Peta obljetnica međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika

Po jeziku narodi gospoduju,
kad im ga oduzmeš – sluguju!
Fran Kurelac

Borba za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika trajala je još od 19. stoljeća, odnosno od hrvatskoga narodnoga preporoda, i to neprekidno, eto, sve do naših dana. Ishode tog nastojanja uvjetovalo je hrvatsko političko okružje, stoga je dugotrajnost dosadašnjih hrvatskih neuspjelih nastojanja spram međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika bila prvenstveno vezana uz političke i ideologijske odrednice hrvatske političke povijesti, obilježene podređenim političkim položajem Hrvatske u međunarodnom okružju. Jezik kao temeljna označnica nacionalnog identiteta Hrvatima se osporavao na tragu austriofilskih, ugarskofilskih, srbofilskih i jugofilskih političkih interesa, a izostanak slobodne i suverene hrvatske države bio je favorizirajući čimbenik upravo tih i takvih nastojanja.

Okolnosti međunarodne recepcije hrvatskoga prava na vlastiti jezik znatno su se poboljšale od 1991., stvaranjem Republike Hrvatske. No, upornost kojom se i u punih osamnaest godina postojanja hrvatske države negiralo postojanje hrvatskoga jezika, te ga se međunarodno nije priznalo, unatoč tome što Ustav Republike Hrvatske precizno određuje hrvatski jezik kao službeni jezik hrvatske države i jedini službeni jezik te zemlje, pokazatelj je nastojanja kojim se na međunarodnom planu pokušavao hrvatski jezik utopiti u jednoj umjetnoj jezičnoj tvorevini kao što je tzv. srpskohrvatski jezik, nastaloj u Jugoslaviji, državnoj zajednici koja je prethodila slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Drugim riječima, negiranje hrvatskoga jezika u bliskoj povijesti za sobom je nosilo i snažne političke konotacije nastavku otpora ravnopravnom i samostalnom uključivanju hrvatskoga naroda i njegove države u međunarodnu zajednicu suverenih naroda.

Zapravo, nije pogrešno reći da je upornost nekih međunarodnih političkih ali i stručnih tijela, napose onih iz sveučilišnih krugova, u negiranju hrvatskoga prava na vlastiti jezik definitivno bila utemeljena prvenstveno na političkim, bolje reći politikatskim spekulacijama s jezikom, tom temeljnom odrednicom nacionalnog identiteta svakog naroda, pa tako i hrvatskoga. Naprosto, spremno se »zaboravljalo« da na standardološkoj razini hrvatski i srpski jezik nisu i nisu nikada bili isti jezik, no unatoč tome uporno se nastojalo negirati sve razlike tih jezikâ. Hibrid srpskohrvatski jezik, kao uostalom i svaki drugi politički konstrukt, nikada nije postojao kao jedan standardni jezik. Tako npr. uporaba naziva srpskohrvatski jezik i njegovih donedavnih kodova scr i scc, određena međunarodnim jezičnim kodom u svjetskim razmjerima uporabe jezikâ nije razlučivala hrvatsku književnu i znanstvenu produkciju od srpske. Na većini slavističkih katedri u svijetu hrvatski je jezik najčešće bio tumačen tek kao inačica nepostojećega zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika, pri čemu su uporno prešućivane i potirane brojne razlikovne osobitosti hrvatskoga jezika. Znamo li unitarističke političke odrednice komunističke Jugoslavije, političkog krajolika u kojemu se nisu osobito poštovale činjenice vezane uz ključna nacionalna obilježja hrvatskoga naroda, kao i interese nekih europskih političkih sila oblikovane nakon uspostave Republike Hrvatske, a sadržane u političkim projektima tipa »Zapadni Balkan«, »Jugo-sfera«, »Region«, »Jugoistočna Europa«, itd., lako se može zaključiti da je unitarizacija hrvatskoga i srpskoga jezika bila, a nažalost u nekim važnim europskim, ne samo političkim nego i sveučilišnim krugovima, još uvijek jest favorizirajući faktor onih političkih utopija koje nisu htjele, ili pak još uvijek ne žele prepoznati i prihvatiti hrvatski nacionalni, politički i kulturni identitet.

S druge strane, potrebno je i to reći, uspostavom samostalne Republike Hrvatske, s hrvatske strane očekivao se odrješitiji stav spram međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika, ali je on u dobrom dijelu izostao. Umjesto odlučnog zalaganja za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, javnosti su s najviših mjesta upućivane nemušte poruke, kakva je npr. ona što ju je odaslala vlada Jadranke Kosor, slanjem Srbiji i Crnoj Gori europskih zakona prevedenih na hrvatski, čime se zapravo Europi posredno poručivalo da nema šumova u komunikaciji između hrvatskih, srpskih i crnogorskih govornika, jer je to zajednički, i jednom i drugom i trećem narodu razumljiv jezik. Istodobno, zahvaljujući takvom nerazumljivom neznanju i nehaju državnih tijela, izostali su i dovoljno glasni prosvjedi na izmišljeni, naprosto karikaturalni BKS-jezik (Bosnisch/Kroatisch/Serbisch, odnosno – bosanski/hrvatski/srpski jezik) kojim nikada nitko nije govorio, ali ga se unatoč tome sustavno favorizira na sveučilištima nekih europskih zemalja (npr. Austrije), ili ga se pak uporno koristi u sudnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju osnovanog 1993. u Den Haagu. Jezična politika i praksa Haaškog tribunala pokazuju da važna međunarodna institucija pod okriljem Ujedinjenih naroda smatra da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore istim jezikom. Rijetke primjedbe osumnjičenika da se prevoditelji služe jezikom koji nije i osumnjičenikov jezik, uglavnom ostaju bez odgovora.

