Kapitalno djelo o Hrvatskoj u 18. stoljeću

I u prodaji na kioscima odnedavno je peti svezak edicije Povijest Hrvata, pod naslovom U potrazi za mirom i blagostanjem – Hrvatske zemlje u 18. stoljeću, kao prvi od sedam svezaka toga kapitalnog izdanja Matice hrvatske. Urednica izdanja je Lovorka Čoralić s Hrvatskoga instituta za povijest, urednik biblioteke je Zoran Ladić, a glavna je urednica Romana Horvat. Recenzenti knjige su Fani Celio Cega i Trpimir Macan. Tijekom 2014. se očekuju još dva ili tri sveska iz Povijesti Hrvata, a cijela edicija trebala bi biti kompletirana 2015. godine. Prvi sljedeći svezak koji izlazi bit će (kronološki) onaj prvi, koji se zove Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Obuhvaća razdoblje od 550. do 1150. godine, a urednica mu je Zrinka Nikolić Jakus.

Matičina Povijest Hrvata daleko je najveći takav projekt u samostalnoj Hrvatskoj. Do sada je samo Školska knjiga objavila Povijest Hrvata u tri knjige. A peti svezak ove Matičine Povijesti Hrvata knjiga je enciklopedijskog formata sa 553 stranice te brojnim grafikonima i fotografijama u boji. Građa je podijeljena u tri velike cjeline: Opći pregled – temeljne razvojne sastavnice, Regionalna povijest i Hrvatska u međunarodnom kontekstu.

Prema riječima urednice knjige Lovorke Čoralić, U potrazi za mirom i blagostanjem je prva povijesna sinteza u nas u kojoj 18. stoljeće ima toliki prostor. Ono je dosad tretirano kao »siroče«, iako se tom iznimno važnom razdoblju u hrvatskoj povijesti, nakon stoljeća ratova, počinje graditi moderna Hrvatska. Knjiga je djelo dvadeset autora mlađe i srednje generacije povjesničara, što je dalo svježinu u pristupu gradivu.

Koncepcija od spomenute tri cjeline jedinstvena je u našoj historiografiji, ističe Lovorka Čoralić. U prvoj cjelini govori se o političkim zbivanjima, političkim ustanovama, demografskim gibanjima, gradovima, plemstvu, selu i seljaštvu, gospodarstvu, vojsci, crkvi i vjerskim prilikama, intelektualnom razvoju, pravu i svakodnevlju, a sve na razini cijeloga hrvatskog prostora. U drugoj cjelini obrađuju se pojedine današnje hrvatske regije te BiH i dubinski razrađuju sastavnice iz prve cjeline. U trećoj cjelini prikazuje se Hrvatska u suodnosu sa tadašnjim okolnim državama i prostorima, a to su Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Sveta Stolica, Zapadna Europa, Slavenski svijet i Osmansko carstvo. Ovakva kvalitetna, moderna koncepcija knjige već je prepoznata i od stručnjaka i laika.

Kako stoji u predgovoru knjige, odrednice koje obilježavaju 18. stoljeće hrvatske povijesti bile su – razjedinjenost hrvatskih zemalja, protuosmanski ratovi i oslobađanje dijela hrvatskog etničkog prostora, migracije i demografski oporavak, reformski zahvati habsburških vladara na hrvatskome sjeveru i razvojni kontinuitet juga, gospodarski zamah pomorske trgovine, crkvene reforme i administrativni preustroj. Dok je u Zapadnoj Europi 18. stoljeće doba prosvijećenosti, galantnosti, intelektualizma i stremljenja k sreći za cijelo društvo, do nas dopiru svi ti segmenti, ali u nejednakoj mjeri u pojedine krajeve i u otežanim okolnostima te sa zakašnjenjem.

U 18. stoljeću u našim su krajevima, osim Istre, Dalmacije i Boke pod Mlečanima, ključne bile reforme prosvijećenih vladara Marije Terezije i njezinog sina Josipa II. I dok su novi vjetrovi bili najizraženiji u Rijeci, Hrvatskom primorju, središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj te Slavoniji, dok su u mletačke posjede novine znatno slabije prodirale, nije ih uopće bilo u našim krajevima pod vlašću Osmanskoga carstva.

