Novi hrvatski pravopis

U odnosu suvremenoga društva prema promjenama u pravopisu obično se opažaju dvije protusmjerne tendencije. S jedne strane, težnja pojednostavniti pravopis radi olakšanja njegove porabe, a s druge pak strane, očito se vidi neprihvaćanje bilo kojih promjena. Krjepost pisma je njegova stabilnost. Poznata je izreka: u jeziku je napredno sve što je u njem u mnogo čem konzervativno. Svaka promjena može porušiti jezičnu naviku pisma, lišiti proces pisma automatizma i loše se odraziti na onoga tko piše. U pismu narod vidi korijene svoje etnolingvokulturne i duhovne baštine. U pismu je napose važna tradicija jer ona spaja naraštaje, služi za općenje ne samo u prostoru nego i u vremenu. Ali, promjene u pismu neizbježan su proces jer je jezik živ organizam, a njegova norma pokretljiva. Stvara se paradoks između stabilnosti i potrebnih promjena.

Ruski filozof I.A. Iljin (1883.-1954.) napisao je o pravopisu sljedeće: »Pravopis ima svoje povijesne, konkretne i u isto vrijeme filozofske i nacionalne osnove. Zato se on ne podvrgava samovoljnomu slomu, nego jedino opreznoj, obrazloženoj preobrazbi; usavršavanju, a ne rušenju...«  Treba tu još dodati da je bilo kakvo usavršavanje pravopisa uopće vrlo nezahvalan posao. U Hrvatskoj osim navedenih problema i sitnih razlika u pojedinim prijepornim pravopisnim pravilima u različitim pravopisima, postoje i izvanjezični čimbenici koji katkada sprječavaju prirodan razvitak jezika. I sada se, nažalost, nakon više od dvadeset godina samostalnosti hrvatski jezik ideologizira u pojedinostima, osobito u zamjedbi pojedinih riječi i u dijelovima pravopisa. U ovom članku pokušat ćemo ukratko opisati društveno-jezikoslovni prilaz postanku i stvaranju Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (HP IHJJ) te naći mogući izlaz iz nastale nelagodne društveno-pravopisne situacije. O toj aktualnoj temi, naravno, izražavamo samo svoje subjektivno stajalište, bez namjere da bilo koga pritom poučavamo.

Začetnici novoga pravopisa i ukidanje Vijeća za normu

Prvi poticaj pisanju institutskoga pravopisa iskazala je bivša ravnateljica IHJJ-a Dunja Brozović Rončević. U pismu od 19. listopada 2006. godine predsjednika Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, akademika Radoslava Katičića ministru znanosti, obrazovanja i športa Draganu Primorcu čitamo: »Dunja Brozović Rončević iznijela je stav ustanove koju predstavlja u Vijeću Instututa za hrvatski jezik i jezikoslovlje, da budući obvezujući pravopisni priručnik treba da ne bude autorsko djelo, nego rad skupine stručnjaka izrađen na temelju zaključaka Vijeća koji bi dobilo potporu relevantnih znanstvenih i kulturnih ustanova jer je to jedini način da se konačno riješe prijepori i sredi pravopisna norma i praksa u Hrvatskoj. Za taj stav izraženo je razumijevanje, ali se smatralo da ipak nije primjereno unaprijed isključiti od natječaja autorska djela (Katičić, Ježić). U Vijeću se nije izrazilo neslaganje s tim konstatacijama«. [21: 152]

U Jutarnjem listu od 17. veljače 2012. godine novinarka Ivana Kalogjera Brkić objavljuje članak pod naslovom Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele. [10] U članku uz ostalo piše da će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta objaviti početkom iduće školske godine osnovni pravopisni rječnik. Poraba toga rječnika bit će obvezatna za sve osnovne i srednje škole i u njem će ravnopravno supostojati sve prijeporne dvostruke inačice koje su razrađene u postojećim pravopisima. Ovo je rješenje pravopisne zagane (problema) ministru znanosti, obrazovanja i športa dr. sc. Željku Jovanoviću predložio zagrebački nakladnik Slavko Goldstein, sadanji posebni savjetnik predsjednika Vlade za kulturu. 

