Ljetni dnevnik (manje o ljudima, više o životinjama)

Luda kugla svijeta

Prošlo je podne, žega je na vrhuncu. Nebo je duboko, odlučno plavo, kao da je takvo do samog kraja svemira. Gledam kroz svoj prigradski prozor van tražeći u razvedenom prostoru, s mnogo stabala, neki nenadani pokret, život, ali kao da nema više nikakvog života u prirodi, osim mikroskopskog. Pogled mi se odmora na blještavim krošnjama nepomičnih bukvi, i sve se čini kao da je svijetom zavladao sedmi dan stvaranja, vječni odmor. Svijet je ljeti u predgrađu savršeno rastaljen i dosadan, miran. Čini mi se da je tako i na cijeloj planeti Zemlji.

Ipak, ta Zemlja na čijem malom stambenom komadičku upravo stojim, od kretanja stalno oznojena, sa svojim je stvorenjima u neprekidnom zamahu i pokretu, iako ja ni njen krug a ni to golemo gibanje ne osjećam. Ova se okrugla Rubikova kocka svijeta vrti i luduje, kovitla se oko sebe i oko sunca kao balerina u ljeskavoj prašini svemira; i dok se ja dokono hladim lepezom nalik ptičjem krilu, pijuckam rashlađen sok i gledam u televizor, ona u svemir u samo jednoj sekundi izbacuje milijarde događaja iz živoga svijeta. Ptice, gmazovi, ribe, zvijeri... Koliko je samo glasanja, silovitih parenja, zagriza, plesanja, rađanja i smrti kod životinja! A kod mene u kući nigdje nikoga, možda tek pokoji leptir ili sitni kukac, i njegov hitinski pokrov tišine...

Pauk i ja sami

Iako sam u srpnju trebala raditi na nekom većem tekstu, nisam izdržala, otišla sam, zapravo, pobjegla na more. Nije to bio baš avanturisticki bijeg na neko ludo kristalno more s koraljnim grebenom, na Tenerife ili na vulkansko otočje Cabo Verde, s neobičnim kornjačama i trista čuda. S nešto ljetne garderobe i knjiga otišla sam na obicno, najobicnije mjesto na svijetu, poluotok-otok Vir, kod Zadra. Ipak, dobro je za osjećaj avanutre da smo Igor, Ana i ja, nakon godinu dana Zagreba i već previše kopnenih organizama, na otok otišli iznenada. Bilo je to jedne pretople srpanjske noći, i bez planova i priprema. Nema veze što je taj Vir mala urbanisticki zagađena pustinja dosade, zapravo divlje naselje bez ikakvog sloja kulture i duha. Taj vir dosade naprosto traži da ga presiječeš, da mu se iščupaš, a odlučujuci trzaj je gledanje i mašta. U najvećoj praznini uvijek se može nesmetano zažmiriti i sanjariti o neobičnim bićima, životinjama i stvarima ovoga svijeta.

Po dolasku u blještavo bijelu vikendicu razdvajamo se, ja s kovčegom odlazim u potkrovlje, a Ana i Igor, njezin zaručnik ostaju u prizemlju. Na mom katu upadljivo nema nikoga, bar nikoga ljudskoga roda. Ugledati smiješnog, nogatog pauka kako sam čeka na nešto zanimljivo gore u kutu samo još pojačava moj osjećaj samoće. Tih je dana taj moj cimer, pauk, ponekad izgledao kao da je zapao u stupor, a ponekad kao da me vreba s tih svojih osam očiju, da bi me najradije strpao u svoju mrežu i smazao da mu nisam prevelika. Ne patim od arahnofobije, ali to je možda moja pogreška, jer to je jedna od najčešćih fobija. Istraživanja su pokazala da čak oko 50 posto žena i 10 posto muškaraca oblijeva hladan znoj u njihovoj blizini. Kažu da većina pauka čovjeka ugrize samo u samoobrani. Ipak, pitat će neki arahnofobičar, a što ako su neki pauci skloni krivoj procjeni napada i obrane, to jest, ako su – paranoidni? Zanimljivo da je, unatoč svom krhkom tijelcu, pauk neobično osposobljeno bice. Negdje sam pročitala da su paukove niti pet puta snažnije od čelika, a trideset puta rastezljivije od najlona. Čudo vještine: pauci mogu isplesti mrežu čak i na mjestima gdje nema gravitacije. Dakle, u svemiru!

