Prilagodbe ili prevlast uprizorenja nad pričanjem

Uobičajena podjela književnosti na lirsku, epsku i dramsku u suvremenosti sve više gubi vlastite zadanosti. Stihovana epika – nekada vodeća – od klasičnih do naših baroknih i romantičarskih epova nije izdržala čitateljske kušnje novih vremenâ i gotovo da je posve zamrla; nalazimo je još jedino u hrvatskomu (šire i u balkanskomu!) deseteračkom pučkom pjesništvu koje u stihu priča/pjeva, još uvijek uz gusle (!), suvremenu stvarnost, sve manje pohvalno, kao u vrijeme prevlasti tzv. »narodne književnosti«, a sve više pokudno. Iako posve izvan tzv. medijske ili šire društvene pažnje, zapravo u potpunosti zanemarena i bez ikakva kritičkoga prihvata, ona nalazi iznenađujuće brojne svoje poklonike, osobito među Hrvatima izvan domovine, a pritom se koriste i suvremena sredstva recepcije, CD-i npr. (!) Dakle, izvođača (pjevača/pjesnika) se i vidi, a ne samo čuje: prevlast gledanja i slušanja istovremeno privlačnija je od samoga slušanja. Međutim, na pozornici – rima je gotovo posve zamrla.

Sjetimo se srednjega vijeka: zlatno vrijeme kazališta otišlo je bilo u povijest, skupa s antičkim grčkim akustički savršenim kazališnim zdanjima na otvorenom. Tu se tada ostvarivalo i društveno saobraćanje, a ne samo umjetnički iskazi u suvremenim ili povijesnim pričama. Kršćanstvo srednjega vijeka sve je to zanemarilo, ali ne i – Bibliju u slikama u svojim bogomoljama. To jest – slikovno predočavanje života svetaca. Pojačano je to i kazališnim prikazanjima tih života, također.

Naše pak vrijeme, od kako je dobilo svoju najomiljeniju igračku – televizor – koristi isti način: tek tada nastaje posvemašnja prevlast vizualnoga – sve je u slikama. Ono što su u antici bili kraljevi, u srednjemu vijeku još i svetitelji, u današnjemu su vremenu svjetski moćnici: političari, bankari, bogataši općenito jet- set... Vazda isto: moćni i bogati!

Međutim, ima i nešto posve drugačije: slabo intelektualan, u Hrvatskoj navodno niti deset posto visokoobrazovanih, a ne i baš najbolje pismen, današnji puk, kakav je uvijek i bio – recimo otvoreno: demokratska većina – gleda najradije sebe. Preciznije kazano: zanimaju ga sebi slični (prepoznatljivi!) likovi u suvremenim televizijskim ili filmskim uprizorenjima, a tamo gdje srednji društveni sloj nije posve osiromašio i nestao tako da može platiti ulaznicu – i u kazališnim predstavama jednako je tako. Računalni sustavi pak to »samògledanje« – gdje svi mogu gledati i slušati sve, dakle svatko svakoga – sve skupa postaje opći sitnòsebični, u svemu drugomu besmisleni žamor u kojemu se od bezbroja riječi i množine sudionika u međusobnim razgovorima i gledanjima, ne čuje ništa, nego samo – huka oko Kugle.

Kazalište u svemu tomu nastoji naći prilagodbe sebi i svojemu vremenu te tako – opstati! U tu svrhu ponajviše klasični rimovani stih, kojim su napisana manje-više sva klasična kazališna djela, zamjenjuje običan, svakodnevni govor, e da bi scenska priča bila – gledateljstvu prihvatljivija, suvremenija i – uvjerljivija, životnija.

Međutim, kazališnim daskama, a ne samo filmu, prilagođavaju se i najpoznatiji romani svjetske i domaće književnosti s namjerom da ih se brže i lakše upozna i prihvati.(Oni koji pomnije prate književnost – da vide što je bolje: knjiga ili predstava?!) U hrvatskim kazalištima nekolike upravo igrajuće predstave u kojima se romaneskna, lirska ili epistolarna književnost prilagođuje (adaptira, odnosno dramatizira) za pozornicu – to potvrđuju.

Prilagodbe su inače sve češće, a ovaj izbor zadan je i mogućnostima kritikova gledanja tih nekih trenutačno igrajućih predstava.

* * *
Opterećeno načinima pristupa – spašeno poštivanjem pisca i djela (Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna, u prilagodbi i redateljstvu Zlatka Svibena, Zagrebačko dramsko kazalište Gavella, 2013.)

Prenijeti na pozornicu roman Zločin i kazna, slavno djelo jednoga od ponajboljih svjetskih pisaca, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (1821.-1881.), vodećega i nenadmašenoga psihološkog realista – velik je zalogaj za svakoga prilagoditelja. I kazalištu i filmu to je djelo prilagođavano više puta. (U Gavelli premijerno 19. rujna 2013.)

Zlatko Sviben (Zagreb, 1954.) – prilagoditelj, odlično je upućen u te dosadašnje prilagodbe, kazališnim jezikom – dramatizacije; on ih i spominje u prigodnomu osvrtu uz predstavu »Dramatizacijska vrela (i argument)«, njihove tvorce navodi poimenice te njihove postupke načinski (»ansamblgrađanski, socijalmoralni, postdramskolirski«). Mene, kao gledatelja, sve to skupa – uopće ne zanima. Naime, kritičara u kazalištu shvaćam kao gledatelja koji, kao i brojni drugi gledatelji, zna što je gledao i što je to što je vidio, posve mimo teorijskih rasprava – nikako drugačije. Osim što, za razliku od ostalih gledatelja – kritik nešto i napiše. Pritom valja znati da objektivne kritike nema. Objektivan je samo Gospod Bog, a svaki ljudski subjekt može napisati, uprizoriti, odglumiti... samo nešto subjektivno. (I Sviben i ja koji pišem o predstavi – vidim iz njegova životopisa – književni smo komparatisti s istoga fakulteta; znamo dakle o čemu je riječ.)