Ovdje je dobro prisjetiti se slične pravopisne situacije koju je opisao akademik Stjepan Babić u časopisu Jezik u svezi s nadolazećim Anić-Silićevim Pravopisom hrvatskoga jezika iz 2001. godine: »Najava Slavka Goldsteina da će izdati 4. izdanje nekadašnjega Anić-Silićeva Pravopisnoga priručnika hrvatskoga ili srpskoga jezika pravi je udar u hrvatskoj jezičnoj kulturi. Uvođenje drugoga, drugačijega pravopisa znači povećanje zbrke i nereda u hrvatskoj kulturi. Da Goldsteina vodi kulturni napredak hrvatskoga književnoga jezika, on bi najprije zatražio od hrvatske kulturne javnosti da prihvati Anić-Silićev pravopis, da se ukine sadašnji Hrvatski pravopis pa da tek onda objavi svoj jer u jednome jeziku ne mogu postojati dva različita pravopisa. Mogla bi postojati dva priručnika kad bi se držala potpuno istih pravila. Ali Goldsteinu nije stalo do hrvatske jezične kulture nego do jezične politike i materijalnih probitaka. On smatra da je došlo vrijeme da se provodi jezična politika koja je protivna dosadašnjoj hrvatskoj politici za koju smo se izborili već pod komunizmom, a pogotovu za hrvatske jezične slobode. Hrvatski pravopis nipošto nije bio plod hadezeovske jezične politike, nego plod hrvatske jezične slobode i stručnih činjenica povijesno utemeljenih u njemu. Nakon što je pretisak Hrvatskoga pravopisa rasprodan, novo je izdanje rađeno u suradnji s hrvatskim ustanovama, Maticom hrvatskom, katedrom za hrvatski jezik zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, Društvom hrvatskih književnika, Razredom za filološke znanosti i Razredom za književnost HAZU, Ministarstvom kulture i prosvjete i konačno je od njega dobio odobrenje za upotrebu u školama. Goldsteinov pravopis nije prošao takav put, ali to ne znači da ne može dobiti odobrenje političkih vlasti, sam Goldstein kaže da je poduzeo neke korake kod ministra prosvjete i predsjednika Mesića. Ako politički uspije, jer kulturno teško da će moći, to će značiti dvoje. Pojačat će hrvatski politički radikalizam pa čak i ekstremizam, jer se ne može prihvatiti vraćanje prema propaloj jezičnoj politici, a drugo, goldštajnovska jezična politika može trajati samo koliko politička struja puše u njegova jedra, ako puše. Ako pobijedi druga struja, odbacit će Goldsteinovu jezičnu politiku i opet ćemo se naći na početku, opet ćemo mijenjati pravopis. To je najgore što nam se može dogoditi. Hrvatska jezična kultura traži da se jezik i jezična kultura odvoje od politike i da se samostalno razvijaju kao kulturni odsječak hrvatskoga društvenoga života«. [1: 166-167]   

Na dan 8. svibnja 2012. godine ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović ukida legitimno stručno tijelo – Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika koje je osnovao 14. travnja 2005. tadanji ministar Dragan Primorac. Ministarstvo je tada to obrazložilo da je tako odlučilo zato što smatra da se »jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini trebaju baviti znanstveni instituti i visokoškolske ustanove (primjerice Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), koje je za to osnovala država koja ih i financira«. [22] Društvo hrvatskih književnika na svojoj godišnjoj skupštini, održanoj 16. lipnja 2012. godine, izrazilo je zabrinutost društvenim položajem hrvatskoga jezika i ukidanjem Vijeća za normu. [4: 93] Razred za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u svojoj Izjavi... od 18. lipnja 2012. izrekao je žaljenje što je Vijeće za normu ukinuto odlukom bez dijaloga i obrazloženja pa bi najrazumnije bilo opozvati odluku i popraviti štetu. [8: 216-217] Časopis Kolo tematski je posvetio svoj 5.-6. broj za 2012. godinu aktualnim problemima suvremenoga položaja hrvatskoga jezika, objavivši pojedine dokumente, izjave hrvatskih kulturnih ustanova, a također i članke poznatih kroatista zabrinutih za daljnju sudbinu hrvatskoga književnoga (ili standardnoga) jezika.

Osnivač IHJJ-a uz pomoć MZOS-a delegira u Upravno vijeće IHJJ-a trojicu poznatih i utjecajnih kroatista prof. dr. sc. Ivu Pranjkovića s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. emeritusa Josipa Silića s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dr. sc. Alemka Gluhaka iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Upravno vijeće Instituta prema članku 33. institutskoga Statuta »ima pet članova, od kojih predsjednika i dva člana Upravnoga vijeća imenuje osnivač. (...) Mandat članova Upravnoga vijeća traje dvije godine«. Upravno vijeće sukladno članku 32. Statuta, uz ostalo, »nadzire izvršavanja programa rada i razvitka Instituta«, a prema članku 35. »imenuje i razrješava ravnatelja Instituta«. [17: 8] Upravno vijeće IHJJ-a na sjednici održanoj 15. svibnja 2012. god. usvaja Odluku o imenovanju dr. sc. Željka Jozića na položaj ravnatelja Instituta umjesto ravnateljice dr. sc. Dunje Brozović Rončević.  

U Jutarnjem listu od 28. lipnja 2012. godine novinar Tomislav Čadež priopćuje javnosti ideju pisanja novoga pravopisa od strane novoga ravnatelja IHJJ-a dr. sc. Željka Jozića koji je izjavio u subjesedi: »Od četiri stara napravit ćemo novi jedinstveni pravopis. Bit će na internetu i potpuno besplatan, a na njemu prvi put nitko neće zaraditi ni kunu. (...) Naša je zamisao napisati besplatan pravopis koji će biti neautorski (autorstvo će biti institutsko) i bit će javno dostupan na internetu. Kaže se da je pravopis zapravo konvencija, dogovor, a nisam nikad čuo tko se i s kim dogovara o pravopisnim rješenjima. Mi ćemo zapravo biti prvi koji će korisnicima pružiti mogućnost dogovora o tome kakvo bi rješenje bilo najbolje jer ćemo dovršen pravopis postaviti na internetske stranice Instituta uz poziv svim govornicima hrvatskoga jezika na javnu raspravu i komentiranje naših pravopisnih rješenja. Nakon javne rasprave i studioznog pristupa svim sugestijama pravopis ćemo dati stručnim recenzentima, nakon čijih će primjedaba i ocjena pravopis biti gotov. Siguran sam da ćemo na kraju procesa imati pravopis kojim će govornici hrvatskoga jezika biti zadovoljni, što je najvažniji cilj.« [3]

Međutim, u Strategiji Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2010.-2015. ništa ne piše o projektu pisanja novoga pravopisa. U tom dokumentu za pravopis je navedena samo trajna zadaća: »Proučavanja gramatičkoga ustroja hrvatskoga standardnog jezika kao podloge za izradbu normativnoga rječnika, pravopisa...« [18: 10] Poticaj pisanju pravopisa kreće od  konkretne osobe ili osobâ, a ostvarenje pripreme novoga pravopisa naručilo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH od Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, jednoga od subjekata jezične politike.   

