Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika

Neobično je da je međunarodno priznanje postojanja nekoga jezika izuzetan događaj. Tim više što se radi o jeziku jednoga od europskih naroda za koji se zna preko tisućljeća. No i postojanje hrvatskoga naroda nije uvijek bilo nesporno, a pogotovo postojanje njegove države. Nije ni danas, kada se čini očitim.

Čini se da Hrvati imaju neku tajnu povijest. Papa piše njihovu kralju u X. stoljeću, a suvremeni hrvatski povjesničar kaže da ne znamo točno što je sve moglo značiti latinsko rex u ono vrijeme i nemamo podatka da je taj kralj ikada bio krunjen. U preporodu iliti renesansi dubrovački pjesnik Nikola Nalješković slavi korčulanskoga pjesnika Ivana Vidalija: »Tim narod Hrvata vapije i viče, da s’ kruna od zlata, kojom se svi diče«, a ovaj mu uzvraća: »Časti izabrana, Niko, i hvalo velika, hrvatskoga diko i slavo jezika!«, i još veli da Dubrovnik »hrvatskih ter kruna gradov svih se zove«. A svatko »pri zdravoj pameti« zna da tu nešto »ne štima« jer je Vidali građanin Mletačke Republike, Nalješković Dubrovačke Republike, a Hrvatska je treća država, kraljevina u personalnoj uniji s Ugarskom, a tada već i pod habsburškom krunom! Osim toga, oni su za suvremenoga legalista »veleizdajice« svojih država kada se tako krste, i gradovi im nipošto nisu hrvatski, a tko je i čuo da im se jezik smije tako zvati kada se on latinski zove lingua Illyrica, a »naški« slovinski jezik! A jesu li doista bili ili se pravili »ludi«, ili su nešto znali što je manje kulturnima, a više moćnima ili ostajalo skriveno, ili su to sami željeli skrivati i gurnuti u nevidjelo i zaborav?

Tajno – ali i trajno – postojanje Hrvatske i hrvatskoga jezika nastavilo se i u kasnijim stoljećima i postajalo je još tajnije u doba prosvijećenoga apsolutizma, devetnaestostoljetnih apsolutizama i iz njih, makar i kao reakcija, proizašlih dvadesetostoljetnih jugoslavenizama. Ipak, izbijalo bi to postojanje na vidjelo u državini Zrinskih i Frankapana i njenim odjecima, osobito u djelu Pavla Rittera koji se je pjevajući o Sigetu nazvao Vitezovićem, u hrvatskome narodnom preporodu, Jelačićevu banovanju i uvođenju hrvatskoga jezika na čast i vrijednost latinskoga kao diplomatičkoga jezika zemlje 1847. godine, u Mažuranićevu ispravku, kao predsjednika Hrvatskoga dvorskoga dikasterija, imena jezika u zaključcima Sabora iz 1861., u govorima i djelovanju Ante Starčevića te Antuna i Stjepana Radića, u Banovini Hrvatskoj, u federalizaciji druge Jugoslavije, u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., u osamostaljenju Hrvatske u 1991. i međunarodnome priznanju 1992., sve do ulaska Hrvatske s hrvatskim kao službenim jezikom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine.

Razloga zbog kojih je postojanje Hrvatske i hrvatskoga jezika tako često bilo skrovito ili upitno ima više. Glavni su razlog – odnosi moći među svjetskim, europskim i regionalnim silama, po kojima je Hrvatska dijeljena na područja pod njihovom vlašću ili utjecajem tijekom svoje povijesti. Niti je Mletčanima, ni Mađarima, ni Nijemcima, ni Turcima moralo biti osobito stalo da se zna za Hrvatsku. Mletčani npr. o Hrvatima, kada su njihovi, govore kao o Schiavonima, a kada su svoji, kao o Ungheresima. Od vlasti Arpadovića razlikuju se Hrvatska i Slavonija među njihovim zemljama, a od kada je Ludovik Anžuvinac oslobodio Dalmaciju od Mletaka i pripojio ju svojoj vlasti, razlikuje se imenom još i Dalmacija kao dio »trojedne kraljevine«. A kada su Turci osvojili Bosnu i dijelove Hrvatske i Ugarske, Dubrovačka se je Republika politički izdvojila iz ostale Hrvatske, odnosno Ugarske, i mudro stala plaćati danak sultanu tepajući svojoj Slobodi: »sva, srebra, sva zlata, svi ljudski životi / ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti«. Habsburzi su odvojili i Vojnu krajinu od vlasti hrvatskoga bana koji sâm doista i nije mogao braniti Carstvo duž cijele hrvatske bojišnice. A kada se mnoštvo stanovništva pred turskom najezdom preselilo s posjeda naših velikaša u Hrvatskoj na posjede njihove u Ugarskoj, današnjem Gradišću, i time se promijenio i raspored narječnih područja hrvatskoga jezika u Hrvatskoj i Bosni, tijekom vremena ti doseljenici uglavnom nisu zaboravili da su oni sami Hrvati, ali su zaboravili da Hrvata ima i drugdje. I kada su naši jezikoslovci stali proučavati njihov jezik u XX. stoljeću, bake bi ih pitale: »Sinko, ča i u Jugoslaviji ima Hrvatov?«

