Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika i njegovo značenje

Obilježujemo petu obljetnicu međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika. To je priznanje ostvareno 1. rujna 2008. godine. Što se je tada upravo dogodilo? Nije se dogodilo ništa doista uočljivo na javnoj sceni i u svjetlu medija, ostalo je daleko od javne vreve, zbilo se na onoj temeljnoj i većini jedva zamjetljivoj razini na kojoj se događa ono što je doista bitno i temeljno. Nadležno i službeno međunarodno tijelo za norme prije pet godina odlučilo je da sve knjižnice na svijetu od toga dana razlikuju fond svojih hrvatskih od fonda svojih srpskih knjiga. To je od toga dana bilo i jest za sve obvezatno. Do tada nije bilo tako.

Živo se sjećam kako sam došavši kao novi profesor u Institut za slavensku filologiju Sveučilišta u Beču, ime mu je ubrzo promijenjeno u javnosti, zapravo vlasti i njezinoj visokoškolskoj politici, u prihvatljivije – Institut za slavistiku, a daljnji je razvoj pokazao da je ono što se je zapravo htjelo bilo nešto kao studiji baltičkoga ili crnomorskog priobalja. I slavistika, genetskolingvistički jasno određena, pokazala se je kao nepoželjna. No tada se to još nije ocrtavalo, tek filologija je, stroga i samozatajna, bila u nemilosti. Došavši dakle u taj institut, mi bismo rekli na taj odsjek, na institut koji je osnovao Vatroslav Jagić u vrijeme kad je slavenska filologija za prosvjetne vlasti Austrijske carevine bila udarno i nezaobilazno područje sveučilišne nastave, odmah sam, dakako, veliku pozornost posvetio knjižnici. Ona je bila nevjerojatno bogata i dobro opremljena i, kako sam očekivao, otvarala mi je nevjerojatne mogućnosti znanstvenoga rada. I katalog joj je bio sjajno postavljen, bio je doista ključ svemu tomu bogatstvu, i abecedni i predmetni. Ali se sjećam i toga da sam doživio kao šok da se u predmetnom katalogu uopće ne razlikuju hrvatski od srpskih pisaca, knjige o hrvatskim i knjige o srpskim temama. Kao da je sve to isto. Morao sam sebi reći da je to samo logička posljedica toga što se u austrijskom sveučilišnom pogonu srpskohrvatski uzima kao samo jedan te isti slavenski jezik, bez ikakva razlikovanja. To je bilo utemeljeno u zakonu o visokoškolskoj nastavi. Ja tu nisam mogao ništa. Morao sam se pri tome primiriti i snlaziti se u tome koliko sam samo bolje mogao. Od 1. rujna 2008. to, međutim, više nije dopušteno. Niti u toj niti u ikojoj drugoj knjižnici na svijetu. Od tada se uvijek zna, mora se znati, što je hrvatski, a što srpski jezik, a po tome i to što je hrvatsko, a što srpsko.

Kad se to tako vidi, pokazuje se međunarodno priznanje hrvatskoga jezika kao doista velik i važan datum. Osobito velik i važan u situaciji gdje se tomu priznanju uporno odupire znatan dio slavističke struke, odbacuje ga ili mu se ruga ideološko okružje koje sebe smatra naprednim i otvorenim budućnosti, koje upravo traži od Hrvata i Srba da bez pogovora imaju jedan te isti jezik, pa se, kako bi oni htjeli, svakim njegovim oblikom može bez ikakva razlikovanja valjano sa svima njima općiti. Hoće zapravo isto što su željele bečka, budimpeštanska i beogradska vlada, i jednako kao i one spremno je vršiti pritisak da bi postiglo ono što smatra poželjnim. Stav hrvatske jezične zajednice prema svojem jeziku zabacuje se i ne uzima u obzir. Smatra da je upravo s time u pravu. Zanimljivo je kako se oni koji sebe smatraju naprednjacima podudaraju s izrazito imperijalnim središtima moći. To otvara vrlo duboka pitanja, ali ovdje nije mjesto da se potanje bavimo njima.

To da su sve knjižnice obvezane dosljedno razlikovati svoje fondove hrvatskih od svojih fondova srpskih knjiga predstavlja bitno nov položaj hrvatskoga jezika u svijetu. Do 1. rujna 2008. svatko tko je to htio, svatko komu je to bilo udobno, mogao je posve slobodno i zakonito naprosto ne uzimati ga do znanja. I nije bilo malo onih koji su to i činili. Stoga jasno i glasno valja reći: postignuće je veliko.

