Istinski majstor esejističkog diskursa

U hrvatskoj književnosti Milan Mirić (1931.) poznat je kao utemeljitelj i urednik časopisa Razlog i Biblioteke istoimenog časopisa, kao glavni urednik Sveučilišne naklade Liber te kao urednik Nakladnog poduzeća Naprijed. Kao pisac pamtljiv je trag ostavio u knjigama Ostatak iskušenja (1968.), Rezervati (1970.), Pisma iz rezervata (1975.), u dramskoj igri Rosa (1981.), romanu Olovni slog (1990.) te esejima i feljtonima Rastureni rezervati (2006.). Autorski književni opus znakovito mu uvećava i mnoštvo članaka i zapisa od kojih je dijelom sastavljena i knjiga Eseji (2001.), za koju je nagrađen prestižnom nagradom Miroslava Krleže za 2012. godinu.

Nagrađena knjiga, da se podsjetimo, sastavljena je od 11 eseja uglavnom pisanih između 2005. i 2011. godine. Prvi i zadnji esej u knjizi uz to su vidljivo opsežniji od ostalih, što im u spisateljskoj identifikaciji osigurava drugačiji, u određenom smislu i povlašteniji status. Prvi, O ‘Razlogu’ posve osobno, ispovjedno, posvećen je časopisu Razlog, a drugi, Sentimentalni odgoj tjeskobnog skojevca govori o Stanku Lasiću u povodu njegovih Autobiografskih zapisa (2000.).

Već na početku uvodnog eseja o časopisu Razlog Mirić, gotovo s isprikom, ističe kako o časopisu ne može govoriti kao o običnoj činjenici iz književnoga herbarija. Kako je riječ o časopisu koji krije sadržaje i oblike njegova osobnog postojanja, pisanje o njemu nužno je ispovjednoga tona i nameće se kao potraga za biografijom vlastite književne i duhovne identifikacije. Poglavito zato što u znanosti o književnosti nije definiran njegov zbiljski trag, a zacijelo i još više jer njegovi »nekadašnji dionici, iako danas već sedamdesetogodišnjaci, od kojih neki na sve ovo već gledaju s onostranosti, još uvijek nisu rekli zaključnu riječ u svom propitivanju egzistencije u dolasku iz Ništa i hodu prema Ništa« i još uvijek »iscrtavaju biljege koji i danas rađaju najboljim stranicama hrvatske književnosti«. Kao što je poznato, časopis se pojavio 1961. i izlazio je, najprije kao dvomjesečnik a potom i kao mjesečnik, i u 57 brojeva okupio je više od 300 imena, a zajedno s istoimenom bibliotekom udario je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Časopis su uređivali i Lehpamer, Zidić, Zuppa, Gotovac, Falout, Popović i Stamać, dok se Mirić može pohvaliti da je potpisan u svim brojevima, pa stoga njegova ‘ispovijed’ ima snagu nesvakidašnje autentične dokumentarnosti.

Pojava časopisa Razlog početkom šezdesetih godina, po Miriću, dogodila se u jednom posve nezanimljivom vremenu. Doživljavana kao »uvažavani društveni posao«, književnost se naime bila našla u zadatostima društvene pragme čije je prihvaćanje značilo i prihvaćanje »diktata političke neslobode«. Odricanje pak od »apologetike postojećih društvenih odnosa« imalo je za posljedicu uskratu sredstava i brzo gašenje s providnim i često korištenim obrazloženjem da je to zbog »samoupravne odluke nakladnika da više nema interesa za časopis«. Tim prije jer su ‘privilegirani status’ imala samo ona glasila za koja su ‘institucije vlasti’ pokazivale interes i koja su, slijedom toga, i sama postala društvene institucije.

Mirić ne krije da su u kontroliranoj društvenoj zbilji hrvatskih (jugoslavenskih) šezdesetih mnoga pitanja, poglavito pitanja slobode mišljenja i »slobode zajedničkog življenja« bila prijeporna. Mnoge istine prestajale su, voljom politike, biti istinama, dok je sloboda, kao »mogućnost prebivanja u zajedništvu«, u kojem je građanin sveden na ‘razinu glasača’, presahnula i prije nego se začela jer je dokinut najprije pojedinac kao »njezin nosilac, njezin način i njezin cilj«.