Kada se cijeli taj sustav carstava, kraljevstava i republikâ stao urušavati, od napoleonskih radova do Prvoga svjetskoga rata, a među njima je prvo oslabilo Osmanlijsko Carstvo, javilo se pitanje »bolesnika na Bosporu«, odnosno koja će od velikih sila koliko prigrabiti pod vlast ili utjecaj od zemalja koje će se izdvajati iz toga Carstva. To je tijekom XIX. i XX. stoljeća bitno utjecalo na političku sudbinu manjih zemalja na jugoistoku Europe, kao i na Bliskome Istoku, pa i na sastavnice njihova identiteta, a među njima uvelike i na jezik. Njemački i austrijski Drang nach Osten davao je kontekst jezičnoj politici ravnatelja bečke dvorske knjižnice i cenzora slavenskih i grčkih knjiga, Slovenca Jerneja Kopitara, koji je u Beču uzeo pokroviteljstvo nad Vukom Stefanovićem Karadžićem i naveo ga da skuplja blago usmene književnosti koja nije sastavljana na jeziku srpske pismenosti, slavjanoserbskome, koji je Srbe kulturno povezivao s Rusima, nego na narječnoj stilizaciji bliskoj stilizaciji hrvatske književnosti na novoštokavskome, koja je stala pretezati od XVIII. stoljeća, i da za takvu jezičnu stilizaciju srpskoga sastavi uz njegovu pomoć gramatiku i rječnik. Time bi se postigao dobitak i za Austrijsko Carstvo da preko »svojih« Hrvata lakše asimilira Srbe »preko granice«, i za Srbe da asimiliraju najveći dio Hrvata i Muslimana, štokavce, i za Slovence da asimiliraju Hrvate kajkavce. Sve u svem, sjajna jezična politika!

Kada je u Hrvatskoj potkraj XIX. stoljeća, za vrijeme mađarona, prevladala pod pokroviteljstvom tadašnjih vlasti škola hrvatskih vukovaca, ta se je jezična politika odlučno provela i usmjerila je hrvatski jezik u politički poželjne tokove do naših dana. Kada je 1903. uspjelo u Srbiji zbaciti proaustrijsku dinastiju Obrenovića i ustoličiti dinastiju Karađorđevića okrenutu daljoj Zapadnoj Europi, i kada su ishodi dvaju balkanskih ratova izašli u interesu regionalnoga »partnera« Zapadne (a ne Srednje) Europe, stvorile su se pretpostavke da se ista jezična politika u Srbiji nastavi. A kada je treći balkanski rat (oko turskoga nasljeđa u Bosni) preko noći prerastao u Prvi svjetski rat – što samo pokazuje da je svjetskopolitičko pitanje »bolesnika na Bosporu«, a ne regionalna politka »balkanskih« država, odlučivalo o sudbini naroda i jezika na Jugoistoku Europe – i kada su zapadni saveznici pobijedili Njemačku i Austriju u ratu, okrenula se strjelica geopolitike i jezične politike sa istoka prema zapadu, i ista je jezična politika poslužila novoj geopolitici i pobjedničkomu »Drang nach Westen«, prema Srednjoj Europi. Tako se ista jezična politika koju su uveli u Hrvatsku mađaroni, nastavila u zajedničkoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, i kasnijoj prvoj i drugoj Jugoslaviji. Ona je izvrsno služila novim pobjedničkim silama da preko »svojih« Srba »srpskim ili hrvatskim jezikom« asimiliraju najveći dio Hrvata i Muslimana, štokavce, a jednako je dobro služila i vlastima u Beogradu za istu svrhu, samo su se Slovenci našli u kratkotrajnome škripcu da izdvoje slovenski iz »srpsko-hrvatsko-slovenačkoga« jezika, ali su se u tome brzo snašli.