Institutska rasprava

Dana 14. travnja 2013. godine u Hrvatskom državnom arhivu predstavljena je radna inačica teksta novoga Hrvatskoga pravopisa. Tekst pravopisnih pravila moglo se je preuzeti na mrežnim institutskim stranicama www.pravopis.hr. Predstavljanjem radne inačice teksta bila je otvorena jednomjesečna javna rasprava koja je trajala od 15. travnja do 15. svibnja i u koju su se mogli uključiti svi predstavnici hrvatske jezične zajednice. Prema riječima Uredničkoga vijeća i pojedinih glasila, radna inačica pravopisa odaslana je na više od dvjesta adresa jezikoslovaca, profesora hrvatskoga jezika i drugih filoloških skupina, znanstvenih, istraživačkih i strukovnih ustanova i udruga te kulturnih i vjerskih institucija. Institut je, prema navodima iz javnih glasila, primio 400-ak prijedloga, komentara, savjeta od 30-ak jezikoslovaca, 50-ak strukovnjaka različitih profila i brojnih »običnih« govornika hrvatskoga jezika, a internetsko izdanje pravopisa posjetilo je oko 200.000 ljudi.

Pravopisna družina Hrvatskoga pravopisa IHJJ vjerojatno je očekivala da će se u raspravu uključiti strukovnjaci i sve znanstvene, obrazovne, kulturne i medijske ustanove kao i ostala zainteresirana javnost, ali nije došlo do odziva ponajprije od strane struke, tj. ustanova bitnih za rad s hrvatskim jezikom. U raspravi sa svojim strukovnim ili javnim mnijenjem nisu, nažalost, sudjelovali kroatistički odjeli i kulturne institucije kao što su: Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zadru, Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Odsjek za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Osijeku, Odsjek za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Juraj Dobrila u Puli, Odjel za kroatologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatsko filološko društvo, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca, Hrvatsko novinarsko društvo, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatsko društvo znanstvenih i tehničkih prevoditelja, Leksikografski zavod Miroslav Krleža... Institutski pravopis tako nije prošao put znanstvene ocjene od strane većine znanstvenih ustanova i kulturnih udruga. Na veliku žalost, većina istraživačkih, strukovnih i kulturnih ustanova odazvala se je šutnjom na institutsku zamolbu da sudjeluju u javnoj raspravi, a one malobrojne ustanove i udruge kao što su: Razred za filološke znanosti HAZU, Predsjedništvo Matice hrvatske, Društvo profesora hrvatskoga jezika, Hrvatsko kulturno vijeće, koje su sudjelovale ili odazvale se raspravi, dale su pravopisu negativnu ocjenu ili ukore. 

Radna inačica pravopisa izazvala je oštru kritiku od strane Razreda za filološke znanosti HAZU-a i Matice hrvatske. Prema izjavi Razreda za filološke znanosti HAZU-a od 23. travnja 2013. godine, radna inačica pravopisa unosi »novi nemir i nestabilnost u jezična pitanja«, a prema izjavi Predsjedništva Matice hrvatske od 7. svibnja 2013. ističe se da je inačica pravopisa za javnu raspravu IHJJ-a »po svojem opsegu, po iscrpnosti opisane i propisane pravopisne građe, po objašnjenjima temeljnih pravopisnih pojmova, po sadržanim primjerima znatno ispod razine bilo kojeg od postojećih pravopisnih priručnika«. [7]

Uredničko vijeće i autori Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a uz pomoć protuizjava na svojim mrežnim stranicama nisu prihvatili niječne ocjene Razreda za filološke znanosti HAZU-a i Predsjedništva Matice hrvatske. [9], [20] Pokušaj da se pronađe kompromis i dobije pozitivno mišljenje o institutskom pravopisu na sjednici Razreda za filološke znanosti HAZU-a, održanoj 20. svibnja 2013. godine, između Razreda i Uredničkoga vijeća Hrvatskoga pravopisa nije urodio plodom. Razred HAZU-a iznio je na sjednici pisani prijedlog u osam točaka te zatražio od Instituta da ga prihvati. Znanstveno vijeće IHJJ-a samo je djelomično prihvatilo opaske akademika. 

Iz rasprava na službenim institutskim stranicama navest ćemo, primjerice, mišljenje Društva profesora hrvatskoga jezika i uredništva Glasa Koncila: »2. Društvo profesora hrvatskoga jezika nije se izjasnilo oko pravopisnih prijepora, ali je podržalo odluke Vijeća za normu hrvatskoga književnoga jezika. Sve je zaključke Vijeća objavilo u službenomu glasilu i vebnoj stranici Društva«. [12] I još: »Kako je u današnje vrijeme u Hrvatskoj u uporabi više pravopisa, zaključili smo da nam najviše odgovara Hrvatski pravopis Matice hrvatske čiji su autori L. Badurina, I. Marković i K. Mićanović«. [16]   

