Orfejske jeke novih zvonjelica

Nagazni soneti (!?), što li znači taj naslov? – zapitao sam se i uznastojao pojmiti dotični semantostilem kao lapidarnu i reprezentativnu naznaku cjelokupna poetskog sadržaja; štoviše, i kao ključ za dveri u dublje značenjske slojeve, u tajnovite odaje gdjeno u jasnoći odzvanjaju soneti meštra od versî Luke Paljetka. Pritom sam izbjegao da me atribut nagazni svojim afektivnim suznačenjem navede na bilo kakve »mine«. (Nikako nije uputno tragajući za značenjima izazivati »detonacije«, nego po potrebi prizivati denotacije.)

Na mnoge sam načine gonetao značenje naslova. Jer kako se intimizirati sa stihozbirkom kojoj već na ovitku ne razumijem sklop dviju poznatih rijéčî? Budući da u objavljenim kritikama, tj. pogledima i osvrtima, ne bijaše objasnidbenih pristupa dotičnom Paljetkovu naslovu – ne preostade mi ništa drugo doli krenuti u neizvjesno, u lov na značenje. Pa sam vrebao na svaku »nagaznu« riječ koja bi me iz špilje titravih sjenâ mogla izvesti na suncem obasjan put što vodi do jasnoće i razumijevanja. I, kako mi se čini, tako bî.

Naime, u sonetu, zvučnopojki ili zvonjelici Mala slova »nagazio« sam na ove stihove: »Sva stabla samo ramenima sliježu, / [...] zvuče / znano mi slova tvog imena, mala / okrugla kôsa slova, to je čitav / plesni orkèstar, samo ja budala / ne plešem nego gazim [istaknuo M.M.L.], sam i mlitav, / kroz hrpu lišća što također pleše: /...« – a to me je odmah asociralo na Orfeja, mitskog pjevača i svirača, koji je pjevom i svirkom pokretao stabla i špilje te krotio zvjerad; a pokušao je svoju ženu Euridiku, umrlu zbog zmijina ugriza, izbaviti iz podzemnog svijeta. Bljesnu mi tako u pamćenju i Paljetkova studija Sastavljanje Orfeja, na čijem se koncu nahodi: »Sastavljenom Orfeju, dakako, zadatak još će jednom biti poći po Euridiku, (koja s/nova također bježi pred napasnikom/silovateljem i djevičanski gazi [istaknuo M.M.L.] /na/zmiju)...« (L. Paljetak, Sastavljanje Orfeja, Zagreb, 2005.).

Ne sumnjam da je moguće drukčije i vjernije razložiti semantiku naslova Nagazni soneti. Bilo kako bilo, mojoj se recepciji (Quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur, što o primanju i tumačenju veli Toma Akvinski) nametnula iz rečene Paljetkove studije ova tvrdnja: »Obezvučene orfejske strune post-modernizma traže svoju liru«.

Dakle, ima opravdanih razloga za vjerovanje kako Nagazni soneti evociraju glasoviti mit o nesretnim ljubavnicima Orfeju i Euridiki. Podsjetimo se: nakon što ih je ganuo pjesmama, bog Had i žena mu Perzefona, vladari podzemnog svijeta, dopustiše Orfeju izvesti velelijepu Euridiku na sunčano ovozemlje, natrag u svijet živih – ali pod uvjetom da se, dok ju izvodi iz podzemlja, ne smije za njom osvrnuti. Orfej, odveć zaljubljen i brižan, nije odolio: osvrnu se za Euridikom, i podzemni silnici vratiše ju zavazda u svijet sjenâ. (Ovdje nije od velika značaja drukčija interpretacija po kojoj se osvrnula Euridika za Orfejem – kao što nalazimo primjerice u drami Orfeo Mavra Vetranovića, sugrađanina Paljetkova, harnog pisca i benediktinca iz cinquecenta).

