Blagoslov suza, zaziv zvijezda

U kratkoj priči Pred alternativom anonimno objavljenoj 1951. godine Ivan Golub, tada dvadesetojednogodišnji sjemeništarac, a danas ugledni svećenik, teolog, povjesničar kulture, književnik, esejist i prevoditelj, govori o mladiću Ivi koji se nalazi pred životnim izazovom – odabrati svećenički poziv ili ne. Dilema je izazvala tjeskobno stanje kojeg se Ivo želi čim prije riješiti, pa jedne večeri, stojeći pred otvorenim nebom u svojem dvorištu, čvrsto odlučuje da će je razriješiti jednom zauvijek. U naletima tjeskobe i zdvajanja potekle su mu i suze, a odluku je donio kada je suzni pogled uperio prema zvjezdanom nebu, koje mu je svojim raskošem, ljepotom i grandioznošću otkrilo da je Božji poziv važniji i jači od onog koji mu namire ljudska kob. U tome trenutku, kasnije je nekoliko puta to prepričavao i sam Golub, susrele su se suze i zvijezde, zemaljsko i nebesko, ljudsko i božansko, tjelesno i duhovno, a prevagnulo je ono drugo, što ne znači da je ono prvo postalo nebitno. Naprotiv.

Taj susret suza i zvijezda, odnosno svih konotacija koje bismo im mogli dodati, jedna je od motivsko-tematskih i idejnih dominanti u književnom stvaralaštvu Ivana Goluba od spomenute priče iz 1951. – koja predstavlja i njegov prvi književni rad uopće – pa sve do danas, kada je upravo odnosu tih dvaju motiva posvetio cijelu zbirku jednostavnog naslova Suze i zvijezde. Odnos čovjeka i Boga / zemlje i neba osim kao književni motiv važan je i u Golubovu bogatom teološkom opusu, u kojem je kapitalne doprinose dao upravo u području dogmatske antropologije, i to tezama koje idu u smjeru približavanja tih dvaju entiteta, odnosno ukazivanjem na sličnosti i bliskost između čovjeka i Boga.

Najnovija Golubova zbirka predstavlja još jedno njegovo djelo koje je nagrađeno prestižnom nagradom. Do sada je Golub dobio državnu Nagradu Vladimir Nazor za književnost (1995.), odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za književnost (1996.), nagradu Maslinov vijenac svehrvatskih književnih susreta Croatia rediviva – kaj, ča, što, quid u Selcima na Braču (1998.), plaketu Dobrojutro more pjesničkih susreta u Podstrani (2008.), nagradu Visoka žuta žita pjesničkih susreta u Drenovcima (2009.), a bio je i među finalistima za Svjetsku nagradu Fernando Rielo – Poesia mistica za neobjavljenu mističku poeziju u Madridu (1996, 2002.). Rukopis zbirke Suze i zvijezde dobio je 2012. u Požegi Nagradu Dobriša Cesarić za najbolju neobjavljenu zbirku poezije te je godinu potom tiskan u izdanju Slavonsko-baranjsko-srijemskog ogranka Društva hrvatskih književnika koji i dodjeljuje nagradu. Objavljivanjem Golubove zbirke zaokruženo je i, čini se pomalo nenadano, okončano desetogodišnje razdoblje dodjeljivanja te nagrade koja je u 2013. godini naprosto ukinuta odlukom Grada Požege koji je bio glavni partner organiziranja Dana Dobriše Cesarića, u sklopu kojih se dodjeljivala nagrada. Prije Goluba nagradu su, uzgred recimo, dobili npr. Milorad Stojević, Tomica Bajsić, Krešimir Bagić, Adrijana Kos Lajtman itd.

Što se tiče konteksta objavljivanja zbirke, valja ovdje pripomenuti kako su Suze i zvijezde treća knjiga koju je Golub objavio u 2013. godini. Početkom jeseni izašla mu je autobiografska knjiga Običan čovjek, a sredinom jeseni izabrane pjesme naslova Pohod milosti. Obje knjige zajedno broje gotovo 2.000 stranica. Krajem godine pojavile se, eto, i treća Golubova knjiga kojom je zaokružio iznimno uspješnu 2013. godinu.

