Nevidljiva ruka

Adam Zagajewski rođen je 1945. u Lavovu. Jedan je od najnagrađivanijih i najprevođenijih poljskih pjesnika, a piše i prozu, eseje, književnu kritiku. Živi između Pariza   i Houstona. Djetinjstvo je proveo u Poljskoj, gdje je i studirao. Proslavio se krajem šezdesetih godina kao jedan od vodećih pjesnika poljskoga novog vala. Objavio je više zbirki poezije u Poljskoj i u SAD-u, dobitnik je brojnih nagrada i stipendija. Njegova pjesnička zbirka Nevidljiva ruka objavljena je 2009. godine u New Yorku. U Hrvatskoj je ta knjiga objavljena 2013. u izdanju MeandarMedia i u vrsnom prijevodu Đurđice Čilić Škeljo.

U Nevidljivoj ruci Zagajewski problematizira život svoje rasute obitelji, ali i vlastiti nomadski život. Nostalgično se prisjeća starih vremena posjećujući mjesta koja su davno izgubila nekadašnje obrise i oblike. O tome govori već i uvodna pjesma »Novi hotel«. U pjesmi »Kavana« evocira također neke prošle posjete Berlinu, ali i naglašava kako se intenzitet doživljaja smanjio, jer »ništa se nije događalo, oružje je šutjelo«. I ta melankolija podvučena atmosferom Dana sjećanja na mrtve, kao da naglašava neku sjetu nad minulim vremenima, ali i sjetu što se zapravo nakon rušenja Berlinskog zida i nakon svih tih navodno velikih društvenih prevrata – ništa nije uistinu dogodilo, jer ljudi su ostali sami u svojim malim svjetovima, a nada da će se nakon ujedinjenja Europe dogoditi snažno povezivanje naroda kroz jezik i kulturu – netragom je nestala.

Tako u pjesmi »Vita contemplativa« pjesnik ironično ističe: »Ali u Europi vlada mir, diplomati drijemaju/ sunce je blijedo,/ ljeto spokojno umire«. Umjesto akcije, samo memljiva sjeta i bespomoćnost. Nije stoga slučajno da pjesnik spominje i neoantičke kipove, koji tek nevješto podsjećaju na neko drugo, uzvišenije vrijeme. Ovo vrijeme koje živimo, kao da nam poručuje, vrijeme je močvare, ustajalosti, neko bezvremeno vrijeme u kojem čovjeku preostaje tek da u nekoj kavani dokono promatra rasap civilizacije. Pjesnik evocira sjećanja gledajući i fotografije iz djetinjstva, koje ga podsjećaju na doba u kojem se pokušalo odijeliti dobro od zla. Crno-bijela fotografija iz tog vremena je simbol jasnoće i nerelativizacije. Danas je život običan, bez promišljanja etičkih i metafizičkih. O tome govore sljedeći stihovi: »Kasnije će doći fotografije u boji/ i umanjiti kontraste, možda će omogućiti/ običan život, divne blagdane,/ čak i drugu pričest« (pjesma »Prva pričest«). A u svojoj sjajnoj pjesmi »Luksemburški park« pjesnik govori o banalnosti ovog šarenog, površnog svijeta i o zaboravu prošlosti – prostori više ne pamte pjesnike i filozofe koji su mislili o biti, a gradovi više »nemaju tajne«. Gradovi su fino uređena mjesta u kojima ništa nije prepušteno slučaju.

I prošlost se polako briše i uništava. Upravo zato pjesnik i želi sačuvati slike iz te prošlosti: prisjećati se djetinjstva kojeg se više niti njegov otac ne sjeća, prisjetiti se uspomena, zaboravljenih mirisa i trenutka kada je shvatio da mu je umjesto slike ili zvuka ostao samo jezik, »samo riječi, slike, samo svijet« (pjesma »Sat klavira«). To znači da se ne može izmjestiti iz ovog svijeta, da je zauvijek u njega uronjen i da je već time obilježen spoznajom o suprotnosti između vanjskog i unutrašnjeg. Posvuda smo stranci, čak i u susretu s rodnom kućom. Gradovi su »nijemi«, ili pak pjesnik sanja gradove koji postoje kao mjesta gdje žive razni glasovi jednakopravni, gdje se čuje jezik djece i žrtava.

