Introspektivna analitika prozne fikcije

Prva knjiga Tanje Novak (rođ. 1977.), Muzej Majka, objavljena je u okviru biblioteke Insula, kao 34. knjiga nakladničkog niza u kojem se objavljuju najbolji tekstovi odabrani godišnjim natječajem Grada Čakovca. Knjiga se sastoji od četiri zasebne fikcijske proze povezane, prije svega, srodnim introspekcijskim pristupom, psihoanalitičkom analitikom kojom se rasvjetljuju neki bitni i bliski odnosi, najčešće u kontekstu obiteljske i/ili ljubavničko-prijateljske intime.

Prva proza, Muzej Majka, ogoljuje obiteljske uloge svodeći protagoniste na uopćene, neimenovane aktante (Majka, Otac, Gospodin Djed). Nasuprot takvoj, pojavnoj apstrahiranosti likova, stoji složenost njihovih međusobnih odnosâ (u svim mogućim interakcijama četverokuta: Djed–Otac–Majka–Kći, ali i unutar svakog subjekta pojedinačno), kao i konkretnost vremensko-prostornog konteksta (Međimurje, Štrigova, osamdesete godine 20. stoljeća). Nukleus priče, ali i njezin topos i lajtmotiv, jest samoubojstvo Majke koji, dogodivši se u vremenu prošlosti, kada je pripovjedačica imala svega osam godina, postaje trajno i prijelomno mjesto ne samo u životu senzibilnog djeteta nego i u životu obitelji u cjelini. Majčino svojevoljno okončanje života postaje točka oko koje se, gotovo kao oko nekog metaforičkog pauka, plete naracija daljnjeg životnog trajanja sva tri preostala člana obitelji. Vizura iz koje je priča ispričana, kao i tonalitet priče te njezine introspektivne struje pri tome pripadaju kćeri, čijem glasu i pogledu svjedočimo od početka do kraja teksta, tijekom svih 25 poglavlja.

Bez bilo kakve snažnije događajnosti, Muzej Majka odmotava se kao duboko introspektiva proza koja meandrira u mnogobrojne rukavce jedne osobne ispovijesti, bitno obilježene permanentnom psihološkom analitikom. Apstrahiranost u sloju protagonista, eksplicitno isticanje njihovih obiteljskih uloga (Otac, Djed, Majka) na mjestu gdje bismo očekivali imenovanje, kao označitelja za njihove funkcije kroz koje ih pripovjedni glas raščlanjuje u maksimalno subjektivnoj maniri, pri tome rezultira arhetipskom simbolikom kao evidentnim slojem priče u cjelini. Rekonstruirajući arhetipske obiteljske uloge u njihovoj pomaknutosti, odmaku od očekivanog i kanonskog, priča prije svega upozoruje na trajnu životnu fokusiranost na situacije, ožiljke, traume i nerazriješenosti od kojih se nemoguće odmaknuti, čak i u slučaju fizičkog odmaka/bijega. Majka, kao središnja figura, iz svoje arhetipske kodiranosti ljubavlju i brigom preokreće se tako gotovo u svoju suprotnost – u egocentrično, hirovito i nestalno biće, u Nemajku. Oca, umjesto jakosti, snage i zaštitničke dimenzije obilježavaju slabost, inferiornost, potisnutost, dok Djed zadobiva dio njegovih funkcija – muževnost, pronicljivost, razumijevanje. Majka, figura koja je obitelj držala na okupu za vrijeme života, na neki način čini to i nakon svoje smrti, prerastajući u Muzej Majku, u mjesto gdje se trajno zaustavio, mumificirao život preostala tri člana. Njihov život tako je trajno rascijepljen na onaj prije i onaj poslije nemila događaja i nitko od njih više nije isti.