Radna inačica pravopisa bila je postavljena na mrežnoj službenoj stranici Instituta uz poziv i »običnim« govornicama hrvatskoga jezika da sudjeluju u strukovnoj raspravi i daju svoje komentare na pravopisna rješenja. Po pravilu građani bez jezikoslovne kompetencije ne rješavaju temeljna pitanja jezično-pravopisne norme, jer bi onda svatko mogao davati savjete struci. Nestrukovnjaci se ne trebaju miješati u znanstvene rasprave i to je prirodno i normalno. Naravno da običan govornik ima pravo sudjelovati u raspravi i davati svoje savjete, ali nitko to posebno ne naglašava. Negativne posljedice sudjelovanja govornika bez jezikoslovne kompetencije, kad čitamo Rasprave, odmah izbiju na površinu jer u raspravu od 400-tinjak različitih prijedloga, primjedaba i komentara uključene su i obične čestitke, zahvalnice, pjesmice, zamolbe pa i čak uvrede. U uključenju »običnih« ljudi u općenarodnu raspravu zaboravljamo narodnu izreku: Koliko ljudi, toliko ćudi. 

Posljedci jednomjesečne javne rasprave o novom hrvatskom pravopisu IHJJ-a, zaključene 15. svibnja 2013. godine, upozoravaju ne samo na razumijevanje nego i na neslogu i na određen stupanj nerazumijevanja strukovnih i javnih institucija za predložena rješenja, a zaprimljene primjedbe i savjeti – na pojedine promašaje i praktičnu nedovršenost institutskoga pravopisa.  

Pravopis za škole

Znanstveno vijeće Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na izvanrednoj sjednici 4. lipnja 2013. godine usvojilo je pravopisna pravila, a na mrežnoj stranici objavljeno je 27. lipnja 2013. Odluka prema javnim općilima (medijima) o novom pravopisu nije usvojena jednoglasno: u tajnom glasovanju 19 članova bilo je za novi pravopis, dva su člana bila protiv, a dva su ostala suzdržana. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH odobrilo je sufinanciranje Hrvatskoga pravopisa za 2013. godinu. Novčana potpora institutskomu pravopisu iznosila je 200.000 kuna. [24]   

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. sc. Željko Jovanović 31. srpnja 2013. godine Hrvatskomu pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dao je preporuku za porabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske. U obrazloženju Ministarstva navodi se da je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje napisalo 14 znanstvenika Instituta na čelu s dr. sc. Željkom Jozićem, ravnateljem Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a stručno su ga ocijenili doc. dr. sc. Marko Alerić s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Ante Bežen s Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Ivan Zoričić, umirovljeni profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Puli, dr. sc. Marijana Horvat, znanstvena savjetnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te dr. sc. Ankica Čilaš Šimpraha, viša znanstvena suradnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. U preporuci se također navodi: »Donošenjem ove preporuke prestaje važiti preporuka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za uporabu Hrvatskoga školskog pravopisa u osnovnim i srednjim školama (...) od 16. veljače 2005. godine.« [15] Dakle, tom ministrovom preporukom Hrvatski pravopis IHJJ-a zamjenjuje Babić-Ham-Mogušev školski pravopis (objavljen u nakladi Školske knjige, 2005. godine).

Usput budi rečeno, u mnogim je zemljama zabranjeno da ocjenjivači knjiga budu djelatnici domicilne znanstvene ustanove koja je izdavač jer se može raditi o zainteresiranim osobama, dakle o sukobu interesa. Dopuštenje za školsku porabu Ministarstva kulture i prosvjete RH prije toga imao je Hrvatski pravopis S. Babića, B. Finke i M. Moguša (od 18. travnja 1994.), a preporuku za školsku porabu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH imao je Hrvatski školski pravopis Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša (od 16. veljače 2005.) koji je usklađen s pojedinim pravopisnim zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Na osnovi pojedinih pravopisnih odluka Vijeća za normu i navedenih službenih pravopisa, napisan je niz školskih priručnika i publikacija koji su izdani i u IHJJ-u. Svaki novi pravopis u određenoj mjeri može narušiti uravnoteženost pravopisnih tradicija, a to se može negativno odraziti na etnolingvokulturu. 

Tiskano izdanje Hrvatskoga pravopisa bilo je po prvi put predstavljeno na V. simpoziju učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika koji se je održavao od 14. do 16. studenoga 2013. godine u Vodicama u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje.  

Općila o pravopisu

Općila (mediji) su tijekom rasprave i nakon tiskanja pravopisa izrazila kako pozitivno, tako i negativno mnijenje o predstavljenom novom pravopisu. Pojedini su novinari u početku rasprave pisali jedno, a nakon kratkoga vremena sasvim drugo. O novom pothvatu pisanja i tiskanja novoga pravopisa pozitivno su pisali Večernji list, Jutarnji list, Novi list, portal bernays.hr i pojedina druga općila, a negativno u pojedinim člancima i subesjedama (intervjuima) – Hrvatsko slovo, Glas Koncila, Hrvatski tjednik, Vijenac i neovisni portali hkv.hr, hkz-kkv.ch i druga općila. Neka su pak općila s oduševljenjem pisala da se radi o »besplatnom«, »neautorskom«, »jedinstvenom«, ‘konačnom«, »povijesnom«, »pomirbenom«, a u budućnosti  o »obvezujućem« i »općeprihvaćenom« pravopisu koji će zaustaviti »kaotično stanje pravopisanja« i »pravopisno nejedinstvo«, itd.

