Ordu, Ohrid

STAN

Nakon leta, koji je kasnio nekoliko sati, stižem u Skopje. U stan u kojem ću boraviti mjesec dana. Za dva dana idem u Tursku, pa se ponovo vraćam ovamo. Stan je u središtu grada, ima dvije sobe i kuhinju. Udoban je. Te večeri samo sam ostavila kofer i otišla na spavanje. Idući dan, kupila sam rajčice, kruh, sir. U hladnjaku su me čekale nečije štrudle od jabuka i limun. Već sam se počela pakirati za novi put. Navečer, netko je priredio vatromet... Grmjelo je.

Gledala sam kroz prozor crvene autobuse na kat i velike spomenike, koji su sagrađeni prije nekoliko godina. Ujutro, taksist mi je pokazivao planinu, koja se činila nestvarno velikom... Govorio mi je o dijelovima grada u koje, kaže, bolje da ne idem... Nadam se da ću posjetiti romsko naselje Šutke. Na aerodromu, čekam let za Istanbul. Zajedno s pokrivenim ženama i s biznismenima.

CRVENA LINIJA

Stajala sam u dugom redu za provjeru putovnica na istanbulskom aerodromu. Zajedno sa svojim suputnicima. Pogledavala sam prema blještavom duty free shopu i radovala se što ću za par minuta mirisati skupe parfeme. Stala sam napokon točno na crvenu liniju i onda krenula prema, mislila sam, rutinskoj kontroli. No službenik je uzeo putovnicu u ruke, listao je, premetao, pogledavao čas mene, čas putovnicu. Onda je pozvao telefonom nadređenog. Nervozno sam cupkala na mjestu, čekala. Je li problem putovnica puna pečata?

Šef kontrole je također sumnjičavo pregledavao moju putovnicu, pa se onda odmaknuo i napokon me pustio. Nisam imala više volje mirisati parfeme. Blještavilo dućana začas je prekrila crna zavjesa...

FESTIVAL

Na otvorenju pjesničkog festivala u gradu Ordu na Crnome moru trebala je povorka pjesnika prošetati ulicama. Svaki pjesnik sa zastavicama države iz koje dolazi. U Zagrebu, tražila sam neuspješno male zastavice od papira. Kupila sam onda neke od tkanine. Na kraju, padala je kiša i pjesnici su ostali u hotelu, a potom otišli u mali teatar. Zastavice su ostale u koferu. Nisu nam bile potrebne. Na festivalu neki sudionici imaju neobične identitete. S više zastava. Yvan je rođen u Alžiru, ima židovsko, poljsko i francusko porijeklo. Premda živi u Parizu, na festivalu predstavlja Alžir. Azita predstavlja Iran, ali ne slaže se s politikom svoje domovine. Živi u Švedskoj. A ja? Predstavljam zemlju u kojoj zapravo nemam ljudskih prava. Zašto? Nekad davno jednostavno sam ih izgubila i tko zna zašto ih nisam zatražila... Niti mene, a ponajmanje Državu, nije zabrinuo taj očigledni paradoks, neodgovornost ili što već...

SIRIJAC

Sirijca s mračnim licem upoznala sam na početku festivala. Rekao je da su Iranci barbari i ja sam se odmaknula. Ne volim ljude koji sve pojednostave, do neprepoznatljivosti. Izbjegavala sam ga. On je prolazio restoranom, noseći sok i sireve, sumoran, bez pozdrava. Kasnije, primijetila sam da nije na pjesničkim nastupima. Tko je on?

Saznajem da je glumac, književnik, kritičar. No prije svega glumac. U knjižici, njegov tekst o sirijskoj kinematografiji: »Sirija se upoznala s kinematografijom 1908. godine, kada je grupa stranaca prikazala u Allepu izrazito pokretljive slike«. Kasnije, za vrijeme ribljeg ručka, on mi je odjednom nazdravio. Zadnje večeri, na vrhu jednog hotela, u velikoj hali, Sirijac je prišao i plesao pored mene. Mrak s njegova lica je iščeznuo u mahnitom plesu...

AZITA

Vi ste sestre, rekao je Yvan iz Francuske. Mislio je na mene i na iransku pjesnikinju Azitu koja živi u Švedskoj. Već par minuta nakon upoznavanja, razgovarale smo o Rumiju, kojeg prisvajaju i Turci i Iranci, o perzijskom jeziku, ali i o turskim pjesnicima. Azita voli obale Crnoga mora, u njenim pjesmama spominju se i hladne noći na sjeveru, strast i razočaranje. Kada čita na farsiju, u prepunoj dvorani, nije važno što gotovo nitko ne razumije taj jezik. Slušamo melodiju i značenja se, sama od sebe, umnožavaju.

