Njegoševo djelo dobro prihvaćeno u Hrvatskoj

Knjiga Recepcija Njegoševa djela u Hrvatskoj: u povodu dvjestote godišnjice rođenja skupine autora objavljena je u Osijeku, 2013. godine, u izdanju Hrvatsko-crnogorskog društva prijateljstva »Croatica-Montenegrina« u Republici Hrvatskoj, Crnogorskog kulturnog društva »Montenegro-Montenegrina« u Osijeku i Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici. Urednici su knjige prof. dr. Milorad Nikčević i dr. sc. Jakov Sabljić. Prikazani su rezultati proizašli iz znanstvenog projekta Kulture u doticaju: stoljetni hrvatski i crnogorski kulturni identiteti čiju potporu osigurava Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH. Knjiga je po svom sadržaju i tematici znanstvenog i prigodničarskog karaktera – objavljena u povodu 200. obljetnice rođenja znamenitog crnogorskog vladike, vladara i napose velikog pjesnika Petra II. Petrovića Njegoša, s nastojanjem osvjetljavanja književnih i kulturnih veza između Hrvata i Crnogoraca.

Na 293 stranice knjige smjestile su se dvije središnje znanstvene studije, kao i tekst Njegoševa znamenitog djela Gorski vijenac (1847.), uz Napomenu i Objašnjenja te Rječnik nepoznatih riječi, sintagmi i izraza profesora Antuna Barca, te Napomene o tom izdanju, Sažetak na engleskom jeziku i Kazalo imena. Tako je struktura te knjige dobila potpunu fizionomiju i tipologiju znanstvenog uratka sa svim atribucijama znanstvene opreme.

Prva je opsežna studija Milorada Nikčevića – Njegoš i njegovo djelo u hrvatskom političkom i kulturnom kontekstu, a autor je druge studije Krsto Pižurica – Antun Barac o Njegošu. Čitateljskoj se publici nudi ponovljeni tekst Gorskog vijenca s popratnim komentarima Antuna Barca koji je Matica hrvatska izdala 1947. u povodu 100. godišnjice od prvoga izdanja toga djela, i to u potpuno izvornom i nepromijenjenom obliku. Napomene Antuna Barca broje 41 stranicu, iz čega se dade zaključiti o njihovoj iscrpnosti, a budući da su autori ponovili to izdanje, svjedoči da su se priređivači u ogromnom izboru Njegoševa djela opredijelili baš za ovo izdanje zbog njegove izvrsnosti. Oni su imali pred sobom ogromni broj izdanja Njegoševa Gorskog vijenca. Na ovome mjestu ističemo tek dvojicu autora: Stefana Mitrova Ljubišu koji je 1868. priredio i izdao prvo latiničko izdanje u RH i čuvenog slavista Milana Rešetara. Prvi je priredio Gorski vijenac za šire potrebe dalmatinskog puka kojega je opskrbio predgovorom, pogovorom i objašnjenjima, a drugi se u najvećem dijelu svog života i u svojoj sveučilišnoj karijeri u Zagrebu, Beču i Rimu bavio interpretiranjem, komentiranjem i izdavanjem Njegoševa Gorskog vijenca.

No, bez obzira na te naznačene vrijedne uratke, priređivači su se odlučili ponoviti izdanje Gorskog vijenca Antuna Barca jer su željeli, Njegošu u čast, njegovo remek-djelo u ovom trenutku približiti široj čitateljskoj populaciji. Milorad Nikčević u svojoj studiji stoga prati suodnose Petra II. Petrovića Njegoša s Bokeljima i Dubrovčanima, banom Jelačićem, Ljudevitom Gajem, Ivanom Mažuranićem, Ivanom Kukuljevićem-Sakcinskim, Fridrihom Oreškovićem, Petrom Preradovićem, Stankom Vrazom, Medom Pucićem, Ognjeslavom Utješinovićem-Ostrožinskim i Niccolom Tommaseom. Studija je, dakle, podijeljena na nenumerirana poglavlja: Duhovni zavičaj kao ishodište, Jačanje prijateljskih veza, U žarištu revolucionarne 1848. godine, Njegoševi kontakti s banom Jelačićem, Njegoš u obzorima hrvatskog narodnog preporoda, Miljenik među preporoditeljima i Inspiracija Njegoševim djelom; posljednje poglavlje razlaže se na potpoglavlja: I. Trnski: Sijerak na jugu, Gorski vijenac u kritičkom svijetu Milana Rešetara i Antuna Barca i Luča mikrokozma u kritičkom svijetu Tome Matića.