Međutim, želje novinara, njihovih subesjednika ili pravopisaca ne podudaraju se uvijek s praksom. Posvuda se je pisalo da nitko ne će na pravopisu zarađivati. No u stvarnosti je ispalo nešto sasvim drugo: još na nezavršenoj radnoj inačici pravopisa počeli su zarađivati, a sada na tiskanom izdanju zarađuje upravo i ta novina koja ga je i promicala. Pravopis je autorski, a autore navodi na svojm službenim stranicama sam Institut: Matea Birtić, Goranka Blagus Bartolec, Jurica Budja, Lana Hudeček, Željko Jozić, Barbara Kovačević, Kristian Lewis, Ivana Matas Ivanković, Milica Mihaljević, Alen Milković, Irena Miloš, Ermina Ramadanović, Tomislav Stojanov, Kristina Štrkalj Despot.

Institutski pravopis postao je obvezujući samo za osnovne i srednje škole kojima je nadležno Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta RH, zamijenivši svojega prethodnika, ponajprije Hrvatski školski pravopis S. Babića, S. Ham i M. Moguša. U svakodnevnoj praksi glasila i administracija ostali su pri svojem: pristaše Babić-Ham-Finka-Moguševa pravopisa rabe upravo taj pravopis, pristaše Matičina pravopisa – Matičin pravopis, a pristaše Instituta – institutski pravopis. Na veliku žalost moramo priznati kako nije došlo do pravopisne pomirbe i pravopisnoga jedinstva među subjektima jezične politike, a pravopis je i dalje ostao jabuka razdora u hrvatskoj lingvokulturnoj zajednici, jer je stvoren u žurbi i bez potrebnoga sporazuma. Rasprava radne inačice pravopisa pokazala je, sudeći po svemu, da će, primjerice, Vijenac, Kolo ili Glas Koncila rabiti i dalje u svojem pisanju članaka oblike zadaci, podaci... tj. Hrvatski pravopis Matice hrvatske čiji su autori L. Badurina, I. Marković, K. Mićanović. Danas Institutski pravopis ne podupire ni dio medija koji su ga slavili, ni sama administracija Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, pa se postavlja upit – koja je bila zapravo prava svrha objavljivanja toga pravopisa osim dolaska jednoga službenoga u školama na mjesto drugoga službenoga u školama?

Navest ćemo nekoliko primjera (iz dnevnih listova) nepoštivanja preporučenih normâ u tom pravopisu: »Nakon što smo se upoznali sa svim tim impresivnim podacima...«; »Što se tiče znanstveno-istraživačkog projekta koji rade u suradnji s Medicinskim fakultetom i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, analizirani su podaci...«; »Sudeći prema statističkim podacima...«; »Dodatni podaci... Poslovi i zadaci... Podaci o plaći...« [13], [14], [23] Dakle, cilj i zadaće institutskoga pravopisa – »konačno razriješiti hrvatski pravopisni čvor, zaustaviti nesređeno ili kaotično stanje u pravopisanju, potaknuti dijalog, postići jedinstven strukovni dogovor i na koncu konca stvoriti jedinstven općeprihvatljiv pravopis« – nisu postignuti. 

Pravopis s normativne strane

Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ima 504 stranice i sastoji se od pravopisnih pravila, rječnika i pojmovnika. Institutski pravopis je zapravo nova redakcija zbirke pravopisnih pravila hrvatskoga jezika. Sastavljen je na osnovi prethodnih glasoslovno-oblikoslovnih pravopisa. Pokušao je spojiti pojedina prijeporna pravopisna pravila prethodnih pravopisa, dodavši i neka svoja. 

U Predgovoru Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a možemo pročitati da su se pri rješavanju spornih pitanja autori pravopisa oslanjali, uz ostalo, i na načelo normativne hijerarhije. S obzirom na normativni status zapisa u pravopisnim pravilima institutski pravopisci razlikuju preporučenu, dopuštenu i istovrijedne inačice. U Predgovoru pravopisu pišu: »Preporučena inačica ona je inačica za koju smatramo da u skladu s navedenim načelima ima normativnu prednost pred drugom inačicom koju navodimo. Tu inačicu preporučujemo za školsku i opću uporabu. Stoga se preporučena inačica nalazi u osnovnome tekstu pravopisnih pravila. Dopuštena inačica ona je inačica koja u skladu s četirima navedenim načelima nema normativnu prednost, ali je zbog tradicije ili čestoće uporabe ne zanemarujemo. Uz takve smo inačice nastojali dati i objašnjenje njihova normativnoga statusa. Primjer su takvih inačica podaci, zadaci itd. uz preporučene inačice podatci, zadatci ili grješka, krjepost, pogrješka, strjelica i vrjedniji uz preporučene inačice greška, krepost, pogreška, strelica i vredniji. Dopuštene se inačice ne nalaze u napomenama.« [5: VIII] 

Inačice, kao što znamo, ne čine jezično bogatsvo književnoga (ili standardnoga) jezika, a ako jesu, onda samo u iznimnim slučajevima kada su stilski raslojene. One se ne mogu, na primjer, istodobno rabiti u jednoj rečenici, tekstu ili knjizi. I ako dopušta norma, valja po mogućnosti izabrati jedan lik inačice i njega dosljedno primjenjivati u svojem pisanju ponajviše kada se radi o znanstvenom ili administrativnom stilu. Naravno, inačice kao posljedica lingvokulturnoga razvoja ne valja uvijek razmatrati kao neki »odraz nesavršenosti« književnoga jezika ili njegove nenormiranosti, ali njihova uporaba navlastito u objasnidbama normativnih pravila mora biti dosljedna i jasna.  

