Profesionalna tješiteljica

Zašto je baš početak odabrao za kraj? To je bio naš običaj. Kititi jelku na Staru godinu. Ovo je druga godina da je kitim sama. Možda je i Ivan upravo radio baš isto. Stavljala sam jednu srebrnu, jednu plavu, jednu srebrnu, jednu plavu kuglicu na bor. Oglasilo se zvono na vratima. Stavila sam još samo jednu, posljednju kuglicu na bor i čvršće stegnula kućni ogrtač.

Ispred sebe sam ugledala zbunjenog mladića od nekih 25 godina, nalik na dječaka, jako lošeg tena i jako izražene Chaetophobie. Izgledao je štrkljasto i neugledno. Sve je na njemu zapravo bilo obično. Pokoja oštra dlaka stršala mu je iznad gornje usnice. Oči su mu bile podbuhle i crvene baš kao i zimska jakna koju je imao na sebi. Gledao je čas u pod čas u mene odmjeravajući koliko je sekundi dopušteno zadržati pogled u pod kako ne bi ispao nezainteresiran i koliko je sekundi dopušteno zadržati pogled na nekoj osobi kako ne bi ispao bezobrazan.

»Ulazi«, rekla sam mu.

Ušao je i ogledao se po kući očito ne znajući kud bi trebao dalje. Pokazao je prstom na sliku i znala sam da će reći »lijepa slika« ili »tko je ovo naslikao?« ili »paše vam uz boju zidova« pa sam ga zaustavila na vrijeme, jer sam o svojim slikama znala sve što sam trebala znati.

»Ne zanimaju me komplimenti. Stara godina je. Znaš da naplaćujem više. To ti je petsto kuna po satu. Imaš li toliko novaca? I rado bih da se požuriš. Sat-dva najviše.« Uvijek sam prvo riješila financijski dio našeg dogovora. Takve stvari nije trebalo ostavljati za kraj, jer ljudska zahvalnost uglavnom podrazumijeva potrebu. Jednom kad im više nisam bila potrebna, mogli su otići i bez plaćanja, sretni što su se na tako diskretan način riješili svojih briga i olakšali si dušu.

Većina mi je mojih mušterija govorila Vi što nikako nisam mogla shvatiti. Sasvim sam sigurna da se ne bih naljutila te bi bilo posve prirodno da su mi odmah s vratiju počeli govoriti ti. Intimni susreti ove vrste u normalnom bi svijetu podrazumijevali ne samo korištenje zamjenice »ti« već vrlo često i nadimaka ili deminutiva svih mogućih vrsta, uključujući životinje pa sve do onih apstraktnih pojmova.

»Skini jaknu, kaput, što već imaš i pričekaj me tu. Donijet ću ti nešto kratko. Bez brige, to je gratis.« Pokazala sam mu rukom na kauč. Dok je Ivan još bio ovdje, nikad im nisam dopuštala da sjednu na kauč u dnevnu sobu, uvijek bi ih prvo odvela do svoje sobe, a zatim se spustila da im donesem nešto za popiti. Kauč je bio mnogo intimniji od kreveta.

Sjeo je na kauč u stavio jaknu na koljena, očito ne znajuću kamo da je odloži. Sve mu je ovdje bilo nekako strano i izgledao je kao da se dvoumi.

»Ako želiš otići dok još nije prekasno, slobodno ideš«, jasno sam ga upozorila.

Prestrašeno je odmahnuo glavom. Već sam se navikla da malo pričaju jednom kad pređu moj prag. Nije me smetalo, bilo je kasnije vremena i za priču, ako su bili sposobni i voljni pričati. Jednom mi je na vrata pokucala i jedna žena. Nisam je željela primiti jer sa ženama nisam željela raditi. Jednostavno mi to nikada nije leglo. Ali molila me i preklinjala, rekla je da će platiti mnogo više. I popustila sam. Bilo je baš kao što sam i očekivala: tužno, depresivno, previše emocionalno. Ali na kraju sam je ipak zagrlila, što s ostalim mušterijama nikad ne prakticiram.

Stavila sam čašu pred njega. Nije se ni pomaknuo. I dalje je čvrsto držao svoju jaknu na koljenima.

»Popij malo. I nadam se da si punoljetan. I nadam se da nemaš neku kapljičnu bolest.«

Kimnuo je i posegnuo za čašom. Prinio ju je ustima i onda naglo stao kao da želi nešto reći. Pa je ponovno odustao i ponovno prinio čašu ustima. Očito, trebala sam ga zaustaviti na vrijeme.