Postigla je to za hrvatski jezik Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i njezin tadašnji glavni ravnatelj Tihomil Maštrović. Postigao je to vještim pregovaranjem, što nam u takvim prilikama i oko takvih predmeta često nedostaje. On je u pregovore s međunarodnim tijelom za norme uključio i ravnatelja srpske nacionalne knjižnice. I u Srbiji se više nije lako podnosilo da se u svijetu sve srpske knjige tiskane latinicom, doduše ne izričito, ali po dojmu opće slike i po shvaćanju mnogih, pribrajaju hrvatskom fondu. To, naravno, ne odgovara istini i tako se ne prikazuje pravi obujam i težina važnosti srpske knjige. Tako je i Srbija bila nezadovoljna postojećim stanjem. Maštrović je s beogradskim kolegom postigao sporazum da se na zajedničko traženje to promijeni, da se od međunarodnog tijela za norme skupa zatraži da propiše dosljedno razlikovanje hrvatskoga i srpskog jezika, pa tako onda i pripadajućih im knjižnih fondova, bez obzira na pismo kojim su knjige tiskane. Navedenom traženju dviju nacionalnih knjižnica pridružila su se i dva nadležna državna zavoda za norme, hrvatski i srbijanski. Kad su to Zagreb i Beograd tražili skupa, u dogovoru i slozi, međunarodno tijelo je mnogo lakše dalo svoj pristanak i donijelo odgovarajuću odluku. To za mnoge koji se trude oko sličnih pitanja može biti primjer pristupa koji vodi uspjehu. Tu je Tihomil Maštrović postigao više nego samo da se na mjerodavnom mjestu međunarodno prizna hrvatski jezik.

To je priznanje doista velik uspjeh s obzirom na položaj u kojem smo bili prilično bespomoćni. Čak smo neko vrijeme, ne baš kratko, i sami sudjelovali u općem nepriznavanju hrvatskoga jezika, pa se sada prozivajući nas na to pozivaju. Seže to do duboko u devetnaesto stoljeće, do u vrijeme kad se slavistika tek izgrađivala kao treća velika europska neofilologija. Slavistika, naime, nije priznavala svoju kroatistiku. Zanimljivo je da je isprva Šafařik vrlo ispravno uočio što je hrvatski jezik, ali je onda posve promijenio mišljenje i izbrisao ga je iz svojega popisa slavenskih jezika. Jezik Hrvata uvrstio je u nj skupa s jezikom Srba kao jedan te isti slavenski jezik. Tomu se nije usprotivio ni Dobrovský, ni Kopitar, ni Miklošič. To je u slavistici ostalo mjerodavno.

Svatko tko je kao filolog i znanstvenik htio u očima stručne javnosti ostati razuman i ozbiljan morao je to prihvaćati i potvrđivati, nije se kao Hrvat smio povoditi za svojim osjećajima i nagnućima. I sam je morao potvrđivati i širiti uvjerenje da su hrvatski i srpski isti slavenski jezik. Vatroslav Jagić je to doživio sa svojim učiteljem Miklošičem, osobito što se tiče odnosa svojega materinskog kajkavskog sa slovenskim. Svaki drukčiji stav smatrao se je iracionalnim povođenjem za osjećajima.

Tvrdokorna je, naime, i neporeciva činjenica da se ne može postaviti skup glasovnih zakona kojim se iz praslavenskoga jezika izvode svi hrvatski govori i samo hrvatski govori. Ako je pak to jedini kriterij za identitet jezika, kako je nepokolebivo učila mladogramatičarska jezikoslovna škola, neupitno najutjecajnija na prijelazu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće, onda hrvatskoga jezika među slavenskima doista nema. Koliko god to nemilo zvučalo mnogim Hrvatima, pri tome se valja primiriti. Neprihvaćanje činjeničnosti te činjenice doista je iracionalno povođenje za osjećajima. No drugo je pitanje jesu li glasovni zakoni doista jedini kriterij za identitet jezika. To se je u jezikoslovlju dugo vremena tvrdo vjerovalo i postojano učilo. A zapravo treba se tek pozornije ogledati oko sebe, pa da se svojim očima vidi da nije tako. Što je do glasovnih zakona, jidiš, jezik istočnoeuropskih Židova, nije nego njemački, čak se može uvrstiti u mozaik njemačkih dijalekata. A kreolski koji se govori u Haitiju, što se tiče glasovnih zakona, francuski je. A ipak, nikomu ne pada na pamet da jidiš i kreolski zato briše s popisa jezika svijeta. Njihov je identitet vrlo izrazit, ali se ne da izraziti glasovnim zakonima, nego vrlo specifičnom kulturom, istočnoeuropskom židovskom, odnosno zemljopisno presađenom afričkom, u kojoj svaki od ta dva jezika služi kao sredstvo sporazumijevanja i sasvim posebnom poviješću iz koje je svaki od tih dvaju jezika izrastao. Tako je i hrvatski jezik određen kulturom u kojoj služi svojoj jezičnoj zajednici i narodnom poviješću u kojoj je izrastao – tamo još od samoga kraja osmoga stoljeća, od pokrštenja roda Hrvata pod svojim kneževima.