Pravopisna norma propisuje kako što zapisati, a savjetnik u procesu standardizacije (izbora) pojedinih pravila savjetuje rabiti jednu od inačica koja se ostvaruje u jeziku. Pravopis pripada kodificiranomu priručniku, a u kodificiranom priručniku postoji norma koja ne preporučuje, nego koja propisuje. U savjetniku mogu postojati inačice, a pravopis ili drugi normativni priručnik rješava kako ih zapisati, a ne opisuje u čem je normativna prednost ove ili one inačice. Od preporuke idemo prema normi, a ne obratno. U normiranju od standardizacije (izbora norme) ide se prema kodifikaciji, a ne od kodifikacije prema izboru norme. U kodifikaciji je izbor već završen. Ponovit ćemo još jednom da savjetnik preporučuje jedno od više rješenja, a pravopis propisuje. Savjetnik nije pravopis, a pravopis nije savjetnik, jer jedno odbacuje mogućnosti drugoga.  

U institutskom pravopisu dvostrukosti se pokušavaju podijeliti na preporučene i dopuštene inačice i pri tom jednu, preporučenu inačicu otpremaju u školu i službenu komunikaciju i daju joj prednost, a drugu, dopuštenu – u opću, osobnu komunikaciju. To sliči savjetnicima kada autori pišu da npr. aktualan ima prednost pred aktuelan, situacijski pred situacioni, filmski festival pred filmfestival itd. Prednost u sličnim slučajevima može imati npr. samo gledatelj, slušatelj pred gledalac, slušalac, jer su navedene riječi bile do razmjerno nedavnoga vremena ispravne, a u njihovu su slučaju ispravne samo jedne, a druge pogrješne. Sličnu katkada neopravdanu sliku vidimo i u stilskim odrednicama pri izradbi pojedinih natuknica u Anićevu, Šonjinu i Školskom rječniku hrvatskoga jezika. Ista se ili slična slika ponavlja i u institutskom pravopisu npr. s ne ću/neću, pogrješka/pogreška i sličnim inačicama kada ih uvjetno stilski žele podijeliti. Navedene inačice pripadaju normi standardnoga jezika i polazeći upravo od norme ne imademo pravo uvjetno davati jednoj inačici prednost (»preporučenost«), a drugoj – »neprednost« (»dopuštenost«). Ili obje i slične inačice pripadaju istovrijednicama ili samo jedna inačica predstavlja kodificiranu pravopisnu normu. Norma je uvijek izbor između inačica, a kada kodifikator ne može naći u sadanjoj pravopisnoj situaciji jednu inačicu, onda on ih mora priznati kao privremene istovrijednice.

Slično je mnijenje prema preporučenim i dopuštenim inačicama izrazilo Društvo profesora hrvatskoga jezika tijekom javne rasprave: »2. Društvo profesora hrvatskoga jezika predlaže ukidanje inačica (preporučenih, dopuštenih i istovrijednih). To će i ubuduće voditi ideologijskim rasprama, a njima svakako nije mjesto u institucionalnoj naobrazbi. Ako trebaju, zbog rasprave u kroatistici, postojati inačice, onda one moraju biti istovrijedne«. [12]  

Nije jasna stilska podjela norme na tzv. preporučenu i dopuštenu u kodificiranom priručniku. Većina institutskih suradnika rabi u svojim knjigama i člancima dopuštene u pravopisu inačice tipa ne ću, pogrješka. Evo nekoliko primjera: »... u Babić-Ham-Moguševu pravopisu ne ćemo ga naći...«; »... što HJS savjetuje ne čini nikakvu pogrješku«; »Na pitanje jesu li pogrješke označene u tekstu zaista pogrješke...«; »Na tekstu koji smo dobili proveli smo analizu pogrješaka«; »Upozoravamo na to da dvije pogrješke povjerenstvo...«; »Česte su pogrješke i kolebanja...«; »Napomenimo da se prijedlog putem pogrješno upotrebljava...« [6: 18, 69, 109, 110, 115, 133] A u Uvodu Školskoga rječnika hrvatskoga jezika IHJJ-a iz 2012. godine nalazimo: »U pravopisu su provedena ova pravopisna načela: (...) bilježi se j i u slučajevima kad mu prethodi zatvornik + r, tj. donose se oblici strjelica, unaprjeđenje; zanijekani nenaglašeni oblik glagola htjeti piše se ne ću, ne ćeš.« [19: XII] U pravopisnom rječniku IHJJ prednost se daje uz pomoć normativnih uputnica jezikoslovnim nazivima dvotočka, trotočka: dvotočje > dvotočka, trotočje > trotočka, a u Školskom rječniku obratno: dvotočka v. dvotočje, trotočka v. trotočje. Jedan normativni priručnik je u proturječju s drugim normativnim priručnikom, jer jedan određuje jedan normativni status riječi, a drugi – drugi.