Dok putuje avionom, pjesnik također evocira slike iz prošlosti, ali i prikazuje način nastanka pjesme. Umjesto buke, on ističe tišinu. Vika muškaraca je zapravo metafora za ratove, za sve ono što je negativno i mučno, metafora za krvavu povijest. Nije stoga slučajno da Zagajewski često i spominje holokaust, ratove, stradanja, žrtve. Kao da u svojim pjesmama želi sačuvati sjećanje na tu mučnu prošlost koja se zaboravlja prekrivena šampanjskim ugođajem i blještavilom praznjikavog svijeta. Živi gradovi i sjene pjesnika: jedni nasuprot drugima. Ipak, rijetki trenuci su epifanije kada se može uživati u prostoru i osjećati se dijelom npr. jednog običnog lipanjskog dana (pjesma »Lipanj u Sieni«). Pjesnik također poetizira i nemoć koja nastaje pred praznim papirom (pjesma »Nemoguće«). I kao da se izmjenjuju i sretni i neveseli trenuci, u istom danu lice i naličje života – dan sjećanja na žrtve holokausta i obljetnica Mozartovog rođenja. Upravo to i jest smisao života, jer miješaju se razna vremena, supostoje paralelno davni rokoko i dvadeseto stoljeće, i muzika i smrt. Zapravo, kada se čita poezija Adama Zagajewskog, kao da gledamo slike koje su ostale nakon zgarišta revolucije, vrijeme u kojem život postaje kapitalistička sinusoida, u kojoj divlja kapital, a ljudi se kreću prostorom kao da ih vodi nevidljiva ruka, po nekoj mehaničkoj špranci...

Zagajewski nerijetko ironizira teoretičare koji se prave da bolje razumiju književne tekstove, ili pak sve one koji se trude biti pretenciozni. On želi postići jednostavnost misli i slika. Kao da svojim pisanjem želi pružiti vjeru svima onima koji su u ovom vremenu bez prisutnosti Boga izgubljeni, vječno zapitani nad sobom i nad smislom svijeta. Slike smrti, alegorije, snoviđenja, sve to nalazimo u Nevidljivoj ruci. Pjesnik se prisjeća nekih vremena kada je poezija imala svoju ulogu u društvu. Danas, kako naglašava u pjesmi »Oblak«, pjesnici za nas grade svjetove u kojima ne mogu stanovati. Oni završavaju na rubovima društva, izvan svijeta, u ubožnicama i u kulama. Oni su nevidljivi rudari, poezija je ono nešto nevidljivo, koje čak i oni koji ne čitaju poeziju, mogu osjetiti. Pisanje poezije stoga je »dvoboj/ u kojem nema pobjednika«. No postoje i razlike među pjesnicima. U pjesmi »Kad bih bio Tomaž Šalamun« autor uspoređuje sebe kao introverta koji piše o smrti i ludičkog Šalamuna koji je dobio dvije mašte: slovensku i meksičku. I kao da žali što nema tu lakoću, igrivost, nesputanost. Zamišlja vožnju na nevidljivom biciklu i snatri o slobodi...

Slike sjećanja i sentimenti nisu niti imalo slučajni u poeziji ovog vrsnog poljskog pjesnika rođenog u Lavovu. Sredinom osamdesetih nije mu bilo dopušteno da putuje u rodni grad: komunističke su se vlasti, bilježi Miljenko Jergović u svom zapisu o knjizi Put u Lavov, bojale privatnog sentimenta, pa je bilo i kažnjivo svako domotužje. Zagajewski je također u toj knjizi pisao o ruskoj okupaciji Poljske, pa je već i zbog toga knjiga subverzivna. Knjiga Put u Lavov je prvi put izvorno objavljena u Londonu 1986. godine, a dvije godine kasnije je u prijevodu Petra Vujičića objavljena u ediciji Narodne knjige iz Beograda. A knjigom Nevidljiva ruka poezija Adama Zagajewskog konačno se predstavlja i hrvatskom čitateljstvu. Stoga je ovaj izdavački projekt itekako važan, jer riječ je o jednom od najznačajnijih predstavnika suvremenoga poljskoga pjesništva.