Valja uvidjeti kob strasnog i brižnog osvrtanja na ljepotu, na ono što je privlačno i vrijedno truda, pa i žrtve. A to je u svakom slučaju ljepotonosna i obvezujuća tradicija – koju, na žalost, prečesto krivo tumačimo. Naime, premda je tradicija vrijednosno ukorijenjena u prošlosti, u životodajnoj baštini, ona se održava u stalno izmičućem i trajno prisutnom sada. Tradicija traje u razvoju i napretku pa je stoga dominantna (mjerodavna i usmjeriteljska) dimenzija tradicije budućnost. U suprotnom bi se tradicija lišila uloge prenošenja i predaje, čime bi dokinula svoj smisao i napokon sebe samu. Nužno je stoga razlučiti tradiciju od njoj suprotstavljenog tradicionalizma, kao retrogradnog i krajnje štetnog svjetonazora.

Shodno tomu, nije proturječno što Paljetak je pjesnik kojemu dosluh s vlastitom kulturom i tradicijom – dosluh prisan, poman i formativan u najboljem duhu identitetske samosvijesti – ne priječi da ujedno bude suvremen. Štoviše, i avangardan. U tom smislu treba citirati makar nekoliko rečenica Antuna Paveškovića, koji o pojavi Paljetkova »radikalno različita glasa« vjerodostojno veli u pogovoru Nagaznih soneta: »Paradoks te pojave jest činjenica da se njegova avangardnost legitimirala tradicijom s kojom je još rana avangarda nastojala drastično raskinuti. [...] tradicija je bila prostor poetičkog zabrana, a razlika pod svaku cijenu jamstvo estetske prihvatljivosti. Paljetak je, naprotiv, svoju pjesničku riječ u odnosu na tradiciju postavio u relaciju duboka povjerenja«. Jedina je zamjedba da u rečenom slučaju nema nikakva paradoksa, jerbo se avangarda može legitimirati iliti ovjeroviti jedino osvrtanjem na tradiciju.

Pavešković uz to ispravno napominje da Paljetkovo pjesništvo gdjekad bijaše neprimjereno vrednovano: »Ta grupica bukača tzv. stvarnosne poezije nikada neće ni shvatiti, a nekmoli dosegnuti dubinu ovoga pjesništva«. A glede stvarnosne poezije rečenom skladno pridolaze ocjene Tvrtka Vukovića: »Biti fizički u kulturnom prostoru, a ne pripadati mu, biti u društveno vrijednom prostoru estetike i poetike, a zapravo biti stalno na depersonaliziranom tržištu, ideal je postmodernog ‘stvarnosnog’ pisca« (iz članka / referata: Što je stvarno u stvarnosnom pjesništvu?).

Jasno je da se Paljetkov postmodernizam bitno razlikuje od postmodernizma kakav je vlastit poststrukturalistima i konkretistima, čije su programatske smjernice dekonstrukcija i desupstancijalizacija, pluralizam strukturâ i diskontinuitet, zabacivanje tradicije i duhovnosti te okretanje »stvarnosnoj« poetici. Stoga je glede odnosa prema takvim postmodernistima (na koje se redukcionistički i simplicistički uglavnom misli pri govoru o postmodernom pjesništvu) opravdano ustanoviti da im je Paljetak nepripadni »usputnik«, a ne pridruženi suputnik. Treba u tom smislu citirati Sanju Knežević, gdje ona, interpretirajući Paljetkov pjesnički opus kao »primjer intertekstualno-ludističkog modusa«, lucidno uviđa:

»Živeći u gradu zatvorenom kao školjka, među mìre kulturnog hrvatskog identiteta, Paljetak istodobno sublimira povijest i sadašnjost. [...] Paljetak ostvaruje posve originalan poetski svijet unutar korpusa hrvatskoga postmodernoga pjesništva. [...] Dijakronijski gledano Paljetak je najsličniji Držiću – nemirni u svom duhu kao vidre – jednoga je izgnao Grad, a drugoga vrijeme. U kontekstu mediteranskoga pjesništva 20. stoljeća Paljetkov se opus prirodno nastavlja na slamnigovski ludizam kao i na Dragojevićevu kozmogonijsku upitanost. No, Paljetak okreće potpuno novo poglavlje hrvatske poezije – o ozbiljnim temama pjeva radosno i razigrano, njegov je ‘rasap tijela’ na razini vitalističkog panteizma, za razliku od Dragojevićeve egzistencijalne upitanosti, dok njegova ironija u odnosu na Slamnigov cinizam izaziva dobrostiv osmijeh« (S. Knežević, Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, Zagreb, 2013., str. 39, 40).