Iako su mnogi hrvatski krajevi u 18. stoljeću još bili »predziđe kršćanstva«, a hrvatski su vojnici od Trenkovih pandura do lake konjice ratovali po čitavoj Europi, u Hrvatskoj se sve snažnije razvijaju znanost, kultura, umjetnost, graditeljstvo... Podižu se brojni dvorci (posebno u Hrvatskom zagorju) i crkve, a osim stranih umjetnika koji ovdje stvaraju Hrvatskom krstare i putopisci, znanstvenici i polihistori pišući o »egzotičnim krajevima«. Od domaćih stvaratelja koji prihvaćaju umjetničke zasade Zapadne Europe ističu se posljednji Skjavuni u europskoj baroknoj umjetnosti, zatim pisci Andrija Kačić Miošić i Matija Antun Relković, a iznad svih je svjetski ugledno djelo Ruđera Boškovića.

Vrijednost knjige U potrazi za mirom i blagostanjem, osim njezine dubine i stručnosti teksta, svakako je i sveobuhvatnost, pa će čitatelj – a djelo je prilagođeno i prosječnom čitaču – dobiti uvid u sve sastavnice hrvatske povijesti u 18. stoljeću, od političkih zbivanja do toga kako je živio puk na selu i građanstvo u gradu, kakve su bile zdravstvene prilike, što se jelo i pilo, kakvi su bili modni trendovi te zabava i društveni život. U tekstovima ćemo naći niz zanimljivih detalja. Tako ćemo doznati kako je Dubrovačka Republika pregovorima, želeći izbjeći da graniči izravno s mletačkim posjedima, osigurala dva koridora – kod Kleka i Sutorine – od kojih je prvi današnji izlaz BiH na more i veliko hrvatsko »pitanje Pelješkog mosta«. Saznat ćemo da je južno od Dubrovnika u 18. stoljeću cvala hajdučija i da hajduci nisu samo napadali Turke nego i kršćane, a da je u Istri bilo vrlo mnogo razbojnika.

Kad čitamo o Mariji Tereziji, vidimo u kako je teškim prilikama bila kao nasljednica prijestolja – »bez novca, kredita, vojske, iskustva, znanja, a također i bez ijednog savjetnika, jer je svaki od njih najprije želio pričekati daljnji razvoj događaja«. Osamnaesto je stoljeće, točnije 1767. godina, i vrijeme osnutka Hrvatskoga kraljevskog vijeća – prve hrvatske vlade. Nadalje, čitamo kako je Marija Terezija godišnje izdavala stotinjak patenata, a Josip II. čak sedam stotina, pa su brzina i brojnost patenata onemogućavali njihovo realno provođenje. Ipak, Josip II. je uz ostalo poboljšao i položaj Židova u Monarhiji, pa su se i u našim krajevima oni smjeli duže zadržavati, a prije su u gradu smjeli biti samo dan-dva dok je trajao sajam. Josip II. je ukinuo torturu i smrtnu kaznu, ali suviše se uplitao u crkveni život i obrede zabranivši većinu procesija, ukinuvši neke vjerske blagdane te išavši tako daleko da je propisima regulirao pjesme koje su se smjele pjevati, kao i broj i dužinu svijeća na oltaru... Na kraju je morao opozvati skoro sve patente i reforme, pa si je dao uklesati epitaf: »Ovdje leži Josip II., čiji su svi pothvati propali«.