Modrooki kozorepac i njegove oči

Teško je zaspati za vruće noći. Gledam u mrak i, naravno, ne vidim ništa. Da bih zaspala, moram čekati na popravak klima-uređaja. Igor je zvao majstora, tko zna hoće li doći sutra. Do tada ću razmišljati u krevetu o čudnim nadsposobnostima jednog običnog pauka. Je li njemu vruće kao i meni, kako on podnosi neizdrživu vrelinu ljeta i, jedno dječje pitanje, može li pauk dobiti sunčanicu? Kad bolje razmisliš, u neku ruku, mi smo ljudi malograđani medu živim bićima, ako se uzme u obzir da na svijetu žive za sve i svašta sposobna bića. Usporedimo li se komponentama pčele, lastavice, orla, kita, nismo sposobni skoro ni za što. Ipak, kako je netko jednom rekao, čovjek je trska, ali trska koja misli. Gledam u mrak sobe i ne vidim ništa, osluškujem samo svoje disanje. U nekom starom National Geographicu procitala sam da postoji čudno, gotovo svevido morsko biće, a zove se moodrooki kozorepac. Taj rak kozorepac koji živi u području australskog Velikog koraljnog grebena vidi čak 16 kanala svjetlosti, dok ljudi mogu registrirati samo četiri. Ovo divno čudovište vidi polariziranu svjetlost, a valovi se polarizirane svjetlosti mogu kretati linearno ili kružno, odnosno u obliku spirale. Za razliku od drugih živih bića, ovaj rak ne samo da vidi polariziranu svjetlost u linearnom i spiralnom obliku nego može i pretvarati tu svjetlost iz jednog oblika u drugi.

Na sličnom principu radi jedna anorganska stvar, a to je DVD player. Da bi mogao očitati podatke koji su pohranjeni na disku, polariziranu svjetlost usmjerenu prema njemu najprije mora konvertirati u spiralni oblik, a potom je vratiti u linearni format. No modrooki kozorepac, kao i svaki genijalac, ide i korak dalje, pa dok standardni DVD player može konvertirati samo crvenu svjetlost – a onaj s većom rezolucijom i plavu – oko kozorepca može konvertirati svjetlost svih boja vidljivog spektra. Ovo se morsko biće igra sa svjetlošću kao dijete, kao mađioničar. Da mi je samo na sekundu pogledati kroz njegove oči, ah, taj bi se prizor zvao art film. Što to sve modrooki kozorepac može vidjeti na čovjeku? Možda boju i gustoću ljudskog srca kad zalazi sunce? Možda će nam jednoga dana, kad napokon progovori, javiti kakva je boja sreće, boja boli, boja uspomene.

Poludjeli morski krastavac

Dok se sunčam na plaži i zirkam pod šeširom turiste oko sebe, točnije, obične četveročlane obitelji s njihovim običnim ljetnim razgovorima i navikama, razmišljam o odsutnosti svakog izazova, opasnosti i neobičnog u njihovim životima. Priznajem, pomalo osjećam prijezir. Ipak, dio mene zna da nisam u pravu, jer, zapravo nema običnih stvari ili bića, tj. prilično su rijetke. Obične stvari su trice koje i ne primjećujemo, kao stare žlice u ladici, utezi, ziherice ili bukmarkeri. Ovi ljudi su tako goli i izloženi, a što bi se dogodilo da se sad dogodi neki napad iz zraka? Čovjek uopće nema neku urođenu i maštovitu obranu od opasnosti, kao recimo morsko biće tu blizu nas, na pjeskovitom dnu, tzv. morski krastavac.