Prethodne su hrvatske filološke škole u XIX. stoljeću, npr. zagrebačka filološka škola, hrvatskim jezikom kakav su zastupale uvodile štokavsku stilizaciju književnoga jezika u neštokavske krajeve (Zagreb, Rijeku, Zadar), odabirom riječi i jezičnih oblika čuvale su, s jedne strane, unionem dialectorum, jedinstvo hrvatskih narječja: štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga, a s druge neprekinutost tradicije hrvatske književnosti i jezika. Dobar su primjer razlikovni množinski padeži kakve su opisivale i propisivale: d. ženam, l. ženah, i. ženami. Ti su oblici 1. razlikovni međusobno, 2. razlikovni prema dvojini, dakle, ukupno funkcionalniji od nerazlikovnih, 3. zajednički su dijelu štokavskih govora sa svim kajkavskima i čakavskima, 4. zajednički su hrvatskomu jeziku i većini slavenskih jezika. Takva je standardizacija služila povezivanju govornika hrvatskoga jezika na svim narječjima, iako ih je donekle izdvajala od dijela južnoslavenskoga područja, ali ih je istovremeno povezivala sa slavenskim jezicima. No hrvatski su vukovci za volju nove jezične politike prekinuli s tim pristupom; propisali su za sve množinske padeže dvojinske oblike: d.l.i.pl. ženama, kakvi su se uvukli u množinu u mnogim novoštokavskim govorima, ali nisu posve izbrisali razlikovne padeže na novoštokavskome području. Takvi množinski padeži, kakve su zastupali Karadžić, Daničić, i, na kraju, Maretić – 1. nisu međusobno razlikovni, 2. ukinuli su razliku prema dvojini, 3. odijelili su štokavce od kajkavaca i čakavaca, 4. odijelili su hrvatski (ili srpski) od drugih slavenskih jezika. Sve u svemu, sjajna jezična politika! Takva je standardizacija dovodila do razjedinjavanja govornika hrvatskoga jezika, ali do povezivanja Hrvata štokavaca sa Srbima (i udaljavanja od Slovenaca), do integracije jugoslavenskoga prostora, i do njegova izdvajanja iz ostaloga slavenskoga prostora. Upravo ono što se željelo.

A drugo, hrvatska je vukovska škola isto tako odvojila hrvatski književni jezik od vlastite književne i jezične baštine. Veliki Tomo Maretić, kojemu moramo biti dovijeka zahvalni za to kako je obogatio hrvatski jezik i književnosti prijevodima homerskih epova i Vergilija, kada je prihvatio zadatak da napiše Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika u duhu vukovske škole, savjesno je iz opisa jezika izostavio sve primjere ne samo iz Marulića, Lucića, Držića i Gundulića, nego i Demetra i Mažuranića, Šenoe i Matoša i cjelokupne hrvatske književnosti, a utemeljio je opis na djelima Karadžića i Daničića, te donekle Miće Ljubibratića, Milorada Šapčanina i jedva još koga. Sapienti sat! Kada je Antun Radić u Obzoru i Viencu 1899. objavio osvrte na tu gramatiku i ustvrdio da se novija hrvatska književnost ne može razumjeti bez starije, da je Mažuranić bez Gundulića nerazumljiv, te da se ne može opisivati književni jezik, a da se ne opiše jezik književnosti, osnivač je hrvatske etnologije, Radić, izgubio za kaznu mjesto urednika Zbornika za narodni život i običaje Jugoslavenske akademije!

Takvi su bili razlozi da se zbog odnosa moći među svjetskim, europskim i regionalnim silama, po kojima je Hrvatska dijeljena na područja pod njihovom vlašću ili utjecajem tijekom svoje povijesti – prikrije činjenica postojanja hrvatskoga jezika. Bez čitanja hrvatske književnosti ta se činjenica u svojemu pravom značenju ne može ni otkriti, a stranci nisu baš često čitali hrvatsku književnost. Koliko ju Hrvati čitaju, osobito stariju književnost? I ako ju čitaju, koliko ju često čitaju u dobrim, kritičkim izdanjima? A posebno to vrijedi za književnost XIX. stoljeća, kojoj se jezik patvorio u izdanjima prema vukovskoj standardizaciji.