Binarnost motiva i forme

Osim u spominjanoj priči, suze i zvijezde su, pojedinačno ili u zajedništvu, bile čest motiv u dosadašnjem Golubovu stvaralaštvu. Elemente većine tih uradaka pronalazimo i u najnovijoj zbirci, ali su elaborirani na nov način, a i bitno im je proširen značenjski i asocijativni opseg. Što se tiče zvijezda, među istaknutije motive iz tog konteksta ide Golubovo poimanje zvijezda kao Božjih očiju, odnosno očiju kao Božjih zvijezda, čime je još u zbirci Oči (1994.), kao i u spomenutoj priči, nagovijestio kako taj motiv sadrži konotacije prije svega prema božanskom i nebeskom. S druge strane, za motiv suza uglavnom su bile vezane zemne konotacije, štoviše Golub u nekoliko svojih uradaka spominje da je Gospod čovjeka zamijesio/stvorio od svoje suze i praha zemaljskog. I dok je Golub često znao u svojem dosadašnjem stvaralaštvu varirati motive suza i zvijezda, uglavnom u okviru koji sam upravo naznačio, pravu najavu najnovije Golubove zbirke ipak je predstavljao ciklus sličnog naslova, Zvijezde i suze, objavljen 2010. u časopisu Forum. Osim izdvajanja naslovnih motiva u prvi plan s obzirom na sve drugo, taj je ciklus najavio i formu dvostiha, koju Golub koristi kao temeljno oblikovno načelo i u najnovijoj zbirci.

Zbirka se, naime, sastoji od oko tisuću nenaslovljenih dvostiha te nekoliko trostiha i četverostiha, koji se ulančavaju u tristotinjak potencijalnih većih, također nenaslovljenih cjelina (pjesama) omeđenih podacima o mjestu i datumu njihova nastanka, kojima su nerijetko pridodani još neki podaci, npr. kakav je bio dan, koje je bilo doba dana, tko je rođen ili što se dogodilo na taj dan i sl. U tom smislu temeljno strukturno načelo zbirke predstavlja kronologija nastajanja pjesama, prema kojoj bismo poetski materijal u zbirci mogli podijeliti i na dvanaest još većih, ali opet nenaslovljenih cjelina, organiziranih prema mjesecima u 2009. godini, tijekom koje su, sudeći po spomenutim nadnevcima, stihovi nastajali. Dodatan razlog za prepoznavanje dvanaest mjeseci kao osnovni strukturni koncept knjige sugerira nam i njeno kazalo, ali i činjenica da nakon posljednjih stihova pojedinog mjeseca slijedi grafička praznina, odnosno stihovi nastali sljedećeg mjeseca počinju na novoj stranici knjige.

U tom smislu mogli bismo govoriti o dvanaest većih cjelina, odnosno ciklusa zasnovanih na mjesecima, podijeljenih na tristotinjak manjih cjelina, odnosno pjesama temeljenih na danima, koje se sastoje od ukupno oko tisuću poetskih mikrooblika (dvostiha, uz poneki trostih i četverostih), što ne znači da zbirku treba na taj način i čitati, jer se svaki mikrooblik, čini mi se, može čitati potpuno odvojeno od potencijalne cjeline u kojoj se nalazi, odnosno za njegovo razumijevanje nije mu potrebna nadcjelina jer čini potpuno značenjski samostalnu cjelinu. Radi se, dakle, o netipičnoj pjesničkoj strukturi prema kojoj bi cijela zbirka mogla biti shvaćena kao jedna pjesma (zapravo poema/pjesan). To ne treba začuditi jer je Golub sličnu strukturu koristio i u nekim svojim prijašnjim zbirkama stihova, kao što su Kalnovečki razgovori (1979.), donekle i u knjizi Izabrana blizina (1988.).

