Menipska satira – strukturna sastavnica Marinkovićeve proze

Sokrat je držao da »knjiga šuti kad je pitamo«, pa sâm ništa nije pisao, ali se po cijeli dan, u skromnim haljinama bez hitona, bos, viđao po ulicma i radionicama, na šetalištima i vježbalištima, po sjenovitim kutovima hrama, a posebno na trgu, koji je u Ateni postao mjesto za obrazovanje i raspravljanje. Po vokaciji dijalektičar, polazeći od životne devize: »Znam da ništa ne znam«, dakle ironizirajući osobno znanje bez obzira na riječi proroštva: »Mudar je Sofoklo, mudriji je Euripid, od svih ljudi najmudriji je Sokrat«, a beskrajno govorljiv, razgovarao je s obućarima, pjesnicima, oratorima, mudracima, državnicima. Obdaren smislom za kritičku refleksiju, u kojoj se miješala ozbiljnost s nevinom, dobronamjernom šalom, svima je, od najprostijih ljudi do najslavnijih autoriteta, ukazivao da mnogi od njih »izgledaju mudri mnogim drugim ljudima, a najviše sami sebi, a da to u stvari nisu«. Sokrat ironiju nije rabio da bi slušatelje izložio podsmijehu i da bi on trijumfirao, nego mu je služila da ih potakne na kritičko mišljenje i spoznavanje istine. Jaka duhovna snaga zračila je iz Sokratove ličnosti i poticala djelovanje njegovih učenika, koji su, kroz svoje filozofske škole, njegovali i nastavljali učiteljeve misli. Među onima koji Sokratovo učenje nisu prihvaćali u cjelini, nego samo u nekim segmentima, predstavnici su kiničke škole, kojoj pripada i Menip iz Gadare.

Menip, Varon i Petronije

Na temelju dijatribe (popularna obrade neke filozofske, pretežno etičke teme, bez velikog sustavnog aparata, u obliku lakog razgovora začinjenog živim slikama, usporedbama, citiranjem omiljenih pjesnika, anegdotama, duhovitim obratima i antitezama) Menip je stvorio poseban književni oblik – menipsku satiru. Menipska satira, sinteza ozbiljne pouke i šale, usmjerena je protiv predrasuda, religijskog i filozofskog dogmatizma, a služi se karikaturom, personifikacijom i parodijom mitova. Tek su Varonove Menipske satire (Saturae Menippeae), koje spajaju realno-mimetički element s moralizatorskim, šibajući općenito pojave nemorala i iskvarenosti u Rimu, izlažući ruglu filozofska i pjesnička piskarala, osigurale ovoj književnoj vrsti ugled u antičkoj književnosti. Žanr je u antici dalje njegovao Petronije Arbiter u svom, samo u fragmentima sačuvanom, romanu Satire (Satiricon) u kojem je došla do izražaja ne samo živa slika društva u 1. st. n. e., nego i uspjela parodija mitova i suvremenih umjetničkih tendencija. Tradicijskom formom, mješavinom proze i stiha, Petronije daje široku panoramu tipova i čitavih slojeva društva pri čemu je posebno naglašena ironija profinjenog esteta prema bogatim hvalisavcima i razmetljivim skorojevićima (Trimalhionova gozba).

Mihail Mihailovič Bahtin piše da je menipska satira mješavina uzvišenog i prizemnog, ozbiljnog i smiješnog, te da se u usporedbi sa »sokratovskim dijalogom u menipeji povećava udio smiješnog«, iako je « nejednak u raznim vidovima žanra«. On također upozorava da ovu književnu vrstu obilježavaju stalne karakteristike i duga tradicija, te da je, s obzirom na transformacije, ne određuju samo vanjska obilježja, već se ona kao strukturni princip književnog djela (tj. specifično izražen piščev stav prema prikazanoj stvarnosti, poseban ton njegova kazivanja i naročit način izgradnje lika) prepoznaje kod mnogih pisaca svjetske književnosti, kao što su npr. François Rabelais (Gargantua i Pantagruel), Jonathan Swift (Guliverova putovanja), François-Marie Arouet Voltaire (Candide), Erazmo Roterdamski (Pohvala ludosti), Andrè Breton (Anatomija melankolije) i dr.

Novele i roman Kiklop Ranka Marinkovića prožeti su također elementima menipske satire, koja se kao strukturni princip očituje kako u pripovjedačkom postupku tako i u proznom sadržaju. Brojni elementi Marinkovićeve poetike povezani su sa žanrovskom tradicijom, koja vodi podrijetlo iz menipske satire.

