Međunarodna zaštita hrvatskoga jezika

1.

Za središnju temu ovoga sveska časopisa »Kolo« uredništvo je odabralo 5. obljetnicu međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika, dakle, događaj od nedvojbeno velikoga značenja u povijesnom razvoju hrvatskoga jezika i njegovim težnjama za potvrđivanjem nacionalnoga identiteta i samostalnosti, ali i vlastite – opstojnosti. Nažalost, taj su važan događaj – iz posve iracionalnih razloga – naprosto prešutjeli gotovo svi hrvatski javni mediji, ali i one strukovne udruge i ustanove kojima bi stalna skrb za probitke hrvatskoga jezika trebala biti od posebnog interesa. Upravo pak je neshvatljiva i skandalozna činjenica da je 5. obljetnica međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika ostala bez ikakva odjeka i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, naime u državnoj ustanovi koja je – kao nadležna institucija i pravna osoba – ujedno bila i glavni pokretač i realizator toga međunarodnog priznanja, priznanja koje označilo novi status i do tada nepostojeću pravnu zaštitu hrvatskomu jeziku u Europi i svijetu.

Vrijedi s tim u vezi spomenuti da je odluka uredništva časopisa »Kolo« o primjerenom obilježavanju 5. obljetnice međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika – organizacijom javne tribine u Matici hrvatskoj i potom tiskanjem autoriziranih tekstova njenih govornika u ovom časopisu – logično proistekla iz uređivačko-programski sličnog temata, objavljenog u »Kolu« tek godinu dana ranije. Naime, u dvobroju 5-6/2012. »Kolo« je svoju središnju temu naslovilo »Položaj hrvatskoga jezika – jučer, danas, sutra«, angažiravši desetak uglednih znanstvenika i stručnjaka da o toj nadasve aktualnoj problematici iznesu svoja argumentirana stajališta. Tako su u tom svesku »Kola« objavljeni autorizirani tekstovi istaknutih hrvatskih jezikoslovaca – akademika Radoslava Katičića, Augusta Kovačeca, Mislava Ježića i Ranka Matasovića, zatim sveučilišnih profesora, dr. sc. Marija Grčevića i dr. sc. Tihomila Maštrovića, dvojice iznimno cijenjenih inozemnih kroatista – akademika Leopolda Auburgera iz Münchena i prof. dr. sc. Artura Bagdasarova iz Moskve, te prilog Andreje Sapunar Knežević i Marijane Togonal. A uz uvodni tekst glavnog urednika, »Kolo« u tom tematu objavljuje i sedam bitnih institucionalnih dokumenata o aktualnom položaju i novim (pravopisnim) prijeporima oko hrvatskoga jezika.

Treba reći da su objavu navedenog aktualnog temata u »Kolu« (i javno predstavljanje tog broja časopisa u Matici hrvatskoj) hrvatski tiskovni mediji popratili, kao što se moglo i očekivati, uglavnom šturo i nezainteresirano, a najutjecajniji medij (HTV) o tome je ponovno – odšutio. Ipak, u hrvatskoj kulturnoj javnosti, posebice u pojedinim strukovnim udrugama, ova je trajno aktualna tema naišla na primjerenu pozornost, jer je iznova potaknula i prevažno pitanje zakonske zaštite nacionalnog identiteta hrvatskoga jezika u njegovoj javnoj uporabi. Upravo se toj, dosad još neispunjenoj, zadaći odskora posvetila Matica hrvatska. Stoga je, na osnovi zaključaka Predsjedništva i Glavnog odbora, angažiran Matičin jezično-pravni tim (na čelu s akademikom Stjepanom Damjanovićem) za izradu teksta novoga prijedloga Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, a prva inačica nacrta tog zakona već je i upućena u javnu raspravu svim strukovnim udrugama i drugim zainteresiranim čimbenicima hrvatske jezične zajednice. Međutim, kada će javna rasprava biti okončana i konačna inačica novog prijedloga Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika biti upućena (i hoće li ući) u saborsku proceduru – zasad možemo tek pretpostavljati i nadati se pozitivnom ishodu.