Ali pod premoćnim utjecajem mladogramatičarskoga jezikoslovlja to se nije vidjelo i odbijalo se ako bi tko tako govorio. Jezik se smatrao prirodnom danošću, pozitivnom činjenicom, i pozitivistička lingvistika, mladogramatičarska, smatrala je sve što u njem dolazi od kulture – umjetnim i stoga neautentičnim. Ništa što u jeziku ima veze s kulturom i dolazi od nje nije se smatralo pozitivnom činjenicom, sve je to valjalo zanemarivati da bi se pravo rasuđivalo o jeziku. Tu doista hrvatski jezik nije imao šanse.

Zanemarivati temeljne činjenice o hrvatskom jeziku smatralo se je preduvjetom za ozbiljan znanstveni razgovor o njem. Po tom shvaćanju zavisi od glasovnih zakona što se smije, a što ne smije izgraditi kao vlastit književni jezik, što se smije, a što ne smije jezično standardizirati. Drugim riječima, status književnoga i standardnog jezika zavisi od glasovnih zakona, a ne od društvenoga konteksta i u njem uspostavljenih vrijednosnih odnosa. Kraj takvih polazišta doista je bilo teško govoriti o hrvatskom jeziku.

Obrat u držanju kvalificiranih pripadnika hrvatske jezične zajednice stao se je ocrtavati kad je onda u Jugoslaviji hrvatski morao početi doista funkcionirati kao da je isti sa srpskim, koji je snažno zračio iz Beograda i potiskivao hrvatski, koji kao »isti jezik« nije imao nikakav status i nikakvu zaštitu. Tada su i jezikoslovci počeli razmišljati o tome je li to doista tako. U toj muci počele su se stvarati i teoretske pretpostavke da se govori o hrvatskom jeziku kao jeziku sa svojim identitetom različitim od srpskoga. Velik i temeljan iskorak u tom smjeru bila je knjiga Petra Guberine i Krune Krstića o razlikama između hrvatskoga i srpskog jezika. Njezin teoretski uvod polaže temelje novom gledanju i novom stavu. Od tada, u raznim prilikama različito, nije se prestalo govoriti o hrvatskome jeziku. Ali međunarodno to nije bilo priznato.

U samoj hrvatskoj jezičnoj zajednici sve je to poprimilo jasnije obrise i stavovi su se 1967. učvrstili Deklaracijiom o hrvatskom književnom jeziku i njegovu položaju u javnoj porabi i njezinim odjekom u hrvatskoj kulturnoj sredini. No to nije naišlo samo na energičan otpor i osudu vodećih političkih snaga u tadašnjoj Jugoslaviji, nego i međunarodno nije imalo nikakvog odjeka. U međunarodnom prostoru prevladavali su tradicionalni i uobičajeni stavovi i težnja kakva i u Beču, Budimpešti i Beogradu da se na cijelom širem prostoru govori na istom jeziku i istim nazivljem.To je težnja koja se danas osobito izrazito očituje u prevodilačkoj službi Haaškoga tribunala.