Nadalje, čak je s potporom Ministarstva kulture RH i tadašnjeg ministra Bože Biškupića, godine 2010. tiskan nemušti knjižni uradak jedne pseudo-znanstvenice u kojem se nastoji tobože »stručno« dokazati da hrvatski jezik zapravo ne postoji, već se smatra da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore jednim te istim srpskohrvatskim jezikom. Hrvatski jezikoslovci su se u nizu stručnih članaka energično suprostavili takvim poltikantskim pseudo-znanstvenim provokacijama. Ipak, navedena teza naišla je na velik odjek u nekim hrvatskim medijima, prvenstveno onim što ih tiska EPH (Globus, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija) te u nekim jugonostalgičnim niskotiražnim balkanskim tiskovinama. Tragična je činjenica što je hrvatsko Ministarstvo kulture novčano omogućilo tiskanje knjige s tom lingvocidnom tezom, puno više negoli je to činjenica da je netko nedobronamjeran odlučio napisati knjigu o temi koju ne razumije, pišući ju zasigurno iz neznanstvenih pobuda, da ostanemo blagi u izrazima.

Kada je pitanju struka, mora se neizostavno naglasiti da niti tu stvari nisu uvijek bile dobro posložene, premda je mlada hrvatska državna nezavisnost stvorila hrvatskome jezikoslovlju i filologiji općenito mnogo povoljnije uvjete, nego što su bili oni u prethodnoj južnoslavenskoj državnoj zajednici. No, to nije došlo do izražaja u hrvatskom informativnom prostoru koliko bi moglo i koliko bi se očekivalo, jer su u hrvatskoj intelektualnoj sredini, ali i kod nekih uglednih slavista u svijetu, još glasno prisutni i utjecajni ne samo različiti publicisti i novinari projugoslavenske, hrvatskim nacionalnim interesima nesklone provenijencije, već i neki znanstvenici koji nisu pripravni doista napustiti stara gledanja, sadržana u pomanjkanju odlučnosti za nove znanstvene zamahe prema dojučerašnjem ideologiziranom pristupu jezičnim pitanjima, skrivenom više ili manje u težnji da se ne odustane od aktualizacije serbokroatistike i prijašnjih pogleda na hrvatski jezik. Sve je to naprosto manje pitanje njihova neznanstvenog diskursa a više iskaz loših političkih navika, prvenstveno unitarističke jugonostalgije, njihove intelektualne tromosti, ali, recimo i to glasno, njihova odustajanja od znanstvene čestitosti.

Ovdje valja dometnuti i to, da je stari argument protivnika hrvatske jezične norme i njihovo zagovaranje za stvaranje i održavanje artificijelnog i ideologijski određenog srpskohrvatskoga ili pak BKS-jezika, koji se mogao čuti i među nekim slavenskim jezikoslovcima u svijetu, bila zajednička razumljivost srodnih jezikâ. Protivnici zasebnosti hrvatskoga jezika to rado ističu, usprkos brojnim leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim i pravopisnim razlikama između triju normiranih južnoslavenskih jezika. Zagovornici »unitarnog« jezika međutim zaboravljaju da se Česi i Slovaci mogu sporazumijevati svaki na svom jeziku, što vrijedi i za Dance i Šveđane, ali takva razumljivost nije dovela do utapanja u neki zajednički češkoslovački ili danskošvedski jezik. Zagovor srpskohrvatskog i/ili BKS-jezika zapravo je ponovni pokušaj da se jezično zbliže i pomire narodi Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore s ciljem stvaranja nove zajedničke države. Pri tome se zaboravlja kako će se upornim nametanjem politike jezičnoga unitarizma postojeće napetosti prije uvećati negoli smiriti.

* * *

Dojučerašnja nepriznatost hrvatskoga jezika predstavljala je ozbiljnu prepreku u svim oblicima jezične komunikacije izvan hrvatskih državnih granica. To je posebice bilo razvidno na onim stranim sveučilištima na kojima se, osim u iznimnim slučajevima, hrvatski jezik nije priznavao kao zasebna činjenica, pa slijedom toga nije bilo moguće i njegovo zasebno studiranje. Nadalje, nije bilo međunarodnih osnova za artikuliranje hrvatskih fondova knjiga u svjetskim knjižnicama, što je brojnim korisnicima svjetskih knjižnica otežavalo mogućnost dobivanja uvida u knjižnu produkciju na hrvatskom jeziku, a ista poteškoća postojala je u razmjeni bibliografskih zapisa među knjižničnim bazama. Između činjenice da je u Ustavu RH hrvatski jezik naveden kao službeni jezik u Hrvatskoj i činjenice da nije postojalo odgovarajuće međunarodno priznanje hrvatskoga jezika u svjetskim tzv. ISO-standardima, već je za ono što se imalo smatrati hrvatskim jezikom određeno hibridnim oblikom jezika sadržanom u nazivu srpskohrvatski jezik, međunarodni subjekti u pravilu su se opredjeljivali za ovo drugo.

