Autobiografska poetska ishodišta

Pjesnikinja Jana Prević Finderle rođena je u Zagrebu, a živjela je u Daruvaru, Zagrebu i Pazinu. Te činjenice iz njena životopisa važne su i za tumačenje poezije ove autorice, koja je dosad objavljivala u časopisima, ima jednu zajedničku pjesničku knjigu (Šum mladosti, s Marijom Bogeljić), a po struci je arhitektica.

Njezina prva samostalna zbirka pjesama Ti još pričaš o nogometu podijeljena je u nekoliko ciklusa: Baka Julka, Daruvar, Zagreb, Pazin. Nimalo slučajno, prva pjesma »Kuća« u ovoj knjizi govori o povijesti njene obitelji, koja je određena ratovima i selidbama. Stoga je kuća mjesto koje pjesnikinja označuje kao locus amenous, mjesto gdje se najbolje osjeća, utočište od svijeta. Posebno je zanimljivo da važnost pridaje i kuhinji. Naime, ona je mjesto gdje se priprema obrok za obitelj, ali i mjesto gdje piše pjesme: »stare i nove daruvarske,/ pa neke nove zagrebačke.../ završavam niz/ u romantičnoj zbrci knjiga/ svoje pazinske kuhinje«.

Uostalom, kao što bilježi urednik knjige Dinko Telećan, pjesnikinja piše jednostavno, ali ne i banalno, a riječ je o autobigrafičnosti koja ne zastranjuje u ispovjedno-memoarsku samodopadnost; riječ je o intimnosti koja nije autistična. Tako prvi ciklus završava pjesmom o baki Julki koja umire i kao da se njezinom smrću zatvara jedno poglavlje autoričina života. Daruvarski je ciklus vrlo kratak i u njemu se propituju tijelo, erotičnost, uživanje u slobodi plesa, u putovanjima, ali propitivanje vlastite privlačnosti. Lirska junakinja prkosno odbija životne vrijednosti kojima je cilj tek stjecanje onoga materijalnog, a ističe radost užitka u malim stvarima, kao što su npr. kuhanje, čitanje, druženje...

I u zagrebačkom ciklusu pjesama autorica sebe upozorava da ne smije biti preozbiljna, pa samoj sebi upućuje poziv: »posrni malo van tih strogih koordinata...« Stoga je i pisanje zapravo sloboda koju joj nitko ne može oduzeti. Pjesnikinja pomalo ironično govori o smislu pretjeranih teorija i raščlambi, radujući se kao djevojčica prostodušnosti kojom čuva svoju intimu: »... zatvorim pjesmu u malu ladicu/ i ništa mi ne možeš«. Ona zapravo pisanjem želi otvoriti svijet u kojem nema trivijalnosti, kao što je plaćanje računa ili naporna mjesečnica, a sve to u pjesnikinje je prožeto smislom, poljupcima, bojama, tihom glazbenom kulisom, tj. pjesmama Toma Waitsa. Zagrebačke pjesme također prizivaju atomosferu prepunih tramvaja, jeseni, zadihanih muškaraca... Ipak, naslovna sintagma »ti još pričaš o nogometu«, koju nalazimo u jednoj od pjesama zagrebačkoga ciklusa, kao da upozorava i na nerazumijevanje, na nesporazume u partnerskom odnosu.

Premda većina pjesama u ovoj zbirci evocira na sreću, blagu sjetu, ipak nailazimo i na one u kojima se svjedoči o tuzi, svađama, ljubomori. Ali, sve je to život, kao da nam poručuje Jana Finderle. Što je za nju poezija? Poezija je »kada čitav dan/ drvene prečkice u kuhinji/ bojim narančasto. Poezija jest uživanje u svagdanu, ali i zapitanost – da li se u tim dnevnim ponavljanjima ipak troši život: »gdje mi je ono/ nestalo vrijeme za život?/ ukuhano u puding s cimetom/ ili zamotano u loptice čarapa./ gledam ga kako promiče...«

Pazinski ciklus zbirke Ti još pričaš o nogometu tematski je vezan uz obiteljski život, a upravo idilično istarsko zelenilo kao da pjesnikinji »pruža iluziju slobode«. Daruvar je, za razliku od Istre, metonimijski određen kao mjesto zaborava i zapuštenosti. Strahovi i radosti, reminiscencije na djetinjstvo, ali i na davna putovanja. Pazin je poznat i po velikoj pazinskoj jami, koja u poeziji Jane Finderle postaje mjesto odmaka, mjesto na koje se odlazi nakon teškoga dana: »i kad se posvađamo/ izađem iz našeg stana/ i zurim u preduboku jamu«.

Iako u knjizi Ti još pričaš o nogometu ima i niz pjesama u kojima pjesnikinja piše raznim fenomenima, npr. o krajoliku, čini se da su ipak najuspjelije one pjesme u kojima progovara iskreno o jednom jednostavnom životu, posvećenom obitelji, čitanju i putovanjima. Njezin je pjesnički iskaz ekonomičan, jasan, bez velikih gesti, odmjeren. Knjiga Ti još pričaš o nogometu zapravo je pohvala običnom životu, u kojemu se ne teži slavi i novcu, odnosno materijalnim dobrima. Ta je pohvala običnom životu vješto ispisana, uravnoteženo i s mjerom i zato ovu knjigu svakako vrijedi pročitati.