U zbilji prispodobljenoj »oksimoromu demokratskih oblika neslobode« Mirić je, po osobnom priznanju, bio zadužen za kulturu. Bilo mu je međutim posve jasno da se književni život ne može odvijati na stranicama ‘početničkih vježbi’ sa stranica Poleta (a izlazili su još i Prisutnosti i Naše teme) te da treba pokrenuti novo glasilo, poglavito nakon prestanka izlaženja Krugova. Ne pripisujući sebi nikakve historijske zasluge, Mirić opisuje kako su u liberalnijem ozračju učestali susreti i sastanci s istomišljenicima (Lehpamer, Salečić, Zidić, Zuppa...), kada se rodila ideja o časopisu. Znajući da se nešto sprema, Šuvar je čak i ponudio da se časopis nazove Razlozi. Kako je međutim na kulturnoj sceni već postojao časopis istoga imena, za ime Razlog prevagnulo je obrazloženje da »za pokretanje časopisa dostaje jedan pravi a ne mnogi razlozi«.

Ispovijedajući kratku povijest časopisa koji i u njegovu životu i u hrvatskoj književnosti ima posebno značenje - pa je njegova ispovijed podjednako zanimljiva i kao književna građa - Mirić ističe da pokretanje časopisa nije pratio nikakav proglas ili manifest. Razlog je tomu bila urednička želja i nastojanje da »svaka pjesma, svaka proza, kritika, prevedeni esej svojim karakterom gradi nenapisani manifest«, a posebnosti časopisa, uz karakter i izbor priloga, svakako je pridonosio i njegov grafički izgled, za koji je bio zadužen Zidić.

U dinamičnoj atmosferi hrvatskih šezdesetih časopis je, podsjeća Mirić, izazvao i reakcije. Podsjećajući na neke od njih, apostrofira čuđenje samome imenu, potom pojedinačne reakcije »s visoka« te, posebno, sarkastičnu primisao o tome da »jedna menza objavljuje književni časopis«. Posebno podvlači da su rijetki mislili kako će uspjeti donijeti nešto novo, tim više jer su neka od imena atribuirana tek »talentiranim dečkima«. Spominje i polemiku Glumca, Majdaka i Majetića koja se odvijala na stranicama Vjesnika i Telegrama te njihovo skoro identificiranje u Flakerovoj sintagmi proze u trapericama.

Vješto ispreplećući osobne refleksije s kulturnim i društvenim činjenicama, Mirić podvlači da se i sam mijenjao; umjesto partijske funkcije izabrao je književnost za mjeru vlastite biografije.

Kroničarima kulturnih i književnih zbivanja zanimljiva su i Mirićeva pod/sjećanja na napetosti u odnosima s Krugovima, najviše vidljive u 10. broju drugoga godišta koji je posvećen razlogovskim pjesnicima (Ćudina, Falout, Ganza, Horvatić, Majdak, Majetić, Marović, Mrkonjić, Petrak, Sabol, Zidić). Mirić navodi da među tim pjesnicima nije bilo Dragojevića koji je »odlučno zabranio« da mu se pjesme objave. Pojava spomenutog broja po Miriću je bila dvojako korisna: pjesništvo je prihvaćeno kao književna činjenica i tretirano kao ‘filozofska praksa’, a i sam se časopis nametnuo kao tribina »kritičkog propitivanja suvremene hrvatske književnosti«. Svakako je tomu pridonosila i činjenica da je časopis, iako je bio naraštajno glasilo, bio otvoren i drugim piscima, pri čemu se ravnalo činjenicom da književnost »ima prepoznatljiv književni oblik«, a ne samo da bude u dosluhu s naraštajnim opredjeljenjem za »mišljenje u književnosti i za pojmovno u pjesništvu«.

