Nebeski grafiti

(Potpuna insuficijencija satisfakcije, grafit u Ilici 176)

&

Gle, kako tu i tamo do nas svrate duhovi
u kožusima ponosnih muževa,
onih što puše cigare nalik ribetinama
i hvale se starošću kao da je to neka topla budućnost,
a ona došla, nedošla, svejedno,
no odjednom se stvorila baš u njihovim rukama,
dok su polagali cvijeće na sela i zidine,
s kolajnama i posebnim zaslugama,
jer i nemaju drugog posla nego raznositi narode po stoljećima,
kao da pred sobom gone neko prepadnuto stado
i voze se svijetom grickajući sjemenke,
negdje duboko u sebi,
na osamljenim pročeljima Zagreba,
u vrućoj utrobi većine.

&

U vrućoj utrobi preživio je grad,
no njegova se imena nekako ne možemo sjetiti,
grad koji je stigao kao grafit iz tame sretan što je živ,
pa je ostao pomalo tvrd i bez šlifa
i nikada se nije uspio lijepo zgusnuti,
a još se hvalio svojim zakašnjelim rođenjem
za koje se znalo da je višak,
o čemu inače ne valja govoriti,
a znalo se i da ga se ne može smijeniti,
jer promjene prenose bolesti
pa i zvjezdanu tugu,
zato što petokraka ima brzih i prevrtljivih,
bez obzira na to jesu li na reverima
ili se zrcale na koži nekog poglavice,
pa iz njih pršte moćni vatrometi
od kojih nikakve koristi jer izazivaju suze na površini stvari,
no baš kad je Zagreb napokon upalio luč
ukazala se savršena daljina vrlo slična nesvjestici
i ljuljala se na udarničkomu mjestu posve besplatno,
stupala, pjevala, držala govore
po šumama i gorama,
doduše ne tako temeljito kao nekoć
kad se svijet selio u golemim nebeskim vagonima
prema svome trupu punom ratnih odličja
pjevajući svima istodobno i jako spokojno
o tomu kako je nekoć bio bijel i stoposto zapjevan.

&

Tko bi povjerovao da je svijet doista
bio bijel i zapjevan,
zamalo proziran sa svih strana prostora i vremena,
te da je mogao zaviriti udarnicima u oči,
ili ravno u njihovu krv
bez imalo čuđenja,
i da je morao plaćati račune, skupljati obveznice,
darivati siromašnima stare ljubavi bez prigovora savjesti,
ne priznajući da je crno u bijelom,
da je zrak mlak kao ljubičica plava,
no dobro je znao kad treba skupiti ramena i dlanove
i javiti se tom i tom
kako bi izvukao poučak uzimanja i davanja,
ulaganja u zajedničko dobro,
jer mrtvac se izgubio na vrijeme a ljubavnik je pobjegao,
na pozornici je ostao samo pas,
kako je ime tom psu koji maše konopom i miluje grad
u koga se zaljubio pa se s njime dopisuje i javlja mu
tko se ubio a tko nije pokazao smisao za smrt već samo lovi u mutnom
i preporuča se bogu koji je trenutno odsutan i leži sam u kadi
punoj topla zraka i ogledala koja služe umjesto zidova,
a voli i piće, kupuje loto, okopava sreću, nesreću, svejedno,
dakle toj se osobi trebao prijaviti,
zatim otići na selo i čekati da naiđe vlak,
ta strijela vremenska koja prevozi svačiju djecu,
no sve što slučajno stigne proda ispod cijene,
dok se još može,
samo da se riješi staroga duga i njegovih životinja,
bicikala, srpova, spomen-ploča i cvijeća,
da proda sloj po sloj planine,
a njezinu unutarnju perspektivu baci u bescjenje.

&

Unutarnja perspektiva zapravo i nema cijene ali je prokleto najmlađa
i puna detalja kao švedski stol s morskim plodovima na ljetnoj pozornici,
gdje vladaju turisti i ostaju godinama preplanuli i isti
i nemaju potrebu za nekim drugim mehanizmima,
koji bi ih podsjećali na prošlost i preživjele zime,
na one koji su kičme presadili u novu panoramu,
u njezine ulice, valove opsjednute energijom,
u njezin rat i mir,
pod oblacima s petokrakama na obrazima,
na one koji su crpili snagu iz lovačkih vještina,
kojima sada hvataju otoke što se uplašeno šuljaju krajolicima
i bježe pred goničima,
bježe glavom bez obzira
kako ne bi postali samotno blago bez živoga vlasnika,
samo tako osvojeno na crvenoj zemlji s plantažom ptica,
na panorami kojom plutaju bandiere rosse i vesele se suncu
što se vječno vraća na svoj početak, a zapravo jede svoju pupkovinu
i polako se utapa u cvrkutu.
eto, takav bi nam bio kraj,
možda preozbiljan za satisfakciju.