Zacijelo je interes medija (javnih općila) i stručne javnosti za primjereno obilježavanje 5. obljetnice međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika umanjila i velika medijska halabuka što već mjesecima traje u svezi s nastankom i besprimjernim nametanjem korisnicima novoga »jedinstvenoga« Hrvatskog pravopisa. Naime, iako taj »jedinstveni« Hrvatski pravopis, koji je udruženim snagama izradilo 14 znanstvenih radnika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, na čelu s ravnateljem dr. sc. Željkom Jozićem, nije podržala većina meritornih i kompetentnih jezičnih institucija i strukovnih udruga u Republici Hrvatskoj, kao ni pojedini najistaknutiji hrvatski jezikoslovci, aktualni ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. sc. Željko Jovanović dao je 31. srpnja 2013. službenu preporuku jedino tom prijepornom priručniku za uporabu u našim osnovnim i srednjim školama. A od objave toga institutskoga Hrvatskoga pravopisa u tiskanom izdanju doslovno traje svakodnevna promidžbena presija u hrvatskim medijima na potencijalne njegove korisnike da ga nabave (»na svim kioscima i po poštanskim uredima«), i to po »akcijskoj cijeni« od svega 89,99 kuna.

U takvome medijskom i zbiljskom okružju, dakako, pozornost i stručne i šire kulturne javnosti bila je ciljano okupirana opisanom »vrućom« pravopisnom problematikom, pa se na 5. obljetnicu međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika malotko i prisjetio. Međutim, riječ je o postignuću od međunarodnog značenja koje takav »zaborav« nedvojbeno ne zaslužuje, jer se od 1. rujna 2008. godine hrvatski jezik – i službeno i pravno – u cijelome civiliziranom svijetu izdvojio iz unitarističkih okova tzv. srpskohrvatskog jezika i njegove recentne BHS-inačice, tj. jezičnoga »čudnovatoga kljunaša« pod nazivom bošnjačko-hrvatsko-srpski, kojega su izmislili i još ga rabe eurobirokrati, ali i svi oni kojima nikako nije po volji samostalnost hrvatskoga jezika kao najjače zaštite od novih osporavanja hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta.

2.

Što se, dakle, točno dogodilo prije pet godina, odnosno 1. rujna 2008. godine? Tog je dana Međunarodno tijelo za norme u Washingtonu, na prijedlog dviju nacionalnih knjižnica (Hrvatske i Srbije) te dvaju nadležnih državnih zavoda za norme, donijelo povijesnu odluku – da se u međunarodnoj klasifikaciji jezika ukine dotadašnji naziv srpskohrvatski jezik sa svoja dva koda (SCR i SCC) te da se uvedu kao potpuno odvojeni i samostalni jezici, posebno hrvatski i posebno srpski, svaki sa svojim novim jezičnim kodom. Pri tom valja naglasiti da je Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2, koje djeluje pri međunarodnom uredu za tzv. ISO-standarde (Registration Authority) u Washingtonu – ujedno i jedina adresa u svijetu na kojoj je moguće ostvariti međunarodnu klasifikciju jezika. Tako je i hrvatski jezik, kao i svaki drugi međunarodno priznati jezik, na ovoj adresi dobio svoj samostalni jezični kod – HRV, što mu je trajno osiguralo i autonomni status u svim vidovima međunarodnoga korištenja i prometa.

Zanimljivo je ovom prigodom zabilježiti kako su i ranije, isključivo s hrvatske strane, dolazili brojni zahtjevi da se u međunarodnoj uporabi izmijeni već etablirani i općeprihvaćeni hibridni naziv srpskohrvatski jezik. No, nikada ranije takvi prijedlozi za izmjenu dotadašnjega naziva nisu oblikovani zajednički, tj. nisu ih zajedno podnijele i hrvatska i srpska strana, te su svi jednostrani hrvatski zahtjevi bili jednostavno – odbijeni. Zato je bilo od presudne važnosti da se najprije postigne suglasnost najkompetentnijih državnih ustanova Hrvatske i Srbije za podnošenje takvog zahtjeva, tj. nacionalnih knjižnica dviju država – Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Narodne biblioteke Srbije u Beogradu. A kada je ta suglasnost napokon postignuta, prijedlogu za odvojenu međunarodnu kodifikaciju hrvatskoga i srpskoga jezika pridružila su se i dva nadležna državna zavoda za norme: Hrvatski zavod za norme u Zagrebu i Institut za standardizaciju Srbije u Beogradu. Na taj je način i cijeli prijedlog četiri nadležne institucije iz dviju samostalnih država postao pravno utemeljeniji, pa ga ni jedino mjerodavno Međunarodno tijelo za norme u Washingtonu nije imalo razloga – odbaciti.