Sva ta pretraživanja drugih diskursâ, sav taj rječnički egzibicionizam, sva samohvalna parada – to je za profesionalne teatrološke preživače raznosortnih fraza i domišljancija. Bilo bi najbolje da je Sviben sve to maknuo u stranu, sjeo i – prozu koju čita pretvarao u dramski pristup, onakvu kakva je napisana, vodeći se isključivo vlastitom pameti i s povjerenjem u – sama sebe: što se ne smije izostaviti, što može, čemu dati više značaja, čemu manje... Dostojevski je, naime, za koplje bolji od svih prilagoditelja njegova djela, a nije ni Sviben – koliko razabirem – lošiji ni od jednoga od njih. Bili su mu suvišni, a i štetni, opteretili su mu pristup prilagodbi tako da je ta stanovita načinska mješavina (ili multistiličnost) osnovno opterećenje čitava uprizorenja.

Zanimljivo je kako je Sviben označio vlastiti prilagoditeljski posao: »dramatizacijski scenarij«. Dakle, nastojao je biti i filmičan (»scenarij«) i kazalištan (»dramatizacijski«), pa je tomu podredio i pozornicu, interijerno-eksterijernu, s više mjesta radnje na njoj, što su obavile Ana Martina Bakić i Ivana Knez. A Marita Ćopo je odjenula glumce, primjereno redateljskim zamislima, iako stanovito osuvremenjeno. Skladatelj je Darko Hajsek, a (vrlo dobar) oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik.

Zaključiti je dakle da je upravo načinska višeslojnost te neodlučnost u odstranjivanju, u žrtvovanju ponekih prizora – a za dobrobit cjeline – nepotrebno zasmetala jasnoći i cjelovitosti izvedbe djela koja je mogla biti kraća i time gledatelju (dakle, s recepcijskoga kritičko-prosudbenog motrišta) cjelovitija. Prihvatljivija.

Naime, čitatelj čita sate i sate, pa i dane i dane, vraća se na već pročitano, ima vremena razmisliti... dok gledatelj u kazalištu nema takvih pogodnosti, ali vidi i čuje »stvarno«, predočeno zbivanje, prizori su u načelu bolji što su brži i dinamičniji... Gledatelj cio roman mora »pročitati« u dva sata... Prilagoditi tomu čitavo djelo, sve u njemu, nemoguće je, a Sviben je upravo tomu težio: prikazati što je moguće više onoga što je Dostojevski napisao.

Međutim, ima to i svoju neusporedivo bolju stranu: težeći tomu da prikaže što više, prikazivao je doista prizore i likove iz Zločina i kazne (subjektivno, naravno!) a ne tek »svoje čitanje« tih prizora i tih likova, čime se temeljno razlikuje (u ovoj predstavi) od takozvanoga redateljskog kazališta u kojemu je piščevo djelo samo »predložak« koji se prekraja prema redateljevim zamislima. Sviben poštuje djelo koje uprizoruje i njegova pisca te je time neusporedivo ozbiljniji i značajniji od »redateljskoga teatra«, i kao prilagoditelj i kao redatelj.

Dvije su riječi u ovomu djelu bitne, a pisac nam ih nudi u naslovu: zločin i kazna. Što se tiče zločina, on je potaknut i plemenitim namjerama: osloboditi društvo pokvarene lihvarke (danas banaka!). Dakle, težište je na pristupu s etičkoga književno-prosudbenog motrišta, a tako gledano i prilagoditelj i redatelj možda su mogli biti stanovito određeniji. Meni je tu ponešto nedostajalo, a što – dade se najbolje označiti jednim stihom iz nove knjige Luka Pàljetka (Nepovjerenje u sustav, Školska knjiga, Zagreb, 2013.): koliko zla je potrebno za jedno dobro djelo. Riješiti se lihvarke je dobro djelo, ali ubiti je – to je zločin...No, možda sam ja prezahtjevan gledatelj.

To je duga predstava, moguće s previše usporednih radnjâ, pri kraju ponešto (meni) i zamorna, no svaki prizor – pogledamo li ga zasebno – ima svoj razlog postojanja i rađen je s puno pažnje i precizno.

Sve je uprizoreno tako da je posve realistična gluma samo ona lihvarke (Inge Appelt, vrlo dojmljiva) i policijskog istražitelja (Ozren Grabarić, još dojmljiviji!). Svi ostali kao da su stalno u somnambulnu svijetu i životu, a neki su – glumeći na rubu patetike i nadrealnosti – ostvarili vrlo zapažene uloge. Tu svakako spadaju Anja Šovagović Despot (Marmeladova) i Zoran Gogić (Marmeladov), te Nela Kocsis (Sonja) i Darko Milas (Svidrigajlov, ima i drugih manjih rola). Dobre uloge donose i Ivana Bolanča (Dunja) Jelena Miholjević (Raskoljnikova majka) te Siniša Ružić (kao Dunjin zaručnik, tu najbolji, ali i on je u više uloga), kao i Perica Martinović (dojmljiva Lizaveta Ivanovna). Sve-u-svemu ovdje vrlo dobar ansambl još upotpunjuju Živko Anočić (u više uloga), Nenad Cvetko (Nikolaj) te Ivona Kundert/Amanda Prenkaj (Polina).

Franjo Dijak, u naslovnoj ulozi Raskoljnikova, za mene je bio ugodno iznenađenje. Izgovorno je bio posve korektan (znači – zna ispravno govoriti i ne ćućori – kad hoće, a to je temelj svakoj ozbiljnoj dramskoj ulozi). Doživljaji su različiti, ima ih koliko i gledatelja. Moj je doživljaj toga lika da je takav Raskoljnikov posve moguć, dojmio me se istinitim, a to je glumcu kompliment.

U zaključku: predstava jest opterećena različitim načinima pristupa (i nekih drugih prilagođivača), ali očita redateljeva nadarenost te ozbiljno shvaćanje pisca i njegova djela kao i nastojanje da ih predoči što je moguće vjerodostojnije – čine ovu predstavu ne samo jednom od najzahtjevnijih u ovomu kazalištu, nego i jednom od najboljih.