Osim globalne strukture knjige, zanimljiv je i izbor dvostiha kao glavnog oblikovnog obrasca, odnosno općenito opredjeljenje za pjesničku mikroformu. Naginjanje prema pjesničkom minimalizmu vidljivo je i u ranijem Golubovu pjesničkom stvaralaštvu, u kojem pronalazimo tvorevine od svega nekoliko stihova, no nikada do ove zbirke reduciranje leksičkog materijala nije predstavljalo temeljno, a kamoli jedino opredjeljenje. Skraćivanje poetskog gradiva u ovoj zbirci ide sve do tek nekoliko (3 ili 4) riječi, čime se očito želi preispitati mogućnosti kako poetskih mikroformi, tako i pjesničkog jezika uopće. Osim eventualnih ritmotvornih nakana, odabir dvostišne forme svoje obrazloženje može imati i u semantičko-strukturnom aspektu, prema kojem temeljni motivi – suze i zvijezde – u svakom zapisu svaki dobivaju po jedan stih, odnosno dvostih se pokazao kao zahvalan oblik za autorovu glavnu nakanu, a to je supostavljanje dvaju temeljnih motiva. Iako, Goran Rem u pogovoru knjizi dobro primjećuje da prilikom rasprave o Golubovu izboru dvostišne forme »ne treba gubiti iz vida i baštinsku citatnost (primjerice Panoniusa) izvedbe sakralnog pisma opsežnijih oblika u ritmički nenametljivoj stihovnoj, osobito dvostihovnoj, pripovijesti«.

Prijatelj zvijezda i sudrug suza

Rem je s pravom upozorio i na potencijalne tematsko-motivske poveznice Golubove zbirke s poezijom Nikole Šopa, koji je »duhovno pismo slao čitatelju kao zapis najopuštenije moguće bliskosti svakodnevnog čovjeka i njegova nesvakidašnjeg metafizičkog iskustva«, u koji se obzor »smješta i ovaj Golubov prilog modernoj hrvatskoj lirici«. Na Šopa se poziva i sam Golub stavljajući kao jedno od gesla svoje knjige njegov stih »Isus me poveo u zvijezde«; uostalom, knjigu je i posvetio tom »Isusovom pjesniku suputniku zvijezda / o 105. godišnjici rođenja«. Osim te obljetnice, Golub navodi još jednu, koja upotpunjuje kronološku podudarnost nastanka i tematike knjige, a to je činjenica da je 2009. godina kada su nastajali stihovi bila godina zvjezdoznanstva.

Kao dodatan moto knjizi Golub navodi i stihove iz svetopisamskog Psalma 126. »Oni koji siju u suzama / žanju u pjesmi« te 147. »Gospodin određuje broj zvijezda. / Svaku njezinim imenom naziva«, davši tako vlastitoj knjizi već na tim prvim stranicama idejno-motivski okvir u kojem bi ju trebalo razumjeti. No, najbolje uputnice za čitanje knjige čine ipak dva Golubova dvostiha koja je izdvojio na prvu stranicu knjige. Prvi od njih glasi

Suze su Jakovljeve ljestve
od zemlje do zvijezda

Osim nosivih motiva suza i zvijezda, ovdje su nagoviještene i dvije njihove glavne konotacije – zemlja i nebo, odnosno čovjek i Bog, patnja i radost – a ocrtan je i temeljni odnos među njima, a to je međuovisnost, nedjeljivost, dopunjavanje: suze vode do zvijezda, preduvjet zvijezda su suze: »Tko se suza boji / ne pozna zvijezde«, reći će u jednom od dvostiha. Važan je i motiv (Jakovljevih) ljestava: ljestve pretpostavljaju horizontalno uspinjanje, uzdizanje od zemlje do neba, od fizičkog prema metafizičkom, od suza u nama do zvjezdanog neba nad nama. Na taj se dvostih dobro nadopunjuje i sljedeći kojeg Golub također izdvaja na početak zbirke:

Osnova svih snova
su suze i zvijezde

I ovdje se naglašava povezanost suza i zvijezda, ali i činjenica da i jedno i drugo stoji u osnovi svega. Rijetko kada, naime, dosegnemo zvijezde bez suza. Ta su dva motiva upućena jedan na drugog i zapravo su na neki način dio jedan drugog:

Sve su suze                          Sve su zvijezde
sazdane od zvijezda           sazdane od suza

Ovakvih, inače, zrcalnih stihova im mnogo u zbirci, a njihovo takvo organiziranje predstavljaju jedan od postupaka kojim bismo neke dvostihe trebali promatrati kao svojevrsne mikrocjeline. Iako, ponavljam, svaki bi se dvostih mogao promatrati zasebno, štoviše, svakim ponovnim čitanjem zbirke vjerojatno bi neki drugi dvostisi dolazili u fokus.