Djevojčica, prije svega, prezire majku koja joj ni za života nije poklanjala dovoljno pažnje, Djed je trajno promijenjen grižnjom savjesti, a otac skreće u alkohol. Odnos tri odrasla člana obitelji, važno je napomenuti, postavljen je ujedno i kao (ljubavni) trokut, s Majkom kao središnjim vrhom, dok dijete svoju izopćenost iz tog, najvažnijeg odnosa, svoje tek »davanje konteksta«, osjeća kao trajni ožiljak, najtanje mjesto u svojoj intimnoj geografiji. U trenutku kada nastupi odrastanje, u trenutku kada osjeća da ponavlja izvedbeni obrazac svoje majke, djevojčica, tada već djevojka, ostavlja mjesto svog životnog predodređenja, ali ne i predodređenje samo: »Ponekad hodajući ulicom na izlogu nekog dućana iznenada naiđem na refleksiju svoga lica. Nasmiješim se jer mi istom zazvoni Majka i tada glasno rečem – You fanny little man! Ako zastanem još koji čas te se dublje zagledam u se, vidim vinograde u cvatu, starinske voćke i grbava debla. I njih. Dva starca koji su nekada bili vrli mladići. Za njih se hvatam i ne puštam. Jer kada pisac nađe svoju zlatnu žicu, koristi je do kraja, rekao je Celine, kazao je Houllebecq, dodajem Ja.«

Glavna, uvodna proza Muzej Majka (po kojoj je naslovljena i cijela knjiga) vrijeme zahvaćeno pričom ne oblikuje kao kronološko, već kao tzv. asocijativno vrijeme, kojim se mreža vremenskih dionica plete sustavom asocijacija, sasvim subjektivnih pripovjedačkih momenata koji ne odgovaraju logici njihova stvarnog, kauzalnog i vremenskog slijeda. Riječ je o stilski izbrušenoj, rafiniranoj prozi koja na jednoj razini funkcionira kao psihoanalitika pretočena u fikcijski diskurs, a na drugoj kao teorijska podloga kazališta i izvedbenih umjetnosti. I za jedno i za drugo teško je reći u kojoj mjeri pridonose, a u kojoj odmažu životnosti, uvjerljivosti književnog teksta. U svakom slučaju, konciznije iznošenje psiholoških momenata, bez pretjeranog ponavljanja, blagotvorno bi djelovalo na ovu, ni u kom smislu trivijalnu prozu, baš kao i izbjegavanje eksplicitnog uplitanja teorijske terminologije i samoobjašnjavajućih mjesta poput sljedećeg: »Jer se Otac umorio od servilnosti spram Majke, jer ju je poželio napustiti dok je Majka imala smisla samo kao dio trokuta Otac, Gospodin Djed, Majka, za nju je dokidanje polivalentnog zrcaljenja značilo smrt...«

Preostale tri proze u knjizi manje su uspješne, manje koncizne od prve, naslovne priče. Ono što ih sve povezuje isti je introspekcijski princip: pripovijedanje koje ne nosi događajnost već poniranje u zamršene tunele i hodnike intime, bazirane na bliskim, najbližim odnosima. Druga priča, Hotel Royal Games, možda je najslabije mjesto cijele zbirke. Riječ je fluidnoj, sasvim fragmentarnoj prozi čija se točka koherencije teško razabire. Ono što se, međutim, nameće kao zajednički motivski nazivnik između prve i druge priče ostaje u okvirima obiteljske (pato)psihologije – i ovdje je sadržajna jezgra priče koja se lajtmotivski razlaže samoubojstvo, u ovom slučaju sestre. Odnos prema sestri, Zoi, prezentira se kao mjesto nemogućnosti konstruiranja vlastitog identiteta, uslijed amalgamiranja dviju srodnih osobnosti (Zoe i Franke), poradi njihova dvojništva.