Druga vrst razloga leži u jezikoslovnome razlikovanju književnoga ili standardnoga jezika od prirodnoga idioma i jezika kao ishoda geneze tijekom povijesti jezika. Ako hrvatski ima i svoj genetički identitet u poredbeno-povijesnome jezikoslovlju, taj se za sva hrvatska narječja ne može izvesti iz jedinstvenoga jezičnoga pra-idioma koji bi ujedno bio različit od onoga iz kojega se razvio srpski. Kako je u XIX. stoljeću udarna jezikoslovna struja koja je donijela najveće nove spoznaje, osobito u njemačkim zemljama, bilo upravo poredbeno-povijesno jezikoslovlje, koje je doživjelo svoj tadašnji vrhunac u mladogramatičarskoj školi u 1870-im godinama, međunarodno jezikoslovlje nije bilo teoretički opremljeno da prepozna posebnost hrvatskoga jezika u odnosu na srpski i srodne jezike jer se oni genetički s gledišta toga jezikoslovlja ne razlikuju.

Međutim, da genetička podudarnost uopće nije presudno mjerilo za identitet književnoga jezika, tada se nije znalo vidjeti. Jedini presudan kriterij za posebnost nekoga književnoga jezika leži u posebnoj kulturi i književnosti kojima on služi kao izraz, i to čini na način različit od onoga na koji genetski srodan jezik izražuje drugu kulturu i služi drugoj kulturnoj zajednici ili narodu. Kao ni jezik, ni narod nije (biološka) genetička jedinica, nego kulturna zajednica! Taj je poseban način jezično najlakše dokazati na razinama terminologije i stilistike te sintakse, a samo donekle morfologije, gdjegdje i fonologije. I naravno, iz povijesti jezika i kulture koju je tijekom te povijesti izražavao. A zašto se to u slučaju hrvatskoga jezika nije ne samo znalo, nego ni htjelo vidjeti, dovoljno je rečeno malo prije kada je bilo riječi o geopolitici i jezičnoj politici velikih sila u XIX. i XX. stoljeću.

Ovdje nije potrebno tumačiti i novije događaje iz druge polovice XX. stoljeća oko Novosadskoga pravopisa i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika jer pretpostavljam da su oni dovoljno poznati i da se uglavnom dobro razumiju. Činilo mi se da nam prije nedostaje duže sjećanje koje bi doseglo do korijena problema pa sam o njem nastojao nešto više reći.

* * *

Kada se promotre i sve peripetije s nazivima hrvatskoga jezika tijekom povijesti – uglavnom slovinski, hrvatski i lingua Illyrica, ali ipak još i dalmatinski i bosanski – pa onda u XIX. stoljeću – ilirski, hrvatsko-slavonski, hrvatski, jugoslavenski, hrvatski ili srpski – nije tako teško razumjeti kako su se one mogle nastaviti i tijekom nastojanja u 1990-im i 2000-itim godinama da se hrvatski prizna u međunarodnim bibliografskim i terminološkim nazivima i oznakama. Ako su nas uspjeli toliko zbuniti u pitanju o posebnosti hrvatskoga jezika, kako možemo zamjeriti drugima, ako nisu baš bili politički pokretači takve zabune, da su joj podlegli? Doduše, uvijek su se razlikovali oni koji su bili uronjeniji u kulturu i nešto su znali o pravome značenju tih naziva od onih koji su bili više uronjeni u moć i nisu to baš htjeli znati. Svi ti nazivi, naime, imaju svoje kulturnopovijesno opravdanje iz kojega na kraju proizlazi da se odnose na isti jezik ali s različitih motrišta.

Nuždan, ali ne odmah i dovoljan, uvjet da hrvatski bude međunarodno priznat u Europskoj uniji bio je taj da bude priznat u Hrvatskoj kao službeni jezik. Taj je uvjet ispunjen donošenjem Ustava Republike Hrvatske pred Božić 1990. godine. Formalnopravno možemo reći da je usvajanje te činjenice u pristupnome ugovoru Europske unije s Republikom Hrvatskom i ulazak Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. značio konačno međunarodno priznanje hrvatskoga jezika.