Valjalo je odmah nakon uspostave hrvatske države iskoristiti sve stručne i pravne mogućnosti da se napokon hrvatskom jeziku u međunarodnim ISO standardima dodijeli samostalni jezični kod, kojega posjeduju svi međunarodno priznati jezici svijeta. Nalazeći da je stanje međunarodne nepriznatosti hrvatskoga jezika neodrživo, jedna od najvažnijih hrvatskih kulturnih ustanova, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, ustanova koju se, poput srodnih ustanova u svim drugim zemljama, u svijetu prepoznaje kao kompetentnog tumača nacionalne kulture, odlučila je godine 2008. poslati zahtjev nadležnim međunarodnim tijelima da se hrvatski jezik napokon međunarodno prizna, unatoč svim ranijim neuspjelim pokušajima u tom smislu. Zahtjev za izmjenu međunarodnog jezičnog koda za hrvatski jezik podnesen je Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority sa sjedištem u Washingtonu, tijelu nadležnom za kodifikaciju jezika u međunarodnom kontekstu.

Položaj hrvatskoga jezika do 2008. godine, nepriznat u međunarodnom okružju i bez postojanja zasebnog međunarodnog koda, zaista je bio nedopustiv i neodrživ. Postojao je samo tzv. srpskohrvatski jezik, što je bio zajednički naziv za dva jezika, srpski i hrvatski, unutar kojeg je razlikovnost izražena samo podjelom na grafiju (hrvatska varijanta istog jezika iskazana je jedino u korištenju latinice). To donedavno od strane međunarodnih čimbenika favorizirano ime i kod jezika, nije bilo u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima i ustavnim određenjima. U praksi, podređen položaj hrvatskoga jezika u međunarodnom normativnom sustavu imao je negativne učinke u korištenju hrvatskoga jezika izvan Hrvatske, ne samo u svjetskim knjižnicama, već posebno dramatično i za hrvatske govornike traumatično, na stranim sveučilištima, tamo gdje su postojali kandidati za studiranje hrvatskoga jezika, ali i na svim ostalim mjestima gdje se u međunarodnim okolnostima imao koristiti hrvatski jezik. Umjesto hrvatskoga jezika, u različitim okolnostima njegova službenog korištenja u inozemstvu uporno se nudio tzv. srpskohrvatski jezik (npr. u prevođenju na Međunarodnom tribunalu u Den Haagu) ili pak neobični, zapravo bizarni BKS-jezik kao nekakav supstitut za hrvatski jezik (na sveučilištima u Austriji).

Inicijativi za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika što ju je godine 1908. pokrenula Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, pridružio se i nadležni hrvatski zavod za normiranje – Hrvatski zavod za norme, a pokrenuto je i usuglašavanje zajedničkoga zahtjeva za izmjenom postojećih međunarodnih kodova za jezike s Narodnom bibliotekom Srbije i s Institutom za standardizaciju Srbije. Dakle, četiri ustanove, dvije hrvatske i dvije srbijanske, zajednički su zatražile da se dotadašnji naziv srpskohrvatski jezik i postojeće troslovne oznake njegovih »varijanti« iz norme ISO 369-2 za bibliografsku upotrebu izmijene; naime do tada se za hrvatski jezik upotrebljavala oznaka scr koja je bila skraćenica za Serbo-Croatian-Roman dok se za srpski jezik koristila oznaka scc, skraćenica za Serbo-Croatian-Cyrillic. Zatraženo je da se provede njihovo usklađivanje s oznakama u ostalim dijelovima norme ISO 639, na način kako to najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu, tako da se umjesto dotadašnjeg srpskohrvatskog jezika u međunarodnu klasifikaciju jezikâ uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp).

Odgovor iz Washingtona nije trebalo dugo čekati. Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. godine Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee, potvrđuju prihvaćanje zajedničkoga zahtjeva dvije nacionalne knjižnice i nadležnih državnih zavoda za norme Hrvatske i Srbije, te donose odluku kojom se odbacuje daljnja upotreba srpskohrvatskog jezika s oznakama scr za hrvatski i scc za srpski jezik, te određuje nove oznake: hrv za hrvatski i srp za srpski jezik, kao jedine važeće oznake. Tom odlukom srpskohrvatski jezični sklop izbrisan je iz daljnje upotrebe a dva odvojena jezika, hrvatski i srpski sa svojim odvojenim oznakama dobili su sva prava i mogućnosti daljnje nesmetane uporabe. Donesena je odluka koja najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu. Ova se odluka počela primjenjivati od 1. rujna 2008. godine.