»Nemoj pričati. Prvo popij, a onda ćemo otići u moju sobu. Na žalost, ovdje ne mogu obavljati posao iz osobnih razloga. Nadam se da te to ne smeta. A u sobi je i intimnija atmosfera.«

Kad bi me netko upitao zašto sam se počela baviti ovim poslom, ne bih znala reći. Došlo je nekako prirodno. Započelo je sa starim prijateljem koji mi je jedne ponoći banuo na vrata u neizrecivoj potrebi za društvom. Zatim sam stavila oglas u novine. Počeli su kapati na vrata sve češće i češće, uvijek u noćnim satima kad je Ivan već spavao. Zatim se pročuo glas te su neki čak izjavili kako su o meni čuli mnoge dobre stvari. U početku mi je odgovaralo i zadovoljavalo kako njihove, tako i moje potrebe. Kasnije je to već postala navika, posao kao i svaki drugi, samo sredstvo da zaradim novce kako bi Ivanu pružila što bolji život.

Popio je svoj viski, napravio izraz lica koji je govorio kako još uvijek nema dovoljno godina i stavio čašu natrag na stol.

»Jesi spreman?« upitala sam ga.

Ponovno je kimnuo glavom i tražio pogledom kamo da stavi jaknu.

»Uzmi je sa sobom. Ne želim nikakve tuđe privatne stvari da se gomilaju u mojoj sobi.«

Nekad sam imala mnogo više simpatija prema svojim mušterijama. Danas više ne toliko. Ništa me više nije moglo iznenaditi ili impresionirati ili šokirati. Niti jednom, osim prvom, nisam nikad čula ime. Ime je ovdje postajalo sasvim nevažno, jedna mala spona koja ih je vezala uz stvarni život. Ovdje su tražili utjehu i to je bila moja jedina i glavna zadaća. Našao bi se povremeno i neki koji je došao radi zabave ili znatiželje, ali njih sam vrlo brzo otpravila kući. Prepoznala sam ih jako lako, bili su previše govorljivi, skinuli bi se čim sam zatvorila vrata da vide kako ću reagirati. Uvijek sam okrenula glavu i pristojno ih zamolila da odu i priprijetila policijom. »Droljo ofucana«, rekli bi mi, ali sekundu poslije ipak bi otišli prestrašeni da netko ne sazna što se dogodilo. Srećom, takvih nije bilo mnogo. »Nisam takva žena. Nisam takva žena. Sve što radim je ispravno. Samo pomažem.« Ponavljala bih to obično cijelu noć nakon odlaska nekog od tih primitivaca.

Krenula sam po stepenicama prema gore i rekla mu nek me slijedi. Poslušno je išao korak po korak iza mene, sve dok mi nije ponestalo koraka, a ja sam sjela na svoj krevet. On je i dalje stajao, gledao po sobi kao da se trudi zapamtiti svaki detalj koji se u njoj nalazio. I opet sam ga morala prekinuti.

»Ne pitaj. Ove te se fotografije ne tiču. Pravi se kao da ih ne vidiš«, upozorila sam ga pomalo grubim tonom. Svi su željeli postaviti isto pitanje, a zapravo niti jedan nije bio vrijedan odgovora.

Zidove sam oblijepila crno-bijelim Ivanovim fotografijama. Ispod svake sam napisala malenu priču, onu koja je trebala ostati jedinim svjedokom o njihovim životima nakon što mene više ne bude. Čak sam i datume označila na svima.

»Hoćemo krenuti? Jesi spreman?« upitala sam ga sad već s dozom nestrpljivosti. Nisam uvijek bila takva. No nakon mnogo godina u ovome poslu, više nisam mogla zračiti nevinošću i zainteresiranošću s kojom sam zračila na početku, dok je sve još bilo relativno svježe. Ovaj je mladić nalik na dječaka još uvijek izgledao nesigurno, smeteno, uplašeno. Bilo mi je jasno da mu je ovo bilo prvi put, ali zasigurno je imao jako dobar razlog kad je odlučio platiti čak duplo. Nadala sam se da će završiti što prije tako da konačno sama mogu dočekati Novu godinu.

»Gle, mali, znam da ti je neugodno. Znam da ti je prvi put da si ovdje. Ali sam si došao, jer očito imaš neki jako gadan problem. Namjesti se na krevetu kako ti je najugodnije pa da počnemo...«

Pokazala sam mu da za početak sjedne do mene. Nekima je više odgovaralo sjedećki, neki su više voljeli ležati, neki su samo stavili glavu u moje krilo. Sve im je bilo dopušteno osim dodirivanja. Pravila predostrožnosti. Dirala sam samo ja njih.