* * *
Prednosti čvrste prilagodbe (Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Braća Karamazovi, u prilagodbi Andreja Hienga i redateljstvu Dejana Projkovskog, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 2013.)

Makedonski »maladajec« Projkovski (rođen 1979. u Bitoli), nema, dakle, još ni četrdeset godina, postupio je mudro kada je Braću Karamazove uprizorio (premijerno 10. lipnja 2013.) na osnovi prilagodbe slovenskoga književničkog iskusnika i kazališnog stratega Andreja Hienga (Ljubljana, 1925.-2000.). Zato je ovdje u naslovu riječ »čvrsta prilagodba«, jer je Hiengova upravo takva: usmjerena na bitno, sposobna razlučiti od manje bitnog, spremna žrtvovati mnogo da bi se dobilo – više: cjelovitu kazališnu predstavu, gledljivu i prilagodljivu suvremenim prihvatnim navadama (recepcijskim uvjetima). Hieng zna da kazalište ne može što roman može, predočiti svu silinu i obilnost unutarnjih svjetova duševno rasute braće i njihova paklenskog oca, ali i obratno – da jedino kazalište može sve to vizualizirati, udariti u gledateljeve emocije i bez čitanja...

Projkovski je uzbuđen zbog Braće Karamazovih, u prigodnoj promidžbenoj knjižici obilno navodi misli iz romana, sav je zaokupljen dubinom Dostojevskijevih spoznaja, snagom otkrića paklova i nebesa i svemirā u čovjeku, ne samo nad njim... To je razumljivo, to je mladenačko doživljavanje, ta je spoznajna zadahtalost – pokretač zamisli kako sve to odigrati.

Tako se, eto, dogodilo da je psihološki realist odigran na način poetskog realista, čak nadrealistično i nadrealano, latino-američki ili balkanski... U svakom slučaju, Projkovski je pokušao prošvercati »redateljski teatar« u kojemu je Dostojevski, odnosno Hiengova prilagodba njegova djela za pozornicu – tek predložak na kojemu se treba samoistaknuti, pokazati što sve redatelj zna i umije, dokazati da Dostojevski (odnosno Hieng) bez Projkovskog čak i ne može kazališno obstati... Ta podvojenost u sebi samom; s jedne strane divljenje velikanu, a s druge još silnija čežnja za samoisticanjem – nailazila je u pravilu na čvrsto tkivo Hienogve prilagodbe koja nije dopuštala da se uprizorenje raspe u bulatovićevskog »petla koji leti prema nebu«, dakle – u nadrealno ludilo...

Naime, makedonski »maladajec« je izveo čitavu predstavu i bez Dostojevskog i bez Hienga: sve se igra u parteru dubrovačkoga kazališta, odakle su uklonjena sva sjedala, te tek ponešto na pozornici i u središnjoj loži, što je manje korišten dio toga novostečenog prostora uprizoridbe, a gledatelji su, koliko ih može biti – samo u ložama. Time se dogodilo nešto rijetko i čudno: nama koji smo gledali s prvoga kata loža, glumce smo vidjeli tek iz blago ptičjeg rakursa (da se poslužim snimateljskim nazivljem), ali oni iznad, na drugomu i trećemu katu – gledali su im (tijekom većine izvedbe) samo u tjemena, dolje duboko pod sobom, kao iz helikoptera. (Nisu kazališta s ložama idealna, ni akustički ni vizualno, poput antičkog im uzora na otvorenom.) Ne znam koliko je ta neobičnost pripomogla svemu, ali znam da se tako »renja« (rekao bi Pomet!) u svijetu suvremene kazališne pomodnosti gdje se nešto novo i dosad »neviđeno« cijeni kao čisto zlato, makar to bila i suluda ideja: kazalište bez gledališta. (Makar bez njegova središnjeg dijela.) Premda tako mlad, Projkovski je za svoje (valjda slične ovomu) domišljancije i egzibicije sakupio nagrada i priznanja toliko da sve ne bi stale na dva pretovarena magareta.

Baš bi me zanimalo što bi se dogodilo i kako bi predstava izgledala kada bi ova ista Hiengova prilagodba bila odigrana na goloj pozornici, bez scenografije, s crnim platnom iza svega, tek s najnužnijim rekvizitima, ali da su glumci u odjeći svojega vremena. Bi li tada Dostojevski izgubio dubinu i snagu svoje riječi ili bi je možda tek tako – doista dobio?

No, ono s lijesom i Karamazovim u njemu je, mnim, uspjelo; ono s ocem Zosimom u središnjoj loži – vrlo uspjelo; ono s Ivanovim zavlačenjem u škrinju – ne bih rekao da je tako, to je nepotrebno pomodnjačko nadigravanje... Ukratko, atrakcija nije pripomagala izvođačkoj koncentraciji, nego joj je čak odmagala, premda ni na jednu ni na drugu sastojnicu predstave redatelj ni trenutka nije zaboravljao.

Bilo kako bilo, iz glumačkih izjava otisnutih uz predstavu razabire se da je »maladajec« (konavoski bi bilo: mánjak) pravi kazališni »vožd« i »vrač«, da znade pokrenuti glumačku radoznalost i polet, što je vrlo važno, čak mislim da je bilo i damskih padanja u nesvijest, a čitamo (u popratnoj knjižici) i pisamca ljubavi. Projkovski ima osobine skupih redatelja, zna kako zabljesnuti i zna postići radost zajedničkoga stvaranja predstave, što je još važnije. A glumci su kao i (Kranjčevićevi) narodi: »djeca velika što lako im je kupit igračke«.