* * *

Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika i s tim u svezi određivanje kôda za hrvatski jezik hrv za javnu upotrebu u cijelom svijetu značajno je postignuće. Na inicijativu i zahtjev središnje hrvatske knjižnice (uz suradnju Hrvatskoga zavoda za norme) postignuto je to da se hrvatskom jeziku u međunarodnom prometu dodijeli status istovjetan kao i svakom drugom međunarodno priznatom jeziku. Tako je npr. odmah u svjetskim bibliografskim bazama podataka određena nacionalna oznaka za hrvatski jezik – hrv. Nipošto ne treba zaboraviti da je međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno nakon dugotrajnih prethodnih pregovora, brojnih ponovljenih zahtjeva i obrazlaganja o postojanju hrvatskoga jezika kao nezaobilazne činjenice hrvatske nacionalne i kulturne opstojnosti. Mnogi su u prošlosti pokušavali izmijeniti neodgovarajući položaj hrvatskoga jezika, no dosad, unatoč brojnosti tih pokušaja, kako Hrvata iz domovine, hrvatskih institucija i različitih udruga, tako i onih vrijednih nastojanja što su ih poduzimali Hrvati u dijaspori, rezultata nije bilo. Ipak, eto prije pet godina, godine 2008., napokon je priznata neovisnost hrvatskoga jezika, jezika na kojem je ostvarena pozamašna pisana baština, kako književna tako i znanstvena, prepoznatljiva po svom hrvatskom nacionalnom identitetu, te hrvatskom kulturnom nasljeđu u europskom i svjetskom kulturnom krajoliku.

Kod određivanja ranije recepcije hrvatskoga jezika u svijetu dobro je prisjetiti se da su brojne prethodne inicijative i nastojanja za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika neslavno propale, također i neki pokušaji osnivanja katedri hrvatskoga jezika na sveučilištima u svijetu, koje inače uglavnom postoje samo uz potpore našeg iseljeništva i raznih udruga, no napokon smo 1. rujna 2008. dočekali povijesni trenutak međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika. Od sada će se ne samo u domovini već i u svijetu, sasvim legalno i legitimno, razlučivati hrvatska književna i znanstvena baština od baštine drugih južnoslavenskih naroda, a na kroatističkim katedrama diljem svijeta hrvatski jezik će napokon postati prepoznatljiv u svojoj punoći, a ne kao što je dosad na slavističkim katedrama u pravilu bio tumačen kao inačica nepostojećega srpskohrvatskoga jezika, pri čemu su prešućivane i potirane mnoge razlikovne osobitosti hrvatskoga jezika, a njegova baština licitirana drugima.

Kada se razmatra činjenica da je navedeno postignuće osobito važno za sudbinu hrvatske knjige u svijetu - za širu javnost ta se službena promjena koda, koja praktično znači puno međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, može možda činiti bitnom samo za stručne, znanstvene, bibliografske i nakladničke krugove. Međutim, učinci te male troslovne oznake su kudikamo dalekosežniji. Doista, u bibliografijama i katalozima svih knjižnica svijeta, od Library of Congress u Washingtonu, s najvećom svjetskom bazom podataka, preko British Library, Bibliothèque nationale de France, Deutsche Nationalbibliothek, Österreichische Nationalbibliothek, do svake biblioteke i u najzabitijem kutku planeta, od sada se zna da se neko izdanje, neka knjiga, neka publikacija s oznakom hrv odnosi upravo na Hrvatsku ili dolazi iz Hrvatske, da potječe iz hrvatske kulture, književnosti i jezika ili se njima bavi.

Ulazak u međunarodne baze podataka s ta tri dragocjena slovca za hrvatski jezik znači isto što i za pojedinca osobna iskaznica, JMBG ili OIB. To je identifikacijski znak koji hrvatski jezik čini osobom! Prepoznatljivom, posebnom i, koliko god sličnom nekoj drugoj »jezičnoj osobi«, ipak jedinstvenom i samo svojom! »Bratski zagrljaj« sa srpskim, silom nametan i politikom i uskogrudnošću međunarodne slavistike, ovime je znatno izgubio na svojoj, za Hrvate, neugodnoj čvrstini. Da će taj prisilni zagrljaj definitivno popustiti, potvrđuje činjenica da su i srpske institucije napokon napustile integralističku jezičnu politiku. Jer, kako rekosmo, istodobno s međunarodnim priznanjem oznake hrv, uvedena je, na traženje Narodne biblioteke Srbije (i Instituta za standardizaciju Srbije), oznaka srp za srpski jezik. Time je ujedno hibrid srpskohrvatski jezik, taj »čudnovati kljunaš« hrvatske jezične povijesti, nadajmo se, zauvijek nestao iz našeg okruženja. 