&

Doduše, svaki je kraj preozbiljan za satisfakciju,
no čim se ona opet rodila,
čim je odvagnula tijela,
potisnute misli i loše prognoze,
čim je pregledala skrovišta,
zalihe hrane, riječi i metafora,
pokupila pisma i činovničke molbe,
jer povijesti već odavno nije bilo
pa je svemu trebalo pristupiti prima vista,
oni su prionuli životu,
za što je trebalo dosta se potruditi,
odnosno istoga časa
i bez zastoja pohrliti na granice,
izvaditi ih, zatim kupiti dobro uvježbanu pticu,
koja radi brzo i bez kvara na releju
te polijeće kao strijela s lica mjesta ravno gore,
na primjer u planinu,
te bez nesreće plovi među borovima
bez osjećaja za nečiju fobiju od visine,
i pjeva, Bože kako ona pjeva unisono dok napušta gnijezdo,
prelijeće rijeke i blagdane te cvrkuće svima u lice,
a noge uvlači u se da se ne bi odozdo vidjele,
to je takva tehnika leta,
britka kao na mitinzima kad usred govora nasrne kiša,
ta tehnika ih prati od početka,
zapravo neka stroga potjera kroz svijet,
što živi s obje strane mnoštva,
pa im govori:
vidite, drugovi,
kad jednom budete sigurni
te na svakomu mjestu i u svako doba
prođete nam kroz prste, oštro, jer smo tako odlučni
da tu prestaje bol,
satisfakcija će sama od sebe pohrliti,
nadvisiti meridijane, poništiti sve pregibe
i bit ćete blizu a tako maleni da se nećete ni okrenuti
a već će biti kasno da se spomenete bližnjih,
da saznate gdje se najbolje živi, jede,
a možda i najbolje odmara pod zemljom,
svejedno, znat ćete
što je bilo na početku i kako svakoga lako pritisne kraj.

&

Baš svakoga lako pritisne kraj,
samo je štafeta zauvijek čila, živi sto na sat,
i ne mari za one iza leđa,
što drijemaju ili valjaju se okolišem
ili zabušavaju na granici umora,
uostalom, tko bi znao što zapravo smjeraju
dok izgovaraju duboke suze,
no od njih bi trebalo već jednom odustati,
biti malo onkraj,
na nekom povišenomu podnevu,
jer štafeta se lako uguši u mnoštvu,
posebno ako nadođe vrijeme i puhne u nju
ili se ne može nogom oduprijeti o dno
pa počne tonuti u ništa,
u žilavi zaborav i zastare,
no u protivnom ona je do guše teža,
fino klizi kroz strah
i nikada ne zastajkuje,
već se povremeno nakašljava
iz tajnoga mjesta u svojoj utrobi,
kao ptica pjevica dok izmiče oku i perspektivi,
na putanji na kojoj se nikad ne odustaje
i sa svakoga se mjesta sluti novi start.

&

Sluti se dakle novi start
na istom stablu u isto proljeće,
no stvari najednom same od sebe nestaju
pa svi peru ruke i sretni su,
to im je prirođena radost,
koja im kuca na srce
kao ptica kandžom,
pa se kuća otvara i zbrajaju se dimovi,
crvene marame i plakete,
za tvoje zasluge drugarice
stavi titovku,
koju si vezla prije nego što si se rodila,
dok ti je još falila tjelesna masa,
koju si poslije povoljno nabavila
ili ti je stigla možda poštom,
pouzećem,
ili nekim drugim sredstvom bez formata,
pa si stalno bila i tu i tamo,
svaki čas na nekom posvećenom mjestu,
i s tobom se moglo uvijek računati,
jer nisi se dala ni pedlja pomaknuti
pa makar izgubila koju minutu ili godinu,
prevalila dan ili dva života bez stanke na omotnici,
tako si bila brza u napredovanju,
nikad nisi pala u jurećem tunelu
i gledala u far što ti se približava,
dobro si znala nestati prije nego što te udari žig
kao neki drski pucanj
i sveže u klupko svih zvijezda u jednoj kovanoj i sivoj.