Da se časopis dobro pozicionirao, ostanemo li na tragu Mirićevih ispovijedi, govore i nagrade koje su dobili ‘njegovi’ pjesnici, što je iskorišteno i za pokretanje Biblioteke u kojoj su tiskane knjige Zidića, Horvatića, Raosa i Slamniga... Njihova vrijednosna prepoznatljivost u naraštajno ozračje privući će i Gotovca i Popovića, otprije doživljavane kao pjesnike ‘filozofskog glasa’, a to je značilo i jače otvaranje časopisa aktualnim društvenim pitanjima.

Osvjetljavajući bljeskom osobnih sjećanja vrijeme časopisa u dinamici društvenog vremena, Mirić ne propušta objasniti ni činjenice vlastite biografije, konkretno izbor vlastite »rezervatske socioduhovne situacije«. Nikla iz svijesti da je pisanje iskustvo »slobode čovjeka koju neće ograničavati nijedan interes«, izbor takve pozicije opravdava svojom kritičnošću i upozoravanjem na izopačenje »dogme o diktaturi proletarijata«. Esej Rezervati za riječ i akciju doživljen je, reći će, kao »najoštriji kritički tekst o društvenim problemima«, a slične misli izražava i knjiga Rezervati. U argumentiranju ove razlogaške teme Mirić će se osvrnuti i na odnos s Gotovcem (»nismo se voljeli«), a dio tog nerazumijevanja i neslaganja dovest će i do Gotovčeva istupanja (br.54/55/56), a događaji koji su potom slijedili dovest će i do zabrane te uskoro i gašenja časopisa s njegovim 57. brojem!

Nakon što je, osobno i ispovjedno, ukratko kontekstualizirao historijat časopisa i svo-je mjesto u njegovoj i povijesti hrvatske književnosti, Mirić esej zaključuje apostrofiranjem njegova priloga u hrvatskoj književnoj morfologiji. Pri tome, s pravom i razlogom, naglašava da je časopis, u vrijeme kad se pojavio i u kojem je izlazio, »obnovio interes za slobodu umjetničkog čina« i vratio u »nju misao o umjetničkome kao putu do slobodnog pojedinca« te predstavljao svojevrsno suočavanje s »nultom pozicijom u kojoj je sve upitno«. Njegova imena su svojom »književnim darom osjećali bilo vremena, slutili rastakanje granica između poezije i filozofije i stvarali svaki svoju, Razlogom, pak, objedinjavanu fenomenologiju književnosti, koja se od pisca do pisca prometala u samosvojan manje ili više zanimljiv književno-kritički rukopis«. Vrijedi to i kada je riječ o pojedinim imenima: Horvatiću, Ganzi, Petraku, Zuppi, Mrkonjiću i dr. Riječju, Razlogov je prinos »u njegovoj egzistencijalnoj sraslosti uz svoje vrijeme i svoj društveni prostor, ali i u samosvijesti da tom vremenu i prostoru sudi na svoj književan način s uvjerenjem da i taj sud mora biti realiziran kao književnost«.

Za Mirića središnje ime naraštaja je Ante Stamać. On je ne samo »jedini kompletni razlogovac, pjesnik, kritičar, esejist, teoretik i prevodilac, urednik i antologičar« nego i »najpredaniji i najobrazovaniji stvaralac (onog) pojma koji se u našoj književnosti i misli o književnosti kao Razlog i razlogovstvo«, ali i ime koje je razlogovska nastojanja pretočio u »rijedak pjesnički opus« koji pouzdano stoji u temelju zajedničkog pokušaja »upjevavanja metafizičke potrage za bitkom i radikalnog propitivanja egzistencije subjektuma«, argumentirajući svoja razmišljanja interpretacijom njegovih pjesničkih knjiga...