ROĐENDAN

Rođendan u Skopju, odmah nakon dolaska iz Istanbula. U hladnjaku rajčice. Velike, prave makedonske. U koferu turske čokolade, lješnjaci, parfem, knjige. Noću prozor dodiruje visoko drvo, njegove grane povijaju se na vjetru i udaraju u prozorska stakla, zapravo lupaju, kucaju. Da im otvorim, neka uđu. Grane. Dan proveden na aerodromu, ponovo pitanja službenika. Pisci su sumnjivi? Šarenilo dućana, Frank Sinatra i zamotana žena koja čeka da se na monitoru pokaže broj vrata za odlazak u Rijad... Napokon. Avion za Skopje. I pričljivi taksist... U stanu je toplo, jedem rajčicu, primam čestitke-poruke i odlažem stvari u ormar. Mrvice nečije pažnje sam odlučno odbacila. U Crno more bacila sam kamen. Spremna na Veliki početak.

TVRĐAVA

Ususret, iz pravca tvrđave, dolazio je veliki vučjak. Kad sam ga primijetila, zastala sam i spustila se nekoliko metara niže, do štanda s nakitom. Gospođa je primijetila moju nelagodu, rukama je otjerala psa koji je pojurio niz brijeg. Zastala sam, uputila osmijeh toj ženi, koja je prepoznala moj strah. Najmanje što sam mogla učiniti bilo je da pogledam nakit. Mnoštvo ogrlica svih boja, ogrlice s tzv. ohridskim biserima. »Ovo su vam pravi biseri, pogledajte«, rekla je. Znala sam da nisu biseri, ali sam gledala, prebirala: perle, prstenje, narukvice. Izabrala sam nekoliko lančića. Žena je bila sretna što je u to polukišno jutro netko ipak kupio njen nakit.

Krenula sam dalje, uspinjala se prema tvrđavi. Kad sam se popela do tvrđave, činilo mi se da tmurni oblaci nestaju i da se odjednom pojavljuju sunčane zrake. Na tvrđavi, šetala sam se ukrug, gledajući jezero koje se s ove visine činilo kao more bez kraja. Taj krug podsjetio me na fresku u crkvi koju sam netom posjetila. Na slici je bila Posljednja večera, ali stol nije bio pravokutnog oblika, kao u rimokatoličkim crkvama. Bio je okrugao, jer to je simbol nepostojanja kraja: nema niti početka, niti kraja. Vrtjela sam se po tvrđavi, gledajući čas grad, čas nebo, čas vodu. Sunce je pripeklo, ali kruženja nisu prestajala.

PLAVA DALIJA

U maloj sobici, smještenoj u kući blizu jezera, provela sam dvije noći. Sanjala sam neke čudne ljude i budila se rano. Prije odlaska u jutarnju šetnju Ohridom pogledala sam na tv-u film »Plava dalija«. Scenarij za ovaj film napisao je slavni pisac kriminalističih romana, Raymond Chandler. Jazz muzika, noirovska atmosfera, fatalna plavuša i neobičan zaplet. Napeto sam pratila zamršenu fabulu, nastojeći pogoditi tko je ubojica raskalašene žene američkog vojnika. I nisam pogodila. Ipak, od svega u tom filmu najviše mi se svidio klub »Plava dalija«, u kojem izvrsna pjevačica pjeva starinski jazz. I zabavlja dokone ljude, sitne kriminalce i stare gospođe.

Zamišljala sam da je radnja tog filma smještena odmah uz ovo jezero. Ima nešto jezovito u jezerima. Ustajala, bezmirisna voda. Na dnu možda rastu plavi cvjetovi, ali ih ne vidimo... Možda su i leševi dolje, ispod mirne površine. Krenula sam kasnije u šetnju. Uz samu obalu plivali su labudovi. Činilo mi se da su labudovi koji plivaju blizu likovi iz neke bajke i da se noću pretvaraju u ljude ili u božanstva.

DUĆANI

U samom centru Skopja naišla sam na male dućane. U njima se, mislila sam, mogu naći osnovne namirnice: ulje, šećer, sol, kruh. No iznenadila sam se. U jednoj sam pronašla sol, ali nije bilo niti šećera, niti ulja. Umjesto toga, na policama su uredno bile poslagane razne vrste kava ili tjestenine. Nema kruha, ali ima raznih grickalica, pa i halve. Ljudi uglavnom zastaju da bi kupili sjemenke bundeve ili kandirano voće.

U drugoj prodavaonici nemaju šećer, ulje, ali imaju više polica prepunih slatkiša – keksi, čokoladice. U to nedjeljno jutro čudila sam se trgovcima koji na policama svojih dućana drže tako suvišne stvari. Čudila sam se toj nelogičnosti. Mali dućani pomalo nestaju ili se pak pretvaraju u svaštare u kojima je najteže naći ono najnužnije.