Kako je moguće da isti ljudi kao autori normativnoga Školskoga rječnika hrvatskoga jezika iz 2012. godine propisuju jedne norme, a u Hrvatskom pravopisu iz 2013. godine – druge? Sada samo neću i pogreška, prema institutskomu pravopisu, idu, na primjer, u školske udžbenike i administrativne tekstove. Zar se administrativni stil ili tekstovi iz službene komunikacije razlikuju u pravopisanju od znanstvenoga stila u znanstvenoj literaturi? Može li se administrativni stil razlikovati od znanstvenoga stila u pravopisanju? U mnogim jezicima s razvijenim funkcionalnim stilovima toga nema. Ista metoda opisa pripada i pravopisnomu rječniku. U rječniku pravopisni normativci svoj odnos prema normi pokazuju uz pomoć odrednica i uputnica (>), usmjerujući svojega porabnika (korisnika) na normativno bolji, preporučljiviji oblik. Preporučljivost i dopuštenost, što je pravilno, prihvatljivo, a što nije pripadaju standardizaciji. Standardizacija i jest u svojoj biti zapravo izbor između više mogućnosti. Pravopisne se pa i druge poželjnice prema nepoželjnicama ostavljaju po pravilu iza normativnoga, kodificiranoga priručnika.  

Pravopis nije mjesto za funkcioniranje različitih stilova standardnoga jezika i rješavanja što je standardno, a što nestandardno u pravopisanju. Pokušaj da se pronađe pravopisna nagodba (kompromis) među prethodnim pravopisima nije ovdje, čini se, ni moguće ostvariti, osim što se priznalo da su navedene pojedine inačice istovrijednice.

Hrvatski pravopis – pravopis sloge i dobre volje

Da pravopisna problematika stalno uzbuđuje javnost i ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim državama, dobro je poznato. Pravopis kao društveno-jezikoslovna pojava mora uploviti u mirne etnolingvokulturne vode i ne burkati ih. Etnolingvokultura mora biti što više odvojena od kuloarne politike, skupnih ili osobnih interesa, opterećenosti i emocija te se razvijati samostalno kao jedan od odsječaka bogate hrvatske kulturne baštine. Ne valja zaboravljati da je jezik zrcalo društva, čuvar te instrument etnokulture. Svaka općeprihvatljiva odluka mora polaziti od struke i samo struke i to bez upletanja izvanjezičnih čimbenika na razvoj jezika. »Jezik je bitno pitanje nacionalnog interesa i temeljna odrednica nacionalnog identiteta pa stoga svako nasilje, improvizacija i igra politike s jezikom može izazvati nesagledive štete, što nam je već bezbroj puta povijest pokazala.« [11: 242] 

Dakle, što prije jezikoslovna zajednica pronađe opće, uzajamno prihvatljivo rješenje, to će se i prije jezična situacija smiriti, a javna glasila usmjeriti svoju pozornost na važnije stvari. Ustroj izradbe pravopisa, prema našemu subjektivnomu mnijenju, trebalo bi ubuduće povjeriti Pravopisnomu povjerenstvu, sastavljenom od predstavnika svih ustanova bitnih za rad s hrvatskim književnim (ili standardnim) jezikom u Republici Hrvatskoj. Povjerenstvo bi se moglo nalaziti pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, odnosno njezinu Razredu za filološke znanosti.    

Pravopis je dobrim dijelom dogovorne naravi i rješava se strukovno za okruglim stolom vodećih kroatista i svih onih iza kojih stoji odgovarajući znanstveni i praktički rad na pravopisno-jezičnoj problematici. Naravno da u samoj raspravi može biti i neslaganja što je normalno za teme o aktualnom stanju hrvatskoga pravopisanja, ali većih otvorenih mjesta nema mnogo i to potvrđuje većina kroatista. U jezičnom planiranju pravopisne problematike najbolje je strukovno usuglasiti normativne prijepore i imati konsenzus subjekata jezične politike, a zatim pak ići u akciju pisanja novoga pravopisa. U diplomaciji najprije se priprema nagodba tijekom koje se razrješuju neriješena pitanja, a zatim se potpisuje dogovor. Samo strukovni dogovor subjekata jezične politike može dati doličan učinak.

Hrvatski pravopis je stvar dogovora i, polazeći od toga, samo slogom može se doći do jedinstvenoga pravopisa. Hrvatski pravopis bez sloge ništa ne rješava, nego samo stvara dodatnu pravopisnu pa i javnu zbrku. [25] Kroatisti prečesto troše puno svoje energije i gube vrijeme na pravopisne dvojbe što i kako pisati, premda u mnogo čem to je stvar dogovora. Srljanje jednoga službenoga pravopisa u drugi bez strukovnoga dogovora nanosi štetu pokušaju stvaranja mogućega etnolingvokulturnoga pravopisnoga jedinstva u hrvatskoj jezičnoj zajednici, pojačava, a ne smanjuje napetost u unutarjezičnim prijeporima ili prenjama (polemikama). Dosadanje stanje u kojem već postoje četiri ili pet pravopisa, na veliku žalost, i dalje će zbunjivati i djelomično raslojavati govornike hrvatskoga jezika. Hrvatski je pravopis u sadanjoj društveno-jezikoslovnoj situaciji stvar dobre volje, sloge i dogovora, a ne pravopisnih »bitaka« i politike. List Naša sloga, prve novine u Istri na hrvatskom jeziku, imao je moto koji bi trebao motivirati i današnju hrvatsku etnolingvokulturnu zajednicu: »Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari«. 

____________________

Jedan od najistaknutijih suvremenih inozemnih kroatista i sociolingvista Artur Rafaelovič Bagdasarov rođen je 2. prosinca 1958. godine u gradu Bakuu (Azerbajdžan). Slavistiku je studirao na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Sankt Peterburgu od 1976. do 1981. godine. Na istom sveučilištu obranio je 1992. doktorsku disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, na različitim razinama jezične strukture, poglavito u leksiku. Kao profesor predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku na više moskovskih fakulteta.