Inače, Frane Perišin dobro je odabran za upečatljivu ulogu staroga Karamazova (sam Dostojevski imao je, kažu životopisi, zla oca kojega su vlastiti mu kmetovi zatukli!). Smirena i dojmljiva Zosimu ostvario je naizgled s lakoćom Branimir Vidić – Flika, to mu je dosad najpamtljivija uloga. Ivan Trpimira Jurkića je izvan mojih poimanja toga lika, no Jurkić je odličan glumac; mislim da je ranija (splitska) uloga Smerdjakova puno više u skladu s njegovim glumačkim habitusom. Smerdjakov je ovdje Edi Jertec: vrlo dobar. Aleksej Mija Jurišića valjano je postavljen i dojmljiv. Trećega brata, Dimitrija, s najtežim glumačkim teretom tragične sudbine – doista je maestralno iznio Vladimir Posavec Tušek. Dobar dojam što domaće što posuđene glumačke družbe upotpunili su i Zdeslav Čotić (Rakitin), Hrvoje Sebastijan (Pjotr) i Boris Matić (Grigorij).

Zanimljivi ženski likovi su odreda vrlo dojmljivo izneseni: Glorija Šoletić je Grušenjka, Helena Kovačić Katarina Ivanovna, a Mirej Stanić krhka i lirska Liza. No moja se pozornost zadržala najuvjerljivije na generacijskim mi najbližoj Izmiri Brautović čija je Hohlakova – doista za pamćenje. (Što ne znači da ostale također nisu!)

Projkovski je sa sobom doveo i scenografa (Vlado Gjoreski), skladatelja (Goran Trajkovski), a kostimografa je našao u Željku Nosiću. Snažan umjetnički dojam predstave koju se u Gradu uvelike »kunduralo«, upotpunile su Amorete, djevojački zbor voditeljice Maje Marušić. Za Dubrovnik značajan kazališni događaj, ali – tu i ostaje, bez mogućnosti gostovanja, osim u sličnim kazalištima s ložama, pod uvjetom skupa i zahtjevna uklanjanja pa ponovnoga postavljanja čitava gledališta u prizemlju...

* * *
Otkriće glumice s kojom treba raditi (Mladen Vukić: Banket blitvanski (varijanta druga), u vlastitoj prilagodbi i redateljstvu, prema motivima romana Banket u Blitvi Miroslava Krleže, Udruga Hierostati, Aplauz-teatar, Llnkt!, plesni projekt, Kazalište Histrioni, Zagreb, 2013.)

Ne poznajem varijantu prvu svega ovoga, a Histrioni su privatnim malim kazalištima i plesnoj grupi ustupili dvoranu gdje se (15. prosinca 2013.) premijerno mogla vidjeti – uvjetno rečeno – prilagodba poznata Krležina romana, već obilno prilagođavana... Sintagma »prema motivima« sama po sebi upućuje da i nije riječ o prilagodbi, nego o posve novomu djelu koje koristi motive iz drugoga nekog djela, ali nije tako: likovi su »pukovnik Barutanski« – Slavko Juraga, »generalica Michelson« – Anica Kovačević i »doktor Nielsen« – Tomislav Martić. Da jest prilagodba potvrđuje obavijesni letak predstave (skromno otisnut kao »razglednica«), gdje izričito i piše: »...adaptacija se bavi dvama svjetonazorima: onim ‘vojničke čizme’ i suprotnom logikom ‘kutije olovnih slova’, zapravo svim onim između«.

Ono što je uvjetno novo, a ne prilagodba, to je »Radio Blitva« kao stanoviti kor: pet djevojaka i govori zajednički, komentiraju igru, sudjeluju u njoj, a kako je Anja Đurinović »suradnica za pokret«, imaju i stanovito plesnu zadaću. To su, osim Anje Đurinović, još i Dubravka Lelas, Adrijana Šnajder, Ana Vučak i Ana Marija Žužul. One su solidno obavile svoj posao, ali su zapravo suvišne »sukobu dvaju svjetonazora«, pa i »onom između»... Međutim, redatelj Vukić našao je zapravo najbolji način da i njih uklopi u predstavu kao »plesni projekt« koji dobiva i dramsku ulogu.

»Red politike – red privatnosti«, to bi bilo najkraće određenje te predstave, gdje je »red politike« u oštrim dvobojima riječima između troje glumaca ili u monolozima – zapravo dokazivanje da je Blitva, sa svim svojim primitivnostima i nesuvislostima, još uvijek tu i još uvijek takva (Hrvatska) kakvu je Krleža i vidio i izrugivao se i volio i mrzio: ništa nova! Ništa nova nema ni u onomu redu privatnosti, ali – to je ipak zanimljiviji dio predstave (budući da nam se od bilo kakve prizemno-dnevne politike već povraća!).

Za Slavka Juragu se znade da je glumac vrhunskih kvaliteta, u punoj zrelosti, sposoban za najzahtjevnije dramske zadatke, što i ovdje još jednom dokazuje. Tomislav Martić je glumčina, sjajan, osobito u ozbiljnim dramskim situacijama, što također i ovdje dokazuje, premda je njegova nadarenost i njegova gluma – na žalost – nedovoljno i poznata i priznata, zaslužuje mnogo više.

Anicu Kovačević prvi put gledam u nekoj ozbiljnijoj i većoj ulozi, zapravo u dvije pa i u tri uloge (ako valjano razabirem): to je za mene pravo otkriće, glumica vrhunske kakvoće. No, njezina gluma ipak je bila »filmska«, više negoli »kazališna«. Sjedio sam u drugomu redu gledališta i dobro sam je čuo, ali – ponekada s naporom, toliko je u nekim trenucima znala biti tiha. Naime, probe su u praznim dvoranama koje su znatno akustičnije od punih dvorana; na što se često zaboravi... A svaka izgovorena riječ mora se jasno čuti i u najudaljenijemu kutu gledališta. No, to je moguće onima u zadnjim redovima i umanjilo užitak gledanja i slušanja njezine glume i kvarilo im dojam o predstavi. Sve to ipak ne umanjuje dojam o ovoj budućoj vrhunskoj glumici, ako Fortuna tomu ništa ne prigovori... Ono »s kojom treba raditi« ne znači tek da ustraje na ovladavanju kazališnim prostorom, nego ne treba je zatrpavati zahtjevnim ulogama. Suvremenom i suverenom uprizorenju pripomogla je i »klasična« odjeća (Irena Sušec), premda Kovačević zapravo i nije bila kostimirana.