&

A kovanih zvijezda ima posvuda,
zovu ih supernove ili podrezane zvijezde
i grabe kantama,
zatim ubacuju u vulkansko oko,
gdje veselo pucketaju
kao da skaču s vode na obalu
i bubnjaju u oproštajnom pismu
sve dok ne pougljene i popadaju im slova,
zastavice i krakovi,
i tako iznenade one koji su ih zapravo voljeli,
tako je to s ljubavima,
dođu, izljube se, izgube u tihoj vatri
i nikomu ništa,
tek tu i tamo iskoči na vidjelo pokoja
iz nestrpljiva plamena,
ona koju nije dotaknuo kisik,
pa pusti da je obgrli magija,
ali kad i njoj dojadi njezina koža,
zakovrne je u zrak,
u planinu,
u prokleto zajedništvo ugaslih zvijezda,
pa se učini kao da ničega nije ni bilo,
kao da ga ne može biti,
nikad više i zauvijek u pepelu,
koji više ne zna blagovati,
tako je snažno izgorio.

&

I mi smo snažno izgorjeli,
samo konjuh planina nije,
njezina stabla redovito dižu grane, puštaju zelenilo,
jer to je planina u kojoj ništa raste bez najave,
a i nema vajde navaljivati,
sve dođe i pogine od sebe,
katkad gora samo tiho zareži na način,
koji se s malo čime može usporediti,
to je zbog ptica i njihove graje,
zbog kostiju koje svijetle pod nogama,
a na vrhu je brda konjska koža,
to je svačija zastava,
koju zemlja šalje a narod doziva,
naglas pred svima:
ta je planina prolazna,
pazi! ruši se kamenje,
ta planina više ne vidi sebe,
nekako je sva četvrtasta bez pojasa i rebara,
jer zajašio je konj
i krenuo natraške,
znojan, puši se iz njega,
ipak, razigrava se,
trza kožom,
drži se, planino,
kad budeš konačna znat ćeš valjda
kojim putem krenuti.

&

Kad bi znao kojim putem krenuti
gdje bi mu bio kraj,
no konjuh se ipak neće srušiti,
stoji u lišću sve dok se okoliš ne ugasi,
a pred sumrak
javi se svijetu kratkim signalom,
dobaci mu nešto hrane
i ode sam u šumu,
u sjene gdje se okupa,
no odmah se iz njih povrati
i stane na granicu kao kip slobode,
čeka da stigne nalog odozgo,
jer treba obuzdati nepoćudne,
neka se smrve niz brda i daljine
i za sobom zatvore jame
kako ih konjuh ne bi povukao u se,
kako bi sve ostalo na ispravnoj liniji,
na malo sivljem produženom mjestu,
i kako bi drveće zapjevalo neki hit,
ni malen ni mršav već nekako narodski,
hit kojim se može pregrijati gora,
a kako ne bi istok i zapad,
pa kako ne bi sav bolji svijet.

&

Hit je pregrijao sav bolji svijet
i postrojio sve nagrade
pa i one najporočnije,
one po koje se moralo zaroniti
u mrak nekog zadružnoga benda
i odbiti se od njega nogama
kao zločesti dečki od zida,
a i zvijezde su postale odjednom zamršene
i tako tvrdih kosa
da se više nisu mogle zvati zvijezdama
i pale su odmah s popisa slavnih petokraka
pa su odaslale svijetu mali živčani slom
i rasturile staru satisfakciju i tisuće bijelih leptira
kao rolling stonesi vijest o vlastitoj smrti
i to je bila kap koja je prelila vrijeme
i okrenula nebo naglavačke
i ono je ostalo bez rasvjete i logične uporabe,
priključeno na konjuh što se vrti sporo i nezgrapno,
jer se ne snalazi u prirodi
i nikoga ne sluša
njegova stara duša.

&

Njegova stara duša
katkad ipak poljubi zemlju,
jer tako stišava posljedice
i izlazi kroz prozor u šumsku visinu
i tu se zadrži neko vrijeme,
a zatim otkasa stazom,
pa se nađe sama na čistini,
među pticama u stranoj državi,
bez putovnice,
i tu se opet okrene oko sebe
i vikne nekom junačkom spomeniku,
nekom tajnom jahaču,
koji divlje raste među stijenama,
pred očima životinja koje ništa ne razumiju,
iako zvjerski slušaju kako kuca sićušno srce
i govori: nigdje dubova, ni junaka, ni raje,
stara se kolona rastrčala pa uokolo bere cvijeće,
no njega ima premnogo kao cvrkuta
i vidi se svemir,
ni dobar ni našiljen,
zato, pomakni se, goro, prije nego li se sve strovali
na neko drugo mjesto,
jer prvo uvijek priziva drugo i utire sljedeće
kao dobrodošlicu i neki srednji put.

&

A srednji je put naš i mi smo njegovi,
dok se stoput selimo,
stopu po stopu držeći se rukohvata,
koji kolonu vodi prema vrhu
na kojemu je izrasla staja i sijeno
i dugokosi konj
prepun prirodnih darova,
neki zavodnički vire iz trupa,
neki se uspinju repom,
neki drže grivu grčevitom ljubavlju,
dok on stenje,
maše glavom stari trojanski mučenik,
jer ne zna tko ga sve želi zbaciti,
no sustiže ga vrijeme,
ni njega se ne može lako otresti,
možda samo nakratko prerezati žicu
pa obustaviti dovod i odvod svjetla
i svijet prebaciti u dugu noć.

