko uvelike slijedi jer ga preostali članovi obitelji podržavaju u ugađanju isključivo vlastitim željama i navodno »muškim« potrebama. Pitanje na koje se ovdje toliko ne traži odgovor nije »Što je muškarac bez brkova?«, nego je to problematiziranje postavljanja na prihvaćanju alkoholizma zasnovanoga i kolektivno legitimiranoga pitanja: »Što je muškarac bez pića?«. Marko i Matija, njegov prijatelj još iz djetinjstva i suborac, traže izlike za opijanje u svim mogućim prigodama kao što su karmine, rođendani, blagdani, praznici i neobvezna prijateljska okupljanja. Alkohol im postaje utjeha i pomoć u zaboravu ratnih ubijanja, sredstvo bijega od svakodnevnih poteškoća i bračne rutine.

Ono po čemu je roman zanimljiv svakako jest fikcionalna razrada anatomije bračne destruktivnosti. Jedan od glavnih problema Sanja uočava u nasljednom čimbeniku koji proizvodi prokletstvo tuge, prijenos nezadovoljstva s roditelja na potomke jer djeca, ali i obziri, postaju glavni razlozi ostajanja u gorčinom ispunjenim brakovima. Stoga da bi se osvetili svojim sinovima i kćerima kao uzročnicima svoje nesreće, roditelji ih upućuju da se ponašaju kao oni sami, učeći ih kako da budu nesretni, oni opet svoju djecu i sve tako u nedogled začaranoga kruga naslijeđenih emocija i pogrešne percepcije svijeta.

Osim toga istaknuta je i šutnja, tj. odgojem i društvenim obzirima nametnuta autocenzura koja rezultira strašnim posljedicama – zatomljavanjem iskrenih osjećaja, podčinjavanjem, malodušjem, zamjeranjem, patničkim trpljenjem neizdržive situacije u kojoj se likovi nalaze, a zbog stida, sramote i nemoći ne mogu izreći svoje nezadovoljstvo. Posebice se to odnosi na Sanju koja se usred manjka samopouzdanja ne usuđuje otvoreno razgovarati pogođena strahom kako će drugi reagirati, odnosno muž, majka, rodbina ili susjedi. I s Markove strane ono najvažnije, iskrena izjava »Volim te«, dolazi prekasno. Sanja, opterećena, nesigurna i ogorčena, neuspješno si pokušava oduzeti život uz pomoć antidepresiva koji su postali njezin porok i način bijega od nepodnošljive bračne stvarnosti. Iako roman nije pisan s pretenzijama da bude bilo kakav oblik savjetnika ili vodiča za partnere ili one koji će to tek postati, Ničiji sinovi mogu izvrsno poslužiti i svima onima koji su zainteresirani za nekakav oblik veze, jer se u romanu na sustavan način opisuju uobičajene pogreške pri izboru životnoga suputnika, neispravni oblici komunikacije, muško-ženski odnosi u svojoj složenosti i problematičnosti.

Uzrok raspada bračne veze po koracima je opisan raščlanjivanjem procesa raspada i ubijanja ljubavi. Marko to radi izvanjski verbalnom agresivnošću, cinizmom, bijegom u alkoholnu omaglicu, vjerovanjem u omalovažavajuće stereotipe o jednostavnosti i razumnosti muškaraca te kompliciranosti i histeričnosti žena. No dok on to čini otvoreno uživajući status »drvenoga filozofa« i »đavoljega odvjetnika« onesposobljujući suprugu svojom jezičnom akrobacijom i snagom uvjeravanja, Sanja ljubav polako ubija iznutra – razočaranjem, prezirom koji prelazi u odbojnost i gađenje, taloženjem negativnih osjećaja koji ju doslovce guše jer je naučena pristojno šutjeti i trpjeti hirove svojega idoliziranog muža.