Tu je Sanja Knežević – u inače domišljenoj i vrijednoj studiji – nekritički preuzela sintagmu »vitalistički panteizam«. Naime: ako onu materiju koja u našemu svijetu biva izvan ljudi, životinja i biljaka pojmimo kao živu, onda je »vitalistički panteizam« pleonazam; smatramo li takvu materiju neživom, u tom je slučaju posrijedi oksimoron. Tertium non datur. A Luko Paljetak zapravo ne zalazi ni u kakav panteizam – kod njega je riječ o hilozoizmu; i to ne u filozofijskom odnosno kozmologijskom smislu, nego u poetskom i ekspresivnom. (Na jednom drugom mjestu u knjizi, na str. 77, Sanja Knežević očito u nedostatnoj upućenosti u kršćansku teologiju i filozofiju o Trojednom Bogu dobrohotno rabi neprikladne pojmove, kazavši da je Paljetak izrastao na »filozofiji franjevačkog panteizma« – što bi značilo da franjevci naučavaju krivovjerje.)

Što se pak Paljetkove »egzistencijalne upitanosti« tiče, valja ustanoviti da se nahodi u svim njegovim zbirkama, a u Nagaznim sonetima znatno izraženije. Bilo bi odveć jednostavno i otrcano reći da je tim elegijskim raspoloženjima uzrokom pjesnikov 70. rođendan i približavanje smrti. Uostalom, i netom rođena djeca svakim su danom bliža smrti – a nama je zdušno vjerovati da pjesnika i čovjeka Luku Paljetka, koji »odašilje egzistencijalne upite na dječjoj frekvenciji« (Željka Čorak), njegove najbolje i mnoge godine tek čekaju.

Valja u tom smislu spomenuti da zbirka Nagazni soneti, izdana u godini Paljetkova 70. rođendana, sadrži 70 pjesama. Njihova je osnovna motivsko-tematska zaokupljenost ljubav, u svim svojim manifestacijama. A egzistencijalne zebnje mogu se prepoznati u dominantnom spominjanju otpalog i uvelog lišća (devet puta), te višekratnom spominjanju jeseni (pet puta), uvelih ruža (dva puta) te krizantema - u ovdašnjoj simbolici grobnog i žalobnog cvijeća (dva puta). Tomu pridolaze i mrtvi jorgovani, mrtvaci koji sviraju klavire, bjelòglavi sup što odletio je »u neku svoju beskonačnost«, te napokon mrtvi pjesnici.

Jesen je konotirana i grožđem (na antičkim freskama i mozaicima personificirana Jesen često je prikazivana simbolima grožđa i lozova lišća). A dvije su nove Paljetkove pjesme naslovljene Bijelo grožđe i Crno grožđe. Potonju pjesmu Paljetak započinje versima: »Grožđe sve više prima boju mora, / zaplovit ćemo s vjetrom jer vokali / naši mu zamah daju...«, a tu je odmah uočljiv i jedan od simbolskih elemenata Mediterana - more odnosno plovidba. Druga dva su, kako to precizno razlaže Igor Zidić u razgovoru za Kolo (5-6 / 2012.), »sunce (simbol života i rodne topline) i kamen (simbol trajnosti, mudrosti i svrsishodna truda)«.