Bagdasarov sustavno proučava različita područja suvremenoga hrvatskoga standardnog jezika (leksikologiju, leksikografiju, normu). Sudjelovao je na brojnim slavističkim skupovima u Rusiji i Hrvatskoj. Dosad je objavio više od 140 različitih radova – knjiga, priručnika, znanstvenih studija i rasprava, stručnih članaka, kritičkih prikaza itd. Prvi je u Rusiji 1998. objavio hrvatsko-ruski rječnik, i to u nekoliko izdanja (najnovije, prošireno, tiskano je u Moskvi 2013.), kao i desetak priručnika o hrvatskome jeziku. Vanjski je suradnik lista Hrvatsko slovo i časopisa Kolo (Zagreb) te suurednik časopisa Riječ (Rijeka). Dobitnik je INA-ine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2009. godinu (zajedno s akademikom Leopoldom Auburgerom iz Münchena). (Op. ur.)

Literatura:

1. Babić, Stjepan: Kritični trenutci hrvatske jezične kulture, Jezik, god. 47., sv. 5., Zagreb, 2000.
2. Bagdasarov, Artur: Pogled iz Rusije, Maveda, Rijeka, 2014. 
3. Čadež, Tomislav: Povijesni projekt Instituta za hrvatski jezik: Počinjemo raditi novi pravopis!, Jutarnji list, Zagreb, 28. lipnja 2012., www.jutarnji.hr/institut-za-jezik-krece-u-rjesavanje-20-godisnjeg-kaosa--pocinjemo-raditi-novi-pravopis-/1037732/  
4. Fišer, Ernest: Riječ unaprijed – o nužnosti zaštite hrvatskoga jezika, Kolo, sv. 5. – 6., Zagreb, 2012., www.matica.hr/kolo/374/
5. Hrvatski pravopis, Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013.
6. Hudeček, Lana / Mihaljević, Milica / Vukojević, Luka: Jezični savjeti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2010.
7. Izjava Matice hrvatske o hrvatskome pravopisu,  Zagreb, 7. svibnja 2013., www.matica.hr/obavijesti/4/
8. Izjava Razreda za filološke znanosti HAZU u povodu odluke o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, Kolo, sv. 5. – 6., Zagreb, 2012., www.matica.hr/kolo/374/
9. Izjava Uredničkoga vijeća i autora Hrvatskoga pravopisa, http://ihjj.hr/novost/izjava-urednickoga-vijeca-i-autora-hrvatskoga-pravopisa/42/
10. Kalogjera, Ivana: Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele, Jutarnji list, Zagreb, 17. veljače 2012., www.jutarnji.hr/ministre--moramo-imati-jedinstveni-pravopis--i-to-onaj-koji-ljudi-zele/1007257/
11. Katičić, Radoslav: Hrvatski jezik, Školska knjiga, Zagreb, 2013.
12. Mišljenje o Hrvatskomu pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Društvo profesora hrvatskoga jezika,  http://pravopis.hr/uploads/pdf/9ae9415f8466370.pdf
13. Pleše, Mladen: Čudo u Abu Dhabiju, Hrvatski liječnik direktor je najskuplje bolnice na svijetu, Jutarnji list, Zagreb, 21. prosinca 2013., www.jutarnji.hr/moj-zadatak--napraviti-najbolju-bolnicu-svijeta/1148690/
14. Podgornik, Branko; Napori Vlade za spas gospodarstva otišli u vjetar, Novi list, Rijeka, 28. prosinca 2013.; Dodatni podatci uz oglas, public.mzos.hr/fgs.axd?id=21091
15. Preporuka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta od 31. srpnja 2013., http://ihjj.hr/uploads/content/Preporuka_pravopis.pdf
16. Primjedbe uz inačicu Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Glas Koncila, http://pravopis.hr/uploads/pdf/70ba87d91022fa1.pdf
17. Statut Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2008., http://ihjj.hr/uploads/content/statut2008.pdf   
18. Strategija Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2010. – 2015., Zagreb, 2010., http://ihjj.hr/uploads/content/Strategija_IHJJ_2010-2015.pdf
19. Školski rječnik hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje / Školska knjiga, Zagreb, 2012. 
20. Uredništvo i autori Hrvatskoga pravopisa u povodu Izjave Predsjedništva Matice hrvatske od 7. svibnja 2013., http://ihjj.hr/novost/urednistvo-i-autori-hrvatskoga-pravopisa-u-povodu-izjave-predsjednistva-matice-hrvatske-od-7-svibnja-2013/44/
21. Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, Jezik, god. 60., sv. 2. – 4., str. 152., Zagreb, 2013. 
22. Vuković, Rozita: Jovanović uzvraća Karamarku: »Vi ste najobičniji politikant i demagog«, Jutarnji list, Zagreb, 19. lipnja 2012., www.jutarnji.hr/zeljko-jovanovic--pustimo-da-se-hrvatskim-jezikom-bavi-struka--a-ne-politika/1036010/
23. Vuković, Slavica: Alarmantni podaci: Tumor je ubio 30.000 branitelja, Večernji list, Zagreb, 10. prosinca 2013., www.vecernji.hr/hrvatska/alarmantni-podaci-tumor-je-ubio-30-000-branitelja-906022
24. Znanstvene knjige i visokoškolski udžbenici odobreni za 2013. godinu koji će se sufinancirati u 2013. godini, http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=12627
25. Bagdasarov, Artur: Pravopis bez sloge ne rješava ništa, Vijenac, Zagreb, 31. listopada 2013., www.matica.hr/vijenac/513