Pitanje koje, međutim, nije pogrešno postaviti jest - kako to da se ipak, uza sva kašnjenja, konačno dogodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika? U odgovoru na nj istaknuli bismo da je ovaj put zahtjev nadležnom međunarodnom tijelu bio posve jasno oblikovan. Ne manje važno jest i to što je zahtjev došao od najviše kulturne ustanove u državi – Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ujedno najpozvanije da artikulira zahtjeve koji se odnose na samo na knjižničarsko stručno poslovanje i knjižničarske standarde od kojih su neki najuže povezani s nazivom jezika, već i uz sva ostala pitanja nacionalne kulture, od kojih je nedvojbeno pitanje međunarodnoga priznavanja hrvatskoga jezika jedno od najvažnijih. Zahtjev je sastavio prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, tadašnji glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a potpisnik zahtjeva je bio i Hrvatski zavod za norme (direktor: dr. sc. Dragutin Funda) u čijoj je ovlasti tumačenje zakonskih regulativa u svezi s ISO normama. Dakle, zahtjev za izmjenu međunarodnoga koda hrvatskoga jezika artikulirala je struka, a ne politička tijela. No, to vjerojatno ne bi bilo dostatno da taj zahtjev nisu podržale i supotpisale i komplementarne ustanove iz Republike Srbije: Narodna biblioteka Srbije (direktor: mr. sc. Sreten Ugričić) i Institut za standardizaciju Srbije (direktor: Ivan Krstić). Dakle, ukidanje dotadašnjeg zajedničkog srpskohrvatskog jezika zatražile su nadležne ustanove, kako s hrvatske tako i sa srpske strane. Time su stvorene važne pretpostavke za uspjeh našeg zajedničkog zahtjeva. I napokon: ovaj put zahtjev (kako je to bio slučaj u doba bivših jugoslavenskih državâ) nije bio artikuliran s ideoloških pozicija (sjetimo se samo jugokomunističkog tzv. »bratstva i jedinstva«) već s pozicija istinskih stručnih, znanstvenih i životnih interesa jedne i druge strane.

Uz onaj nacionalni, konkretni bibliotečni interes kolega iz Srbije sadržan je u činjenici da je dosadašnja praksa postojanja zajedničkog srpskohrvatskog jezika, s predviđenim inačicama u pismu, u svjetskom bibliotekarstvu praktično značila i to da su se latinične knjige tiskane u Srbiji vodile kao hrvatske, a knjige tiskane ćirilicom u Hrvatskoj kao srpske. Ovo prvo, naravno, nije odgovaralo srbijanskoj strani pa je ta činjenica za njih zasigurno bila jedan od važnijih razloga što su u potpunosti prihvatili inicijativu odvajanja jezika, te izmjene jezičnih kodova. Jednako je važna bila i činjenica da su i srpske institucije napokon napustile integralističku jezičnu politiku. Jer, istodobno s međunarodnim priznanjem oznake hrv, uvedena je, na traženje Narodne biblioteke Srbije (i Instituta za standardizaciju Srbije), oznaka srp za srpski jezik. Dakle, uspjehu akcije kojom je ostvareno međunarodno priznanje i kasnija podjela u međunarodnoj klasifikaciji dva do jučer spojena jezika, nedvojbeno su pripomogle i dvije srpske/srbijanske ustanove. Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika povijesni je trenutak za hrvatski jezik, no sigurni smo da je to važan događaj i za srpski narod koji živi u našem susjedstvu. Naši jezici su jezici u dodiru; bliski ali i različiti, toliko različiti da svaki od njih ima svoju povijest, svoje osobitosti, svoj razvoj, svoje norme, svoje funkcionalne stilove, svoja narječja, idiome i govore, svoje književnosti i svoje znanosti koje ih čine posebnima.

Znanstvene analize mnogih hrvatskih jezikoslovaca pokazuju da se hrvatski i srpski standardni jezici razlikuju u nizu aspekata, od grafije (latinica i ćirilica), fonologije (brojna pravila u akcentuaciji), gramatike i sintakse (stotinjak pravila), do morfologije (nekoliko stotina pravila) te do brojnih razlika u leksici i semantici. Razlike su i u pravopisu (iako oba jezika koriste fonološki pravopis, u hrvatskome je nazočno morfonološko načelo u nizu propisa, dok se srpski jezik sve više »fonetizira« u pravopisnim odredbama). Što se rječnika tiče, čak oko 30 posto je različitih riječi koje su isključivo hrvatske ili srpske. Tako npr. u rječniku od sto tisuća riječi, oko četrdeset tisuća je različito; po procjeni hrvatskoga jezikoslovca Dalibora Brozovića u korpusu od petsto tisuća riječi, hrvatski i srpski se razlikuju u stotinupedeset tisuća leksema). U jezikoslovnoj literaturi kao grafički pokazatelj nepostojanja srpskohrvatskog jezika poznat je primjer prijevoda djela švicarskoga psihologa C.G. Junga Psihologija i alkemija. Ta knjiga, prevedena na hrvatski godine 1986., pojavila se u srpskome prijevodu 1999. ali tako što je prevedena s hrvatskoga, a ne s njemačkoga izvornika. Hrvatski prijevod i srpski »prijevod prijevoda« razlikuju se, čak ako se i zanemare razlike u pismu (latinica i ćirilica) i u dijalekatskoj osnovici standardnoga jezika (novoštokavski jekavski i novoštokavski ekavski), praktički na svakoj stranici knjige, u rječniku, pravopisu, sintaksi i semantici. Budući da je često u porabi analogija po kojoj bi odnos hrvatskoga i srpskoga bio sličan onomu britanskoga i američkoga engleskog jezika, nesuvislost te usporedbe vidljiva je odmah već u tome što je prijevod s britanskoga na američki engleski (i obratno) jednostavno nemoguć, pa je dakako i navedena prispodoba naprosto smiješna. 