No stvarnost se ne svodi samo na formalnopravnu razinu. Ako se u svjetskim knjižnicama hrvatski knjižnični fundus ne bude razlikovao od onih na srodnim jezicima, svi će korisnici knjiga u njima imati dojam da su srpski i hrvatski, te bošnjački / bosanski i crnogorski, jedan jezik – bez obzira čak i na moguće međunarodno političko priznanje hrvatskoga jezika. Stoga je vrlo bitno reći da su i prije toga političkoga priznanja hrvatskoga jezika kao 24. službenoga jezika u Europskoj uniji, Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK) u Zagrebu i hrvatski Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo (DZNM) vodili najmanje petnaestogodišnju borbu da se u međunarodnu uporabu uvede bibliografska oznaka za hrvatski jezik koja će ga razlikovati od srpskoga. Inicijativu za sprječavanje uvođenja dotadašnje međunarodne oznake scr (Serbo-Croatian) u novu međunarodnu normu pokrenula je gospođa Jasenka Zajec iz NSK, voditeljica centra za ISSN (International Standard Serial Number), još 1993. godine. Tijekom 1993. i 1994. godine DZNM je nizom dopisa g. Johnu Byrumu iz Library of Congress u Washingtonu, voditelju zajedničke radne skupine ISO (International Standardization Organization)/ TC (Technical Committee) 37/ SC (Subcommittee) 2 i ISO/TC 46/SC 4, skretao pozornost na problem, ali nije nailazio na razumijevanje. Tek kada je DZNM dobio ulogu promatrača (O-member) u ISO/TC 37, počeo je primati obavijesti o radu tehničkih odbora i potom lobirati kod mjerodavnih tijela: tehničkih odbora ISO, njihovih pododbora, nacionalnih tijela za normiranje koja su bila aktivni članovi (P-member) u ISO, glavnoga tajnika ISO, osobe zadužene za praćenje rada dvaju tehničkih odbora nadležnih za ta pitanja, itd. I tek se tada, 1996. godine, dogodilo da je pri glasovanju za novu međunarodnu normu ISO/DIS 639-2, u kojoj se predlagala i kratica scr i za hrvatski, prijedlog bio odbijen.

Usprkos tomu, uslijed nekih nevidljivih poteza iza pozornice, 1998. godine objavljena je norma ISO/DIS 639-2 kao da je bila prihvaćena na preliminarnome glasovanju. U uporabu su uvedene zbunjujuće kratice: za hrvatski bibliografska oznaka scr (!) i terminološka oznaka hrv, a za srpski bibliografska oznaka scc (što je zapravo značilo srpski na ćiriličkome pismu) i terminološka oznaka srp. No iz toga se vidi da takvim rješenjima nije mogla biti zadovoljna ni srpska strana. Zapravo su se sve hrvatske, srpske, bošnjačke i crnogorske knjige na latinici navodile kao hrvatske (doduše pod oznakom scr), a samo one na ćirilici kao srpske. Stoljetne peripetije s nazivima i oznakama hrvatskoga jezika nastavile su se, ali su zahvatile i srpski, i to u novoj situaciji u kojoj više nije bilo Jugoslavije a trebalo je naći nazive i oznake prihvatljive u novoj srpskoj državi.

Zato nov početak, nakon zastoja od gotovo desetljeća, predstavlja susret tadašnjega glavnoga ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu Tihomila Maštrovića i upravnika Narodne biblioteke Srbije u Beogradu Sretena Ugričića u rujnu 2007. godine na Konferenciji ravnatelja europskih nacionalnih knjižnica (CENI) u Helsinkiju. Već 11. ožujka 2008. Tihomil je Maštrović sazvao u Zagrebu sastanak predstavnika dviju nacionalnih knjižnica koje su predstavljali on i Sreten Ugričić i dvaju nacionalnih normirnih tijela. Potom su u travnju Tihomil Maštrović i ravnatelj Hrvatskoga zavoda za norme Dragutin Funda te Sreten Ugričić i direktor Instituta za standardizaciju Srbije Ivan Krstić potpisali zahtjev da se odbaci naziv »srpsko-hrvatski jezik« iz međunarodne bibliografske uporabe, kao i oznake src i scc, te da se uvede oznaka hrv za hrvatski jezik i srp za srpski kao jedine valjane oznake i za bibliografsku i za terminološku uporabu. Istoga je mjeseca Sreten Ugričić posjetio Library of Congress, Registration Authority za ISO 639-2 i uz usmeno objašnjenje predao službeni zahtjev sa četirima potpisima tomu tijelu.