Ipak položaj se, vrlo polako i teško, počeo mijenjati. Životna je logika, sada kad suverena država više nije strogo i formalno odbijala govor o hrvatskom jeziku, nego ga je čak upisala u svoj Ustav, koliko god u njoj bile prisutne, pa i utjecajne, snage koje prikriveno sve teže za tim da protiv velike većine u hrvatskoj jezičnoj zajednici, uz međunarodnu potporu, rade na tome da povrate staro stanje: da hrvatski jezik kao svoj i različit od srpskoga, crnogorskog i bošnjačkoga ne bude priznat i da ne bude dopušteno govoriti o njem takvom, nego da se takav govor sankcionira – životna je logika sve više prevladavala i u međunarodnom prostoru. Na nekim sveučilištima u svijetu, od Australije do Mađarske i Poljske, hrvatski je jezik postao nastavni predmet, pa čak i studijski smjer. Stalo se pokazivati da bez priznavanja hrvatskoga jezika nije moguća glatka i neometena komunikacija s »regijom«, kako se počelo rado govoriti. Inzistiranje na srpskohrvatskom jeziku, što u praksi znači na srpskom koji ima biti bespogovorno obvezatan i za Hrvate, Bošnjake i Crnogorce, sve jasnije se pokazuje kao kontraproduktivno. Ne služi glađoj komunikaciji, kako žele misliti oni koji ga zastupaju i nameću. O tome se tu i tamo ipak povelo računa. Ali i otpori su ostali i ostaju snažni i žilavi. S hrvatskim jezikom – i pokraj svega dužnog poštovanja i formalnog respekta prema Ustavu Republike Hrvatske – u međunarodnom prostoru ipak nije lako.

I kraj sve važnosti priznanja što ga je izreklo mjerodavno međunarodno tijelo za norme bilo bi vrlo naivno prostodušno se tomu veseliti i misliti da je sve time riješeno i da smo se oslobodili pritiska. Pritisak je ostao i što su odnosi jasniji to se jače pritišće iz raznih zakutaka, zakutaka doduše prikrivenih, ali zato ne nužno manje utjecajnih, u samoj Hrvatskoj, a manje prikrivenih u svijetu. Treba se samo sjetiti kako se je u Europskom parlamentu javio otpor da se hrvatski jezik prizna kao jedan od službenih jezika Europske unije. Premoćno je doduše prevladala odredba hrvatskoga Ustava, ali to ne znači da je time taj otpor postao beznačajan. Ne ćemo se tako lako riješiti pritiska što je prvotno dolazio iz Beča i Budimpešte, jer kod nas i dalje ima mađarona. Nije ih mnogo, kao što ih nije bilo niti za bana Khuena, ali su uz potporu oonih izvan Hrvatske utjecajni, pa i na vlasti.

Ali stvari se ipak kreću. Niti hrvatska državnost, niti hrvatski Ustav, niti odredba o hrvatskom jeziku kao službenom u Europskoj uniji nisu poništeni. To skupa s logikom života, s time dakle kako se stvari doista odvijaju, i s temeljnom odlučnošću hrvatske jezične zajednice stalno djeluje. Pri tome priznanje međunarodnoga tijela za norme ima veliku važnost i igra djelotvornu ulogu. To da su sve knjižnice na svijetu sada obvezane razlikovati svoj fond hrvatskih knjiga od fonda srpskih i svih drugih koje nisu hrvatske stvara sasvim novu situaciju. Postalo je mnogo teže i na drugim područjima ne priznavati hrvatski jezik.

Pošto je to sve rečeno, u ovdje zadanim okvirima više nabačeno nego izvedeno, postavlja se još jedno pitanje. To je pitanje – zašto se međunarodnom priznanju hrvatskoga jezika u nas poklanja tako malo pozornosti, zašto je to tako slabo poznato i nikako se ne ističe, zašto mnogi od brojnih koji od nas jezikoslovaca zahtijevaju da se brinemo i zauzimamo za hrvatski jezik tomu poklanjaju tako malo pozornosti? Svodi se to i na pitanje – zašto je obilježavanje pete obljetnice međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika tako važno?

Pokušavati sada dati cjelovit odgovor na to pitanje bilo bi prilično jalovo. Nedvojbeno tu igra ulogu potpuna nespektakularnost toga pravnog čina koja mnogima otežava da uoče i shvate njegove implikacije i njegovu važnost. Nema tu baš nikakve estrade. Ljudi danas nekako teško uočuju ono što se odigrava u tišini i sasvim bez vašarske buke. A nekima je baš i pravo da se važnost te odluke i toga događaja ne uočuje. Međutim, kako god bilo, treba dostojno obilježiti tu važnu obljetnicu. Tomu su posvećeni i ovi redci.