Plavet

ČISTA, ČISTA PLAVET

Utopljen u tolikoj količini svjetlosti, blizak
ponajboljim riječima kreacije, travama obilja, prilazim ti
kao sjena, umiven od toliko blagdanskog buđenja, u snazi
tako nalik snu, u rastućoj ljepoti, u milosti zore umiven;
prilazim ti glavom, srcem, svim udovima, prilazim poput
sanjiva mirisa, kao dah vjetra, oko svevideće, dublje začarano
i gorje u plavom rasteru daljine, pohranjen u njegovim
mislima, u sržnom razdanjavanju, jutru što evo – tek što se
nije izleglo u radosnoj toplini, u svim dobrim magima dana;
prilazim ti a nisam ti ni voda ni zrak ni glas, niti išta
sveobuhvatno da te osovi kao stvarnost u kojoj sam
netaknut, svjež kao kruh na stolu, razigran kao ptica u krletci;
dolazim ti mnogostruk za sve što imaš ili ćeš mi
dati; kao vedra riječ ti dolazim, obješen o nadiruće
razvedravanje, plah i još nedovoljno pribran, uvijek s morske
strane, uvijek u blistavim kapima zrcaljen; i ništa me u tome
neće omesti, i sve je već čista plavet – jedino one
pjege oblaka na obzorju ne prepoznajem
i nikako ih ne bih želio upamtiti!

(Split, Nova godina 2014.)

DOSTAVA PTICA

Proljeće raskriljuje sve raspoložive činjenice
S poznatog juga, sa samih rubova mora
brodovi pojačavaju brzinu, kao da su
od lahora, krilati mlaz svjetlosti, plaho vrijeme
što se pokreće na nešto pernato i sve bliže
Vraća mi se još jedan osjet za sve moguće
mijene, ulazim u već posve zaboravljene glasove
u korito jutarnjih preporoda, u probuđeni jezik
nad dvorištem otpočinje još jedna dostava ptica
Pred iznenadnim pljuskom leptiri su pozaspali na lišću
iz znanog cvijetnjaka domahuju mi ciklame, jaglaci;
uporno mi se smiješi dijete, raste iz srca pjesme
prepoznajem sve nijanse s kojih se zrcali ljepota
Ne bih mogao podnijeti izostanak iz ove svjetlosti
iznova me obuzima nepoznata toplina
razabirem sve čime sam se oduzeo od sna
zaljuljan kao rublje prostrto u djetinjstvu
kao jutro čiju čistoću još osjećam

KRILATA USPOMENA

Kad sam ono u zrak pustio pticu
znao sam da je to ipak samo riječ, ona ista
od koje nebo dobiva na značaju i krilatošću se
odjeljuje od gline, izaziva nas na pjesmu i punu
sukladnost s anđelima ako nas nisu posve
napustili, a kažu da ih još ponegdje ima
i da paze na nas kao na onoj slici
iz djetinjstva kad smo im se više utjecali i znali
da su iza nas dok hodamo nad provalijom
Sasvim sigurno, to je ona ista riječ koja nas
dostiže i donosi prah zemlje, nudi usjeve
i vatru, izjednačava naše prostornosti i čini
da riječ naniže i ono što drugima nije dano, svod
oslikan svodom, fresku za sve trenutke, vrijeme
koje baš i nema kud uzmaknuti već poslušati:
i bî večer, bî jutro – dan (sasvim) drugi,
i još jednom Tvorac vidje da je dobro a kad
njemu tako bî što ne bi i nama bilo

NAGIB VJETRA

Što sam preuzeo od vremena
s istim je vremenom odletjelo
i sad ga tražim u pticama, u brzoj vodi
i sam postajući voda, u ptici ptica, u riječi
riječ koja sve imenuje i još bi ponešto
htjela postići, pomesti prašinu
i vratiti se u prvotno stanje cjeline,
u spuštena jedra, smotanu užad
A brod se odaje fizičkoj nepravilnosti
uplovljava u vjetar, uzima mu mjeru
i savija ga, utvrđuje kut plova
sa svime što nam se protivi
i oko nas razmiče

TU GDJE SAM

To se baš uvijek i ne vidi, to da otok
uvijek ostaje tu gdje sam a da sve ostalo putuje,
razdaje se u bezbroj i mrvi u svim mijenama,
nazire u moru i u zdjeli riblje juhe, mirisu
navijek čedne plaveti što se prostire zrakom, ide
za mnom u korak, sja i kad god se okrenem
zapravo ga i ne vidim ali čujem njegovo uporno
disanje, dah stoljeća što su poput lica lijepe žene;
stoljeća stare a otok ostaje gdje sam, u svemu
što me dodiruje nježno kao da i nije izgubljeno
na pučini koja je vrijeme, veće i od njega
samoga, oslobođenog od svega što nije niti će biti;
i tako, otok ostaje tu gdje sam, gdje jednom
zastah i ostavih trag, a ipak strah me okrenuti se
da ga kojim slučajem ipak ne vidim,
da ga posve ne izgubim