Obznanjeno je, na onom kazališnom letkiću, da je ova predstava ostvarena uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba te Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Ako je već tako, a predstava je dobra, potpora ne bi smjela biti tek ona novčana, za jednu izvedbu...

* * *
Predstava na osnovi pisama i jednoga neobičnog odnosa (Lidija Duić i Ludwig Bauer: Sunčana i Sever, u redateljstvu Jasmina Novljakovića, Gradsko kazalište Sisak i Dom kulture Kristalna kocka vedrine, Sisak, 2013.)

Josip Sever (Blinjski Kut, kod Siska, 1938. – Zagreb, 1989.) uistinu poseban i kao pjesnik i kao osoba te Sunčana Škrinjarić (Zagreb, 1931. – 2004.), hrvatska spisateljica za djecu, imali su zaista poseban odnos: »više od brata, manje od ljubavnika (...). Voljela sam ga«, kako je zapisala. Ona je njemu bila »princeza«, Sunčica, idol, ideal, nadahnuće, muza, a doista je bila ljepotica... Međutim, Sever jest bio izniman, i čovjek i pjesnik, ali i dosljedan podanik kralja Alkohola iz čijega je sužanjstva nekoliko puta pokušavao umaknuti, ali se uvijek vraćao: u krčmu, pred Alkoholov oltar! On je njoj bio »Severlutak«, kako ga je i zvala, znači – ipak igračka, ali također i nadahnuće jer se spremala, nakon njegova neobična i nagla odlaska zauvijek, napisati Knjigu o Severu, tako se trebala i zvati, no – ostalo je na namjeri.

Knjiga o Sunčani i Severu autorskoga dvojca Lidija Dujić – Ludwig Bauer govori o tomu odnosu dvoje književnika. Bauer je Severu (kao i autor ovoga zapisa) bio intiman prijatelj. On i njegova životna te književna suputnica napisali su doista posebnu knjigu, stanovit spomenik za to dvoje književnika i uspomenu na jedan neobičan suodnos, gdje su uz vlastite tekstove o njima, memoarskoga karaktera, i Sunčanini zapisi, Severova pisma, razglednice, stihovi; posebna i posebno zanimljiva knjiga. Potaknuti uspjehom i dobrim prihvatom te knjige, odlučili su to što u njoj piše pretočiti u dramski tekst, odnosno – napisali su dramu Sunčana i Sever koja je, u redateljstvu Jasmina Novljakovića, a on je ujedno osmislio i pozornicu, izvedena u Sisku (27. studenog 2013.)

U toj drami, uza Sunčanu i Severa, likovi su i njegovi »koloritni književni suputnici«: Majakovski (kojega je Sever prevodio još kao srednjoškolac!), Kručonih (Aleksej Jelisejevič, 1886.-1968., ruski futurist i teoretik, znatno utjecao na Severovo pjesništvo), te sam Bauer... Međutim, na pozornici je bilo nemoguće razabrati tko je tko, čak i meni koji sam to unaprijed znao (a i stoji tako u prigodnom letku). U njemu piše samo »igraju« (Kristina Krepela, Igor Golub, Duško Valentić/Zlatko Ožbolt, Ljubo Zečević, Karla Vorkapić, Tihomir Kosić), ali ne i tko koga igra. Riječ je o art-predstavi, uprizorenoj dosljedno i načinski cjelovito, stanovito »off-teatarski«, dakle avangardistički, no to je meni bilo gotovo nemoguće povezati sa Severom, a osobito sa Sunčanom.

Naime, odabrana glumica posve je suprotna Sunčani Škrinjarić: i glasom i stasom i izgledom i načinom govora i ponašanja, pokreta... Slični su zaključci i o Severu, odnosno o glumcu koji ga igra... Naravno, bolje su prošli oni koji ni Severa ni Sunčanu nisu poznavali, za njih je ta drama zasigurno značila nešto drugo i predstavljala im je zbivanja na pozornici posve drugačije od onoga što sam, kao poznavalac (nekih!) uprizorenih događaja, logički pretpostavljao. Razabirao Severove stihove jesam (znam ih, neke i prije negoli su bili objavljeni!), pretpostavljajući da su prvo dvoje navedenih glumaca upravo Sunčana i Sever – sve je za mene bilo kao da to što gledam i nisu oni i kao da to nema veze s njihovim životima, premda sam tu i tamo razaznavao neke njihove životne prigode i peotičko-teorijske pojmove koje je Sever zastupao, a Bauer ih izvrsno poznaje.

Dakle, poučak glasi: nije dobro znati sve ono čime je drama potaknuta, valja je gledati neopterećen bilo kakvim predodžbama stvarnoga života koji predstava predstavlja. Možda bi onda bilo bolje?! Napisah: možda. Obrazloženje: ako je drama stanovito biografska, onda je faktografičnost ipak nužna, osobito u redateljskomu postupku.

* * *
Prilagodba već prilagođavanoga (Vesna Parun: I ti ljubav nekom daj, Dječja i lutkarska scena HNK u Varaždinu, u redateljstvu Ladislava Vindakijevića; Varaždin, 2013.)

Dakle, riječ je o Paruničinu igrokazu Škola za skitnice koji je 1981. prikazivan u Zagrebu, a potom je bio preuređen u radio-igru. Sljedeća preradba i prilagodba je za veliku pozornicu i za glazbenu predstavu ili musical – ne samo za djecu, nego i za odrasle, točnije rečeno: za roditelje i djecu zajedno. I onu preradu u radio-igru (a zvala se Ponoćna ogrlica) i ovu prilagodbu velikoj pozornici te i odraslima u Varaždinu, naslovljeno I ti ljubav nekom daj obavio je Ladislav Vindakijević (1936.). U ovomu slučaju, znači, riječ jer o posebnoj prilagodbi – dječje predstave u glazbenu, sa svim obilježbama suvremenih i u zapadnoj kulturi teatra vrlo rado gledanih glazbenih uprizorenja (premijera je bila 30. studenoga 2013.). Skladatelj je Mate Matišić, čiji rad, budući da nisam glazbeni kritik, ne usuđujem se ocjenjivati, ali da je dopadljivo, pjevno, čilo, veselo te da i maleni i veliki puni sat uživaju i u toj glazbi i u brzim izmjenama zbivanja – to jest predstavljanja čak dvanaest vrsta pasa – u to sam se uvjerio.