Iz ‘naraštajne’ blizine pisan je i prilog o Faloutu, za Mirića »onim među nama koji je duboko pomiješao vjeru s nadom da je čovjeku povijest, izvanljudskom a istodobno izvan čovjeka nepostojećom silom, dakle ipak ljudskom, da je nju moguće svladati, da će otkrivanju mehanizama po kojima se ona zbiva izrasti i čovjekova nadmoć sposobna da ljude izvede iz nje, povijesti, i omogući im zbiljski spas«. Posebno naglašavajući da je pjesnik ostao »trajno nezadovoljno i nerealizirano biće«, Falout je, za razliku od svojih pjesničkih vršnjaka, u svojoj poeziji mogao osjetiti da »ljudski život pogađaju nesreće dublje i nedohvatljivije no što je to glad, tavorenje i kalno raspadanje na socijalnom dnu, da je ljudska nesreća toliko stamena i ista a toliko različita od čovjeka do čovjeka da je pitanje o smislu i besmislu postojanja toliko povezano s raznoliko određenim nesretnim čovjekovim prebivanjem u svijetu, da razlozi toga prebivanja ostaju nerazloživi i nespoznatljivi, ukoliko ne pristanemo da nam je život smislen samo onoliko koliko smo ga tako upitnoga sposobni podnijeti«. Ovako pregnantnu misao, mislim da neću pogriješiti, o Faloutovu pjesništvu mogao je napisati samo netko tko je iz blizine živio sve komplekse vremena u kojemu Faloutovo pjesništvo nalazi svoj trag (»Tragove«) i svoj pjesnički Razlog!

I dok naraštajno lice Mirićevih eseja grade uvodni esej i prva dva napisa, pri čemu se ne smiju zanemariti ni refleksi u ostalim prilozima, autobiografsko lice knjige oprostoruju eseji o Mihaliću, Goldsteinu, Korenu, Vaništi i Lasiću, njegovim karlovačkim zavičajnicima.

Pisan kao predgovor izboru pjesama, esej Vječno isti pjesnik apostrofira i podcrtava posebno i povlašteno značenje Slavka Mihalića u hrvatskoj književnosti. Riječ je o pjesniku koji je od prvih pjesama (Komorna muzika, 1954.) do vremena kad Mirić ispisuje esejističke stranice, »konstantom hrvatskoga pjevanja, ali i svoja vlastita pjesnička konstanta«. Njegovim pjevanjem hrvatski se pjesnički jezik »pedesetih i šezdesetih godina digao do vrhunca svoga obnovljenog moderniteta«.

U prvim Mihalićevim stihovima Mirić prepoznaje »novo osjećanje svijeta« i zabri-nutu »upitanost nad čovjekovom sudbinom, doživljenom kao bitno ugroženom od čovjeka samoga«. Težinom svojega pjesničkog iskustva i drame u njemu izražene, stihovi su »pro-gramatski korespondirali s onim osjećanjem svijeta kojim se u tome času pomišljalo u europskoj književnosti i umjetnosti«. Upravo stoga Mirić apostrofira da je posrijedi »prvi autentični egzistencijalist hrvatske književnosti«. Pri tome naglašava kako njegov egzistencijalizam nije nikakav uvoz iz filozofskih ideja vremena, koliko iskustvo niklo iz življene svakodnevice, posežući u argumentaciji za Šoljanovom mišlju kako valjanost Mihalićeve poezije »nije pitanje estetskog suda, nego pitanje osobno i sudbinsko«. Štoviše, pjesništvo je to bez čijeg bi dijela »naše vrijeme ostalo bez svoga znaka raspoznavanja«. Težini zaključka zacijelo pridonosi i determinacija njegova tipa soneta - Mihalićevim sonetom, što mu uz onaj Matošev daje i (dodatnu) književno-teorijsku legitimaciju.

Sažimajući svoj doživljaj Mihalićevih stihova, a priznaje im osobito visoko mjesto u našoj književnosti, Mirić zaključuje: »Mihalićeve pjesme pripadaju vremenu i zbivanjima u kojima su nastajale, toliko da ih je moguće shvatiti kao zgodopis u kojem se međusobno prožimaju događanja sa zapisivačevim odnosom prema njima. Vrijednost njegovih pjesama nije u pukom opisu događaja, osjećaja ili misli, nego u tome što su one same postale događaj, neovisan o događaju koji ih je potakao. I što su manje zavisile o neposrednom poticaju, to su odlučnije iskoračivale i iz svoga vremena, započinjale živjeti vlastitim životom i stvarale svoje vlastito vrijeme«.

Isto egzistencijalno osjećanje i misao da je čovjek nemoćan mijenjati svoju sudbinu Mirić izražava i u prebiranju po starim fotografijama za album Zagreb 1900.