Tijelo krastavca sastavljeno je od vezivnog kolegana, koji mu daje sposobnost da mijenja agregatno stanje, dakle prelazi iz krutog u tekuće, pa se, kad zatreba, može zavući u najsitnije pukotine. Krastavac koji teče je nadrealizam prirode, kao fraze o suhim krpama na dnu mora... Neke se vrste krastavaca napuhnu kao golemi baloni, a neke posebno ekscentrične i bijesne izbace crijeva kroz anus pa vodu koja ih okružuje preplave otrovnom mješavinom, poput bombi. Od jedne takve mješavine može uginuti cijeli jedan riblji akvarij, pa čak i sam morski krastavac-kamikaza. Ne bih voljela biti u blizini poludjelog morskog krastavca...

Blagoslov bola

U nedjelju sam, pripremajući ručak, duboko zarezala prst dok sam sjeckala luk. Za nekoliko trenutaka razlila se krv i osjetila sam resku bol, a zabrinula sam se hoće li me žariti rana na palcu dok ću, nakon ručka, plivati u moru. Da mogu, zamijenila bih se nakratko s nekim sretnijim bićem koje ne osjeća bol. Ali ne pod svaku cijenu, budući da četvernonožna bića koja ne mogu osjetiti tjelesnu bol nisu neka lijepa i eterična, a nisu ni sretna. Prliično su ružna i podzemna, a zovu se –golokrtičasti štakori ili heterocephalus glaber.

Ta bića nikad ne osjećaju bol, a ipak, u njihovom bezbolnom svijetu i nije sve tako bezbolno i idealno. Neke njihove nevolje čak podsjećaju na strave našega društva, kao npr. na mobing na radnome mjestu. Matice golokrtičastih štakora nasilne su i jake pa podređene štakore naguravaju njuškom kad nisu zadovoljne njihovih radom u koloniji pod zemljom. Spoj stresa na radnome mjestu i zastrašivanja dovoljan je za potiskivanje spolnih hormona kod mužjaka i ženki radnika. No, ako i nije posrijedi maltretiranje, spolni nagon im potpuno nestaje zbog kemijskog spoja iz urina matice koji djeluje poput broma što se vojnicima stavljao u čaj da bi im se smanjio seksualni nagon. Bezbolno, a ipak čista anti-utopija...

Kako uludo potrošena pamet...

Sjedim na velikom plavom ručniku odmah do oblutaka plićaka, sunce prži po više-manje nemislećim ljudskim tijelima oko mene, a ja razbijam glavu nad nekim jednostavnijim pitanjem u križaljci. Omara i sunce jednostavno kao da ukradu mozak, pa se ljudi, sela, države, rijeke i gradovi miješaju u nesuvislu kašu slova. Kao da mi je stala pamet, i kao da ovaj jedan mozak nije dovoljan. Možda da za rješenje u križaljci pitam neku obližnju pijavicu? Ne mogu, sve pijavice žive daleko od našeg mora. Nekom nepravdom, znanost je dokazala da je stvorenje s bizarno najvecim brojem mozgova ta mala ljigava krvopija. S parom usta sprijeda i straga, te sa čak 34 mozga raspoređena u 34 koluta tijela. Što će joj toliki mozgovi? Ionako je zanima samo krv. Nama najpoznatija se zove obična medicinska pijavica, Hirudo medicinalis. Uz pomoć tih pijavičinih neurona izmišljeno je organsko »računalo« nazvano »pijavicoprocesor«, koji neuronima zadaje zbrajanje manjih iznosa. No da ima i IQ 250, pijavica mi se ne sviđa zbog zbog okrutnosti gutanja tuđe krvi. Možda nema životinje koja me toliko plaši, koja mi je toliko odbojna.