(Nu, piše u promicateljskoj knjižici da je Matišić napisao i songove. Ustavom smo obvezni svi pisati hrvatski, no te riječi u rječnicima hrvatskoga jezika sigurno nema, a čime su ga to zadužili Englezi – osim što njihovi političari baš i ne vole hrvatsku državu i nastoje joj nauditi u svakoj prigodi – tako da umjesto hrvatske riječi pjesme, ili ovdje moguće primjerenije pjesmuljke ili pjesmičice (znači one koje se pjeva!) koristi baš englesku riječ?! Onda sam se sjetio: Matišić (ili tko već) možda misli na onih, istina svega nekoliko, Engleza koji su došli pomoći nama i našim dečkima da se u Domovinskomu ratu oslobodimo od fašistoidne i nacisocijalističke okupatorske najezde s istoka. Vjerojatno iz zahvalnosti njima, on umjesto pjesama piše songove, međutim ti dobri engleski dečki zasigurno znaju i neke naše pjesme, budući da su ih s našim dečkima naučili pjevati u ratu za slobodnu Hrvatsku.)

Redatelj Ladislav Vindakijević je iskusan, rutiniran, ali i inovativan, kao slikar pozornice osobito. I u zajedničkoj igri čuvarica i čuvara pasa koja je vrlo živahna i svježa, redateljski, ali i glumački, bez ikakve je zamjerke.

Zamjeriti, na žalost, moram nešto drugo: većinu pasa prikazuju živi glumci s psećim maskama, što je izvrsno obavljeno: odjeću i maske izradio je vrlo dopadljivo i duhovito Ivan Duić. Prerušavanje glumaca u pse bilo je domišljeno i slikovito. Duić je oblikovao i lutke, kojima također nema prigovora – osim u primjeni. Naime, dvije-tri vrste pasa prikazane su psima-lutkama, a ne tek prerušavanjem glumaca u pse, što je bitno pokvarilo dojam o načinskoj cjelovitosti predstave. Imam osjećaj da je Vindakijević donio lutke na pozornicu kako bi naglasio i dječji karakter uprizorenja, što je, međutim, bilo posve nepotrebno narušavanje stilske kompaktnosti igre. Ja malen, skupa s ostalima malenima, uživao sam baš u tomu kako živi psi/glumci igraju, a lutke su mi – kad je to već tako – bile suvišne, djetinjarija, pučki rečeno »iz drugog vica«. Šteta toga potkopavanja vlastita uratka. No, u cijelosti dojam je ipak i više nego valjan, a i maleni i veliki odgledali su predstavu u dahu, istinski su uživali u njoj. To znači da je uspjela u punom smislu te riječi – objediniti zanimanje i odraslih i djece.

Sadržaj je, često duhovito, predstavljanje različitih, čak dvanaest pasmina pasa u skloništu za pse, gdje je neka dama došla nabaviti ljubimca; tu je zatekla skitnicu te čuvare pasa – razigranu plesnu grupu glumaca... A Đurđa Kunej (plesni pokreti) i Marijan Štrlek (oblikovatelj svjetla) upotpunili su visoku profesionalnost ove izvedbe.

Odličnu varaždinsku glumačku družbu u ovoj predstavi predvodi raspjevana Ljiljana Bogojević (Dama). (I »rođena Varaždinka«, kako piše.) Zdenko Brlek je Skitnica, mlada Nikolina Herceg je Volonterka. Svi ostali su, osim svojih uloga pasa, ujedno i njihovi rasplesani i raspjevani Čuvari: Hana Hegedušić (Pudlica, Čiuvava,Terijer), Zvonko Zečević (Bernardinac, Kurjak, Bokser), Matija Kezele (Jazavčar, Vučjak, Ovčar) i Beti Lučić (Dalmatiner i Medicinska sestra).

Posebno je bila zapažena Nansy Abdel-Sakhi (Hrt, Pekinezer). Njezin način igre, uigranost, sigurnost u nastupu, posebna lakoća kojom sve to izvodi... govore o tomu kako je riječ o izvanrednoj glumici spremnoj za najzahtjevnije dramske uloge; šteta što ih i nema ili nema prigode imati ih sukladno svojoj nadarenosti.

* * *
Bajka o Pepeljugi prilagođena plesnoj zabavi (Magdalena Lupi Alvir: Pepeljuga, u redateljstvu Mojce Horvat, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, 2013.)

Budući da predstava može biti (i jest!) zanimljiva podjednako i odraslima i djeci, iz riječkoga lutkarskoga kazališta, gdje već ima zapažen uspjeh i desetine izvedaba, prošlog je ljeta preseljena na otvoreno, na riječki Trg svete Barbare, za gledateljstvo Riječkih ljetnih večeri, a još više za slušateljstvo, jer je riječ o glazbeno-plesnoj priredbi; u udomaćenoj nam amero-engleštini, što je – musical. Ta sastojnica uprizorenja, međutim, ostaje izvan ovdašnjih kritičko-prosudbenih opažanja; glazbu skladatelja Duška Ropoteca-Ute, u plesnom ritmu ča-ča-ča, doživio sam kao neobvezno-opuštajuću, poput osvježavajućega pića u ljetnim večerima na mediteranskim trgovima inače...

Riječka je poznata kazališna djelatnica Magdalena Lupi Alvir, kako je pošteno navedeno, »autorica teksta«, a ne Braća Grimm ili Charles Perrault, da se ne kitimo tuđim perjem, nego »prema« njima. Ova izvedba bitno ne odstupa od sadržaja poznate bajke, s time da je ovdašnjoj Pepeljugi na pameti ponajprije ples, reklo bi se – opet ples i samo ples – pa se zaista i puno pleše!