Tako je bio pronađen recept koji se pokazao ključem uspjeha: jedino je on imao snagu pokrenuti međunarodna tijela. Jednoj se strani, osobito hrvatskoj, uvijek moglo osporiti da pokreće nešto u svojem interesu, valjda nacionalističkome, na štetu druge strane, ali sada takvo tumačenje više nije bilo moguće. Uručeni su zahtjev Međunarodno tijelo ISO 639-2 Registration Authority i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee prihvatili 17. lipnja 2008. godine. Odluka o uporabi izmijenjenih oznaka stupila je na snagu 1. rujna 2008.

Stoga 1. rujna 2008. godine možemo smatrati danom međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika – i prije onoga konačnoga međunarodnoga priznanja ulaskom Hrvatske s hrvatskim kao službenim jezikom u Europsku uniju. Od 1. rujna 2008. korisnici se svih knjižnica na svijetu koje slijede međunarodne standarde mogu služiti zbirkama hrvatskih knjiga koje će im otvoriti vidike u hrvatsku kulturu, kao i zbirkama na srodnim jezicima, a da ne budu zbunjeni njihovom pomiješanošću na policama i pomiješanošću pojmova o kulturama i jezicima o kojima svjedoče u svojim glavama. Zato je 1. rujna 2008. godine velik nadnevak za pamćenje i vrijedno ga je proslaviti i obilježiti u Hrvatskoj.

To je i prilika da se prof. dr. sc. Tihomilu Maštroviću, izvrsnomu znalcu i proučavatelju hrvatske književnosti i kulture, a u presudno vrijeme za priznanje hrvatskoga jezika i vrlo svjesnomu i zauzetomu ravnatelju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, i svim njegovim vrijednim suradnicima u NSK koji su obavljali složene stručne poslove oko pothvata koji danas slavimo, kao i kolegama iz Hrvatskoga zavoda za norme, oda priznanje za izvrsno i uspješno vođen pothvat u suradnji s kolegama iz Srbije, koji su u tome našli zajednički interes. Ne smijemo zaboraviti ni one koji su ta nastojanja pokrenuli još u 1990-im godinama niti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici niti u Državnome zavodu za normiranje i mjeriteljstvo. Svima im hvala i svima čestitke!

No čeka nas i dalji posao da nam međunarodno priznati i službeni jezik u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji ne raznesu u zrak oni koji se zalažu za to da se ne pišu zahtjevni znanstveni i kulturni tekstovi, ili upravni, gospodarski i ostali, na hrvatskome jeziku, ili da se npr. ne priznaju u Ministarstvu znanosti i drugim nadležnim tijelima za napredovanje u struci ako se pišu! To bi značilo da ćemo nakon preživljenih razdoblja germanizacije, talijanizacije, mađarizacije i srbizacije prijeći na neki novi apsolutizam ili totalitarizam koji će nametnuti anglizaciju! Ta je opasnost samo vid novih odnosa moći među svjetskim, europskim i regionalnim silama, po kakvima je Hrvatska, kao i druge manje zemlje, dijeljena i potčinjavana tijekom duge svoje povijesti. Višejezičnost je malim zemljama potrebna i treba ju uvesti u obveznu naobrazbu u Hrvatsku, ali ne monokultura jednoga stranoga ili svjetskoga jezika, pa niti trenutno najmoćnijega, a niti zapuštanje vlastitoga hrvatskoga jezika i kulture koju on izražuje! U takvu slučaju nećemo imati budućnosti ili ćemo biti samo djelić nečije tuđe budućnosti. Jedino s hrvatskim jezikom koji se mora nastaviti razvijati u svim svojim standardnim funkcionalnim stilovima, uključujući znanost, visoku naobrazbu i zahtjevnu kulturu, da bi mogao ostati književnim ili standardnim jezikom može se osigurati budućnost zemlje i život kulturne zajednice koja se tim jezikom služi. Naravno, ne ovisi ta budućnost samo ni najprvo o jeziku, ali je i jezik bitan njen uvjet. Eto, zbog toga nije ni danas postojanje hrvatske države ili hrvatskoga jezika tako nesporno i očito kako se možda čini. Uznastojmo da to ne postane ponovo skrovitom tajnom!