Znam jednu opaku priču iz povijesti koja taj užas podcrtava. Naime, Napoleonove su ratne trupe 1799. godine na planini Sinaju popile vodu punu pijavica, a kako su se priljepile za usta, nosove i grla vojnika na stotine ih se ugušilo. Primijetila sam da na neki slikovit način životinje odražavaju blagoslov i prokletstvo. Ono ogavno i bizarno u prirodi govori o stanju živoga svijeta nakon zatvaranja vrata Edenskog vrta. »Za prijatelje života od najveće su važnosti iznimne tvorbe i nakaznosti, patološko nas možda najbolje poučava o pravilu, i ponekad naslućuješ kako bi se najsmjeliji prodori u tmine života dali izvršiti polazeci od nakaznosti«, rekao je mudro jedan lik u Lotti u Weimaru Thomasa Manna.

Transformacije i mutacije

Dok plivam, često zaronim i pogledam ispod sebe u morsku dubinu. U tijelu tad osjećam i oduševljenje, i mir, i blagu jezu. U plavoj plazmi duboko dolje nazirem obrise ljeskavih riba, krastavaca i zvjezdaca, školjki i morske trave. Sva ta bića, kao i ona koja ne vidim, kao da su s Marsa, žive čudnim životima, po nekim nevjerojatnim zakonitostima punim opasnosti, lukavosti, zaokreta i metamorfoza. Žive u genima uvjetovanoj slobodi mijenjanja i kontrole boja, staništa, spola... Kod nekih vrsta riba promjena se spola odvija sasvim spontano, nekom navijenošću sitnog mehanizma u njihovim tijelima. Ma koliko gledala s površine mora, tu preobrazbu neću vidjeti. Zapravo, ne znam je čak i zamisliti. Taj se genitalni skok događa s ribom klaunom koja živi na koraljnim grebenima, s oradom, lumbrakom i arbunom. Istu otkačenu spolnu sudbinu dijele i oštrige, razni priljepci, školjke i neki račići iz vrste Athanas nitescens. Postoje razne varijacije, ima vrsta koje se rađaju kao ženke, pa onda postanu mužjaci, zatim mužjaka koji se pretvaraju u ženke, ili naizmenično mijenjaju spol zbog određenih prednosti. Ova se pojava u prirodi zove sekvencijalni hermafroditizam. Radi se o životinjama koje, za svaki slučaj, imaju obje vrste spolnih organa, i jajnike i testise, a oni se razvijaju kad već zatreba, u različitim životnim razdobljima...

Tako murina ima oba spolna organa koji se razvijaju u različito vrijeme; rađa se kao ženka, a zatim se pretvori u mužjaka. Riba papagaj ima unutrašnje spolne organe, kako muške, tako i ženske. Iz nekog se razloga ženski prvi razvijaju, pa zato prve godine života provodi kao ženka, a zrelo doba kao mužjak. Smeđa kirnja se, naprotiv, rađa kao ženka, da bi se poslje dvanaest godina počela pretvarati u mužjaka. Znanstvena su istraživanja pokazala da se kod većine jedinki spolna transformacija završava oko dvanaeste godine života. Transformacije znače uvijek određenu potrebnu prednost i mijenjanje »društvene« uloge, jer krupan i snažan mužjak može efikasnije obraniti ulaz u gnijezdo nego sitnija i krhkija ženka. Orada se, na primjer, rađa kao mužjak, ali je genetski programirana da nakon dvije godine postane zgodna ženka. Slično oradama ponašaju se i salpe, oštrige i arbuni koji se pretvaraju u ženke da bi proizvodile više jajašaca, dok lumbraci, crveni crnelji i murine, kao i kirnje, prelaze u hrabre muškarčine zbog »teritorijalne obrane« i bolje dominacije nad svojim »haremom«.