Zavičajnih intonacija, više u poticaju nego u argumentaciji, nisu lišeni ni napisi dvaju eseja/zapisa o Vaništi i o Korenu. I dok prvi »Vaništinu ravnu liniju izvedenu ravnalom« izdiže na razine kategorijalnog, zaštitnog znaka njegova umjetničkoga svijeta, prilog o portretu Tina Ujevića tematizira autorov slikarski rukopis kojim je Vaništa, u likovnom jeziku, kada Tina više nije bilo, »ispisao zbiljski tinovski sonet, u kojem oči s otežalim podočnjacima, brazdama oblikovano lice s naglašenim tvarnim nosom čine dva skladno rimovana katrena što razlažu svekoliki Tinov poetski i misaoni problem, dok ga tercine stisnutih usana i razvedene brade sažimaju u nesvodljivu zagonetku uz koju se podnošljivije živi«.

Esej o slikaru Korenu progovara o jednom gotovo nepoznatom i zaboravljenom imenu kojemu je provincija odredila i stvaralačku sudbinu, premda je autorov slikarski rukopis bitno izdašniji no što mu se to priznalo. Mirić apostrofira njegovu retrospektivnu izložbu i prikladan katalog koji mu vraćaju ono što mu je uskraćeno, priznajući mu mjesto u slikarskoj praksi druge polovice 20. stoljeća. Goldsteinovu pak knjigu, 1941. Godina koja se vraća, Mirić doživljava kao glasan prosvjed protiv ludila rata i ubilaštva, pri čemu je pozivanje na »ubilačku biološku i povijesnu uvjetovanost« zapravo samo uvod u nova ludila. Pri tome, u pravu je Mirić, »ubilačko pitanje nije ni nacionalno ni klasno, nije ideološko ni konfesionalno«, već isključivo pitanje »čovjekove pojedinačne odluke«.

Najopsežniji je Mirićev esej u knjizi o Stanku Lasiću. Mnogi će reći da je posrijedi jedna od najobuhvatnijih i najdubljih dijagnoza djela i djelovanja jednog od najznačajnijih književnih teoretičara i povjesničara u novijoj hrvatskoj književnosti. Već na samome početku, ostanemo li na tragu Mirićevih razmišljanja, autor objašnjava pojmove sadržane u naslovnoj sintagmi; pod naslovom Flaubertova romana tako predmnijeva »predano shvaćanje književnosti kao razine obećavajuće čovjekove duhovnosti, bez kojeg eksistencijalnog dostizanja istine bitka čovjeku jednostavno nema«, pod skojevstvom pak »do fanatizma odanost svojoj komunističkoj ideologiji, nemilosrdan prema stvarnim i izmišljenim neprijateljima radničke klase, prezriv i ohol odnos prema poraženim skupinama, spreman ih terorizirati (...) i progoniti do njihova fizičkog uništenja«, dok treći dio sintagme, pojam tjeskobe, Mirić definira kao »ono što skojevca uzima njegovom književnom ishodištu i što ga vraća književnosti kao životu«.

Namijenivši im ulogu najdubljih određenja Lasićeva ljudskog i književnog identiteta, Mirić u eseju/studiji podrobno tematizira i secira ključne postaje njegova životnog i stvaralačkog puta. Tako Lasića gimnazijalca opisuje »emotivnim bešćutnim skojevcem« koji je u prvim poratnim danima zdušno »organizirao istjerivanje iz gimnazije istaknutijih bivših članova ustaške mladeži i suradnika okupatora i domaćih izdajnika«. I sam vezan za Karlovac i njegovu gimnaziju, Mirić navodi kako je i nakon gimnazije Lasić dolazio u istu gimnaziju kao »profesionalni omladinski rukovodilac«, a jedan od pamtljivijih događaja, koji će itekako formativno odrediti njegov svijet i svjetonazor, bilo je svakako strijeljanje njegova najboljeg gimnazijskog prijatelja Miljenka Tusuma. Mirić navodi da je taj događaj Lasić u poslijeratnim danima/godinama često potiskivao i tajio! Bilo je to, reći će, mnogo više no što je to on priznavao ili izrijekom govorio: »Potiskivanje prijatelja u prvim poslijeratnim godinama, kad Lasić već nije ni skojevac ni komunist, jer mu je i to dvoje premalo, nego je fanatični boljševik, potiskivanje u tom vremenu mali je odušak koji si je boljševik dopustio: on ne govori tada protiv prijatelja, iako je taj prijatelj po svim mjerilima vremena i prilika zapravo ustaša, dakle neprijatelj kojeg bi morao utamaniti, on o njemu šuti, što je najveći oblik milosti i tolerancije na koji je tada spreman, jer je to istodobno i oblik relativiziranja rigidnih pravila posesivne organizacije koja je svjetonazorska načela zamijenila za bespogovornu poslušnost organizacijskim interesima«.