Sjajan posao obavila je redateljica Mojca Horvat, vrhunski ovladavši malenom pozornicom te uprizorenje teče (9. srpnja 2013.) naizgled lagano, prividno bez napora, bez zastoja, u odmjerenu ritmu, iza čega iskusnije oko može zamijetiti velik ulog razrađena postupka s glumcima i pomne brige o svakom detalju koje – kao zreo plod – ujedno ubire i besprijekorna uvježbanost.

Redateljica je istodobno i koreografica; upravo u toj sastojnici radilo se kazališno vrlo ozbiljno te je mizanscenski sve savršeno postavljeno i izvedeno. I slikarica pozornice je – opet redateljica; njezina je scenografija jednostavna, likovno čista, dojmljiva i nadasve stvaralački učinkovita. U likovnosti predstave je i njezina labava veza s lutkarskim, a osobito su dojmljive ruke koje izviru iz razapeta platna i igraju (se) kao ginjoli...To je u čitavu uprizorenju izvedeno najstvaralačkije i najoriginalnije.

Šteta što redateljica nije i kostimografica (Sandra Dekanić): Pepeljugina preminula (!) majka i otac kasnije su – kraljica i kralj, kostimirani jednako kao i ranije; no žičane im »krune«, koje bi trebale biti znak da se sada radi o kraljevskomu paru – jedva se vide. Ja odrastao znam: u štednji – to su dva glumca/honorara manje, i kao kritik shvaćam, ali ja malen – u kazalištu želim »punu iluziju«, da svemu mogu vjerovati; ako uočim podvalu, onda ničemu ne vjerujem. Sa stajališta dječje recepcije – velik propust.

U kazališnom letku piše da »sudjeluju«: Elena Brumini, Vedran Komerički, Alex Đaković, Božena Delaš, Dina Đuka, Karin Frönlich, Zlatko Vicić; glumac u ulozi maćehe posebno je pamtljiv!

* * *
Neprilagođeni Kafkin »Preobražaj« (Karina Holla: Kafka Project, Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, 2013.)

»Autorski projekt... o prelasku granica« autorice Karine Holla znači »tekst, režija i scenski pokret«. Redateljstvo i pokreti glumaca – to joj odlično ide, ali »tekst« – bilo bi bolje da ga je ostavila Kafki, ili nekomu već... Govorim na osnovi uvida tek u možda četvrtinu toga teksta. Naime, prijevod se dobro vidio kada su reflektori ugašeni, ali oni su često bili upaljeni iznad slova koja su tada – nečitljiva; to je tehnički propust nedostojan ugleda Ljetnih noći i »svjetske praizvedbe« predstave »koja želi odati počast« (13. srpnja 2013.) ulasku Hrvatske u Eu-ropsku Uniju. (Moj način pisanja toga sudbinskoga sve-kontinentalnog pridjeva Uniji, mislim da je mnogo precizniji od onoga kako se inače piše...)

Predstava je prigodna već svojim naslovom: »Kafka Project: frontiere/ granice/ meje/ grens/ borders...«, u smislu – nema ih više. Prije dvadesetak i kusur godina je bilo »kazalište/ pozorište/ gledalište/ teatar« u čast Yugo-Unije, ali – nema je više. Nešto prije toga, u sličnim prigodama, uz predstave se »poruke« ispisivalo i arapskim, kineskim i svakako nekim od afričkih jezika, jer smo tada zdušno razbijali danas nam obljubljenu »eurocentričnost« te igrali i plesali u počast »Pokreta nesvrstanih«, ali – ni njega nema više. Jedino istinsko nadilaženje granica, jezičnih i inih – jest dobra priča, »gens una sumus«; sve su politikê dobru kazalištu oduvijek bile suvišne...

Predstava je odigrana u riječkoj Harteri, bivšoj tvornici papira, u neshvatljivo morbidnom okolišu propadanja i nestanka hrvatske industrijske proizvodnje, u simbolu svih zala koja su nas zadesila, uključujući i Euniju. (Naša posla!)

Među tekstom koji sam razabrao škiljeći u reflektore izdvajam samokritičnu rečenicu »dosta takvoga Kafke«. Da, Kafka je suvišan toj u početku i pri svršetku dobroj plesnoj predstavi osmoro glumaca, koji se udvajaju i istospolno i raznospolno, te sam ja to – svima prikazano isto – osobno vidio kao prikaz europskih tjelesnih i duhovnih sloboda. No, »Kafka je znao reći da ima dojam kako kroz njegovo tijelo prolaze granice« te se – tvrdi se u najavi predstave – stoga »osjećao sputano«. To je svakako (meni) nova književno-povijesna spoznaja o Kafki i njegovim osjećajima (?!), ali on nam ovdje »stiže u pomoć« u predstavi u kojoj će »pokret imati prednost nad govorom«. (Gospođi Holla preporučam vidjeti Kafkin Preobražaj u splitskom HNK; tamo bi mogla shvatiti da se to djelo ipak može prilagoditi pozornici, i to vrlo zanimljivo i uspjelo. I bez prozirnoga prenemaganja, naravno.)

Međutim, pohvala glumcima – sve što im je dano igraju predano: Ivana Bruck, Elena Brumini, Rosanna Bubola, Tomas Kutinjac, Mirjam Monica, Giuseppe Nicodemo, Mirko Soldano, Andrea Tich. Za sat i pol napora i znoja, minuta i pol iskrena pljeska, a oni sretni; ma divni su, tko ih ne bi volio!

* * *
Prikazivač na mukama (Renato Baretić: Osmi povjerenik, prilagodba i redateljstvo Saša Anočić, Gradsko kazalište Gavella, Zagreb, 2013.)