IZ ISTOGA SNA

Opet jasno vidim: u istome snu
vrtom teče potok i pošljunčani puteljak vodi
u sve oblike cvata, razvodi nas kao na pobožnost
u svaku riječ koja se ovdje, ako već nije, kani
dovršiti, sve dotaknuti, sve pa i samo vrijeme
dovesti do pune kolorističke zrelosti, pretvoriti se
u neki značajni osmijeh, u fontanu od svjetla
s pripadajućim cvrkutom pjevica što se rasprskava
i prelijeva iz sna u neki drugi, evo ovaj, jednako
pun poglednih užitaka i misli o dobroti nadasve, u sve
što nije samo ljepota već čisti otisak svjetlosti kakva
jest, na osobit način ozvučen, zapravo pjesma
koja ne prestaje, svečanost koja nas stalno
odasvuda, iz svakoga cvijeta, i iz ovoga, gleda
i opsjeda i, može se reći, kako god okrenuli
svi smo potekli iz jednog te istog sna, samo to
ponekad i ponešto zaboravimo

GRADINA

Još uvijek ih vidim kako se
uspinju, nazirem sve njihove potrebe, neke se
ljestve spuštaju kao u Jakovljevu snu, neke
godine već uzmiču i svode konačne račune a i neke
pjesme odustaju od nasušnosti i na svakom se
koraku utemeljuje postojano nestajanje; godina je
mrtvih pogleda na još ponešto žive stvari, u kamenje
k vrhu slažu se očvrsnule riječi, idemo gdje nismo
tek toliko da se zna da i na taj način jesmo
prije nego nas konačno oduzmu i od nas samih
a tko a što a kako a ne znamo

GRAJA

Još se može čuti topot konja
kako se miješa s topotom vremena, grajom
odlazećeg, ljestvama do ruba svevidećeg.
Gozba je u tijeku, odlama se zdravica, glasovi se
gube u prašini iz koje je obrisana trajnost,
uzmiču pred galamom, peru se od nepotrošivog.
I opet podižu glavu neka sasvim paralelna vremena,
i sve se, baš sve srebri od uzajamnosti i razdvajanja,
sve bruji od množine prolazaka, izgubljenih novaca.
I neka nama te marne arheologije, isejskih znakova
u nedogled ali, molim, utišajte vrijeme, ne dajte ga
uludo, slučajni su namjernici već našli
dva novčića, dva komadića mozaika, dva oka
iz dubine ustuknula vremena

DRENAŽA SNA

Uredno raspoređeni snovi u nama
razlistavaju i ono što se ne izriče, nema boje
i nikad nije posve razvidno pa nam stalno
dohodi i odhodi po nekom samo sebi razumljivom
ustroju, bavi se otvaranjem i zatvaranjem
vrata, pomiče sve te prozirne zavjese i nalik je
čuvarima vremena koji nam baš u svemu hoće
ugoditi, šetaju diljem naše sobe, natapaju nejasne oblike
i dovode ih u zorniji poredak, u vid ravnomjeran poput
blage jesenje kiše i gustog namaza slika bez zlih
namjera, spravnih da i od nas izdjelaju dan, onaj što
poput ptice u ime posvemašnje razgovjetnosti
slijeće u naše sve čišće oči iz kojih tako ustrajno
silazi umor kao voda iz gorskih izvora, kao plodovi
s drva i riječi sve sabranije i od svih razloga
koje znaju što i kako izgovoriti

POTAMNJELI TAMARISI

Mjesta na kojima se najbrže gasi dan
svakako su ljudska lica, neka pobijele, neka
posive, svako se na neki svoj način smrači
i pogubi značajke prirodnih svojstava, svako
zadrhti, siđe do na dno nas kao na zadnji pozdrav
i utone u svoj pepeo u kojem tek zasvjetluca poneki
san, kakav prozor prema konačnom i nespoznatom,
prema završnoj igri koja izgara gdje je nitko
ne vidi, gdje nas još samo potamnjeli tamarisi
podsjećaju na neodoljiva protjecanja, na sva ta
treperenja kroz koja smo prošli poput oluje
koju nitko ne želi razumjeti, koja nam je svima
onaj neotkriveni san, riječi koje nas uče da svaki
naš pojedinačni život nije ništa drugo nego
jedan nedovršeni posao, stvor s malo srca
i bez iluzija, vrijeme u čijoj ćemo stupici
svaki od nas nekako završiti, točno onako
kako nam se dopusti