U psihologiji tvrde da ironija nastaje iz dva razloga: ili je izraz vlastite osjećajne nemoći koja se kompenzira potrebom za kritikom ili potječe iz osjećanja genijalne nadmoći koje vodi poigravanju s ljudima i odnosima.

Marinković, Shakespeare i Sokrat

Primjerice, u noveli Samotni život tvoj Marinković-autor se, najvjerojatnije iz osjećanja genijalne nadmoći, poigrava i šali s piscem-likom s obzirom na njegovu stvaralačku nemoć, predstavljajući ga kao besplodnog voajera, kao »hypokritesa« koji samo hini nadahnuće. Intertekstualne asocijacije na Shakespeareovo djelo, odnosno parodiranje Hamletovih riječi, čime se postiže efekt trivijalizacije i karikiranja, imaju dvojaki karakter. U skladu s temeljnim odrednicama menipske satire možemo govoriti o detronizaciji književnog junaka jednog klasičnog djela, ciničnom razobličavanju književne tradicije i parodijskom preosmišljavanju citata. S obzirom na Hamletov apriorni stav u odnosu na žene (»Slabosti, ime ti je žena«), Shakespeare u njegovu pismu Ofeliji demistificira ideal ženskog savršenstva, depoetizira petrarkistički pjesnički izričaj svojim metajezikom.

Tako Shakespeareov stih »U izvrsnu bjelinu njenih grudi, ovo...« Marinković parodira »tvoje male grudi, a za sebe misli sise. Tvoje bijele sise, noge, pa naviše, u središtu njine milosti, kako Hamlet kaže...«; ovdje se u odnosu na Shakespeareov (Shakespeare-Petrarca) intertekst služi dvostrukim intertekstualnim poigravanjem, te u logičkom smislu izaziva stanje tautologije, jer, zapravo, samo u drugom obliku kazuje nešto što je već prije rečeno. Hamlet je indignirani satirik; njegovo sredstvo obračuna je prvo satira, pa tek onda viteško oružje – mač. On je cinik kad grubom šalom depoetizira Ofelijinu čistoću, ali i ganuti, potreseni ljubavnik kad Laertu, nad njezinim grobom, kaže :

»Ljubljah Ofeliju. Četrdeset tisuća braće
Sa svojom silnom ljubavi još ne bi mogli
Doseći moju.«

Shakespeare, dakle, nije konzekventan u provođenju jednog stilskog postupka. On isprepliće ironično-sarkastično s poetsko-emocionalnim i tragično-uzvišenim. Marinković u Shakespeareovoj muzi, s obzirom na elemente ozbiljno-smiješnog, prepoznaje i svoju. Međutim, slijedeći zahtjeve svoje poetike, Marinković kriptolirskim fragmentima novele Samotni život tvoj pretpostavlja parodijske. Parodirajući moralističko-poučnu La Fontaineovu basnu Cvrčak i mrav (u istoj noveli), izokreće njezin smisao radikalno se suprotstavljajući pouci, odnosno semantičko-idejnoj potki, dovodeći je do apsurda. Dosljedan menipskoj satiri oslobađa se Marinković svega »monolitnog, ozbiljnog i neporecivog«, te, kao osvjedočeni antitradicionalist, mrava određuje kao oličenje hladno-razumskog, malograđansko-sitničavog i proračunatog mentaliteta; on je rob reda i discipline, dok je cvrčak simbol opojnosti, spontanosti i iskrenosti:

»I cvrčak pjeva. Pjeva, usprkos vama i zimama, postojano i žarko kao što sunce sja, pa budite mirni gospodine Mrav, on će i plesat. A ovdje ovi vaši filistri vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo važno što oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti.«

Marinkovićev je vrijednosni stav, u ovom slučaju, jasan. On negira tradicijske životne modalitete, smatrajući da je tradicija »legalizirana zaštita slabića« i pristaje uz nesputano, osebujno, snažno stvaralačko, koje zbog neprihvaćanja od konzervativno-filistarske sredine doživljava zlu kob, ali ne i konačan poraz.

Razotkrivanje i kritička prosudba građanske moralne i društvene hipokrizije zapravo je vraćanje ishodištu menipeje – Sokratu. On je, kako predaja kaže, stajao pred pozornicom i spokojno slušao drsku klevetu i kobnu porugu Aristofanovu, koja ga je proglasila filozofasterom i rabulistom, koji zalazi u Euripidovu kuću i pomaže mu pri pisanju drama koje vrijeđaju helensko nacionalno osjećanje, sluša Protagorino bezbožno djelo O bogovima, mudruje o svemu i svačemu samo ne o tome kako bi stekao novu odjeću. A Marinković zapisuje:

»Kako bih želio (pa čak i s ironijom kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase na lakom maestralu!«

Sokrat, revolucionarni intelektualac, koji u svemu nadmašuje običnu ljudsku mjeru, potreban je Marinkoviću kako bi s više točke gledišta relativizirao ljudski mravinjak, malograđansko društvo koje svojom užurbanom servilnošću robuje »redu, radu i poretku«, stvarajući i održavajući pogubni egalitarizam.