»Renato Baretić (Zagreb, 1963.), književnik i novinar (...) roman Osmi povjerenik osvojio je pet nacionalnih književnih nagrada za 2003. godinu, preveden je na slovenski, makedonski, ukrajinski, talijanski i njemački (...) u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu taj je roman premijerno izveden na kazališnim daskama (dramatizacija: Lada Martinac-Kralj i Ivica Kunčević, ujedno i redatelj)...«

Saša Anočić rođen je u Osijeku 1968. godine. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1998. godine (...) brojne zapažene uloge (...) za redateljsko ostvarenje(...) brojne nagrade...«

»Stranka doživi fijasko, a Siniša izgon na naš najudaljeniji naseljeni otok Trećić. Osmi povjerenik vlade Republike Hrvatske dolazi u izolaciju sa zadatkom da napokon uspostavi jedinicu lokalne samouprave usklađenu s Ustavom i zakonima ove države (...) Umjesto da promijeni okolinu, ona počinje mijenjati njega. Na otoku na kojem su jedino ovce i koze mlađe od 65 godina Siniša otkriva što je ljubav. Ne samo ona prema ženi, već prema samom životu; spoznaje zakone prijateljstva i međuljudske povezanosti. Tonino Smeraldić (njegov domaćin na Trećiću) nije samo Sinišin vodič i prevoditelj, nego postaje i moralna vertikala njegova života... (citat iz teksta Dore Delbianco: Benarivoali, šur poveri!).

»Populizam i elitizam sastali su se tako u jednoj priči koja je stvarnost i ‘stvarnosti’ pobjegla na otok. Eskapizam? Pa što ako i jest, s tim da se Baretić pokazao kao preinteligentan autor da bi bijeg pojedinca lišio šireg društvenog konteksta (...) vjerojatno je najdalje otišao Jurica Pavičić, pišući: ‘u početku, za junaka je knjige otok Trećić najgora moguća kazna, kaštig i pokora. Međutim, kako roman teče, ispostavit će se da je spram prljavog političkog darvinizma u gradu otok daleko od civlizacije u stvari pravi odmor, pa i jedino mjesto gdje se može autentično živjeti (...) Ta priča, naime, kaže kako je ova zemlja toliko smrdljiva, toliko nepodnošljiva i trula da je čak i mrtvi školj nasred mora bolji od njezina svijetlog, glamuroznog središta’... « (iz teksta Dubravka Mihanovića: Recite mi koliko imamo do Trećića).

Čitao sam svojevremeno u nekom tjedniku kolumne Renata Baretića i bile su mi odlične, osobito s etičkoga kritičko-prosudbeng motrišta, čak sam od njih i počimao čitanje ili zbog njih otvarao to glasilo (ne znam piše li i danas kolumne ni gdje to radi?). Nakanio sam bio pročitati i nagrađeni roman, međutim, nakon nekoliko stranica – odustao sam, nije me zanimalo: ni tematski (politika), ni pristupom, ni tom vrstom (izrugivalačkoga) humora, ni tim likovima, niti ikako. Stoga sam se našao u nevolji sada kada bih trebao pogledati prilagodbu toga romana pozornici; ne mogu – ako ga nisam čitao, pa i neću; zato ovdje iznosim o njemu mišljenja drugih. Nakanio sam bio prikazati predstavu (premijera 8. studenog, gledano 21. prosinca 2013.), dakle prikazati, ne i kritizirati – samo rezultat prilagodbe. Međutim, odustajem i od toga pa ću navesti tek njezine stvaraoce: Saši Anočiću, koji je i koreograf, u dramatizaciji je pomagala Dora Delbianco; scena je Miljenka Sekulića, odjeća Danice Dedijer, glazba Matije Antolića, a oblikovatelj svjetla je Zdravko Stolnik. Igraju: Janko Rakoš (Siniša), Enes Vejzović (Tonino), Ranko Zidarć (Gospodin Glava...; tri točkice označuju i druge uloge), Hrvoje Klobučar (Premijer...), Barbara Nola (Trećićanka br. 1...), Sven Medvešek (Domagoj...), Antonija Stanišić Šperanda (Tonkica...), Ivana Roščić (Željka...), Sven Šestak (Kvasinožić...), Slavica Knežević (Narod br. 2...), Đorđe Kukuljica (Konobar Brko...), Filip Šovagović (Branko...), Biserka Ipša (Klarica...), Matija Antolić/Igor Baksa (Drugićanin br. 6...), Tomislav Balala/Tea Selaković (Didgeridooist).

Naime, prilagodba je takva da ima pričaoca/ naratora koji je – samo tonski. A taj odreda govori ovako: ćetiri, ćuo, pućina, većer, zakljućak, ćekao... Glumac ne doseže izgovornu pravilnost hrvatskoga jezika. Nigdje ni jednoga ispravno izgovorena glasa Č, pri čemu je jezik na nepcu, a ne na donjim zubima... To se uči u svakoj (boljoj) školi. (Gavella, zna se, premda kajkavac, nije dopuštao upis na Akademiju onomu tko je imao taj »šprahfeler«, sve dok ga ne bi ispravio, a može se!) Svi bi javni govornici trebali znati ispravan izgovor hrvatskih glasova/fonema (nije li Baretić fonetičar!?), novinari, nastavnici i glumci osobito. Stoga ja ovu predstavu ne mogu shvatiti kao ozbiljan i odgovoran posao. Premda znam da većina gledatelja također ne osjeća te izgovorne razlike, niti ja ne bih smio biti kriv što znam ispravno govoriti hrvatski. (Iako sam svoj izgovor, prilagođujući se sredini, uspio znatno pokvariti, osobito u naglascima...) Ako mi smeta što ispravan izgovor ne čujem i s pozornice, za to možda i jesam kriv, jer svako je znanje – moguće i opasno: ovisi tko prosuđuje.

Našao sam se, znači, na mukama: kažem li ovo što sam rekao – zamjerit ću se lošu izgovoru, i tko zna komu još, ne reknem li – zamjerit ću se sebi. Ispričavam se, ali protiv sebe ne mogu. Međutim, predstavu nisam gledao sâm pa sam svoju pratiteljicu upitao za njezino mišljenje, videći da se često tamo nečemu smije: »Meni je bilo zabavno, posebno u prvomu dijelu«, reče. Mogu posvjedočiti dojam da je i brojnima drugima bilo – zabavno.