ZONA ZAUSTAVLJANJA

Druge pojedinosti zasad nisu poznate
Znam samo da ću stati, zagledat se u tvoj
obraz, mekan od toliko vremena što je
njime prohujalo, smežuran od toliko neodoljiva
mora, od svega čime smo mogli i vezanih očiju
Sve drugo će se nastaviti kako je određeno
Govorim ti sve ovo iz vrlo neudobnog položaja:
izgubio sam osobne podatke, ne zanima me
ni kartografija ni položaj sata ni godišnja
doba, neizbrojiv niz mogućnosti, sve o čemu se
nadam da mi neće i ne smije biti zadnje
Doduše, mogao sam stati i na drugo mjesto,
ono s kojeg se vide ljepše građevine, treperenje
krošnji, oblaci, gubljenje mora u beskraju
Mogao sam se najposlije udaljiti od svega
što poznajem, poći vjetrovitim putem, uletjeti
u prvi val koji naiđe pa nek bude što bude
Mogao sam se maskirati u nešto drugo, u jareću
kožu, u kakav dugi nos, mogao sam nazuti
tvrđu obuću, jesti bilje što me čini
nevidljivim, mogao sam trepnuti
okom ali nisam već ostao, kao što jesam,
neprepoznat i sebi samome

DIJAGRAMI VIDLJIVOGA

Za ponovno stvaranje noći
bile su mi potrebne tvoje oči.
Jean Rousselot

Postoji ulica u kojoj nestaju ljudi, postoji
dan u gradu, grad u vremenu, nešto u nečemu;
uspinju se istim stepeništem, istim mislima,
preuzimaju našu toplinu, oblače našu odjeću,
pozdravljaju se gdje si, kako si, nastavljaju.
A cijelo to vrijeme park miriše, vjetrovi
miruju i barometar se spušta, očekuju se
kiše i zvonik odbrojava sate, sati pomiču ljude.
O, da, postoje te ljepotice, postoje koncepti
tih leptirica umočenih u med i vosak, ističu se
nacrti ljubavi, dijagrami svega vidljivoga, neka
vaga u izlogu, neki izlog u kartografiji života,
vrijeme što se zaglavilo u vlastitu mozgu, tla
bez sna, crvena i bijela krvna zrnca, nešto
povišeni faktor pitanja, glagoli bez temelja.
Tržni ciklusi postoje, i preljubi i pokretne mete,
i svi idu na nas, svi imaju s nama neke
posebne, neke sasvim neraščišćene račune.
Postoji ulica u kojoj nestaju, odustaju ljudi.
Postoji ulica, postoji više tih ulica.

POPUT SRETNIH OBLAKA

Zaludu je, više ne vjerujem da postoje
snovi koji bi mi nešto posebno pružili, nešto
lijepo i sunčano, koje bih dočekivao
poput sretnih oblaka i njima se pokrivao
kao čistim plahtama, zvao ih po imenu
i točno znao koju mi dobrotu donose, vjedro
jutrenja, elasticitet večernjih isteka, poprsja
kojima valja nadjenuti kakvo nježno nazivlje
Zaludu je, ne vjerujem više u tu
vrst ljubavi, nema takvih pomoću kojih bih
pobjegao, izmakao se od utjecaja snage
s kojom ne želim imati ništa
baš ništa zajedničko

AKO IKAKO BUDE

A možda je sve to, srce moje, jedna
velika predstava u krivo vrijeme i s krivim
namjerama, možda je sve to samo
nepriličan odraz svjetla, slučajni ishod dobro
ugođenih poteza, prebrisanih granica, trenutačni
otpočinak tame, nesmotreno otključana
riječ, krunska pronevjera, rezultat nekog
javnog ljubavnog gubitka, možda je sve to ipak
samo pod nekom sumnjom, odriješeno
od zlih riječi, tek praktikum iz onoga u što se
nismo uzdali, možda je i ono što i
nije, a samo smo se dogovorili
da jest pa što bude ako ikako bude
možda

OTVORENI POZIV

Htjeli ne htjeli, riječi su u početku
uvijek oble, u jezgri stalno okupljaju nešto
zaokruženo, dovršeno ili se samo takvima čini
Uvijek raspolažu s nekim vratima, na sve
strane otvorenima, kroz koja se lako prolazi,
svemu nalazi razlog i ništa ne prepušta slučaju
I ma koliko bili zazidani samoćom i na volju
golim uzdasima, riječi nas uvijek otvaraju
nekim tajnim izlazima, propusnicama iz nigdine
Otvaraju nas mnogim tajnama pa i tamo gdje smo
oduvijek zatvoreni, zapečaćeni šutnjom
Riječi i nisu nego vrata, uvijek drukčija, uvijek
naklonjena zori koja treperi i kad sve ode
Htjeli ili ne htjeli na to pristati, uvijek su
na isti način u nešto i otvorene i zatvorene
i moguće ih je jedino iznutra pomaknuti
A kad su pritvorene ne znače drugo
nego poziv u sve gdje ovog trenutka
sasvim sigurno nismo