&

Najteže je svijet prebaciti u noć,
jer on i tako nikoga ne sluša,
od svih okreće glavu
i brani se polovnim snima,
svime što se zatekne s druge strane satisfakcije,
gdje se sve što kažemo može upotrijebiti protiv
u odsutnosti jačeg argumenta,
a tu su se i zvijezde nekako distancirale
labavo obješene o strehu
i skupljaju se u jatima kao da nešto spremaju,
neki jesenski pokret protiv najmodavaca,
a planina ih pokušava ponovno usredotočiti,
no buđenje ne ide kako treba,
udara glavom o strop,
koji se odmiče kako bi ga propustio,
i začas se zvijezde iznova raspoređuju,
tko u njih još imalo vjeruje čuje im cvrkut.

&

Onaj koji još imalo vjeruje
pravi od njih suvenire
za sajmove i štandove,
za djedove, unuke i njihove goste,
no uzima onoliko koliko mu treba,
ostale pušta poput prepelica u vis,
od njih nastaju sniježni oblici,
neki su preteški pa se vraćaju natrag,
sviraju i buče ulicama,
a još nisu pravo ni zakoračili u život,
već ih vjetar vješa po granama,
ne znaš jesu li lusteri ili divovska kiša,
pa ih se najprije bojimo,
naš se strah potom pretvara u misli,
misli preskaču osjećaje i nastavljaju naprijed
prema sjećanju,
a zbog njega i u času kad spavamo
pomičemo oči, čitamo grafite,
dok se nebo iznad nas trza
pa i ne znamo jesmo li ih na vrijeme izbrisali
ili nam se samo čini.

&

Čim smo nebo dobro izbrisali
skočilo je vrijeme za akciju,
pa uzimamo rukavice, maske, krila,
smirujemo disanje,
nespretno kao da učimo nanovo hodati,
baterija nam osvjetljava pozadinski prostor,
sličan je konjuhu ili nam se i to čini,
svejedno,
no guramo ga pred sobom po pješačkoj zoni,
na trenutak nas sustižu gledatelji
kao da smo tisuću godina prije revolucije,
a tu je i svod,
koji je previše izrastao i predugo lebdio,
potom se uglavio među šiljcima stabala
pa neugodno visi ali još ne pada
nego klizi preko nas
i potajno nam čita misli,
zapravo, uzima im mjeru
te nam napokon kaže:
toliko danas od nas, putujte dalje sami.

&

Da, dalje smo pošli sami
i nismo mislili ni na što
a ništa se čudno smotalo,
vrti se u neprilici,
negdje škripe napuštena vrata,
na njih je upisan kaos novorođenih imena,
još se čuje brujanje motora,
reklame stižu iznutra kao plima,
možda baš iz tajne privatnosti cirostratusa,
katkad probiju zvučni zid,
što se ne zaboravlja,
iako o tomu ne razmišljamo jer znamo:
na redu je pljesak prokletiji od groma.

&

Prokletije od groma zatresao se pljesak
i poplašio zvijezde
pa su se uvukle u svoje nastambe,
daleko od samosvjetleće bujice s radija,
i zadovoljile se mjesečevom maskom,
a u sveopćoj buci probudio se i zagreb
s kamenjem u utrobi,
treba li mu pomoći da se ne prevrne?
jer sve naokolo prejako trešti ili jaši, svejedno,
i mi drhtimo u eksploziji olupina, cvijeća i marketa,
pa se ne smijemo predugo zadržavati,
jer nered treba isprazniti
prije nego li se ohladi,
dakle, put pod noge
pod kojima se ugiba zemlja,
a kolona koja je nekoć bila čvrst poredak mraka
sad jedva otvara usta,
mi smo posljednji koji je vidimo,
zato prolazimo pored nje tisuću minuta na dan
i uvijek stidljivo kažemo:
vidimo se na uglu, u čistionici, u paklu
uglavnom tamo, gdje se ide sam,
tamo, na drugom vršku kolone,
u ispražnjenim danima zime ili ljeta, svejedno,
tamo, gdje grafiti silaze i uviru kao izvjetrina,
jer svijet je svijet,
bio posljedni, dug ili težak
ili nešto mnogo više od toga,
nešto što ne može nikada prestati
nego raste potajno vlat po vlat, da ne povjeruješ
kako usporeno ustaje i leđima prekriva zvijezde,
kojih ima svugdje, potajno i uvijek nekako previše.