Hrvatski i srpski književni jezici imali su svoje zasebne tijekove standardizacije, koji su se preklapali tek u nekoliko desetljeća života dvaju naroda u zajedničkoj državi. To, što su se oba jezika iskristalizirala na osnovici novoštokavskoga dijalekta ne znači previše: jezikoslovlje je puno bliskih, a priznato različitih standardnih jezika nastalih na sličnoj ili istoj dijalekatskoj osnovici. Primjeri su npr. bugarski i makedonski, norveški i danski, indonežanski i malajski, hindi i urdu, itd.

* * *

Odluka kojom se hrvatski jezik uključuje u svjetske standarde stupila je na snagu 1. rujna 2008. i obvezna je za sve koji u međunarodnim poslovima žele koristiti ili navoditi hrvatski jezik. Ona znači promjenu međunarodnog statusa hrvatskoga jezika koja započinje od odluke Međunarodnog tijela za norme ISO-639-2 Registration Authority, donesene godine 2008. u Washingtonu, te je upravo od navedene odluke hrvatski jezik u svijetu »identificiran« onakav kakav samostalan doista i jest. Dakle, konačno priznanje hrvatskoga jezika od strane Međunarodnoga tijela ISO 639-2 Registration Authority je napokon stiglo i to nije samo priznanje hrvatskoga jezika na međunarodnoj sceni, već je to istodobno i priznanje hrvatske pisane baštine kao značajnoga čimbenika i sastavnog dijela svjetske kulturne baštine. Tako će se hrvatskim autorima, nakon ovog priznanja, prvi put u europskom i svjetskom kulturnom krajoliku dogoditi da ih se napokon prepoznaje kao hrvatske autore, te da ravnopravno svojim radom nastave doprinositi svjetskoj riznici znanja, istodobno unoseći u nju hrvatski nacionalnih trag, čime će i hrvatski nacionalni identitet u punom opsegu postati prepoznatljiv na globalnoj razini.

Ovim će se postignućem svuda u svijetu na brojnim sveučilištima gdje za taj jezik postoji interes napon moći pristupiti njegovom kvalitetnom poznavanju i studiranju. Isto tako, znatno će se olakšati put pronalaženju hrvatskih knjiga i lakšem dolaženju do njih u svjetskim knjižnicama. Značaj i uloga nacionalnog kôda u bibliografskoj uporabi ogledat će se prvenstveno u činjenici da će temeljem njega hrvatska knjiga biti jasno određena u knjižnim fondovima svih svjetskih knjižnica, u različitim bibliografijama, u znanstvenim projektima, a osobito u školskim zavodima gdje se uči hrvatski jezik, u odgovarajućim dopunskim školama, te na svim znanstvenim, stručnim, upravnim i političkim adresama relevantnim za pozicioniranje hrvatskoga jezika i hrvatske književne i znanstvene baštine u određivanju i oblikovanju sastavnica cjelokupnog svjetskog kulturnog nasljeđa. Nova pozicija hrvatskoga jezika s obzirom na njegov nov, međunarodno prihvaćeni standard, diljem svijeta značit će prije svega snaženje hrvatskoga nacionalnog identiteta te ravnopravnost hrvatskoga jezika među ostalim jezicima kao pretpostavke ravnopravnosti hrvatskoga naroda u međunarodnoj zajednici.

U svjetlu izrijeke uglednoga hrvatskoga književnika i jezikoslovca Frana Kurelca izrečene u ozračju hrvatskoga narodnog preporoda: »po jeziku narodi gospoduju, kad im ga oduzmeš – sluguju«, ostvareno je važno postignuće za hrvatsku pisanu riječ, a hrvatski jezik, to najvažnije obilježje hrvatskoga nacionalnog identiteta, napokon je dobio ravnopravan međunarodni suvereni položaj. Ostvarena pobjeda u dugogodišnjem nastojanju za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika znači ujedno konačnu identifikaciju hrvatskoga jezika kao jedne od temeljnih pretpostavki hrvatskoga kulturnoga i znanstvenoga rada što će se u buduće prepoznavati, kako u svjetskim bibliografskim bazama podataka, tako i u svim strukama i znanostima gdje se pojavljuje hrvatski jezik. Zaista, riječ je o događaju koji je za neke autore gotovo jednako važan kao i priznanje Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države.

»Učinjen je korak izvanredno težak, a to je međunarodno priznanje hrvatskoga jezika,« rekao je akademik Radoslav Katičić na svečanosti održanoj 30. rujna 2008. povodom tog događaja u NSK-u, zaključujući da je taj događaj tako velik »da je teško i shvatiti i u punoj mjeri doživjeti tu znatnost ovoga trenutka«; međutim »nisu time riješeni svi problemi, nisu otklonjene teškoće i nas čeka još dug i naporan put jer jedno su odredbe, a drugo je njihovo unutrašnje prihvaćanje. No ipak, sada je obvezatno određeno da se ima prihvatiti hrvatski jezik. Druga je stvar što će to još dugo vremena, mnogo više nego što možemo mirno podnijeti njih, neki prihvaćati to protiv volje«.

