O izražavanju posvojnosti u hrvatskome jeziku

Posvojnost kao jednu od univerzalnih jezičnih kategorija s velikim mogućnostima semantičkog i gramatičkog izražavanja u svojoj je knjizi Predikatna i vanjska posvojnost u hrvatskome jeziku opisao Branko Kuna. U središtu su pozornosti u knjizi dva načina izražavanja posvojnih odnosa – predikatna i vanjska posvojnost – o kojima se u hrvatskom jezikoslovlju pisalo razmjerno slabo. Proničući u način na koji se predmetna stvarnost konceptualizira u dio gramatike, autor utvrđuje da je svaki način izricanja posvojnosti duboko uvjetovan gramatičkim odnosima između jedinica u danoj konstrukciji te i najmanja promjena u strukturi može utjecati da posvojno značenje nestane ili se pomiješa s drugim neposvojnim značenjima.

Autor u uvodnom dijelu polazi od temeljnog stajališta kako unutar sredstava za izražavanje posvojnosti u hrvatskome jeziku, s obzirom na odnos između elemenata posvojnoga odnosa, treba razlikovati tri glavna načina: atributnu posvojnost, u kojoj se posvojni odnos uobičajeno pretpostavlja, a ostvaruje se kontaktnim položajem posjedovanog i posjednika (Ivina kuća); predikatnu posvojnost koja stoji u kontrastu prema atributnoj jer je veza između posjednika i posjedovanog leksički izražena posvojnim ili relacijskim glagolima (Zemlja ima vlage dovoljno.) te vanjsku posvojnost, u kojoj se veza između posjednika i posjedovanog na sintaktičkom planu ostvaruje glagolom, a semantički su oni u odnosu zavisnosti (Brata su mu odveli u zarobljeništvo, a on je majku čvrsto držao za ruku.).

U poglavlju O posvojnosti Kuna govori o kategoriji posvojnosti s različitih motrišta, ponajviše s obzirom na onomasiološki pristup u sklopu kojega se posvojnost promatra kao univerzalna kategorija. Nadalje, istražuje se kako su semantički i kognitivni sadržaji ostvareni jezičnim sredstvima pri čemu se naglašava da sredstva za izražavanje posvojnoga značenja valja dovesti u blisku vezu s čovjekom te njegovom materijalnom i duhovnom djelatnošću i znanjem. U ovome poglavlju Kuna donosi i kratak pregled razradbe posvojnih odnosa, pri čemu je nešto više pozornosti posvećeno diobi na otuđivu i neotuđivu posvojnost. Naime, jedinice, odnosno entiteti koji ne mogu biti normalno odvojeni od svoga vlasnika jesu neotuđive, dok su sve druge otuđive. Stoga će jedinice koje pripadaju nekom od sljedećih konceptualnih područja vjerojatno biti tumačene kao neodvojive: rodbinski nazivi, dijelovi tijela, relacijski prostorni koncepti (vrh, dno, unutrašnjost), inherentni dijelovi drugih jedinica (grana, kvaka) te fizička mentalna stanja (snaga, strah). Kuna napominje kako razdvajanje otuđive od neotuđive posvojnosti nastaje isključivo u čovjekovoj sferi te je ono rezultat povijesnih promjena. Razvoj vlasničkih odnosa bio je postupan te se uspostavljao različito jer je uvjetovan prije svega nacionalno-kulturnim posebnostima. Dakle, provesti jasno i jednoznačno razgraničenje tih dviju vrsta posvojnosti praktično je nemoguće zato što je granica osobne čovjekove sfere, koja se u pravilu u jezicima podudara s neotuđivom posvojnosti, prilično pomična i ovisi o osobitostima određene kulture, ali isto tako i o subjektivnoj procjeni onoga tko govori.

U posljednjem dijelu ovoga poglavlja načinjen je pregled sredstava za izricanje atributne posvojnosti u hrvatskome jeziku. Sredstva za izražavanje takvog načina posvojnosti u svom nazivu imaju odrednicu »posvojni« te ih se skupno imenuje posvojnicima ili posesivima čiji su predstavnici: posvojni genitiv, posvojni pridjev, posvojne zamjenice te prijedložni izraz od + G. U vezi s konstrukcijom od + G ističe se pitanje zašto posvojno značenje genitiva kao jedno od njegovih temeljnih značenja biva istaknuto dodatnim morfološkim sredstvom. U hrvatskim se gramatikama na tu konstrukciju ne gleda blagonaklono, odnosno ona se s normativnog stajališta ne preporučuje, a uporaba se te konstrukcije obrazlaže međujezičnim utjecajima: od njemačkog von, do, u novije vrijeme, intenzivnog utjecaja engleskoga jezika. Autor, ne osporavajući mogućnost međujezičnih utjecaja i prožimanja, podsjeća da su mnoge zajedničke crte u jezicima univerzalnoga karaktera jer su jezici određeni jedinstvenom jezičnom djelatnošću i čovjekovim biološkim ograničenjima, ponajprije općom strukturom uma. Dakle, povećana se čestotnost konstrukcije od + G svakako može pripisati stranim utjecajima, ali ne i sama njezina pojava.

