Živjeti se mora...

Da je svakodnevica možda najbolji izvor inspiracije za pisanje, odnosno da je sam život ipak najbolja priča, svojom zbirkom kratkih proza Peglica u prosincu potvrđuje mladi koprivnički pisac Marko Gregur. Kroz dvadesetak kratkih priča Gregur se, naime, u svojoj knjizi predstavlja kao vješt pripovjedač i jednako dobar dijagnostičar izazova suvremene zbilje, pogotovo svoje generacije. Prije ove knjige, Gregur se književnoj javnosti predstavio zbirkom poezije Lirska grafomanija (2011.), ali i pričama i pjesama izvedenima na različitim recitalima i/ili objavljenima u književnoj (tiskanoj i elektroničkoj) periodici i zbornicima. Osim pojedinih priča uvrštenih u knjigu, do sada je nagrađena i knjiga kao cjelina, i to Književnom nagradom »Ivan vitez Trnski« koju dodjeljuje Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika, koji je i nakladnik knjige.

Većina priča u zbirci pripadala bi zapravo u žanr iznimno kratke proze (short short story) jer se radi o tekstovima u rasponu od četiri-pet do devet-deset stranica teksta. Kratka proza je u hrvatskoj književnosti ponajprije dominirala 1980-ih i 90-ih, a početkom nultih primat je preuzeo roman te ga drži do danas. No, unatoč tome, kratkopričaski žanr, čiji počeci u hrvatskoj književnosti sežu još u 19. stoljeće, i u novom je tisućljeću ostao itekako produktivan i poetički izazovan. Gregurov odabir toga kratkog proznog žanra utjecao je, dakako, i na obilježja njegovih tekstova, kao što su ekonomično izlaganje teme, dinamičnost pripovijedanja i fokusiranost na manji broj motiva, likova ili problema, uz odsutnost opširnijih opisa, komentara ili digresija.

U kontekst pak suvremene hrvatske kratke priče Gregur se uklapa svojim interesom za svakidašnjicu i suvremenost, odnosno za tzv. slabe subjekte koji zbog različitih razloga nisu u stanju u potpunosti realizirati svoje živote. Priče su to uglavnom o vječnim studentima, nezaposlenim mladim ljudima na pragu ozbiljnih godina, obiteljskim ljudima u dugovima, prevarenim radnicima, kladioničarima, kamatarima, šankerima i sličnim autsajderima koji su u potrazi prije svega za smislom i puninom života koju nikako ne mogu pronaći u ispraznosti suvremenog svijeta. Njihovi prohtjevi nisu veliki – upisati fakultet, pronaći (bilo kakav) posao, osigurati si koliko-toliko pristojan život, ili pak usrećiti voljenu osobu, no uvijek nešto pođe po zlu i njihova nastojanja ostaju u zraku. Portretiranjem širokog spektra upravo takvih marginalaca Marko Gregur pokazuje odlično poznavanje naše suvremene svakodnevice i problema suvremenog čovjeka.

Ispričane u prvom ili trećem licu ove priče su pisane neutralnim tonom koji čitatelju ostavlja izbor hoće li se naslađivati nad likovima ili će s njima suosjećati. Ravnodušan, zasigurno, neće ostati. U tom smislu, možemo reći da u ovim pričama pronalazimo neusiljeno prikazivanje svakodnevnih malih nepravdi i paradoksa suvremenog čovjeka, bez inzistiranja na isforsiranim poantama ili eksplicitnoj kritici društvenog ili političkog konteksta koji je to, kako impliciraju priče i kao što tvrde neki likovi, itekako zaslužio. No, Greguru je prije svega stalo do priče, a ne razračunavanja s ovim ili onim instancama. Uostalom, i neki njegovi likovi su svjesni da je jedino što im je preostalo nakon životnog debakla ispričati svoju priču i na taj način pronaći kakvo-takvo olakšanje. To eksplicitno priznaje Asim iz priče Asim P. Tota koji priznaje prijatelju: »Bilo mi je lakše kad sam sve ispričao. Čovjek mora ispričati svoju priču, riješiti se tereta i olakšati dušu«.