U dijelu studije o kritičkim promišljanjima tumača Gorskog vijenca autor iznosi kratak pregled najvažnijih tumačenja toga teksta kroz povijest, kako bi čitatelju približio sam tekst Njegoševa spjeva koji je inkorporiran na kraju knjigu. Izdvaja deset izdanja Gorskog vijenca Milana Rešetara, opremljenih predgovorom, pogovorom i komentarima, ističući kako su upravo Rešetarova tumačenja, uz Latkovićeva i Banaševićeva izdanja, ocijenjena u znanosti kao najbolja. Nikčević se osvrće i na Rešetarovu kritiku na račun izdanja toga djela iz pera Stefana M. Ljubiše, u kojoj je Rešetar iznio i argumentirao mnoge nedostatke Ljubišina »dotjerivanja« izvornoga teksta, ali i samih komentara. U posljednjem dijelu ovoga potpoglavlja čitatelju približava i tumačenja Antuna Barca, ističući njegovo poznavanje i poštivanje bogatstva Njegoša jezika i stila: »Kao Crnogorac, Njegoš je upotrebljavao ne samo riječi i oblike, nego i poslovice, poredbe i aluzije, koje su mogle biti razumljive svakom Crnogorcu, no što je teško shvatiti onome tko nije ušao u crnogorski život«. Izdvojivši u svojoj studiji pojedine tumače Njegoševa djela u Hrvatskoj, Nikčević zaključuje o njezinim najvećim ostvarenjima: »Studije hrvatskih filologa, književnih povjesničara, teoretičara i jezikoslovaca, a napose Milana Rešetara, Stanka Vraza, Antuna Barca i Tome Matića, pluralno su i svestrano najdublje dosegnule Njegoševu recepciju u suvremenoj hrvatskoj stvarnosti; filološki i gnoseološko-filozofski dosegnule su svijet Njegoševih djela Luča mikrokozma i Gorski vijenac«.

Studija Krste Pižurice brojčano je podijeljena na sedam dijelova. U kratkom uvodu autor otkriva posvetu teksta – svojim profesorima sa Zagrebačkog sveučilišta: Barcu, Zaninoviću, Badaliću i Stjepanu Ivšiću, iznoseći i cilj svoga rada – »sučeliti« Barca i Njegoša »okom u oko«, uz izbjegavanje opasnosti iskrivljavanja Barčeva doživljaja Njegoša. Tako u prvome dijelu autor piše o životu i djelu Antuna Barca, gdje se saznaje o Barcu – povjesničaru književnosti, Barcu – teoretičaru književnosti, Barcu – književnom kritičaru i Barcu kao profesoru i pedagogu. Drugi dio analiza je Barčevih komenara Gorskog vijenca (izdanje Matice hrvatske iz 1963., priredio: Vladimir Popović), pri kojoj Pižurica ocjenjuje Barca »dobrim poznavaocem istorije i poštenim tumačem Njegoševa djela«. Treći dio analizira Barčeve komentare o tumačenju Gorskog vijenca u njegovom članku »Jedan prizor u Gorskome vijencu« (časopis »Stvaranje«, Cetinje, br. 7-8, 1951.), a četvrti dio komentare o prijevodu Njegoševe pjesme Tri dana u Trijestu na njemački jezik u Barčevu članku »Tri dana u Trijestu na njemačkom jeziku« (časopis »Stvaranje«, god. VI, br. 12, prosinac 1951.). Peti se dio bavi Barčevom usputnom analizom Njegoša u njegovoj monografiji o Mažuraniću (»Mažuranić«, Zagreb, 1945.), a u šestom autor tematizira Barčevo pisanje o Njegošu u njegovom priručniku Jugoslovenska književnost (Zagreb, 1954.), smatrajući upravo to pisanje krunom Barčeva bavljenja Njegošem. Posljednji dio studije prikazuje zanimljivosti prvoga Barčeva članka o Njegošu – prikaza djela Luča mikrokozma (Srpska književna zadruga, »Jugoslovenska njiva«, br. 6, Zagreb, 1924.). Upravo zadnji paragraf u tekstu sinteza je autorova bavljenja »Barcem – njegošologom«, pri čemu Pižurica zaključuje o neizostavnosti uključivanja Barčevih tumačenja Njegoša u surječju povezanosti Hrvata i Crnogoraca.

Studije M. Nikčevića i K. Pižurice nedvojbeno izvješćuju o duboko ukorijenjenim, mnogostruko isprepletenim povijesnim i književnim kulturnim vezama između Hrvatske i Crne Gore. U prilog interkulturalnog prožimanja književnosti tih dviju država možemo dodati i lingvističko-stilistički sloj ovih dviju studija, ako uzmemo u obzir da Nikčevićeva studija poštuje norme hrvatskog standardnog jezika, a Pižuričina crnogorskog. Pižuričina studija za polazište analize uzima u većoj mjeri književnokritičke, a Nikčevićeva književnopovijesne predloške, no obje imaju isti cilj – osvijetliti recepciju Petra II. Petrovića Njegoša u hrvatskoj povijesti, kulturi i književnosti. Naposljetku, promatrajući knjigu kao cjelinu – Nikčevićevu i Pižuričinu studiju uz tekst Njegoševa Gorskog vijenca s komentarima i tumačenjima Antuna Barca, dade se zaključiti o cjelokupnoj namjeri ove publikacije – naglašavanju književnih i kulturnih veza između Hrvata i Crnogoraca, a u čast Petru II. Petroviću Njegošu.