Nova postaja u Lasićevu životu odlazak je na zagrebački studij, kada se zaposlio u redakciji Omladinskog borca. Ne našavši ono što je tražio, Lasić ubrzo napušta redakciju i predaje se studiju; od graditelja nove budućnosti preobražava se u »zbunjenog mladića koji si teško i mučno priznaje vlastito razočarenje, nevjericu i zgađenost nad društvenom situacijom koja tako ravnodušno vuče kroz blato ono što je on držao smislom vlastitog života«. U takvoj atmosferi fanatizam kojim je mislio mijenjati zbilju Lasić je nastojao, odlučivši napustiti društveni rad, ugraditi u učenje, premda nije napustio Komunističku partiju. Sam će istaknuti kako to nije uradio iz straha, dobro znajući da su boljševici znali biti »zagriženo okrutni« najviše prema otpadnicima iz svojih redova, a i društvena represija kojoj su mnogi bili izloženi dostatno je govorila tome u prilog. Kao svojevrsni egzil Lasiću se nametala – književnost! Ne dijeleći je od filozofije, ona je, ističe Mirić, imala snagu »duhovnog prostora u kojem se mijenjao i stvarao novi svijet«.

Mirić je u pravu kad navodi kako je Lasić od najranijih dana znao da neće pisati književnost, nego o književnosti, a filozofija mu je, s Hegelom kao misaonim uporištem sustava, bila posve razložna. Lasić je naime znao da nema rada na književnosti bez hegelovskog shvaćanja umjetnosti koja će »počinjati ili svoj kraj vidjeti u filozofiji«. Pojašnjavajući Lasićev skojevski izbor Hegelove filozofije, Mirić piše: »Slutnju Hegela Stanko Lasić nosio je u sebi kao skojevac, jer je pravom skojevcu, onom koji skojevstvo nije držao pukom političkom organizacijom nego je skojevstvom mislio, izabrao ga kao svoj odnos prema svijetu, njemu je Hegel pripadao generički. (...) Skojevac nije mogao ne biti hegelijanac, kao što svaki hegelijanac u sebi nosi generičko skojevstvo bez obzira kojim praktičnim putem kretao realizaciji svoje trijade«. Pače, po Miriću, vjerovao je da »čovjek preko umjetnosti, religije i filozofije, kao krajnjeg stupnja na koji se stiže radom u dijalektičkom hodu kroza sebe i ljudsko društvo, do apsolutnog duha, onoga po kojem sve prebiva u smislu«. Riječju, Lasić je dobro znao da je bavljenje književnošću nemoguće bez hegelovskog shvaćanja umjetnosti, odnosno da bez Hegela nema ni rada na sebi kao biću religije!

Mirić podastire da će Hegelov misaoni sustav, nakon spoznaje i sumnje u skojevstvo i boljševizam, postati Lasićevim - novim skojevstvom, dok će spoznaja o nedohvatnosti apsoluta njegov život naseliti samotništvom i »utirati put otpadništvu«. Samotništvo će, reći će Mirić, postati Lasićev prirodan prostor i oblikovati »tjeskobnu prazninu koja se u njemu rasla od svijesti da za smrt Miljenka Tusuma i sam snosi direktno izvedivu krivicu«.