Sjeo je pored mene još uvijek noseći jaknu sa sobom. Nježno sam mu primila glavu i naslonila je na svoje rame. I tada, iznenada, lavina suza krenula je iz njega. Jakna mu je pala na pod. Odgurnula sam je lagano nogom kako ne bih na nju kasnije nagazila.

»Tako, tako, samo ti daj«, rekla sam mu i počela ga gladiti po kosi. »Sve će biti u redu, samo se ti dobro isplači...« Počeo je jecati sve više i više, hripčući, jedva dolazeći do daha. Približila sam mu kutiju s papirnatim maramicama.

Nakon jedne takve seanse obavezno bih mijenjala posteljinu, mokru od suza. Soba mi je znala biti puna ljepljivih maramica i tuge. Neki su plakali jedan sat, neki dva sata, nekima ni tri nisu bila dovoljna. Količina je suza kod muškaraca često bila proporcionalna s njihovom veličinom. Mrge su znale ispustiti svu tjelesnu tekućinu u vidu suza i sa zadnjim hroptajima, dehidrirani, tražiti čašu vode.

Mali je i dalje plakao, ja sam ga i dalje jednom rukom gladila i tapšala po glavi, a drugom prihvaćala prljave mokre maramice. Puštala bih im pritom i neku audio kazetu na starom kazetofonu. Znalo se dogoditi da su se prepoznali u nekoj od pjesama, prepoznali situacije koje su ih dovele k profesionalnoj tješiteljici, ali prepoznali i ime osobe koja ih je slomila. Onda bi briznuli u još teži plač i još bolje očistili svoju dušu i novčanik...

Po intenzitetu jecaja i količini utrošenih maramica shvatila sam da se polako počeo smirivati. Neke bi uhvatio i drugi val, neke i treći, ali većina je bila gotova nakon tog prvog i jedinog vala suza. Mali je obrisao nos rukavom ostavljajući na njemu cijelu sluz. Oči su mu bile još podbuhlije i još crvenije nego kad je došao.

»Osjećaš li se bolje?« upitala sam ga.

Kimnuo je glavom iako nije djelovao uvjerljivo. Vidjela sam da neki od njih u glavi izvode računicu koliko bi jedan pristojan pravi muškarčina trebao ostati. Koliko bi zapravo bilo dozvoljeno da društvo odobrava njihov plač. Htjela sam im reći da su vrlo vjerojatno i njihovi očevi, sinovi, bratići, stričevi, ujaci, vjerojatno jednom bili kod mene. Ali prešutjela sam. Zato nisam prihvaćala žene. One nisu imale granice ni mjere, mogle su plakati satima i pričati satima, plakati, jecati, ispričati cijelu svoju životnu priču. Nisu znale da i ja imam svoju i da mi je jedna bila sasvim dovoljna, da je moje spremište životnih priča popunjeno.

Nije mi se zahvalio, nije rekao ništa, nije pozdravio, samo je na noćnom ormariću ostavio novac. Ja sam se zahvalila njemu, podigla mu jaknu s poda i otpratila ga do izlaza. Nije se više okrenuo, a ja sam mahala njegovoj silhueti koja je nestajala u mraku...

* * *

Sjela sam na kauč i gledala našu jelku. Bilo je već skoro 11 sati i Nova se godina približavala iz minute u minutu. Natočila sam i sebi čašu alkohola, zatim brojala minute, gledala sekunde kako prolaze, čekala sat da se okrene.

Onda je došla ponoć. Sve je bilo kao i minutu ranije, godinu ranije. Razmišljala sam što ću sve pročitati u sutrašnjim novinama i hoću li ove godine pronaći možda i njegovo ime. Upalila sam televizor, pronašla novogodišnji program i uz paketić maramica i veselu glazbu polako utonula u san.

____________________

Iva Tkalec rođena je 1984. godine u Varaždinu, gdje je završila gimnaziju i diplomirala na Fakultetu organizacije i informatike. Kratke priče piše od 2011. i dosad ih je 20-ak objavila, isključivo na književnim portalima te u natječajnim web-zbornicima i zbirkama (u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori). Osvojila je drugu nagradu za kratku priču na književnom natječaju »Stanislav Preprek« (2011.). Piše samo prozu i sada dovršava svoj prvi roman. (Op.ur.)