Zamršenost istaknutih problema osvjetljava se i u kontekstu (post)ratne traume – stigme naraštaja koji su imali nesreću doživjeti užase rata, pogotovo u ulozi izravnih svjedoka i sudionika na prvoj crti obrane. Marko i ostali likovi branitelja sanjaju mrtve suborce, doživljavaju teške trenutke samoubojstava prijatelja koji, kao primjerice Simba, ne mogu više izdržati stres i nagomilana emocionalna preopterećenja. Načeta psiha poput magneta priziva mrtve kako u snove i podsvijest tako u svijest i na javu čineći od živih ljudi sanjače smrti, kandidate za odlazak u onostrano jer se sjećanjima vezuju uz mrtve ili ne mogu preboljeti njihov gubitak. Jedna od često spominjanih riječi u romanu nesumnjivo je smrt, u svim pojavnim oblicima. Nagomilavaju se opisi karmina i posjeta grobljima, sjećanja na ratne pogibije, roman počinje i završava dizanjem ruke na sebe, odnosno sprovodom staroga susjeda nakon njegova samoubojstva i pokušajem Sanjina suicida, Markov preminuli otac ukazuje mu se u sobi, Markov rođendan samo je nekoliko dana odmaknut od datuma očeve smrti, a taj je datum upravo onaj kada je rođen njihov sin i unuk Petar. Mrtvi oživljuju i postaju zlokoban znamen sudbine onih koje su ostavili. Živi pak djelomice postaju svojevrsni mrtvaci jer se polagano ubijaju zbog uzročnika svih oboljenja – bolesne duše – i ne žele živjeti ili su depresivni i umrtvljeni.

Roman je u biti posveta hrvatskim braniteljima ili barem onom što je ostalo od njih. Taj dio stanovništva koji i dalje proživljava svoju (post)ratnu traumu nailazi na nerazumijevanje svoje okoline pogotovo zato što je roman napisan i kao prosvjed protiv poslovične hrvatske šutnje o posljedicama Drugoga svjetskoga rata i Domovinskoga rata. Pojedinac i društvo koji ne progovaraju slobodno i otvoreno o povijesti koja tišti osuđeni su na propast jer ih istina nije oslobodila, jer su prisiljeni na destruktivno potiskivanje straha, jer su podložni pojednostavljenom mitološkom tumačenju onoga što se dogodilo na bilo kojoj od suprotstavljenih strana.

U romanu se i protestira protiv književnosti koja potiče samozaborav jer ne ispunjava svoju ulogu hvatanja u koštac s duhovima prošlosti i fikcionalnim obračunom s njima. Taj se problem na neposredan način tematizira uz pomoć boemskih razgovora u Kazališnoj kavani u kojoj Marko kao pjevač kazališnoga zbora provodi dosta vremena u pijančevanju i raspravama. Njegov prijatelj Matija u polemici s nazovipiscem Slavkom zvanim Krleža protuslovi njegovu razmišljanju da je rat prošao, da preko njega treba prijeći, nastaviti živjeti kao ostatak svijeta i pisati o čemu svi drugi pišu. Upozorava da rješenje nije u pisanju djela koja se ne događaju nigdje i u kojima su glavne teme seks, droga i alkohol. Naime, time se stvara kolektivni zaborav i čitatelji postaju »luđaci« koji se trebaju selektivno sjećati ili se konformistički ponašati kao da se nešto, navodno, nije nikada ni dogodilo. Ničiji sinovi napisani su upravo zbog inata prema takvoj politici iskrivljene ili izbrisane memorije.

Zanimljivo je da je zboristica Ivana jedan od likova iz Kazališne kavane. Prema tom i nekim drugim – nikako slučajnim – signalima može se zaključiti kako je ovdje riječ o samotematizaciji, čime se aludira da roman ima podosta autobiografskih elemenata. Pri tom se Ivana (Šojat-Kuči) nije libila kritizirati, na primjer, odnose u vlastitu braku, populizam kazališnih kuća, naklapanja članova zbora, koja su u neskladu s uzvišenom radnjom izvođenoga djela kakvo je njoj nadasve omiljena tragična drama Lucia di Lammermoor.