U okviru žanrova iz područja ozbiljno-smiješnog značajno mjesto pripada i groteski, karikaturalno-fantastičnoj, iskrivljenoj slici stvarnosti, koja izaziva komično-zastrašujuće efekte. Tako G.R. Tamarin piše da je groteska »montaža disparatnih elemenata u kojoj se tragično s prizvukom jezivog i komično s prizvukom besmislenog miješa dajući novi element deformiranom«. Uostalom, naziv je groteska dobila po podzemnim ruševinama antičkih rimskih terma i palača, nazvanim spiljama (tal. grotta – spilja).

Marinković u noveli Samotni život tvoj ironiju nadopunjuje groteskom, jer je višetonalnost jedna od odlika menipeje. Sakralnosti crkvenih obreda, koji prizivaju nebeske serafinsko-kerubinske sfere, on suprotstavlja disparatnu trivijalnu epizodu sa suludom Toninkom, malim, smjernim fratrićem konventualcem te don Tomom. To je teatarska scena. Kor čine vjernici, krotke i milosrdne časne sestre, prosjaci. Glavni protagonisti su Toninka i don Toma, koji bjesomučno udara po golom, žilavom, masnom mesu razgolićenog Toninke, dok sa svoga božanskog trona, prijekorno i prijeteći, sve to gleda preuzvišeni biskup, a mali konventualac, prestrašen i zatečen, pokajnički se pribija uza zid.

Marinkoviću je potrebna ovako teatarski postavljena scena da bi istaknuo podvojenost dvaju svjetova – uzvišenog crkveno-svećeničkog koji se potvrđuje kroz sakralnost i prividnu askezu, dakle svijeta onog gore i onog dolje – najnižeg, deformiranog i nezdravog, gotovo bestijalnog u svojoj sumanutosti, ružnoći i izobličenosti. To je slika oštrih i snažnih kontrasta, slika polarizacije svjetova koju Tamarin naziva »montažom disparatnih elemenata«. Toninkini uzvici bola i bijesa su uzvici koji razobličuju one gore, njihovu ozbiljnost, oficijelnost i svetačku nedodirljivost, poistovjećujući ih s onima dolje. Na taj način se u cjelokupan prizor unosi »vesela relativnost«, što je jedna od odlika ozbiljno-smiješnog žanra.

Pas cinik i kinizam

Sam početak novele Koštane zvijezde obilježen je dovođenjem na scenu psa cinika, čime Marinković jasno pokazuje na temeljno ishodište jedne od sastavnica svoje poetike – menipsku satiru. Menipska satira je središnja kategorija kiničkog učenja i djelovanja, kinizma, što doslovno znači pasji život. Najoriginalniji i najtipičniji realizator kiničkog individualizma je Diogen iz Sinope, popularni heroj slobodne misli, kojemu su Korinćani podigli spomenik – psa od parskog mramora. Marinkovićev pas je, s obzirom na kinizam, simbol samodovoljnosti i osobne nezavisnosti; on je u odnosu na jarosnog tenenta, u svom apatično-autarkičnom stanju, oslobođen od sulude osvajačke žudnje koja razara unutarnji mir i dovodi čovjeka u stanje bezumlja i agresivnosti. Prikazujući »malog tenenta okupacione divizije Bergamo Torquata Coa« u groteskno-komičnom vidu (»on je iskočio kao znatan detalj iz jednog motornog čamčića na obalu našeg malog otoka«), pisac situaciju semantički markira, odnosno izriče svoj vrijednosni stav:

»Pa ni onaj mršavi pas, cinik, koji je slučajno onuda rastrešeno lunjao obalom kao neki antički filozof, zabavljen svojim mislima, ne bi bio ni zalajao na tog okupatora, toliko ga je smatrao nevažnom pojavom u okviru svog pasjeg pogleda na svijet, da ga Torquato nije upozorio na sebe svojim čudnim držanjem, kakvo naš pas dotada nikada nije vidio na otoku.