S obzirom na svijest o međuovisnosti suza i zvijezda možemo reći da lirski kazivač na ljudski život ne gleda jednostrano, onako kako bi on htio da bude, nego onako kako jest. On gleda na cjelokupnost ljudskog iskustva, koje svakako čine suze, a obično i zvijezde. U tom smislu on je »Zaljubljeni prijatelj zvijezda / i sudrug suza«, i jedan i drugi aspekt mu je jednako važan, za razliku od većine ljudi koji bi samo zvijezde, ali bez suza. Suprotno uobičajenim ljudskim tendencijama koja hrle prema zvijezdama želeći preskočiti suze, lirski kazivač/subjekt ne želi zvijezde bez suza, ali niti suze bez zvijezda, pa poručuje: »Sjedini suze / sa zvijezdama«, odnosno »Slavi Stvoritelja suza / Zahvaljuj Zasaditelju zvijezda«. Konačno, opominje čovjeka:

Spomeni se čovječe da si stvoren
od zvijezde i suze
Božje suze i Zemlje zvijezde

Za pjesnika jedno bez drugog nema smisla, zvijezde bez suza nisu prave zvijezde – olako dosegnute zvijezde olako i izgubimo; još manje smisla imaju suze bez zvijezda. Stoga treba razlikovati prave od lažnih suza i zvijezda: »Nije zvijezda sve zvano zvijezda / i nije suza sve zvano suza«. Da bi prepoznao prave zvijezde, čovjek prvo mora upoznati suze: »Iskustvom suza / zore/ dozrijevaju zvijezde«. No, suze ga ne smiju slomiti, nego ih treba shvatiti kao put do zvijezda: »Nitko nije razumio zvijezde / dok nije obrisao suze«. O takvom iskustvu lirski subjekt svjedoči i na vlastitom primjeru: »Saznao sam za zvijezde / kad sam obrisao suze«. Stoga sugerira i ostalima da ne bježe od suza, ali ni da se zaustavljaju samo na njima, nego da traže zvijezde: »Oslobodi se suza / zauzmi se za zvijezde«, »Iskorijeni suze / zasadi zvijezde« i sl. Njegova poruka je u osnovi poruka radosti, izgovorena iz pozicije čovjeka koji nije zaslijepljen sjajem zvijezda pa ne vidi suze preko kojih je došao do njih – on govori iz pozicije čovjeka koji je svjestan da tek ravnomjeran odnos jednog i drugog omogućuje krajnje uživanje u zvijezdama. Svjestan je da tek

Savez suza i zvijezda
povezuje zemlju i nebo

Kroz cijelu zbirku lirski subjekt suze i zvijezde stavlja u različite kontekste i odnose, od kojih sam neke i citirao, stvarajući dojam da mogućim kombinacijama nema kraja. Među svim tim kombinacijama našlo se i nekoliko kajkavskih distiha, čime Golub nastavlja s dosada redovitom praksom ubacivanja po nekoliko kajkavskih pjesama u svoje zbirke, kao i nekoliko latinskih stihova, što je također jedan od jezika za kojima Golub redovito poseže. Zanimljivo je primijetiti da u zbirci ima distiha koji imaju i šaljiv ton:

Zvijezde su se
smijale do suza

Obrtanjem, prevrtanjem, zrcaljenjem, suprotstavljanjem, kontrastiranjem, gradiranjem, izjednačavanjem, uspoređivanjem i još kojekakvim kompozicijskim, zvukovnim i značenjskim kombinacijama tek dvaju motiva kroz oko tisuću dvostiha Golub potvrđuje svoju poziciju istraživača jezičnih, oblikovnih i značenjskih mogućnosti poezije. Odnosno potvrđuje svoju poziciju poeta ludensa koji se igra jezikom, formom, smislom, filozofijom i teologijom, ostajući pritom na razini jednostavnog i razumljivog, ali spoznajno vrijednog i dubokog iskaza.