Nova dionica u Lasićevu »sentimentalnom odgoju« bila je otkriće Sartrea. Francuski filozof omogućio mu je, navodi Mirić, da se suoči s književnošću koja se ne odriče »svog autonomnog poziva na svrhovito mijenjanje«. Lasiću misliocu književnost je omogućila da u njoj nađe odgovore na egzistencijalne sumnje. Mirić navodi da su i Hegelov misaoni sustav i ontološki strukturalizam, kojim je dogradio svoj moralizam, kojim je pristupao temi krležiani, zapravo neka vrsta bijega od samoga sebe. Za Mirića je Lasićevo skojevstvo, kao dubinska struktura ličnosti, zatajila kada nije pomagao osuđenom prijatelju, a sličan je i Krležin neprijateljski doček Lasića kada ga je došao nagovoriti da kao »priznata veličina, duhovni i politički autoritet« podigne glas protiv nasilja u vrijeme hrvatskoga proljeća. Za Mirića, Lasić je od Krleže tražio ono što nije mogao (smio, htio) uraditi sam, opravdavajući se kako je njegov glas u tome posve bezvrijedan i da ne bi mogao polučiti nikakav politički odjek. S druge strane, Krležine riječi imale bi posebnu težinu i bile, navodi Mirić, »dugoročna investicija koliko u nacionalnu i socijalnu slobodu, toliko i u vlastito djelo«. U takvom Lasićevu postupku Mirić iščitava »gotovo dječačku naivnost« i neshvaćanje Krležine ličnosti, što će Lasićevu nesigurnost još više natjerati na bijeg od sebe i odlazak iz zemlje. Time se Krleža »osjetio izdanim od Lasića«, a Lasić se razočarao osjećajući prvi put »nedvojbeno Krležino odustajanje od napora da mu riječ jest, da postane, i nemogućnosti usprkos ostane logos po kojem će svijet biti mijenjan«.

Premda se moglo očekivati da će razilaženje između dvojice autora biti ujedno i prestanak bavljenja temom njegova književnog djela, u slučaju Lasića i Krleže to se nije dogodilo. Lasićev interes za Krležino djelo naime sve se više pretvarao u opsesiju na koju se usmjerio još »strastvenije i svestranije«. Ostanemo li na tragu Mirićevih esejističkih refleksija, može se kazati da je knjiga Krleža – kronologija života i rada samo uvećala razilaženje između dvojice autora, poglavito nakon Krležinih nastojanja da se knjiga onemogući, ali još više zbog prijepora koje je otkrivala. U književnoj historiografiji je poznato da se nakon toga dvojica autora nisu više sretali. Za Mirića, »bio je to kraj jednog prijateljstva u kojem ni jedan ni drugi nije dobio ono što je očekivao. Sučelile su se prejake ličnosti da bi pristale na međusobno podčinjavanje. Krleža je postao razočarani duhovni otac, a Lasić se pretvorio u sina koji se postidio nedostojna oca«. To, međutim, naglašava Mirić, nije značilo i prestanak Lasićeva interesa za njegovo djelo, o čemu svjedočiti šest knjiga Krležologije u kojoj je, iz kritičke perspektive ontološkog strukturalizma, osvijetljeno ono što ovo djelo čini velikim i intrigantnim.

Problematizirajući ključne elemente složenog odnosa dvaju velikih imena Mirić apostrofira da je pišući o Krleži zapravo Lasić pisao - o sebi. U pravu je kad navodi da »pisanje Autobiografskih zapisa (zato) nije bilo rekreiranje proživljenoga nego suđenje proživljenome« i »vlastitim iskustvom spoznata istina o nemogućnosti Apsoluta, nemogućnosti Povijesti, nemogućnosti Čovjeka kao svrhovita bića«. Za Mirića, to je »završni, apsurdni čin koji ništa nije u stanju promijeniti na prošlosti, ništa ne očekuje od budućnosti«, pa je utoliko dvojbeno i njihovo zbiljskije značenje u sadašnjem trenutku«. Za Mirića su Autobiografski zapisi Lasićeva »najzrelija knjiga« jer iz nje govori »osviještena istina da svijet, što god u njemu učinili, nije moguće mijenjati; i više, da je zločin pokušavati ga mijenjati, jer promjene nema bez nasilja, premda je isto tako zločin ostati nijem prema potrebi da se on promijeni«. Upravo zato i može zapisati: »Oni su romaneskni zapisi jedne generacije koja u tjeskobi svoje uzaludnosti proživljava svoje posljednje godine, sentimentalno se prisjećajući kako su joj nadohvat bile najplemenitije iluzije, i kako ih je upravo ona sama izigrala«.