Ali ni tada cinik filozofski mudro nije dao glasa od sebe, nego je samo pogledao Torquata vrlo površno i do uvredljivosti nehajno, a zatim je podupro nogom ugao općine ... ‘evo predajem ti je’... i pošao dalje.«

Pas se, dakle, ponaša kao čovjek; on je superioran tenentovom agresivno-afektivnom stanju koje potiskuje autonomnost kriterija svodeći ih na prigodne, odnosno nagonsko-animalne. Pas lutalica, u odnosu na animaliziranog čovjeka, simbolizira filozofiju koja inzistira na nezavisnoj misli, na slobodnoj riječi, na suprotstavljanju nedodirljivom autoritetu, na odbacivanju svega onoga što rastavlja ljude. Kinici se osjećaju građanima kozmosa; oni su utemeljitelji kozmopolitskog shvaćanja, koje će biti od presudnog značenja za razvoj humanizma kao preduvjeta za susrete nepomirljivih stavova pomoću kojega se grade putovi za uspostavljanje tolerancije. Beznačajni sljedbenik fašističke ideologije, Torquato Coa, u mirnom, zanesenom psu vidi provokativnog neprijatelja. Opijen Duceovom ubilačkom parolom: »Tko nije s nama dobit će metak!«, ispražnjava šaržer svog pištolja, dokazujući time svoju snagu i moć.

Ovom nasilnom, surovom činu jednog beznačajnog anonimusa nužno se nameće usporedba s prosudbom i reagiranjem čovjeka koji je obilježio povijest. Naime, kada je poslije bitke kod Heroneje (338.g. pr. Kr.), kao ratni zarobljenik, pred Filipa Makedonskog doveden Diogen iz Sinope, duhoviti zajedljivac i gorak podrugljivac, Filip ga je upitao tko je, a on je odgovorio: »Ispitivač tvoje nezasitnosti«. Taj odgovor je toliko impresionirao velikog vladara i vojskovođu da ga je odmah pustio na slobodu. S pozicija okvirne referencijalnosti vidljivo je da Marinkovićeva poetika izrasta iz kinizma, pa se uspostavljanjem analogije između beznačajnog Duceova sljedbenika i Filipa Makedonskog ukazuje se na piščev satiričko-ironijski odnos prema novovjekovnim satrapima, koji se jedino oslanjaju na teror i uporabu »neproračunljivog nasilja« kao permanentne prijetnje čovječanstvu.

Poniženje Sokrata i primaljska vještina

Dekodirajući i transkodirajući prethodne novele u okviru Marinkovićeva proznog univerzuma »kao lepeze beskrajnih mogućnosti«, možemo zaključiti da su ova djela izravna realizacija onog poetičkog koncepta koji je pisac inaugurirao u svojoj pripovijetki Poniženje Sokrata. U pripovijetki Poniženje Sokrata (središnji dio Materino zanimanje) majka Jube Nazarevića, nezgrapne, traljave, komične figure, općinska je primalja što je usporedivo sa Sokratovom majkom Fenaretom, također primaljom, prema kojoj je Sokrat nazvao svoje metode – majeutika (grč. maieutiké tehne – primaljska vještina). Slučajnom podudarnošću – materinim zanimanjem, Marinković ovdje povezuje neusporedive osobe – anonimnog, provincijskog poluinteligenta Jubu Nazarevića i najmudrijeg među mudracima – Sokrata.

Ovom usporedbom pisac stvara neobičan i neočekivan dojam, unoseći na taj način komponentu vrjednovanja, kojom ostvaruje ruganje i negiranje Jubove opsjednutosti šarlatanom i pseudoznalcem, mesijom i učiteljem prof. Mirkom Nikolajem Komadinovićem. Kao što primalja pokušava iz majčine utrobe izvući dijete, tako i Sokrat, vješto postavljenim pitanjima, ispravljanjem i dopunjavanjem dobivenih odgovora, trudnom duhu pomaže roditi ono što je u njegovim dubinama sakriveno kao dragocjeno blago. Tragajući za duhovnim uzdizanjem Jubo Nazarević slijedi lažnog mudraca i varalicu, koji iz mladićeva duha neće izvući pravo znanje nego prividno i time poreći i poniziti Sokrata.

Pripovijetka Poniženje Sokrata, posebno njezini središnji dijelovi Materino zanimanje i Trimalhionova gozba, sadržavaju neke od sastavnica Marinkovićeve poetike čije je ishodište menipska satira. Ova će satira, u njegovim kasnijim djelima, dominirati kao stilski postupak i time postati strukturni princip novela i romana Kiklop. Upravo proze objavljivane u Krležinom Pečatu (1939., 1940.) Marinković naziva »ulomcima iz romana«, a već u napomenama pri kraju knjige Proze (1948.), u kojoj je i pripovijetka Poniženje Sokrata, znakovito je istaknuo kako su »svi ti fragmenti napisani kao građa za neki roman».