Treća priča, Drame iz praznog zraka, pomalo na tragu prve priče, rasvjetljava odnos Otac-Kći te kao i prva priča u prvi plan ističe »ulogu ostavljene djevojčice«, samo iz druge roditeljske perspektive, one očinske. Kao i u prvoj priči, odnosi dijete-roditelj, formirani i determinirani u djetinjstvu, postaju cjeloživotna obilježenost koju je nemoguće u potpunosti nadrasti. Riječ je o odnosima, o interioriziranim ulogama dijete-roditelj koji se okamenjeni vuku kroz život (»Oh, ta Majka, tvrda kao kamen«) projicirajući muku i bol, te konstantnu samoanalizu, preispitivanja, psihologiziranja. Kontekst stvarnih obiteljskih uloga, nakon roditeljske rastave, i ovdje se, međutim, postavlja u okvire kazališnog habitusa, jer je otac samouk glumac i redatelj, dok se djevojčici dodjeljuje uloga njemu podčinjene glumice. Štoviše, na određeni način ona i nije drugo doli marioneta, podložna njegovoj (samo)volji koja je u konačnici trajno osakaćuje u daljnjim, osobito žensko-muškim odnosima, što je najvidljivije u zadnjim dionicama priče. I ovdje je kazališni, teorijski kontekst podloga na kojoj se ispisuje priča (»Tako je prema Ginki Steinwachs o našem kazalištu govorio otac, pokušavajući oblikovati scensku igru kao poetsko osjetilnu zbilju jezika. Jednom će otac morati položiti račun i eksplicitno progovoriti o proizvodnji, o performansu, o kriterijima izbora građe...«), iako bi ona sasvim dobro funkcionirala i bez njega. Štoviše, ‘punjenje’ ove priče konkretnim elementima, umjesto teorijskim konstruktima, bio bi možda onaj uteg koji je potreban da se izbjegne apstraktna fabularna ‘praznina’, koja je, kao što je već, naznačeno, ‘tanko’ mjesto svih priča u knjizi Muzej Majka.

Zadnja priča, Svibore, čestitam na nastupu, kao i prethodne, rasvjetljava psihološko-sociološke aspekte intimnih ljudskih veza, u ovom slučaju muško-ženskih, ljubavnih, prijateljskih. Iako se reflektor u ovoj priči dobrim dijelom usmjerava na kontekst koji je širi od obiteljskog, priroda odnosâ, pa i tipovi psihologemâ, srodni su onima iz prethodnih priča – riječ je o odnosima koji su potreba, gotovo ovisnost, ali koji samim time ne donose radost. Dapače, riječ je o odnosima koji induciraju poriv za bijegom, kao i poriv za ostankom (»Pronađi ga što prije, ne usudim se kazati koga ili što, daleko ćeš dogurati ovako, mislila sam, stalno sam nešto mislila, nikako misli zauzdati, nikako ih zaustaviti, ni o čemu drugom, ni jedan odnos nije me zanimao, ni jedan me nije bolio, ništa drugo na ovome svijetu«).

Nesumnjivo, priče Tanje Novak nisu svakidašnje priče, kako po svojoj tematici, tako i po načinu svoje prezentacije. Njegovan, elegantan stil, naracija koja retrospekcijski meandrira u različite vremenske kutke, rubna i zahtjevna stanja unutarnjih dimenzija introvertiranih pojedinaca, ono je u čemu je autorica, vrlo uspješno, našla svoju poetičku podlogu. Ipak, teško se oteti dojmu da je riječ upravo o prvoj autoričinoj knjizi, jer najslabije odrednice njene proze proviruju na mjestima determiniranima neiskustvom i često prisutnom, početničkom pretencioznošću – u sklonosti pretjeranom detaljizmu i analitici, što rezultira ponavljanima i monotonijom, a u potrebi za teoretiziranjem i apstrahiranjem, gotovo teorijskim uopćavanjem. Poradi li se, međutim, na navedenim elementima, usmjeri li se više pažnje na integritet konkretne priče, na njezinu životnost i zanimljivost, kao i na nužno rasterećenje od nepotrebnih paradigmatskih konstrukata, realno je očekivati da ćemo u sljedećim knjigama autorice Tanje Novak svjedočiti optimalnom omjeru generalnog i pojedinačnog, apstraktnog i životno konkretnog, bez obzira na to hoće li ostati u okvirima preispitivanja psiholoških dimenzija pojedinca ili se okrenula nečemu drugom.