U seciranju Lasićeva duhovnog profila Mirić će postaviti pitanje - ima li smisla cijeli život posvetiti jednome djelu? Umjesto decidiranog odgovora osvrnut će se ne samo na knjige Krležologije nego i na Zastave i Na rubu pameti, a dotaknut će se i nekih Lasićevih privatnosti. Naglašavajući da je Krležina ljubav za istinu u književnosti nestala i »naprasno ušutjela« 1945. godine, iste godine kada je i Lasić »zatajio« vlastitog prijatelja, Mirić povezuje dva života pokazujući da je Lasić, pišući o Krležinoj književnosti, zapravo »ponavljao sve zanose i muke svoga ranoga (tjeskobnoga) skojevstva«, stalno se pitajući: Što sam u svemu tome bio ja? Odgovor na tu opsesivnu upitanost za Mirića, bez imalo sumnje, nude autorovi »sjajno romansirani Autobiografski zapisi, njegova Frédericova klupa«, čime naslovna sintagma, s prizivom Flaubertova junaka, svoju rječitu i pamtljivu argumentaciju za/dobiva u (književnoj) egzistenciji i sudbini samoga Lasića.

Ovakav opis Mirićeve esejističke knjige - podrobnije oslonjen na ključne u njoj izrečene i sadržane misli i navode - nije apostrofirao a kamoli iscrpio sve njezine sadržaje, reflekse i asocijacije. Ostajući tek na osnovnim naglascima, svrha mu je bila upozoriti na svu složenost Mirićeve (i generacijske/razlogovske i književne) teme u hrvatskoj književnosti i kulturi, ali i na snagu autorskog spisateljskog iskustva koje vlastitom književnom identitetu i priskrbljuje nove razloge i osigurava (još) uvjerljiviji okvir. Naime, pišući o drugima, koliko god duhovno i književno bliskima, Mirić je - poput Lasića u navedenom eseju - uvijek pisao i o sebi. Stoga, bez straha od pogreške, uz njegove eseje najbolje pristaje atribucija autobiografskih. Naglašeno prvo lice najdublji je njihov unutarnji ustroj, ali i iskustvo koje im osigurava prepoznatljiv oblik i obvezujući karakter. Ne manje pristaje im i atribucija intelektualnih eseja, ne zbog težine tema kojima se bave, koliko zbog toga što traže učena čitatelja i dobra poznavatelja sadržaja oko kojih se koncentrira Mirićeva imaginacija i asocijativni potencijal.

Ukratko, ovom knjigom Mirić se potvrđuje istinskim majstorom eseja. Za razliku od brojnih hrvatskih imena kojima je esej (tek) povod neprekinutoj igri dosjetki i hirovitih duhovitosti, u njegovim esejima - a onaj o Razlogu i Lasiću moguće je nazvati i književnim studijama - nema odveć fantazije, igre riječi i neobvezujućih asocijacija, nema krupnih riječi i zavodljivih fraza; štoviše, u njima življeno iskustvo, a duboka promišljenost i zapitanost nad (književnom/egzistencijalnom) temom dobiva pravu mjeru u zgusnutoj i odmjerenoj gesti koja uvijek i stalno propituje bitno čovjekova postojanja i bitno književnosti kao mjere čovjekova osvajanja sudbine. Takvom filozofijom eseja, koji je istovremeno poticajan i kao autobiografska ispovijed i kao dragocjena (književna) građa, u svakome eseju i na svoj posebno zanimljiv način, Mirić dokazuje da nije razlogovac samo po pripadnosti jednom književnom naraštaju, već ponajprije mjerom i razlogom argumentiranom (književnom) gestom!