Postoje i neobični primjeri života u parovima, kao kod riba klaunova, kod kojih ženka poslje smrti mužjaka »oblači hlače« i zauzima njegovo mjesto pa sebi traži životnu suputnicu. A ima i onih prevrtljivih koji nekoliko puta u toku života prelaze iz jednog u drugi spol. Takav je slučaj s malim glavočem, Trimma okinavae, koji je sposoban na povratak u predpubertetsko doba, nakon što je već proživio fazu zrelosti, bilo kao mužjak, bilo kao ženka. Drugim riječima, ova ribica, kad god poželi, može promijeniti spol. Prvo bude ženka, onda se preobrati u mužjaka, a kad se suoči s ribom većom od sebe – ni ne pokušava da joj pruži otpor, već se vrati slabijem spolu i još k tomu dopušta da joj se protivnik udvara! Spol se može promijeniti i zbog promjene temperature za vrijeme inkubacije, kao kod nekih gmizavaca. Ovisno o količini topline kojoj su izložena jaja u gnijezdu, mladunci kornjača ili krokodila mogu se izleći kao mužjaci ili kao ženke. Kod kornjače pak spol mladunaca određuje nešto tako slučajno kao što je temperatura kojoj su jaja izložena. Ako prijede 29 stupnjeva Celzijevih, iz jaja će izaći ženke, a u suprotnom izlegu se se mužjaci. Tako je i kod krokodila: ako su tokom inkubacije jaja na umjerenoj temperaturi, »dijete« će biti muško, dok će se u hladnim ili veoma toplim uvjetima izleći »curice«. Isto tako, ovisno o položaju jaja, u istom se leglu mogu naći i ženke i mužjaci, pa je veselo. Usput, čudno mi je što krokodil uopće može biti ženka, nekako je pregrubog i muškobanjastog tijela...

Nažalost, postoji i neugodni ljudski faktor kod životinjske promjene spola. Transformacija može nastati zbog zagađenosti izazvane pesticidima, ženskim hormonima iz pilula za kontracepciju, živom, atracinom, raznim herbicidima, poliklorobifenilima i drugim otrovnim supstancama prisutnim u okolini. Bilo da se radi o žabama, krokodilima, polarnim medvjedima, galebovima, vidrama, kitovima ili orkama, tim su anomalijama najviše pogodeni mužjaci. Sve se više jedinki ovih životinjskih vrsta rađa kao hermafroditi, ili sa slabijom sposobnošcu oplodnje te manjim spolnim organima. Mnogima je vjerojatno poznat slučaj engleskih čvoraka koji su, hraneći se crvima zaraženim ženskim hormonima, počeli pjevati kao bečki djecaci, glasom sličnom sopranu...

Mravi u zoru

Jednoga dana odlučujem ustati jako rano, uhvatiti zoru. Odlazim do najbliže plaže s dugoljastim molom, napinjući obzor preko oka kao slikarsko platno. Za nekoliko trenutaka već stojim na rubu stijene i promatram posvuda bogate registre plave, ružičaste i sive boje. Ništa se ne biba, ne kreće, more je poput stakla. Zrak stoji, iako svjež, oštar. Kao da cijela površina svijeta još duboko spava, zatvorena poput kamenice. Ostala sam tako desetak minuta nepokretna u prizoru, pa pomalo pospana krenula natrag prema vikendici, kad mi se pogled spusti na crnu, debelu i dugu prugu što je prepriječila cijelu širinu prašnog puta. Čučnula sam i zagledala se, kao u doba kad sam bila curetak koji je satima mogao promatrati to sitno, užurbano kretanje, ne obaziruci se na dozivanje iz kuće...

Sve je drugo na Viru spavalo, ali ti mravi nisu spavali, nije im padalo na pamet. Nekako su se preposlovno ushodali u oba smjera kao da se upravo radi o najvećem projektu u mravljoj povijesti. Čini se da njima ne treba ni godišnji odmor, ni kupanje, ni more. Većina ih je u mravinjak, koji može brojiti i do 200 milijuna mrava, odnosila neko suho sjemenje, trunje, slamke, nešto poput građevnog materijala. Ipak, jako su me podsjećali na ljude i njihovo ponašanje. Je li im to ranojutarnje kulučenje s teretom na leđima naredila njihova mravlja kraljica, faraonka? Učinilo mi se da su sve te stvari na leđima svojevrsne opeke za gradnju neke njihove goleme, tajanstvene babilonske kule ispod razine tla, koja će zadnjeg ljetnog dana silovito izbiti ispod zemlje i porušiti sve te ružne ljudske nastambe na Viru...