Tomu u prilog navodim Paljetkove verse: »... nekom naglom / ljubavlju sunce objašnjava nama / na ovom mjestu ove sate rujne / jeseni...« (Mi), te početni dio soneta gdje Paljetak zanosnu kanoničnost ženinih oblika (vječna i mediteranska Afrodita) i njezino ženstvo (Mjesec kao simbol ženskog principa) pronalazi u kamenu (hilozoizam): »Odjednom shvaćam kamen, shvaćam tugu / što razara ga u prah, shvaćam čežnju / za oblikom na koji cijelu dugu / vječnost već čeka, kad god na tvom gležnju / zaustavim svoj pogled koji krene / dalje sâm svojim putem tvojim tijelom / shvaćam što hoće kamen, tvoje vene / već ima, plave, u svom tkivu bijelom, / i boju tvoje puti kad u sobi / mjesec te naglo obasja...« (Kamen).

Međutim, mediteranski su motivi u Nagaznim sonetima uglavnom zastrti, pa se valja utjecati opetovanim čitanjima, koja bȉstre pročitano i nuđaju svojevrstan »progled« kroz slojeve interpretacije. Primjerice, sonet Odgovori započinje: »Zadužen nisam za pitanja, dati / odgovor ne znam kad me netko pita / kako se ide u Córdobu: svráti / u onu gostionicu gdje kȉta / nad vratima je, ondje ćeš sve znati /...«, i čini se da tu nema ničega mediteranskog (grad Córdoba smješten je u španjolskoj unutrašnjosti). A pjesma, naprotiv, posve odiše uzmorskim duhom Sredozemlja.

Naime, sve će biti mnogo jasnije prisjetimo li se neumrlog Lorke. Njegova Konjikova pjesma, pravo remek-djelo modernističke poetike, počinje stihovima koji (u prepjevu Drage Ivaniševića) glase: »Córdoba. / Daleka i sama. // Kobila crna, velika luna, / masline u bisagama. / Ako i znam pute, nikad / neću stići u Cordóbu«. Možemo stoga zaključiti da kita nad vratima u Paljetkovoj pjesmi, kita je maslinova. Jer u Dalmaciji se običava(lo) isticati nad vratima konobâ kite prepoznatljivih stabala, čime se označavalo da se tu (zakonito) toči određena vrsta vina. Lijepo to dočaravaju versi Arsena Dedića (uglazbljeni za klapski pjev): »Minjaju se običaji, / al’ još od davnina / znala se je po kitama / svaka vrsta vina. // [...] // Smrika je za crno, / maslina za bilo, / borić je za opol; / da ti liči tilo«.

Prisjetimo se nadalje da Konjikova pjesma završava stihovima: »Jao, duga li je cesta! / Jao, vrli moj konjiću! / Jao, smrt me čeka prije / nego stignem u Córdobu! // Córdoba. / Daleka i sama«. Na to se dobro nadovezuju ispravna zapažanja Sanje Knežević, koja u već navedenom djelu kaže da je »Mediterancima pjesništvo istinsko putovanje, bilo brodom ili konjem, jer cilj je isti – u pjesnički tekst uokviriti nedohvatnu spoznaju o kraju i konačnosti: ‘(...) Kada se u noć dan / prelije, kao vino, večer mi reče: Laskaj/ i dalje svom konju, jer nema kraja putu, / al ima putovanju’« (str. 74). Stihovi su to iz Paljetkove pjesme Put, sadržane u zbirci Sandosten forte (Rijeka, 1987.), gdje se pjesnik mitološki identificira s konjem. U svojevrsnom pogovoru te zbirke Niko Grafenauer kaže: »Konj i jahač, koji su po-unutreni u pjesničkome egu citirane Paljetkove pjesme, otkrivaju nam se tako u značajnom donkihotskom odnosu koji karakterizira ljudsku egzistenciju i sažeto je izražen u formuli [aristotelovsko-skolastičkoj – op. M.M.L.] animal rationale«.