Kako se u našoj aktualnoj društvenoj praksi – osim u političkoj – u pravilu prešućuju zasluge pojedinaca u ostvarenju bilo kojeg važnijeg nacionalnog postignuća, upravo stoga na ovome mjestu valja bez ikakvih ideoloških predrasuda imenovati dvojicu najvećih zaslužnika, poglavito za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, ali istodobno i za istovrsno priznanje srpskoga jezika. S hrvatske strane to je prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, bivši glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a sa srpske strane – mr. sc. Sreten Ugričić, direktor Narodne biblioteke Srbije. Naime, ideju za međunarodno priznanje oba nacionalna jezika, hrvatskog i srpskog, još je 2007. godine Maštrović iznio kolegi Ugričiću na godišnjoj Konferenciji europskih nacionalnih knjižnica (CENL) održanoj u Helsinkiju. Tom prigodom oni su odmah utvrdili i zajedničke interese i polazišne točke za promjenu dotadašnjega stanja u međunarodnoj klasifikaciji jezika kad su u pitanju nacionalni jezici, hrvatski i srpski. A već sljedeće, 2008. godine njihova je suradnja, uz osobito uporan osobni angažman hrvatskoga predstavnika u tom značajnom projektu, urodila i najboljim mogućim ishodom, posebice za osamostaljeni hrvatski jezik: njegovim međunarodnim priznanjem.

Važno je također naglasiti kako je sasvim pogrešno tumačenje da se u ovom slučaju radi o međunarodnom priznanju hrvatskoga jezika – samo u knjižničarstvu (bibliotekarstvu). Dakako, praktična primjena ove dalekosežne odluke iz Washingtona najzornije će se očitovati u zasebnom statusu hrvatske knjige u svjetskim knjižnicama, pogotovo zbog činjenice što su knjižni fondovi svih većih knjižnica dostupni i posredstvom interneta. Međutim, priznanje hrvatskoga jezika i dodjela zasebnoga koda HRV za hrvatski jezik u međunarodnom prometu ostvareno je pri nadležnome međunarodnom tijelu koje je u pogledu svojih kompetencija jedinstveno, pa su zbog toga i njegove odluke obvezujuće za sve one koji već koriste (ili će koristiti ubuduće) naziv i kod hrvatskoga jezika. Osim toga, spomenutu su odluku inicirale dvije nacionalne knjižničarske institucije uz podršku zavoda za norme dviju zainteresiranih država, što svjedoči o dobro postavljenoj tehnologiji njihova zahtjeva, dokazanoj postignutim uspjehom, pa stoga to nije postignuće koje bi se imalo odnositi samo na knjižničarstvo.

Uostalom, pozitivan učinak međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika može se već prepoznati u odluci Europske unije koja je prihvatila hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik. Ova odluka je sadržana u pregovaračkom poglavlju br. 34 – Institucije, zatvorenom u mjesecu studenom 2010. godine. No, bez prethodno postignutoga međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika (2008. godine) vrlo vjerojatno bi se i u Europskoj uniji prihvatila sintagma BHS jezik, kojim se već godinama govori (i prevodi) na Međunarodnom sudu u Haagu. Toj su pogubnoj praksi eurobirokrata, nažalost, do sada pripomagali i oni hrvatski političari koji su u Beograd uslužno slali na hrvatski prevedene europske zakone, jer su na taj način i u Bruxelles odašiljali nerazumnu i za hrvatske interese štetnu političku poruku – kako su hrvatski i srpski zapravo jedan i svim govornicima razumljiv jezik (sa »zapadnom i istočnom varijantom«) pa ga se takvim treba tretirati i u svakodnevnoj praksi.

Na osnovi svih prethodno iznesenih činjenica zaključno se, dakle, može ustvrditi da je međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, i to od strane jedine svjetske institucije koja je nadležna za takvo priznanje, ujedno i snažna međunarodna zaštita hrvatskoga jezika: kako od svih mogućih budućih pokušaja negiranja hrvatskoga prava na vlastiti jezik, tako i od njegova minoriziranja ili obespravljivanja nasilnim uključivanjem u (sociolingvistički, kulturološki i nacionalno) nepostojeći BHS jezik, kojim se tobože koriste »govornici s područja Zapadnoga Balkana«. A kao što je poznato, politički projekti tipa »Zapadnoga Balkana« ili »Jugoistočne Europe« samo su ideološki eufemizmi i neskrivene želje onih političkih čimbenika danas u Europi i svijetu koji se ne mogu pomiriti s povijesnom činjenicom raspada bivše Jugoslavije, kao što se ne mire niti s povijesnom činjenicom postojanja samostalne, neovisne i suverene hrvatske države u sklopu Europske unije, tj. današnje Republike Hrvatske integrirane u širu, europsku interesnu zajednicu država i naroda.