Središnji dio knjige posvećen je opisu predikatne posvojnosti koja se odnosi na ostvarivanje posvojnoga odnosa onim jezičnim sredstvima koja su u rečenici primarni predikati. Dakle, ostvaruje se na razini rečenice tako što su posjednik i posjedovano povezani eksplicitnim glagolskim elementom, poput imati, pripadati, posjedovati, raspolagati, prisvojiti, uzeti, stoga se za nju tvrdi kako je izravna i neposrednija jer je posvojno značenje ugrađeno u leksičko značenje glagola. Izricanje predikatne posvojnosti u hrvatskome jeziku razloženo je s obzirom na vrstu predikata koji mogu biti: punoznačni glagolski predikat (Ratar posjeduje zemlju.); sponski (kopulativni) predikat (Zemlja je ratareva.); polusponski (semikopulativni) predikat (Zemlja postaje vlasništvo ratara.) i raščlanjeni (dekomponirani) predikat (Ratar ima na raspolaganju zemlju.).

Na temelju kriterija glavnih semantičkih značajki u izražavanju raspona posvojnoga značenja, punoznačne glagole koji se rabe za izražavanje predikatne posvojnosti u hrvatskom jeziku Kuna svrstava u sljedeće skupine: glagoli koji izražavaju jednostrani čin subjekta u stavljanju nekog predmeta u svoju blizinu, dok se druge osobe izravno ne podrazumijevaju (nabaviti, namaknuti, namiriti, prisvojiti, uhvatiti...); glagoli koji naglašuju izravnu ili neizravnu uključenost drugih osoba u stjecanju vlasništva nad predmetom (dobiti, kupiti, naslijediti, preuzeti, primiti...); glagoli koji označuju posjedovanje, odnosno raspolaganje materijalnom imovinom, duhovnim bogatstvom ili pripadanje imovine vlasniku (baštiniti, čuvati, gospodariti, kontrolirati, nadzirati...) te glagoli koji izriču gubitak uz voljno, stalno ili privremeno odricanje od posjedovanja ili nadzora (dati, dostaviti, darovati, dodijeliti, iznajmiti, odbaciti...). Kuna napominje da, kao i bilo koji drugi odnosi, ni posvojni nisu statični nego se oni razvijaju i mijenjaju.

U nastavku poglavlja o predikatnoj posvojnosti govori se o pojedinostima vezanim uz dvije glagolske jedinice koje se smatraju tipičnim predstavnicima punoznačnih posvojnih glagola: imati i pripadati. U hrvatskom jeziku imati predstavlja temeljni posvojni glagol. Uporaba toga glagola u konstrukcijama nedvojbeni je znak uspostave posvojnoga odnosa i svaka se posvojna konstrukcija, bez obzira na gramatičku strukturu, može preoblikovati u predikatnu s uvođenjem glagola imati kao predikata. Posebnost posvojnih odnosa izraženih tim glagolom ovisi o semantici posjednika i posjedovanog, a njihov odnos ima inkluzivan karakter. Posjedovano je uključeno na određeni način u područje posjednika, a Kuna izdvaja četiri vrste odnosa: vlasničke odnose ili odnose posjedovanja, odnose dio-cjelina / cjelina-dio, rodbinske i socijalne odnose te pseudoposvojne odnose.

Drugo važno sredstvo u izražavanju predikatne posvojnosti jest statični glagol pripadati koji je u hrvatskom jezikoslovlju tek usputno spominjan. Značenjsko polje toga glagola najizravnije se može odrediti ako ga se stavi u suodnos sa središnjim posvojnim glagolom imati. Međusobna se uvjetovanost tih dvaju posvojnih glagola odnosi samo na dva značenja – lokaciju i vlasništvo, dok su ostala – dostupnost, rodbinski odnosi i apstraktna posvojnost – svojstvena konstrukcijama s imati jer je njegovo značenjsko polje znatno šire. Glagol imati bez dodatnog izričaja podrazumijeva stvarno i trenutačno, odnosno privremeno imanje ili posjedovanje, a glagol pripadati ističe da posjednik može imati nešto što mu pripada po pravu i tradiciji, ali se stvarno ne uživa kao posjed. Dakle, pripadati će uvijek biti predodređeno za ona značenja koja uključuju pravni aspekt, posjedovanje na temelju kakvog usmenog ili pisanog prava koje može biti nasljedno ili stečeno.