Glad, mravi i žabe

Ljeto je, vruće je kao u peći, i tijelu ne treba previše energije. No, ovih zadnjih tjedan dana ljetovanja iz nekog razloga ipak previše jedem. Možda su mi već dosadili uvijek isti izleti u Zadar i Nin, i uvijek isti ljudi na cesti i na virskim plažama. U vrijeme ručka bacam se – umjesto u more –ravno u kremaste kolače, suhomesnate nareske, svakojaki junk food, a bedra i trbuh mi neumoljivo rastu kao tijesto. Nejasni nespokoj, između ostaloga, vodi do takozvane neumjernosti u jelu i pilu, pa iako sam na moru, i sve je svijetlo i toplo, meni je iznutra hladno. Možda mi nedostaje toplina nekog nutarnjega prostranstva, ljubav?

Sjetila sam se kako se neki mršavci hvale kako ljeti jedu samo salate. U večernjoj šetnji centrom Vira kraj mene promiču beskrajno vitka, preplanula tijela koja ližu goleme sladolede. Kako je to moguce? Moj se sladoled u obliku kuglice odmah nastani negdje na mom trupu i ruga mi se. Sjetila sam se i jedne posebne žabe. Neke životinje su živa basna. Nažalost, i izgedom i sudbinom upozoravaju na posljedice grijeha prežderavanja. Naravno, tu je svinja. Ipak, najjača poučna priča o nezasitnim ustima vrsta je rijetke žabe koja obitava negdje u Kongu. Te africke žabe toliko jedu i jedu i jedu te mrave dok doslovce ne puknu. Tov do smrti! Ali dobro, nisu sve žabe nasmrt proždrljive. Neke izgledaju kao živa umjetnost u pokretu, kao najdraža životinja moje sestre Ane: turopoljska plava žaba.

Živci i komarci

Naravno, predvečer, osim blagog zahlađenja i gostiju, nepozvani nam dolaze i komarci. Ljetni vražićci. Ženska napast, budući da samo ženke komaraca bodu. Dok razgovaramo, lupamo se po rukama i nogama, kao da plešemo neki šašavi ples. Pitanje za kviz smisla i besmisla: kome na svijetu trebaju komarci? Apsurdna i neugledna bića koja ništa ne daju, ni ljepotu, ni neku ekscentričnost ili posebnu vještinu, samo uzimaju, gutaju, sišu krv živih kralježnjaka, osobito ljudi. Pravi krvoholičari! Ostavljaju za sobom samo nervozu, svrab i otekline. I još k tome postoje vrste koje prenose smrtonosne bolesti, nasreću, daleko od naših obala.

Međutim, ne radi se samo o komarcima malaričarima. Prošlog su ljeta vlasti u teksaškom gradu Dallasu proglasile izvanredno stanje zbog naglog širenja takozvanog »virusa zapadnog Nila«, bolesti koju prenose komarci, a može izazvati upalu mozga i smrt. U SAD-u je bilo zaraženo oko 700 osoba, a umrlo ih je trideset. Neki prestravljeni znanstvenici tvrde kako su komarci najopasnija živa vrsta na Zemlji. Ako za ništa drugo, barem za živce.

Meduze i besmrtnost

Nakon deset, a možda i više dana sunčanja, pomalo mi je sva ta morska koreografija šetnje, kupanja i sunčanja dosadila. Danas odlučujem prije podne provesti u čitanju zaštićena hladovinom svoje potkrovne sobe. Za tu sam priliku na obližnjem kiosku nakupovala naramak časopisa i novina. U svečanom 500. broju Jutarnjeg čitam: Urbanovo duboko divljenje Kunderi, i to njegovu romanu »Besmrtnost«. Kako jaka riječ: besmrtnost! Mi je ljudi još nismo, barem ne tehnički, postigli. Ali neke životinje jesu. Postoji, naime, besmrtna meduza. Živa je i zdrava, zove se Turiopsis nutriculla. Kako joj uspijeva prevariti smrt, broj joj se uvećava i sad je se već može susresti u oceanima diljem svijeta, a ne samo u zavičajnim karipskim vodama. Po čemu je ovaj žarnjak besmrtan?