Priča po kojoj je zbirka dobila naslov, a kojom pripovijedanje i započinje, otvara temu nerealiziranih mladih ljudi na pragu zrelosti koji su izgubljeni kako u projekcijama vlastite budućnosti tako i u neprijateljski nastrojenom društvenom kontekstu koji nema razumijevanja za one koji nisu spremni za rat koji se zove život poslije završenog fakulteta. Naime, upravo u tome razdoblju života počinje prava životna borba, odnosno prave brige, kao što su traženje posla, rješavanje stambenog pitanja, zasnivanje obitelji, itd. Gregurovi likovi se u tim zadaćama uglavnom slabo snalaze, i to ne isključivo svojom krivnjom, čak niti isključivo krivnjom provincijske (podravske) sredine u kojoj se odvija radnja nekih priča, nego zbog naizgled banalnih razloga, odnosno zato što nisu imali sreće ili su naletjeli na pogrešne osobe, našli se u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu i sl. Tako nikako da dobiju posao, nikako da upišu glumačku akademiju, štoviše, nikako da uspiju u nekim banalnim namjerama, kao što je služenje civilnog vojnog roka u knjižnici, a ne u domu za starije i nemoćne osobe, u čemu im se ničim izazvan ispriječio slijepi administrativno-birokratski aparat (u priči Zapisi jednog civilnog [uglađenog] ročnika). Isto tako, kada žele konačno učiniti i nešto pozitivno u privatnom životu, kao što je razveseliti suprugu omiljenom skladbom uživo, to ne ispadne dobro jer se dogode banalne situacije koje sve pokvare (Ciganska ševa).

U traganju za svojim komadićem sreće Gregurovi likovi se nerijetko upliću u sumnjive radnje, kao što su kamatarenje, kladioničarenje i sl. što, dakako, završava onako kako nisu htjeli (Šus Mirinda, Brončani Davidenko ili bogovi sreće). No, paradoksnost života ne zahvaća samo tzv. slabe subjekte, već i one koji su se naizgled snašli u životu, kao što je apsurdno optuženi općinski načelnik (Mačka koju sam skidao). Ta priča pokazuje, dakle, apsurdnost suvremenoga javnog mnijenja koje nije u stanju razlikovati dobre od loših ljudi, već ih sve trpa u isti koš, po devizi svi su isti.

Životne (ne)prilike uglavnom dobronamjerne i »uglađene«, pomalo i tupaste, gotovo dudekaste Gregurove luzere ponekad toliko iznerviraju da ipak izgube kontrolu pa pokažu svoje drugo lice. Tako je Borisa iz priče Traži se mito toliko iznervirala starija gospođa, slučajna prolaznica koja mu je zanovijetala, da ju je odalamio, dok je Marcel iz priče Kokoš za volanom golim rukama udavio kokoš koja nije htjela mirno sjediti u automobilu. Zašto su se svađali s nepoznatim staricama i zašto voze kokoši u automobilu – ostavit ću vam da sami saznate, a ono što je posebno zanimljivo kod tih i ostalih priča je činjenica da ne znate biste li likove zbog takvih njihovih postupaka osuđivali, smijali im se ili ih sažalijevali.

Takve su Gregurove priče. Pomalo provokativne, nerijetko temeljene na dosjetki ili anegdoti, ponegdje i na složenijoj problematici, ali svakako u opsegu tzv. malih životnih nevažnosti, paradoksa i apsurdnosti, štoviše tragikomičnosti. U svakom slučaju vođene vještom pripovjedačevom rukom, koja čitatelju ne dopušta pad interesa i poziva ga da se uključi u svijet priče i oblikuje vlastito mišljenje. Dinamičnosti doprinose i životni dijalozi među likovima, koji su nerijetko kajkavizirani ili pisani žargonom, što dodatno pridonosi i autentičnosti radnje. Posebno je zanimljivo i to što Gregur ne teži sadržajnom zaokruživanju svojih priča, već u ponekim pričama nedostaje pravi rasplet. No, nije li tako i u životu – poneki su zapleti toliko zapleteni da jednostavno nikada ne dođu do raspleta.

I dok većina Gregurovih priča tematizira suvremenost, nekoliko priča vraća se i u nedaleku prošlost. U tim se pričama pripovjedač poigrava nekim ideološkim (Austrijski pioniri, Sprovod) ili bauštelskim (Dudek je na vrijeme sišao s vlaka) stereotipovima. Isto tako, glavni (anti)junaci priča kreću se u rasponu od osnovnoškolaca (Moj dnevnik) do umirovljenika (Gospodin Crek investirao je u plastične suze Eve F.), pri čemu je zanimljivo primijetiti da obje te priče tematiziraju ljubavne (ne)zgode i nespretnosti – ne kaže se badava da su starci i djeca vrlo slični. Autor također koristi različite pripovjedne tehnike, kao što su imitiranje dnevničkih zapisa (Moj dnevnik) ili radijskog intervjua (Na čašici s Njonjom), iako prevladava linearno pripovijedanje s pokojom analepsom i mnoštvom dijaloga.

Sve priče Marka Gregura povezuje pripovjedačeva nepristranost i nepretencioznost, odnosno odsutnost bilo kakvog pametovanja ili poentiranja, uz blagi humor koji nerijetko vodi do ironije, paradoksa ili apsurda. Priče obilježava i kompozicijska jednostavnost, diskurzivna neposrednost te jezična komunikativnost. Dakle, obilježja idealna za uživanje u pričama, u kojima će čitatelj, zbog njihove uronjenosti u život običnog čovjeka,vjerojatno pronaći barem dio sebe.