Među zanimljivostima također možemo saznati da je odjek Francuske revolucije u nas bila i anonimna kajkavska pjesma iz 1794. u Zagrebu koja hvali revolucionarne težnje, a napada svećenstvo i plemstvo. Doznat ćemo i da je Europu u 18. stoljeću zahvatila snažna demografska ekspanzija te da je stanovništvo prepoznato kao bogatstvo države. Porast stanovništva bio je velik i u našim krajevima, zbog pozitivnoga prirodnog prirasta, ali i useljavanja. Nevjerojatan je podatak da je kuga u Požegi 1739. pokosila čak 60 posto građana, ali je grad u samo godinu dana uspio nadoknaditi gotovo sav gubitak stanovništva. Inače, 18. stoljeće je i doba prvih popisa stanovništva u nas, postupka začetog u Skandinaviji. Tako popisi pokazuju da je civilna Slavonija od 1702. do 1787. došla od 45.000 na ukupno 260.000 stanovnika, što je porast od gotovo šest puta. Bila je to prava demografska eksplozija!

Nadalje, u 18. stoljeću utire se put Zagrebu kao glavnome gradu Hrvatske. S porastom stanovništva raste i brojnost plemstva, jer je vladarima posao dodjeljivanja plemićkih diploma bio financijski i politički isplativ. Tako je plemića armalista krajem 16. stoljeća bilo dvadesetak, a početkom 19. stoljeća 800 do 900, pri čemu je najveći skok ostvaren u 18. stoljeću. Možemo saznati i kako je u 18. stoljeću bilo dosta pokušaja dalmatinskih obitelji da plemićke naslove dobiju krivotvorenim dokumentima i rodoslovljima.

Kad je riječ o prilikama na selu (u Slavoniji je početkom 18. stoljeća bilo samo 17 posto obrađenih površina) mnogi su stranci pohodivši naše krajeve zaključili da su loše stanje poljoprivrede i zaostalost sela posljedica urođene lijenosti i tromosti ovdašnjeg seljaštva, teško prilagodljivog modernizaciji. I naš Relković u svom Satiru kaže da su seljaci u slavonskoj Vojnoj krajini lijeni te da na oranicu dolaze u podne, noseći rakiju. No, u drugom izdanju Satira već ističe napredak koji je zamijetio.

Čitamo i o Trenkovim pandurima, specijalistima za čarke i tzv. mali rat, o čijim se podvizima pisalo čak u Americi. A posebno je zanimljiv prikaz okretanja čovjeka 18. stoljeća sreći i uživanju. On želi brže saznavati i novosti, pa tako 1771. godine izlaze u Zagrebu prve hrvatske novine na latinskom jeziku »Ephemerides Zagrabienses«. U školstvu pak se traži da predavanja budu praktična, bez »beskorisnog umovanja«.

I napokon, o svakodnevnom životu zanimljivo je pročitati da je najbolje organizirano zdravstvo bilo u Vojnoj krajini; da su u Slavoniji očevi prodavali kćeri za ženidbu redovito po načelu onome tko ponudi više; da su muževi u Dalmatinskoj zagori često tukli žene; da su na stolovima građana apsolutni hit bile kava i čokolada, dok se u Slavoniji u to doba jelo sasvim skromno.»Bečka moda« u odijevanju zahvatila je i naše krajeve, pa je Juraj Habdelić gunđao kako naše dame više vremena provode u uređivanju frizura nego u molitvi... Mirise, skupe haljine i nakit smatrao je izvorom svakog društvenog zla. Prva kavana otvorena je u Zagrebu 1749. godine, a točili su se čaj, kava, čokolada, pšenično mlijeko, razne uvozne rakije i slično. Uz to, krajem 18. stoljeća Zagrepčani su uživali u popularnim zrakoplovnim akrobacijama koje je 1789. i 1790. izvodio zrakoplovac Krsto Mazarović...

Ukratko, možemo zaključiti da je Matičina knjiga U potrazi za mirom i blagostanjem ne samo pouzdan priručnik iz hrvatske povijesti, nego i djelo koje i najširem krugu čitatelja donosi mnoštvo vrlo zanimljivih i malo poznatih činjenica i pojedinosti – kako o povijesnom razvoju hrvatskih zemalja u 18. stoljeću, tako i o svakodnevnom životu ljudi u turbulentnom razdoblju kada se počela stvarati moderna Hrvatska. U svakom slučaju, ovu knjigu vrijedi preporučiti za čitanje.