Valja istaknuti još najmanje dvije neizostavne razine romana koje pridonose njegovoj uspjelosti i uvjerljivosti, ali i neobičnosti. Kompozicijski je roman organiziran u poglavlja tako da se kao pripovjedači u prvom licu jednine izmjenjuju Marko i Sanja, koji su ujedno glavni likovi i tumači onoga što se događa njima i ljudima koji ih okružuju. Time su poglavlja u međusobnom kontrapunktu jer se istodobno iznose dva različita pogleda na svijet i na ista zbivanja u njemu. Ta je razlikovnost uvjetovana ne samo obrazovanjem i prethodnim životnim iskustvima nego i posebnostima muške i ženske psihe. Ono što obje narativne inteligencije sjedinjuje jest način pripovijedanja. Vidljivo je da uz postojeće posebnosti naratora u prvom licu svatko od njih poprima pojedina zajednička obilježja jer, iako odaslano iz perceptivno limitiranoga očišta, izražavanje je pripovjedača i pripovjedačice ujednačeno u formalnom smislu te oblikovano u stilu istoga tipa naratora koji se služi izrazito estetiziranim opisima i doživljajima ambijenata, pejzaža i likova. Tom neobičnom spoju pridružuje se i upotreba eliptičnih rečenica koje se nerijetko ulančavaju u nizove. Na taj je način stvorena osobita pripovjedna manira kojom se oponaša asocijativnost tijeka misli, postiže se napetost u iznošenju emocionalno bremenitih doživljaja i svečanost tona pripovijedanja.

Druga osobito značajna razina romana jest iznimno naglašena njušna osjetilnost pripovjedača. Takav način doživljavanja svijeta ozbiljno konkurira osjetilu vida, a Marko čak ističe da stvari mirišu na ljude i da svijet napipava mirisom. U tom kontekstu nebo može mirisati na ustajalu, mlaku vodu, djeca mirišu na drvene bojice, njušenjem domaće juhe razbuđuju se sjećanja, zrakom se šire intenzivni mirisi koji podsjećaju na pojedino godišnje doba kao, na primjer, miris esenca i pržene crvene paprike u »dunstflašama«. Neočekivane usporedbe, inventivne metafore, nesuzdržavanje da se opišu i ne baš lijepe pojave koje čine svakidašnjicu kao što su smrad tijela ili fizičke izlučevine, upotreba vulgarizama i riječi iz nižega stilskoga registra kao sastavnih dijelova razgovornoga jezika, ali i dojmljivih opisa ponašanja ili izgleda lika, eksterijera ili interijera, nesumnjivo doprinose uvjerljivosti i bogatoj izražajnosti jezično-stilskoga plana djela.

Valja zaključiti kako je Ivana Šojat-Kuči s odličnim uspjehom položila težak ispit koji polaže svaki onaj pisac s lovorikama ovjenčanim prethodnim djelom. Roman Ničiji sinovi po kvaliteti i zanimljivosti jednak je Unterstadtu. U njemu su izrečene mnoge životne istine, tematizirani su sadržaji koji do sada nisu bili dovoljno aktualizirani, jer za to nije bilo niti dovoljno interesa niti skupljene hrabrosti. Također u njemu su istodobno u isti koloplet znalački spojene životna drama, poezija pripovijedanja i prozaična, ali ništa manje u svojoj tragičnosti uzvišena, svakidašnjica. Napokon, tim je romanom grad Osijek dobio još jednu književno izrečenu počast i poštovanje koje zaslužuje sa svim svojim osobitostima poput, primjerice, dravskih čiklova, sjećanja na vrijeme i kultna mjesta prije rata, odjeka granata koje padaju na nepokoreni grad, specifičnih mirisa i okusa koji postoje samo u njemu i više nigdje drugdje. Na osnovi svega iznesenoga, posve je logičan zaključak da su i Ničiji sinovi roman koji se treba svrstati u sam vrh suvremene hrvatske književnosti.