Nakon međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika u hrvatskom medijskom prostoru objavljeno je nekoliko desetaka članaka i tematskih razgovora o tom događaju. Ipak, to za opću javnu spoznaju o značajnom događaju nije bilo dostatno. Spoznavši da recepcija međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika nije onakva kakva bi uistinu morala biti, s obzirom na važnost ostvarenog postignuća, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu obratila se 26. lipnja 2009. Saboru Republike Hrvatske s prijedlogom da se dan 1. rujna u Hrvatskoj proglasi »Spomendanom međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika«. Cilj ove inicijative bio je da se na taj način međunarodno priznanje hrvatskoga jezika utka u svijest i znanje svakog Hrvata i svakog građanina Republike Hrvatske.

Prijedlog NSK podržali su i dali mu svoju suglasnost brojni ugledni čimbenici hrvatskoga javnog, znanstvenog i kulturnog života; gotovo sva hrvatska sveučilišta: Sveučilište u Zagrebu (rektor prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš), Sveučilište u Rijeci (rektor prof. dr. sc. Pero Lučin), Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku (rektorica prof. dr. sc. Gordana Kralik), Sveučilište u Zadru (rektor prof. dr. sc. Ante Uglešić), Sveučilište u Dubrovniku (rektor prof. dr. sc. Mateo Milković); pojedine visokoškolske ustanove: Učiteljski fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku (Katedra za hrvatski jezik, doc. dr. sc. Dubravka Smajić), Odjel za izobrazbu učitelja i odgojitelja predškolske djece Sveučilišta u Zadru (pročelnik doc. dr. sc. Robert Bacalja); brojne hrvatske nadbiskupije i biskupije: Zagrebačka nadbiskupija (mons. dr. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački), Riječka nadbiskupija (mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup), Varaždinska biskupija (mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup), Gospićko-senjska biskupija (mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski), Požeška biskupija (mons. Antun Škvorčević, požeški biskup), Biskupski ordinarijat Krk (mons. Valter Župan, biskup krčki), Biskup porečko-pulski u miru mons. Antun Bogetić; stručna i umjetnička društva i ustanove: Hrvatsko filološko društvo (predsjednik prof. dr. sc. Stipe Botica), Hrvatska matica iseljenika (ravnateljica Danira Bilić), Društvo hrvatskih književnika (predsjednik Borben Vladović), te napokon i politička tijela; na prvome mjestu Predsjednik Republike Hrvatske (Stjepan Mesić) te Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske (ministar Gordan Jandroković).

U pismima podrške izrečene su brojne pohvale zbog važnog postignuća. Tako prof. dr. Gordana Kralik, rektorica Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku u svom pismu ističe da je »međunarodno priznanje hrvatskoga jezika od iznimnog značaja za hrvatsku akademsku i znanstvenu zajednicu i prepoznatljivost hrvatskih znanstvenika u europskoj i svjetskoj znanosti«, a rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Aleksa Bjeliš naglašava: »Uvjeren sam kako će Vaša inicijativa i svi učinjeni napori da hrvatski jezik bude međunarodno priznat, kao i da njegova važnost i snaga postane dio svijesti svakog Hrvata i građanina Reublike Hrvatske, biti prepoznati u Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru te da će prihvatiti Vaš prijedlog da se 1. rujna proglasi spomendanom međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika«.

Ravnateljica Hrvatske matice iseljenika Danira Bilić obavještava da je Matica svoj ugledni godišnjak Hrvatski iseljenički zbornik posvetila važnom događaju međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika »cijeneći da svi Hrvati i građani hrvatskog podrijetla u svijetu trebaju saznati za taj povijesni čin«. Ona nadalje piše da će 2008. godina »na znanstvenoj razini biti ponajviše zapamćena po tome što je 1. rujna došlo do međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika. Taj događaj mnogi opravdano nazivaju drugim međunarodnim priznanjem Hrvatske. Od tada više nema nepostojećega, nametnutog i unitarnog srpskohrvatskog jezika, odnosno hrvatskosrpskog jezika.« (...) »Do priznanja našeg materinskog jezika dolazi u epohi u kojoj moderna hrvatska nacija teži ulasku u Europsku uniju, planetarnu višejezičnu zajednicu bez premca. Gledajući povijesno iskustvo Hrvata u drugom tisućljeću, koji izvan matične zemlje žive u tridesetak zemalja svijeta, uživajući blagodati višejezičnosti, a katkad u prošlosti zamjenjujući materinski jezik jezicima zemalja prijema, stoga vjerujemo kako će nam upravo to iskustvo dodira u trećem tisućljeću ublažiti neizvjesnu europsku budućnost naše zemlje.«

Predsjedništvo Hrvatskog filološkog društva u Zagrebu, izvještava njegov predsjednik prof. dr. sc. Stipe Botica, raspravljalo je o međunarodnom priznanju hrvatskoga jezika i jednoglasno je poduprlo inicijativu za proglašenje 1. rujna spomendanom, kao što je godine 1967. podržalo potpisivanje Dekleracije o položaju i nazivu hrvatskoga jezika, što je na tragu temeljne zadaće Društva - a to je zaštita i njegovanje hrvatskoga jezika.