Meduze kod drugih žarnjaka ugibaju ubrzo nakon ispuštanja spolnih stanica. No, meduza Turiopsis nutriculla može se pretvoriti procesom transdiferencijacije u polip, dakle, jedna se vrsta stanica pretvara u drugu vrstu, kao u filmovima znanstvene fantastike. U toj čudariji nije sama, ima još na svijetu životinja koje prolaze kroz, istina, djelomičnu transdiferencijaciju i organsku regeneraciju kao, na primjer, daždevnjaci kojima mogu izrasti izgubljeni udovi. Ipak, kod daždevnjaka je trik samo djelomično uspješan. Ova besmrtna meduza izvodi vremenski skok koji je otprilike kao da se vi iz odrasle osobe odjednom opet pretvorite u malo dijete. Novi se polip pričvrsti za podlogu i pupanjem ponovno stvara meduze, i tako ukrug. Dakle ova meduza umjesto da ostari i ugine, elegantno prevari vrijeme...

Stvaranje ex nihilo

Znam mnoge ljude koji ujutro vole pojesti bananu, okus je brašnast i bogat, ali u njenom izgledu ima nešto duhovito i puno sunčane vedrine. Ubrzo tu svoju jutranju bananu nad vrtnim stolom skidam do gola i u koš za smeće bacam njezinu žutu haljinu. Pa još jednu, i još jednu. U kanti napunjenoj korama ubrzo su se stvorile iz (zraka? vrenja?) voćne mušice. Kako su se samo stvorile? To je stvaranje nevidljivo i mom razumu i mom oku. U kuhinji se uzbibao tromi zrak, neumorno meškoljenje malih bića koja nose, za svoja tijelca, prepompozno latinsko ime, Drozofila melanogaster. Čim nastane tek tako, ex nihilo, mala se mušica hrani se živim kvascem iz truljenja voća. Ta sitna drozofila izgleda nama ljudima toliko daleko, ali zapravo nam je neobično blizu, jer čak 61 posto svih bolesti te životinjice ima svoj ekvivalent i kod čovjeka. Dakle, svi smo mi, kad smo bolesni, Drozofila melanogaster.

Nebeska mapa

Nakon petnaest dana ljetovanja počistila sam svoje sjenovito potkrovlje, pozdravila cimera pauka i spremila kovčege za put natrag. Do Zagreba ne moram više misliti ni na što, ja ne vozim, i ne treba mi auto-karta... Noć je svjetlucava i bistra, dugo i polako šećem se uz more i zapanjeno gledam u nebo. Sami na svijetu, to noćno more i duboko noćno nebo, kao da su očišćeni, oslobođeni svih ljudi i životinja. Sva zemaljska bića, ma koliko bila neobična, zajedno s Virom i Zagrebom, sjećanjima i zapisima, nestaju pred apstraktnim prizorom ta dva noćna mora, jednog sačinjenog od zraka, drugog od vode. U smirenoj sreći gledanja tog jednostavnog čuda ostajem bez riječi, pa u čast tog trenutka ovdje ću citirati Brunu Schulza: »Šarena nebeska mapa beskrajno se uvećala, pretvorila se u neizmjernu kupolu na kojoj su se burkala fantastična kopna, oceani i mora, prošarani linijama zvjezdanih virova i struja, svjetlucavim linijama nebeske geografije«. Tko zna, možda, ako bolje pogledam, gore među zvijedama ugledam i besmrtnu meduzu kako mi sjajnim žarnjakom maše »Sretan put!«