Valja istaknuti da se u Nagaznim sonetima značenjski povezane tematske riječi konj, jahač i ždrijebe nahode (zajedno zbrojene) čak deset puta. Osobito je u tom smislu zanimljiva pjesma Harfa-konj, pa ju navodim cijelu:

»U polju kao harfa stoji konj, / hoće li doći itko da još bolje / osjeti se gorčina dana? polje / pređi u jednom dahu, nek ti vonj / balege bude obilježje, pô nj / doći će vjetar a ti, ako volje / i nemaš, konja zasviraj dok dolje / u polju stoji kao harfa, o nj / očeši barem lakat dok se nađe / harfistica što zasad samo sjene / povećava u travi, poput građe / za noć što ide takt po takt po cesti, / ako već nisi sjeo nemoj sjesti / na konja, takvo mjesto nema cijene.«

U ovom postmodernom vremenu kada ništa nema trajnu vrijednost, a sve ima cijenu – za pjesnika Paljetka mjesto na harfi-konju nema cijene. Prelijepe su to pjesničke slike, majstorski oslikane duboke misli! A simbolika konja vrlo je bogata i poticajna. O tomu citiram ove fragmente: »Jedno vjerovanje, koje se, čini se, učvrstilo u sjećanju svih naroda, konja u početku povezuje s tminama ktonskoga svijeta, bilo da on, galopirajući kao krv u venama, izranja iz utrobe zemlje ili iz dubina mora. [...] Konj upućuje u tajne, on ide pravim putem. Ako ga jahačeva ruka povede pogrješnim putem, on otkriva sjene, utvare...« (J. Chevalier, A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb, 2007.).

Slična je i simbolika harfe: ona spaja nebo sa zemljom; u zemaljskom životu simbol je napetosti između tjelesnih nagona (prikazanih okvirom i strunama) i duhovnih težnji (simboliziranih titranjem i zvučanjem napetih struna). A nakon smrti harfa na drugom svijetu preuzima ulogu vodiča. Eto, tako nas harfa-konj ponovno dovodi do svirača i pjevača Orfeja (koji u većini mitoloških predaja svira liru, ali u mnogima i harfu).

U Paljetkovoj stihozbirci Nagazni soneti očituje se upravo orfejska strast u jeziku i pjevu, pravi magični izosilabizam. Posrijedi su skladni i zvučni jedanaesterci (usjeka između 5. i 6. sloga) pretežito dvosložnih (ženskih) rima neujednačena rasporeda (abab cdcd efg egf; abba cddc efg geef itd.). Neki umjesto 14 imaju 15 ili 16 stihova (tzv. soneti s rêpom), a u svim sonetima dolaze opkoračenja i prebacivanja, gdjeno semantika izmiče sintaksi, gipko i elegantno kano dupin ili vidra. Budući da stihovi slijede bez strofičkih podjela, iz takve bismo grafostrukture mogli, ne bez stanovite preuzetnosti, iščitati strah od praznine (horror vacui). Ali osobito poetsko pȕnivo te razuzdano i gorljivo majstorstvo (furor poëticus), jači su od tog možebitnog straha.

No Luko Paljetak nije samo virtuozan nego i, valja to ponoviti, dubok i misaoni poeta. Stanoviti kritičari koji su pisali drukčije, nisu, avaj, uzmogli primjereno i mjerodavno proniknuti u slojeve njegove poezije. Pjesničkoga tkanja za koje se može ustanoviti da je kompleksno a ujedno iskonsko i prisno. Jer se nàdaje kao neka vrsta versificirane fotosinteze: to je pjesništvo štono žudno diše svjetlost i životnim svijétli duhom; pjesništvo je to koje vodi od sinestetičnosti do sintetičnosti, od zvonkih slika preko bijelih i tamnih glasova do predodžbi i pojmova, smislenih i trajnih. Bogomdani dar i neumorni mar, eruditski poticaji i virtuozne skladnje učinili su odavno ljepodušnog spjevaoca Luku Paljetka pojmom i znamenom (iliti »brendom«, kako bi rekli postmoderni pomodari) hrvatskog nam pjesništva. Zato Paljetkovi poklonici i nakon meštrove sedamdesete nestrpljivo očekuju nove i baštinski ukorijenjene, sveđer svježe i antologijskih dometa njegove verse.