Među mnogim lijepim riječima što su o navedenoj inicijativi, prihvaćajući je, napisali brojni hrvatski biskupi ovdje izdvojimo riječi krčkog biskupa Valtera Župana: »Nadamo se da će međunarodno priznanje hrvatskoga jezika biti ne samo od važne pomoći u daljnjoj afirmaciji položaja naše države u međunarodnim odnosima, nego da će isto tako promicati i svijest o potrebi čuvanja hrvatskih nacionalnih interesa i identiteta hrvatskoga naroda u vlastitoj državi, koja je nastala izuzetnom hrabrošću, odlučnošću i velikodušnim darivanjem onih čije se žrtve nikada ne mogu zaboraviti«.

Ipak, zanimljivo je da podrška nije došla od dvije za hrvatsku kulturu važne ustanove. Nije se oglasila Matica hrvatska, a s adrese Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti došao je dopis, što ga potpisuje tadašnji predsjednik HAZU akademik Milan Moguš, u kojem se navodi da »Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i njezin Razred za filološke znanosti ne smatraju da je tim činom od 1. rujna 2008. hrvatski jezik međunarodno priznat«. Akademik Moguš takav stav obrazlaže na sljedeći način: »Nijedna država, nijedno sveučilište u Rusiji i zapadnoj Europi, nije tada [dakle: 1. rujna 2008. – op T.M.] priznalo samobitnost hrvatskoga jezika, pa ni Europska zajednica, čije Vijeće bi moralo donijeti tu odluku, nakon jednoglasnog pristanka svih država članica«. Nasreću, akademik Moguš nije imao pravo. Naime, 1. rujna 2008. su stvorene pretpostavke za prihvaćanje hrvatskoga jezika kao ravnopravnog jezika u Europskoj zajednici, i ono je moglo uslijediti tek nakon usvajanja Pristupnog ugovora Republike Hrvatske Europskoj zajednici. Potpuno je nerealno i naivno bilo očekivati da će Europska zajednica priznanje hrvatskoga jezika očitovati prije nego li je Hrvatska pristupila Europskoj zajednici.

Tako, eto, HAZU nije prepoznala važnost međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika, ostvarenog godine 2008. Slijedom Akademijinog nerazumijevanja tog važnog događaja, slijedio je i zaključak Odbora za obrazovanje znanost i kulturu (predsjednik prof. dr. sc. Petar Selem) od 14. srpnja 2009. u kojem se navodi da se »za provedbu inicijative da se odlukom Hrvatskog sabora 1. rujna proglasi Danom međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika, nisu još stekli potrebni uvjeti«, te u obrazloženju naglašava da će »važna biti sudbina odluke međunarodnog tijela za norme ISO-639-2, Registration Authority od 17. lipnja 2008. Osim toga, ovakvu odluku nije moguće donijeti bez da se u to uključe najvažnije hrvatske kulturne institucije, kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Matica hrvatska«. Dakle, nadležni su saborski odbor dva razloga motivirala da ne donese odluku o spomendanu; prvi – ne zna se kakva će biti daljnja sudbina odluke međunarodnog tijela za norme, i drugi: HAZU i MH nisu uključene u tu inicijativu. Događaji koji slijede, nasreću, pokazali su da osporavatelji inicijative da Sabor RH spomendanom obilježi međunarodno priznanje hrvatskoga jezika – nisu bili u pravu.

Najvažniji pozitivan učinak međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika ostvaren godine 2008. prepoznao se u dobrim vijestima pristiglim krajem 2010. iz Europske unije, koja je prihvatila hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, čime je potvrđeno da se u međunarodnom okružju definitivno odustaje od dotadašnjeg nakaradnog tzv. srpskohrvatskog jezika, što su čak predlagali i neki europarlamentarci. Da je hrvatski jezik postao službenim jezikom EU-a određeno je pregovaračkim poglavljem br. 34 – Institucije (zatvorenom u studenom 2010.) u kojem se određuje što sve države članice institucionalno dobivaju u sustavu Europske unije, odnosno koja im prava sudjelovanja pripadaju u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, Vijeću i u ostalim zajedničkim tijelima Unije, nakon potpisivanja Pristupnoga ugovora. Posljedicom uspješnog pregovaranja hrvatskih pregovaratelja hrvatski jezik je postao službeni jezik EU i to je svakako jedan od najvećih uspjeha u pristupnim pregovorima Hrvatske. Tom važnom postignuću nedvojbeno je prethodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno 1. rujna 2008.

Ukratko, dobivanje međunarodne oznake hrv za kodnu oznaku hrvatskoga jezika u međunarodnim ISO-standardima za bibliografsku i terminološku uporabu nezaobilazan je događaj u brojnim naporima u međunarodnom prepoznavanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta i jedan od navažnijih događaja u međunarodnom priznavanju hrvatskoga jezika. Pitanje identiteta hrvatskoga jezika posljednjih je godina česta tema brojnih jezikoslovnih, ali i interdisciplinarnih rasprava koje su, svaka iz svoje perspektive, pripomogle problematiziranju i razrješenju tog složenog pitanja. Stoga je peta obljetnica povijesnog događaja ostvarenog međunarodnim priznavanjem hrvatskoga jezika 1. rujna 2008. dobra je prigoda da se tom velikom postignuću odredi dolično mjesto u hrvatskoj javnoj svijesti i znanju, no svoj puni smisao ta će činjenica dostići tek ukoliko postane novi i još veći poticaj za daljnja nastojanja ka afirmaciji hrvatskoga jezika u svijetu.