Kako je već istaknuto, vjerojatno najprošireniji način izricanja posvojnosti jest onaj atributni u kojem govornici na jednostavan način mogu prepoznati entitete unutar pojedinačne imenske skupine. Također je utvrđeno da uz atributnu postoji i predikatna posvojnost, gdje se između dvaju entiteta uspostavlja posvojni odnos pomoću glagola koji leksičkim sadržajem implicira posvojnost. Osim tih, postoji još jedan naizgled blizak način:

Senat je ponovo skratio [ispitne rokove prvostupnika].

Senat je [prvostupnicima] ponovo skratio [ispitne rokove].

Parafraza prve rečenice odražava značenjski pomak u odnosu na prethodni primjer; u drugoj pak promijenjen morfološki oblik (dativ) kao odraz sintaktičkog položaja posjednika nameće i drukčije značenjsko tumačenje, a to je da prvostupnici dolaze u obavijesno žarište, jer upravo oni trpe posljedice spomenutog događaja. Dakle, monolitnost imenske skupine razdvojena je na razini rečenice na dvije imenske skupine koje autor naziva vanjskim posvojnim konstrukcijama. Važno je naglasiti kako u tom slučaju razdvojene sastavnice zauzimaju različite semantičke uloge i sintaktičke položaje, ali u sklopu kojih se može prepoznati posvojni odnos kao i u unutrašnjim posvojnim konstrukcijama.

Za razliku od unutrašnje posvojne konstrukcije (UPK) u kojoj su posjednik i posjedovano u kontaktnom položaju te u tom položaju moraju biti, da bi bili gramatični, u VPK te su sastavnice udaljene, jedna od druge razdvojene drugim rečeničnim sastavnicama. Bitno je naglasiti da autor u određenju vanjske posvojnosti polazi od tumačenja o kognitivnoj povezanosti predmeta i pojava, a ne od tvrdnje da je posvojnost gramatikalizirani koncept, tj. da se može izjednačiti s ustaljenim jezičnim ustrojstvima. Riječ je o povezanosti dvaju entiteta koja se uspostavlja na temelju spoznavanja svijeta, a koji u jeziku bivaju obilježeni dvjema imenskim riječima između kojih se uspostavljaju razne gramatičke veze i odnosi.

U nastavku poglavlja o vanjskoj posvojnosti autor je načinio razradbu vanjskih posvojnih konstrukcija u hrvatskom jeziku na temelju formalnoga kriterija – morfološkog iskazivanja vanjskog posjednika. Tako se dativ u svjetskoj lingvističkoj literaturi opisuje kao najčešći obilježivač vanjskoga posjednika. Zbog takve uloge u strukturno različitim, nesrodnim i zemljopisno udaljenim jezicima uzima se kao prototipni primjer za vanjsku posvojnost. Uz analizu argumentne strukture dativnih VPK, posebna je pozornost posvećena i njihovim semantičkim i pragmatičkim obilježjima te autor navodi da se posjednik u dativu može protumačiti kao fokus empatije. Kuna pojašnjava da se veoma proširena uporaba enklitičkih oblika zamjenica prvoga lica u svakodnevnoj komunikaciji može intuitivno protumačiti empatijom jer govornik zauzima perspektivu jednog od sudionika u događaju koji se opisuje, a tako shvaćena empatija postaje jednim od ključnih čimbenika koji utječu na odabir upravo posvojnoga dativa. Takvo njegovo razumijevanje u središte pozornosti stavlja semantičku pogođenost (affectedness) posjednika, odnosno obilježje posvojnoga dativa koji poput trpitelja biva pogođen djelovanjem predikata. Dakle, što je radnjom zahvaćeni objekt bliže posjedniku, on će prije zauzeti unutarnju perspektivu i poistovjetiti se s pogođenim.

Već sama činjenica da su se kao predmet Kunina opsežna istraživanja našle predikatna i vanjska posvojnost o kojima se u hrvatskome jezikoslovlju pisalo vrlo malo, čini ovu knjigu vrijednim doprinosom hrvatskoj sintaksi i semantici. Osim toga, na jednome mjestu sustavno su popisana i opisana sredstva za izricanje tih dviju vrsta posvojnosti u hrvatskome jeziku, što će zasigurno pridonijeti da ova knjiga bude temelj svim budućim teorijskim nadgradnjama. S druge strane, isprepletenost kategorije posvojnosti s drugim bliskoznačnim, ne nužno jezikoslovnim, izrazima – posjed i posjedovanje, vlasništvo, svojina, pripadanje – odnosno s poviješću ljudske kulture i civilizacije, zacijelo će utjecati i na promjene u sredstvima za njihovo izražavanje u jeziku. U tom će slučaju knjiga Branka Kune biti nezaobilazan putokaz za buduća istraživanja.